Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-919/16 (M. K.)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- In dubio pro reo
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-919/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 919/16, rješavajući apelaciju Mila Kordića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. svibnja 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Mila Kordića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 07 K 011493 15 Kž 4 od 2. prosinca 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 011493 14 K od 17. travnja 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mile Kordić (u daljnjem tekstu: apelant), koji se nalazi na izdržavanju kazne u KPZ Zenica, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured „Sesar-Ćurić-Miletić“ iz Mostara, podnio je 26. veljače 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 K 011493 15 Kž 4 od 2. prosinca 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 011493 14 K od 17. travnja 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog tužiteljstva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužiteljstvo) i Kantonalnog tužiteljstva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je u razdoblju od 9. do 13. ožujka 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Federalno tužiteljstvo i Kantonalno tužiteljstvo su odgovore na apelaciju dostavili u razdoblju od 14. ožujka do 6. travnja 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Rješenjem izvanraspravnog vijeća Kantonalnog suda broj 07 0 K 011493 14 K od 21. studenog 2014. godine dozvoljeno je ponavljanje kaznenog postupka okončanog pravomoćnom Presudom Općinskog suda broj K-16/99 od 24. studenog 2000. godine, a tom presudom je apelantu u odsutnosti izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 godina zbog izvršenja kaznenog djela ubojstva iz članka 171. stavak 2. točka 2. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine.
6. U ponovljenom postupku, Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 K 011493 14 K od 17. travnja 2015. godine, apelant je proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način pobliže opisan u izreci presude, počinio kazneno djelo ubojstvo iz članka 36. stavak 2. točka 6. Kaznenog zakona Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZRBiH). Kantonalni sud je apelanta za počinjenje navedenog kaznenog djela osudio na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina.
7. Kantonalni sud je iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. Naime, na glavnom pretresu saslušani su svjedoci M. M., A. Š. R., Z. M. i M. Pr., J. M., Z. Č., D. T., D. J. i T. B., ali se ti svjedoci, zbog činjenice da je glavni pretres održan nakon skoro pune 22 godine od kritičnog događaja, skoro nisu mogli izjašnjavati jer se nisu sjećali, pa su im predočavani iskazi iz istražnog postupka i svi su potvrdili te iskaze. Prema zapisnicima o tim iskazima vidljivo je da su iskazi davani par dana nakon događaja i da su u njima reproducirane njihove izjave. Na temelju provedenih dokaza Kantonalni sud je utvrdio da je apelant 18. kolovoza 1993. godine života lišio M. Pu. i M. Lj., te pokušao života lišiti M. Pe. U svezi s pokušajem ubojstva M. Pe., Kantonalni sud je naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da se apelant, odmah nakon što je u kavani pogodio M. Pu., počeo povlačiti prema parkingu, a prisutni u kavani su počeli izlaziti, pa je apelant ispalio rafal prema unutrašnjosti kavane i tom prilikom pogodio M. Lj. na samim ulaznim vratima, a M. Pe. u unutrašnjosti kavane. Pucajući nasumično prema skupini ljudi apelant je očigledno pristao na smrtne posljedice jer se radilo o rafalnoj pucnjavi u predjelu vitalnih organa tih osoba (M. Lj. i M. Pe. pogođeni u prsa), a stvar je slučajnosti i pravodobne medicinske intervencije što je M. Pe. ostao u životu. Iz iskaza saslušanih svjedoka, također, proizlazi da je apelant kritične prilike upotrijebio automatsku pušku, a ostali koji su pucali prema njemu su to činili iz pištolja. U toj pucnjavi, koja se desila na kraju događaja dok je apelant bio u bjekstvu s lica mjesta, prisutne osobe su pucale za njim. Kod činjenice da je apelant bježao dalje od kavane i da se pucalo u njegovom smjeru izvodi se zaključak da nitko od prisutnih nije, niti je imao razlog pucati u unutrašnjost kavane. U nedostatku preciznije označene lokacije pojedinačnih čahura nije bilo umjesno pozivati vještaka balističara jer je jasno da ne bi mogao ništa drugo reći, osim ove poznate činjenice o odbačaju čahura. Osim toga, iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke D. K., kojeg je sud angažirao po službenoj dužnosti, slijede vrste i karakter svih opisanih povreda. Istina, iz medicinske dokumentacije za M. Pe. proizlazi da je prilikom medicinske intervencije, urađene odmah po prijemu u bolnicu, navedeno da je u tijelu nađeno zrno koje „najvjerojatnije“ potječe iz pištolja. Međutim, prema nalazu vještaka dr. D. K. tu uvjetnu konstataciju je dao dežurni kirurg koji nije bio kompetentan odrediti karakteristike zrna, a navedeno zrno nije sačuvano kao dokaz. Prigovor obrane da vještak dr. D. K. nije specijalist sudske medicine, Kantonalni sud je ocijenio neutemeljenim zato što zadatak tog vještaka i nije bio utvrditi dinamiku i položaje sudionika, već je vještaka sud angažirao da opiše tjelesne ozljede i da odredi karakter povreda. Iz izvedenih dokaza proizlazi da oštećeni M. Pe. nije mogao biti ranjen iz pištolja, odnosno od neke druge osobe osim od apelanta.
8. U svezi s pitanjem apelantove uračunljivosti, Kantonalni sud je istaknuo da je u postupku koji je prethodio donošenju presude u odsutnosti bila angažirana vještakinja psihijatrica dr. H. Š. koja nije davala nalaz i mišljenje o apelantovoj uračunljivosti u vrijeme izvršenja kaznenog djela jer je bila navela da to bez određenih pregleda, između ostalog, i od strane psihologa, nije u mogućnosti utvrditi. U ponovljenom postupku sud je angažirao Psihijatrijsku kliniku Sarajevo da skupina vještaka sačini nalaz i mišljenje ne samo o stanju apelantovog duševnog zdravlja u vrijeme izvršenja kaznenog djela i u trenutku vođenja postupka nego i o stupnju uračunljivosti. Iz nalaza i mišljenja vještaka Psihijatrijske klinike Sarajevo, koji je prezentirao vještak dr. A. K., slijedi da apelant nije bolovao od duševne bolesti, niti od privremenog duševnog poremećaja u vrijeme izvršenja djela i da je on osoba s prosječnom inteligencijom. Apelant ispoljava karakteristike disocijalnog poremećaja ličnosti koju karakterizira nizak prag tolerancije na frustracije, slaba kontrola afekata i impulsa, burno reagiranje u frustrirajućim situacijama sa izostankom suosjećanja prema drugim osobama. Zbog tih karakteristika i porasta afektivne razdražljivosti u vrijeme kada je djelo izvršeno, što nije prelazilo srednji stupanj izraženosti i nije značajnije kompromitiralo svijest, apelantova mogućnost shvaćanja značaja djela i upravljanja postupcima bila je smanjena, ali ne bitno.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 07 K 011493 15 Kž 4 od 2. prosinca 2015. godine apelantova žalba je odbijena kao neutemeljena i potvrđena je prvostupanjska presuda.
10. U pogledu apelantovih navoda da su iskazi svjedoka u fazi istrage pribavljeni na nezakonit način jer njegov tadašnji branitelj nije pozvan da prisustvuje ispitivanju svjedoka, Vrhovni sud je istaknuo da nije postojala obveza da branitelj prisustvuje ispitivanju svjedoka. Naime, sudjelovanje branitelja je bilo moguće i prilikom provođenja ove radnje, ali njegov izostanak nije činio te iskaze nezakonitim, zbog čega su ti apelantovi navodi neutemeljeni.
11. U svezi s navodima kojima je osporavano utvrđenje da je oštećenog M. Pe. ranio apelant, Vrhovni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao sasvim određene razloge. Prema nalaženju Vrhovnog suda, prijava o povredi Odjela kirurgije bolnice u Mostaru od 21. kolovoza 1993. godine u kojoj je konstatirano da je oštećenom M. Pe. tjelesna ozljeda najvjerojatnije nanesena metkom iz pištolja, i to u predjelu pluća i unutarnjih trbušnih organa, nema onaj značaj koji joj se predmetnom žalbom pridaje. Na okolnost vrste i težine tjelesnih ozljeda koje su kritične prilike zadobili oštećeni, pa tako i oštećeni M. Pe, po nalogu suda provedeno je odgovarajuće medicinsko vještačenje koje je obavio dr. D. K. U svom nalazu ovaj vještak je u vidu imao ranije navedenu prijavu, a naknadno se na glavnom pretresu, prilikom usmenog izlaganja, izjasnio da dežurni kirurg koji je primio oštećenog nije bio stručan odrediti vrstu zrna koje je našao u tijelu oštećenog, pa upravo ovakvo izjašnjenje vještaka medicinske struke opravdava stajalište iz prvostupanjske presude da kritične prilike tom oštećeniku tjelesne ozljede nisu nanesene zrnom koje je prethodno ispucano iz pištolja. Kako je zaključak da je oštećeni ranjen iz automatske puške utemeljen na potpuno pouzdanoj činjeničnoj osnovi, da mu je tjelesne ozljede nanio upravo apelant, onda je potpuno opravdano neutemeljenim ocijenjen i žalbeni navod da je trebalo primijeniti načelo in dubio pro reo.
12. U pogledu apelantovih navoda kojima je osporavao zaključak prvostupanjskog suda o apelantovoj uračunljivosti, Vrhovni sud je istaknuo da je u konkretnom kaznenom postupku na te okolnosti provedeno vještačenje. U nalazu i mišljenju vještak dr. A. K. istaknuo je da je apelant u vrijeme poduzimanja inkriminirane radnje bio u stanju shvatiti značaj djela koje vrši i upravljati vlastitim postupcima, te da je uračunljivost apelanta tempore criminis bila smanjena, ali ne do bitnog stupnja. Na pravilnost ovog zaključka nikakav utjecaj nema okolnost da je predmetno vještačenje vršeno nakon što je od događaja proteklo vremensko razdoblje od 22 godine. Također, kada je u pitanju nalaz vještaka, potrebno je dodatno istaknuti da se apelantov branitelj u žalbi poziva na određene okolnosti koje se prema stanju spisa predmeta ne mogu vezati za njegovog branjenika. Tako, u spisu predmeta ne postoje podaci da je apelant bio izložen situacijama u kojima su se dešavale svakodnevne pogibije ili ranjavanja i da je kod njega u vrijeme kada je inkriminirana radnja poduzeta postojao bilo kakav poremećaj u psihičkoj sferi. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da se suštinski radi o žalbenim navodima koji su po svom karakteru paušalni. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1 i 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti načelo in dubio pro reo u odnosu na oštećenog M. Pe. zato što je liječnik kirurg koji je primio tog oštećenog, osim što je utvrdio težinu i karakter povreda, u svom izvješću napisao da je najvjerojatnije ranjen metkom iz pištolja, a dokazima je utvrđeno da kritične prilike apelant nije posjedovao pištolj, niti je iz njega pucao. Također, u svezi s pitanjem uračunljivosti, apelant smatra da redoviti sudovi ne uzimaju u obzir da je u to vrijeme bio rat, da su ljudi bili izloženi strahovitim opasnostima za vlastiti život, kao i za živote svojih bližih, da je apelant kao veoma mlada osoba bio sudionik rata i teško se nosio sa svakodnevnim stresnim situacijama, što je sve moralo utjecati na sposobnost njegovog racionalnog razmišljanja u donošenju odluke, a to je moralo utjecati na nalaz i mišljenje vještaka. Apelant dalje smatra da redoviti sudovi nisu prihvatili njegove prigovore da se presude temelje na nezakonitim dokazima pribavljenim tijekom istrage s obzirom na to da je prema tada važećem Zakonu o kaznenom postupku Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPRBiH), zbog težine djela i zaprijećene kazne okrivljeni morao imati branitelja u svakoj fazi istrage, što znači da je mogao prisustvovati ispitivanju svakog svjedoka, postavljati pitanja i ulagati prigovore, ali da nije uredno obaviješten o vremenu vršenja tih radnji, što te dokaze čini nezakonitim. U svezi s tim, apelant smatra da, ako se prihvati i ublažena odredba ZKPRBiH, koji je važio u vrijeme provođenja istrage, postojala je obveza pozivanja branitelja na istražna ročišta za saslušanje svjedoka jer je zbog ratnih dešavanja bilo jasno da se radnja neće moći ponovno izvesti na glavnom pretresu ako do njega dođe. b)Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da su u presudi navedeni iscrpni razlozi zbog čega u postupku u kojem je donesena pobijana presuda nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo, odnosno zbog čega je u postupku u kojem je donesena prvostupanjska presuda bilo opravdano prihvatiti zaključke iz provedenog neuropsihijatrijskog vještačenja, a navedeni su i razlozi zbog čega taj sud nije našao da su iskazi svjedoka iz istrage pribavljeni na nezakonit način i suprotno odgovarajućim odredbama tada važećeg ZKPRBiH. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
15. Kantonalni sud je istaknuo da tijekom postupka nije prekršeno niti jedno apelantovo ustavno pravo, niti je primjena zakona bila diskriminacijska ili proizvoljna, a to se odnosi na sve aspekte postupka, kao i na samu presudu koja je predmet apelacije.
16. Federalno tužiteljstvo je navelo da iz obrazloženja osporenih presuda sasvim jasno proizlazi da zaključci redovitih sudova o odlučnim činjenicama nisu očigledno proizvoljni, te da se presude ne temelje na bilo kakvim nezakonitim dokazima. Također, Federalno tužiteljstvo je navelo da je postupak u odnosu na apelanta u cijelosti bio pravedan, a naročito imajući u vidu da se pobijane presude temelje na dokazima izvedenim neposredno tijekom glavnog pretresa, kojom prilikom je apelantova obrana imala mogućnost osporavati takve dokaze kako s aspekta zakonitosti tako i s aspekta sadržaja. S obzirom na navedeno, Federalno tužiteljstvo je predložilo da se apelacija odbije kao neutemeljena.
17. Kantonalno tužiteljstvo je istaknulo da ne postoji proizvoljnost u postupanju redovitih sudova s obzirom na to da su se prvostupanjski i drugostupanjski sud tijekom postupka u svojim odlukama pozvali na odgovarajuće zakonske odredbe procesnih zakona, kao i na odredbe materijalnog prava donoseći odluku o postojanju apelantove odgovornosti.
V.Relevantni propisi
18. Kazneni zakon Republike Bosne i Hercegovine - posebni dio („Službeni list SRBiH” br. 16/77, 32/84, 19/86, 40/87, 41/87, 33/89, 2/90, 24/91 i „Službeni list RBiH“ br. 16/92, 21/92 , 13/94, 28/94 i 33/94) u relevantnom dijelu glasi:
Ubojstvo Članak 36. stavak 2. točka 6) (2) Zatvorom najmanje deset godina ili smrtnom kaznom kaznit će se:
6) tko učini sa umišljajem dva ili ubojstava, osim onih koja su predviđena čl. 37. i 39. ovog zakona
19. Kazneni zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi: Kaznena odgovornost Članak 11. stavak (1) (1) Kazneno je odgovoran učinitelj koji je uračunljiv i koji je kazneno djelo učinio sa umišljajem ili iz nehata.
Uračunljivost Članak 12. st. (1) i (2) (1) Nije uračunljiv učinitelj koji u vrijeme izvršenja kaznenog djela nije mogao shvatiti značaj svog djela ili nije mogao upravljati svojim postupcima uslijed trajne ili privremene duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili zaostalog duševnog razvoja (neuračunljivost).
(2) Učinitelj kaznenog djela čija je sposobnost da shvati značaj svog djela ili sposobnost upravljanja svojim postupcima bila bitno smanjena uslijed nekog stanja iz stavka 1. ovog članka može se blaže kazniti (bitno smanjena uračunljivost).
20. Zakon o kaznenom postupku Republike Bosne i Hercegovine („Službeni list SFRJ“ br. 26/86, 74/87, 57/89, 3/90; „Službeni glasnik RBiH“ br. 2/92, 6/92, 9/92, 16/92, 13/94, 33/95) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 15.
(1) Sud i državna tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku dužni su da istinito i potpuno utvrde činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonite odluke.
(2) Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete okrivljenog tako i one koje mu idu u korist.
Članak 16.
Pravo suda i državnih tijela koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Članak 168. st. (4), (6) i (7).
(4) Saslušanju svjedoka mogu prisustvovati tužitelj, okrivljeni i branitelj kad je vjerojatno da svjedok neće doći na glavni pretres, kada istražni sudac nađe da je to cjelishodno ili kad je jedna od stranaka zahtijevala da prisustvuje saslušanju. Oštećeni može prisustvovati saslušanju svjedoka samo kad je vjerojatno da svjedok neće doći na glavni pretres.
(6) Istražni sudac je dužan da na pogodan način obavijesti tužitelja, branitelja, oštećenog i okrivljenog o vremenu i mjestu izvršenja istražnih radnji kojima oni mogu prisustvovati, osim kad postoji opasnost od odlaganja. Ako okrivljeni ima branitelja, istražni sudac će po pravilu obavještavati samo branitelja. Ako je u pritvoru okrivljeni koji nema branitelja, a istražna radnja se poduzima izvan sjedišta suda, istražni sudac će odlučiti da li je potrebno prisustvo okrivljenog. (7) Ako osoba kojoj je upućeno obavještenje o istražnoj radnji nije prisutna, radnja se može izvršiti i u njegovom odsustvu.
Članak 328.
Ako je svjedok ili vještak pri ranijem saslušanju naveo činjenice kojih se više ne sjeća ili ako odstupi od svog iskaza, predočiti će mu se raniji iskaz, odnosno ukazat će mu se na odstupanje i upitat će se zašto sada iskazuje drukčije, a po potrebi pročitati će se njegov raniji iskaz ili dio tog iskaza.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Vrhovnog suda broj 07 K 011493 15 Kž 4 od 2. prosinca 2015. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporenu presudu apelant primio 18. siječnja 2016. godine, a da je apelaciju podnio 26. veljače 2016. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII.Meritum
25. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje
26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
27. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom [...].
2)Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivnja sukladno zakonu.
28. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta u svezi s izvršenjem kaznenog djela ubojstvo, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
29. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje ispoljavaju se u tvrdnjama da se odluke redovitih sudova temelje na iskazima svjedoka koji su nezakonito pribavljeni. Apelant, također, smatra da su redoviti sudovi, zanemarujući bolničku dokumentaciju, proizvoljno utvrdili da je on ranio oštećenog M. Pe., pa da su na taj način povrijedili načelo in dubio pro reo, kao i da su donijeli proizvoljnu odluku prilikom utvrđivanja njegove uračunljivosti.
30. U svezi s ovim apelantovim navodima kojima ukazuje na nezakonitost dokaza, Ustavni sud ukazuje da članak 6. Europske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Europski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. srpnja 1988. godine, st. 45.-46., serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. lipnja 1998. godine, stavak 34., Izvješća 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Europski sud smatra da njegova uloga nije utvrđivati može li određena vrsta dokaza – primjerice dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava biti prihvatljiva ili, upravo, je li aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Europski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stavak 89., 10. ožujka 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stavak 41., 28. srpnja 2009. godine). Zatim, prema stajalištu Europskog suda, pri ocjeni je li postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu jesu li poštovana prava obrane. Mora se ispitati je li aplikantu bila dana mogućnost osporavati zakonitost dokaza i protiviti se njegovom korištenju (vidi Europski sud, Szilagyi protiv Rumunjske (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. prosinca 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvaliteta dokaza, uključujući ukazuju li okolnosti u kojim je pribavljen na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili točnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stavak 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stavak 49., 25. veljače 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Europski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stavak 42. i Bykov, stavak 90.).
31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovom prigovoru da su nezakonito pribavljeni iskazi svjedoka iz istrage, zaključio da nije postojala obveza pozivanja apelanta, odnosno njegovog odvjetnika prilikom saslušanja tih svjedoka. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da je odredbom članka 168. stavak 4. ZKPRBiH propisano da saslušanju svjedoka mogu prisustvovati tužitelj, okrivljeni i branitelj, ali samo kada je vjerojatno da svjedok neće doći na glavni pretres, kada istražni sudac nađe da je to cjelishodno ili kada je jedna od stranaka zahtijevala da prisustvuje saslušanju. Ustavni sud, također, zapaža da je iz odredbe stavka 6. navedenog članka proizlazila obveza istražnog suca obavijestiti navedene osobe o vremenu i mjestu izvršenja istražnih radnji, ali samo o radnjama kojima bi oni mogli prisustvovati. Dakle, iz navedenog proizlazi da okrivljeni i njegov branitelj mogu prisustvovati saslušanju svjedoka, odnosno kada istražni sudac procijeni da je vjerojatno da svjedoci neće doći na glavni pretres ili da je pozivanje tih osoba cjelishodno, zbog čega Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda da nije postojala zakonska obveza pozivanja apelantovog tadašnjeg branitelja saslušanju svjedoka. U kontekstu apelantovih navoda da je zbog ratnih dešavanja bilo izvjesno da se ta radnja saslušanja svjedoka na glavnom pretresu neće moći provesti, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu proizlazi da su na glavnom pretresu saslušani brojni svjedoci koji su svoje iskaze davali i u istrazi i koji su potvrdili svoje ranije iskaze, pa u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je postojanje ratnog stanja doista utjecalo na mogućnost pristupa tih svjedoka na glavni pretres. S druge strane, apelant odnosno njegov tadašnji branitelj imali su mogućnost zahtijevati od istražnog suca prisustvo saslušanju svjedoka, međutim iz stanja u spisu ne proizlazi da su oni prisustvo doista i tražili. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da u konkretnom slučaju poduzete radnje ukazuju da su iskazi svjedoka iz istrage pribavljeni nezakonito, zbog čega smatra da ovim apelantovim navodima nije dovedeno u pitanje poštovanje jamstava iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
32. U svezi s apelantovim navodima da su redoviti sudovi proizvoljno utvrdili da je on ranio oštećenog M. Pe. i da su donijeli proizvoljnu odluku prilikom utvrđivanja njegove uračunljivosti, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
33. Ustavni sud, također, podsjeća da je izvan njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova glede ocjene dokaza ako se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redoviti sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodnog sudačkog uvjerenja. To je isključivo uloga redovitih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.). Ustavni sud dalje ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, pa onda na temelju takve brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (članak 296. stavak 2. ZKPFBiH) po načelu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine i Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.).
34. Dovodeći navedena stajališta u svezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom kaznenom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant, na način opisan u izreci presude, s umišljajem života lišio M. Pu. i M. Lj. i pokušao lišiti života M. Pe. Naime, Kantonalni sud je u prvostupanjskoj presudi glede utvrđivanja činjenice je li apelant pokušao lišiti života M. Pe. detaljno analizirao sadržaj iskaza saslušanih svjedoka, ocijenio ih s aspekta sadržaja i doveo u svezu s medicinskom dokumentacijom koju je sačinio dežurni kirurg nakon prijema u bolnicu oštećenog M. Pe., te naknadnim nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke dr. D.,K. koji je konstatirao da dežurni kirurg nije bio kompetentan odrediti karakteristike zrna. Potom, Kantonalni sud je detaljno razmotrio i za svoje zaključke dao jasno obrazloženje pozivajući se na nalaz i mišljenje koji je sačinila skupina vještaka Psihijatrijske klinike Sarajevo, glede zaključaka da je apelant bio smanjeno uračunljiv u vrijeme izvršenja kaznenog djela, ali da to ne isključuje njegovu odgovornost za predmetno kazneno djelo. Dalje proizlazi da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Vrhovnog suda koji je zaključio da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom, Kantonalni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zlouporabljen na apelantovu štetu, odnosno da je na apelantovu štetu proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u svezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni materijalnog prava nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
35. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na temelju kojih proizlazi da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. U svezi s navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženika bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na temelju dokaza iznesenih tijekom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužiteljstvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženiku (vidi Europski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, stavak 77.). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na temelju brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio predmetno kazneno djelo, odnosno da je pokušao lišiti života oštećenog M. Pe. na način kako je navedeno u izreci osporene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Ustavni sud, također, ukazuje da su zaključci prvostupanjskog vijeća bili predmet dodatnog razmatranja od strane Vrhovnog suda koji je na jasan i razumljiv način obrazložio svoju odluku kojom je apelantova žalba odbijena kao neutemeljena. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo jer iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redoviti sudovi imali sumnju glede postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog kaznenog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženika. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neutemeljena.
36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije budući da su redoviti sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje glede izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te utvrđenog činjeničnog stanja, a iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redoviti sudovi imali sumnju glede postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje kaznenog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.
38. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman