Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-955/18 (S. L.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-955/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-955/18, rješavajući apelaciju Senada Letuke, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Senad Letuka protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 Rs 041572 17 Rsž 2 od 22. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Senad Letuka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, kojeg zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 Rs 041572 17 Rsž 2 od 22. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, u ponovnom postupku, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje o otkazu ugovora o radu, kojim je tuženi („Teko Ming“ Lapišnica d.o.o. Istočno Sarajevo) otkazao apelantu ugovor o radu, te da ga tuženi vrati na radno mjesto na kojem je radio ili drugo odgovarajuće radno mjesto, a koje odgovara njegovoj radnoj i stručnoj sposobnosti. Također, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev i u dijelu kojim je tražio da mu tuženi na ime plata, pripadajućih doprinosa iz PIO, na ime naknade troškova prevoza i na ime naknade za otežane uslove rada u kamenolomu, isplati određene novčane iznose.
2. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant bio zaposlen kod tuženog na određeno vrijeme na poslovima rukovalac rovokopača, te da je rješenjem tuženog od 20. oktobra 2014. godine apelantu otkazan ugovor o radu u skladu sa odredbom člana 126. stav 1. tačka 2. Zakona o radu. Takođe, da je prvostepeni sud utvrdio da je tuženi, prethodno, 1. oktobra 2014. godine donio Odluku o rješavanju viška zaposlenih, na osnovu koje Odluke je apelantu i otkazan ugovor o radu zaključno sa 31. oktobrom 2014. godine. U vezi s tim, konstatovano je da je cijeneći izmjene Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji tuženog, sa izmjenom sistematizacije radnih mjesta i organizacione šeme kojom je izvršena preraspodjela poslova i utvrđen broj izvršilaca prema stvarnom i očekivanom obimu proizvodnje, tuženi pravilno postupio kada je primjenom navedene zakonske odredbe otkazao apelantu ugovor o radu. Nadalje, Okružni sud je istakao da je tuženi otkazao ugovor o radu za četiri radnika, među kojima je i apelant, te je kod tuženog ostalo 17 izvršilaca zaposlenih na neodređeno vrijeme, pa u takvoj situaciji, tuženi nije bio u obavezi donijeti program zbrinjavanja viška radnika. Također, nije bio ni u obavezi da se zbog smanjenja obima poslovanja konsultuje sa savjetom radnika, odnosno sindikatom, te da preuzima druge mjere kako je to propisano odredbama čl. 138. i 139. Zakona o radu. Budući da je donošenjem novog Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta ukinuto radno mjesto na kojem je apelant radio, Okružni sud je naveo da ukidanje radnog mjesta izaziva prestanak potrebe za radom radnika koji je raspoređen na njemu, pa se ne može više postavljati pitanje da li je prestala potreba za radom apelanta na tom radnom mjestu. Kako izvedenim dokazima nije utvrđeno da je bilo uslova da se apelant rasporedi na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj radnoj i stručnoj sposobnosti, to i po ocjeni Okružnog suda tuženi nije nezakonito postupio kada je otkazao apelantu ugovor o radu zbog prestanka potrebe za njegovim radom. Isto tako, kako iz provedenih dokaza proizilazi da radno mjesto na kojem je apelant radio kao rukovalac rovokopača nije posao sa povećanim rizikom, odnosno posao pod posebno otežanim uslovima rada, Okružni sud je naglasio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je apelanta odbio i sa zahtjevom za isplatu tražene naknade za otežane uslove rada. Najzad, konstatovano je da je tuženi apelantu organizovao prevoz, odnosno tuženi je apelantu za troškove prevoza isplaćivao na ime goriva 40,00 KM svakodnevno, a počev od 1. marta 2014. godine pa do prestanka radnog odnosa tuženi je kao poslodavac za prevoz osiguravao i službeno vozilo sa gorivom. Prema tome, Okružni sud je istakao da je pravilno odlučeno kada je apelant i sa ovim dijelom tužbenog zahtjeva odbijen.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, navodi da je Okružni sud isključivo cijenio osnovanost žalbenih navoda koji se odnose na pogrešnu primjenu Zakona o radu, te pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, dok uopće nije cijenio opravdanost žalbe u dijelu ozbiljnih povreda Zakona o parničnom postupku. Naime, apelant navodi da prvostepeni sud nije mogao zasnovati svoju odluku na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, jer je nalaz sačinjen na okolnosti koje nisu ni predložene, odnosno određene u rješenju prvostepenog suda (niti je vještak u svom nalazu potkrijepio svoje tvrdnje bilo kakvim dokazima o tome kolikom broju radnika je zbilja tokom 2014. godine tuženi otkazao ugovor o radu, a od čega je zavisila primjena odredaba 130-140. Zakona o radu), te da je na sve to ukazao u žalbi, ali da Okružni sud nije obrazložio zbog čega su ovi apelantovi žalbeni navodi neosnovani.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. U pogledu apelantovih navoda da Okružni sud nije odgovorio na sve njegove žalbene navode, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).
7. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Okružni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene žalbene navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju obrazloži odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević