Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2204/16 (E. Z.)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Građevinsko zemljište
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Uknjižba
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2204/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP 2204/16, rješavajući apelaciju Esada Zuhrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Esada Zuhrića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 Dn 012380 15 Gž od 27. aprila 2016. godine i rješenja Općinskog suda u Mostaru, Zemljišnoknjižni ured broj 058-0-DN-15-000462 od 27.
marta 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Esad Zuhrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Semir Guzina, advokat iz Zajedničke advokatske kancelarije KEBO&GUZINA Mostar, podnio je 24. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 Dn 012380 15 Gž od 27. aprila 2016. godine i rješenja Općinskog suda u Mostaru, Zemljišnoknjižni ured (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 058-0-DN-15-000462 od 27. marta 2015. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 058-0-DN-15-000462 od 27. marta 2015. godine, odbijen je apelantov zahtjev radi utvrđenja prava vlasništva na građevinskom zemljištu bliže označeno u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište) na osnovu člana 343. st. 1. i 2. i člana 373. stav 1. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), te određeno da će se izvršiti zabilježba odbijanja zahtjeva u B vlasničkom listu predmetnog zemljišnoknjižnog uloška.
3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju radilo o građevinskom zemljištu sa uknjiženim pravom državnog vlasništva sa dijelom 1/1 na zemljištu upisanom u A listu i pravom korištenja predmetnog zemljišta u korist apelanta, po osnovu rješenja nadležnog općinskog vijeća, kojim je apelantu dodijeljeno na korištenje predmetno zemljište radi izgradnje stambenog objekta. Općinski sud je dalje citirao čl. 345. i 343. stav 2. ZSP, te obrazložio da je pravo korištenja radi građenja tj. prelazak prava korištenja u pravo vlasništva određeno Zakonom o građevinskom zemljištu FBiH (u daljnje tekstu: ZGZ) kao lex specialis u odnosu na ZSP. Naime, u članu 39. ZGZ propisano je da vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stiče pravo vlasništva na zemljištu ispod zgrade i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade, a ako zemljište za redovnu upotrebu nije određeno određuje ga imovinsko pravna služba uz pribavljeno mišljenje službe za urbanizam. Istaknuto je da identičnu odredbu sadrži i čl. 345. i 346. ZSP. Općinski sud je dalje naveo da je odredbom člana 3. st. 1. i 2. Zakona o zemljišnim knjigama propisano da se postupak upisa u zemljišne knjige pokreće podnošenjem zahtjeva za upis uz koji se treba priložiti dokazna dokumentacija na kojoj se zahtjev zasniva, a koju predviđa član 39. ZGZ u vezi sa odredbama člana 345. ZSP, a koji stav je zauzeo i Kantonalni sud u drugim rješenjima. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke za uknjižbu prava vlasništva na predmetnom zemljištu pozivom na član 343. st. 1. i 2. i člana 373. stav 1. ZSP.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 07 0 Dn 012380 15 Gž od 27. aprila 2016. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno rješenje Općinskog suda.
5. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radilo o pravu korištenja građevinskog zemljišta radi građenja, apelant pogrešno u žalbi zaključuje da je postao vlasnikom predmetnog zemljišta na osnovu odredbe člana 343. st. 1. i 2. ZSP. S tim u vezi, obrazloženo je da su prethodno navedenom odredbom regulisana prava ranijih vlasnika, odnosno sada nositelja privremenog prava korištenja i prvenstvenog prava korištenja radi građenja. Kako je apelant nositelj prava korištenja građevinskog zemljišta radi građenja, Kantonalni sud je istaknuo da su se u odnosu na apelanta imale primijeniti odredbe čl. 346. i 347. ZSP. S tim u vezi, obrazložio je da je apelant nositelj prava korištenja predmetnog zemljišta radi građenja stambenog objekta koji nije upisan u zemljišne knjige. U takvom slučaju, po mišljenju Kantonalnog suda, pretvaranje prava korištenja u pravo vlasništva, kod činjenice da u zemljišnim knjigama stambeni objekt nije upisan, može se izvršiti samo uz ispunjenje uslova propisanog odredbom člana 347. stav 2. ZSP. Navedenom odredbom je propisano da ako je do stupanja na snagu ovog zakona na zemljištu u društvenom vlasništvu izgrađena zgrada koja je u trenutku stupanja na snagu ovog zakona u nečijem vlasništvu, a na tom je zemljištu upisano pravo privremenog korištenja građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, prvenstvenog prava korištenja u svrhu izgradnje ili pravo korištenja građevnog zemljišta u društvenom vlasništvu u svrhu izgradnje u korist vlasnika zgrade, nadležni zemljišno knjižni sud će na zahtjev vlasnika zgrade odrediti upis iz stava 1. ovog člana na osnovu obavijesti organa nadležnog za vođenje poslova katastra da je na predmetnoj parceli izgrađena zgrada u skladu sa propisima. Kantonalni sud je dalje obrazložio da je stavom 1. istog člana propisano da ako na zemljištu u društvenom vlasništvu postoji zgrada koja nije upisana u zemljišnoj knjizi, iako je upisano zemljište na kojem je izgrađena, vlasnik zgrade stiče pravo vlasništva na zemljištu po odredbama iz člana 346. ovog zakona. Kantonalni sud je dalje citirao član 346. st. 1. i 2. ZSP i naveo da je identična i odredba člana 39. ZGZ. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud pravilnom primjenom odredbe člana 43. stav 2., a u vezi sa članom 3. st. 1. i 2. Zakona o zemljišnim knjigama odbio apelantov zahtjev, jer nisu ispunjene pretpostavke za uknjižbu prava vlasništva na građevinskom zemljištu.
6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da osporena rješenja nisu zasnovana na objektivnim činjenicama i da je primjena materijalnog prava bila proizvoljna, te da su arbitrarna i s obrazloženjem koje ne zadovoljava zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Apelant navodi da odredba člana 343. st. 1. i 2. ZSP koristi termin „nekadašnje pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta“, bez podjele na termine „pravo korištenja radi građenja“ i na „prvenstveno pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta“. S tim u vezi obrazlaže da redovni sudovi u praksi kod uknjiženog „prvenstvenog pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta“ dozvoljavaju brisanje državnog vlasništva i uspostavu vlasništva u korist titulara prava korištenja. Dalje tvrdi da kod uknjiženog „pravo korištenja radi građenja“, kao što je slučaj kod apelanta, redovni sudovi to ne dozvoljavaju, pozivajući se pri tome na pravno jedinstvo nekretnine, odnosno prethodnu uplanu zgrade, radi čije izgradnje je i izvršena dodjela prava korištenja zemljišta. Apelant dalje citira odredbe član 371. stav 3. i član 373. ZSP, te tvrdi da je iz citiranih odredbi vidljivo da je dosadašnji nositelj prava korištenja zemljišta ispod zgrade, bez obzira na prirodu prava korištenja, ex officio ili po sili zakona, postao vlasnik zemljišta, što znači da rješenje koje donese zemljišno-knjižni ured nema konstitutivni već deklaratorni značaj.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud ukazao da je apelantu predmetno zemljište, sa uknjiženim pravom državnog vlasništva, odlukom nadležnog organa dodijeljeno na korištenje radi izgradnje stambenog objekta. Nadalje, Općinski sud je ukazao da se postupak upisa u zemljišne knjige pokreće podnošenjem zahtjeva za upis uz koji se treba priložiti dokazna dokumentacija na kojoj se zahtjev zasniva, a koju predviđa član 39. ZGZ u vezi sa odredbama člana 345. ZSP, te da na osnovu navedenog u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke za uknjižbu prava vlasništva na predmetnom zemljištu. Postupajući po apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je u obrazloženju drugostepene odluke, između ostalog, istaknuo da je apelant nosilac prava korištenja predmetnog zemljišta radi građenja stambenog objekta koji nije upisan u zemljišne knjige, te da se u takvom slučaju pretvorba prava korištenja u pravo vlasništva mogla izvršiti samo uz ispunjenje uslova propisanog članom 347. stav 2. ZSP (obavijesti organa nadležnog za vođenje poslova katastra da je na predmetnoj parceli izgrađena zgrada u skladu sa propisima). Osim toga, Kantonalni sud je u obrazloženju drugostepene odluke ukazao da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti član 343. st. 1. i 2. ZSP, na koji se apelant pozvao, obrazlažući razloge zbog koji se na apelanta primjenjuje čl. 346. i 347. ZSP. Imajući u vidu navedena obrazloženja redovnih sudova da nisu bile ispunjene pretpostavke za uknjižbu prava vlasništva na predmetnom zemljištu, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman