Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1078/18 (A. D., A. S. i A. D.)
Odluka donesena 19. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1078/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-1078/18, rješavajući apelaciju Amele Delić i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Amela Delić, Admira Sejranić i Amela Duraković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 29 0 Rs 012247 16 Rev od 28.
novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Amela Delić, Admira Sejranić i Amela Duraković (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelantica, trećeapelantica ili apelantice) iz Tuzle, koje zastupa Edin Hodžić, advokat iz Tuzle, podnijele su 20. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 29 0 Rs 012247 16 Rev od 28. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, odbijen je tužbeni zahtjev prvoapelantice i trećeapelantice kojim su tražile da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da im na ime duga zbog neisplaćene naknade za ishranu – topli obrok isplati određene novčane iznose za određeni vremenski period, kao i tužbeni zahtjev drugoapelantice kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj na ime duga zbog neisplaćene naknade za ishranu – topli obrok i na ime duga zbog neisplaćene naknade za prevoz na posao i sa posla isplati određene novčane iznose za određeni vremenski period.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je predmet spora zahtjev apelantica kojim su tražile isplatu naknade toplog obroka za utuženi period od 1. februara 2008. do 10. aprila 2012. godine, a za drugoapelanticu i naknadu troškova prevoza na posao i sa posla za utuženi period od 23. marta 2008. do 10. aprila 2012. godine, pozivom na Ustav F BiH, Zakon o sudskoj i tužilačkoj funkciji u F BiH, Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u F BiH i Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH. Nadalje, utvrđeno je da su u spornom periodu apelantice bile sudije Općinskog suda u Tuzli i da im nisu isplaćivane tražene naknade. Zatim, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u F BiH, za utuženi period, ne daje osnovu za potraživanja koja su predmet spora. Naime, drugostepeni sud je ukazao da sudijama i tužiocima naknada za topli obrok i prevoz s posla i na posao pripada tek od 28. septembra 2012. godine, kada je istekao rok od šest mjeseci koji je Ustavni sud F BiH svojom presudom (U-28/11 od 24. januara 2012. godine) ostavio Parlamentu F BiH da dopuni navedeni zakon. Vrhovni sud je ukazao da se apelantice pozivaju na pravilo o zabrani diskriminacije koje je, kao opće pravilo, upisano i u Ustav F BiH, smatrajući da se ovakvom primjenom zakona od strane nižestepenih sudova radi o diskriminaciji apelantica. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da su apelantice da bi s uspjehom mogle ostvariti pravo na jednako postupanje i iz tog osnova eventualno potraživati naknadu štete prouzrokovanu nezakonitom povredom prava, bile su u obavezi u tom smislu tokom postupka iznijeti tvrdnje i dokaze da su im navedena potraživanja iz radnog odnosa uskraćena zbog diskriminacije, pa bi prvostepeni sud eventualno postojanje diskriminacije bio dužan raspraviti u tom postupku kao prethodno pitanje. Kako su apelantice propustile da zatraže zaštitu svojih prava na jednako postupanje, Vrhovni sud je ukazao da njihovo pozivanje na zabranu diskriminacije nije bilo od uticaja na drugačije rješenje ovog spora. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je Presudom Ustavnog suda F BiH broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine („Službene novine F BiH“ broj 27/12 od 28. marta 2012. godine) utvrđeno da Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u dijelu koji se odnosi na naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika nije u skladu sa Ustavom F BiH. Shodno navedenom, a imajući u vidu odredbu člana 40. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom F BiH, istaknuto je da odluke tog suda djeluju, po pravilu, od momenta objavljivanja (ex nunc). Međutim, navedeno je da pošto su zakon ili drugi propis za koji Ustavni sud F BiH ocijeni da je neustavan i nezakonit već proizveli određene pravne posljedice (kao što je slučaj i u konkretnom predmetu) postavlja se pitanje da li će se dozvoliti zadržavanje takvih posljedica. Vrhovni sud je ukazao da se u takvom slučaju pribjegava kompromisnom rješenju pa s obzirom na težinu nezakonitosti i neustavnosti i s obzirom na štetne posljedice koje je takav propis proizveo, Ustavni sud F BiH u svakom konkretnom slučaju odlučuje o eventualnom retroaktivnom važenju svoje odluke, pa bi u takvom slučaju odluka Ustavnog suda F BiH djelovala povratno (ex tunc), odnosno od momenta stupanja na snagu osporenog propisa. Dakle, Vrhovni sud je konstatovao da budući da u predmetnom slučaju navedenom presudom Ustavnog suda F BiH nije utvrđeno njeno retroaktivno važenje, pa kako se radi o novčanim potraživanjima koja su dospjela prije donošenja, odnosno objave odluke Ustavnog suda F BiH, to zahtjev apelantica, nije osnovan.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice navode da su razlozi za odbijanje tužbenog zahtjeva rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava, te da nisu cijenjene sve činjenice značajne za donošenje pravilne i na zakonu zasnovane odluke. Osim toga, apelantice smatraju da su tokom postupka uspjele dokazati da se u konkretnom slučaju radi o diskriminaciji koja se ogleda u zabrani uživanja određenih prava koja im pripadaju.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je slična činjenična i pravna pitanja razmatrao u predmetu broj AP-4148/12, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4148/12 od 17. juna 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je naveo “Kantonalni sud je primjenom važećeg Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH u momentu presuđenja, ocijenio da apelantice nemaju pravo na naknadu toplog obroka i prevoza za period od 1. januara do 20. novembra 2006. godine, budući da navedenim Zakonom to pravo nije bilo predviđeno i nije postojao zakonski osnov da se udovolji tužbenom zahtjevu, a odluka Ustavnog suda FBiH kojom je utvrđeno da odredbe tog zakona koje se odnose upravo na te naknade nije u saglasnosti s Ustavom FBiH nema retroaktivno dejstvo.“ S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević