Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-189/18 (M. O., H. Š. i E. H.)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-189/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP-189/18, rješavajući apelacije Miće Ostića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mićo Ostić protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 107363 17 Pž 2 od 27. oktobra 2017. godine, Haris Šabović i Emina Horman protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 274940 13 Rsž od 9. novembra 2017.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-189/18
1. Mićo Ostić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dejan Miletić advokat iz Banjaluke, podnio je 8. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 107363 17 Pž 2 od 27. oktobar 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, potvrđena je prvostepena presuda kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi („Energetika“ d.o.o. Banjaluka – u stečaju) da mu na ime otpremnine zbog otkaza ugovora o radu i na ime naknade za vrijeme trajanja otkaznog roka isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, dok je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka.
2. U obrazloženju osporene odluke, Viši privredni sud je naveo, između ostalog, da je apelantu 30. juna 2008. godine prestao radni odnos zasnovan na neodređeno vrijeme, zbog otvaranja stečajnog postupka nad tuženim, te da je nakon otvaranja stečajnog postupka, 1. jula 2008. godine, stečajni upravnik sa apelantom (i još 15 radnika) zaključio ugovor o radu na određeno vrijeme, dok postoji potreba posla, a najduže do okončanja stečajnog postupka. Dalje, Viši privredni sud je naveo da je rješenjem stečajnog upravnika od 25. oktobra 2013. godine apelantu otkazan ugovor o radu na određeno vrijeme, zbog prestanka potreba za njegovim radom, te je određeno da će zaostale plate i druga materijalna primanja iz radnog odnosa, uključujući poreze i doprinose na lična primanja, apelant rješavati u okviru stečajnog postupka, kao stečajni povjerilac višeg, odnosno opšteg isplatnog reda u skladu sa odredbama Zakona o stečajnom postupku. Viši privredni sud navodi da je pravilno prvostepeni sud u konkretnom slučaju primijenio odredbe člana 1. i člana 78. st. 1. i 2. Zakona o stečajnom postupku, te pravilno zaključio da vođenje stečajnog postupka daje ovlaštenje stečajnom upravniku da cijeni potrebu za radnicima, kao i da sam odlučuje koja će lica zadržati u radnom odnosu, odnosno sa njima zaključiti nove ugovore zavisno od potrebe posla, kao i sa kojim će licima raskinuti zaključene ugovore. Takođe, da je prvostepeni sud pravilno zaključio da stečajni upravnik nije nezakonito postupio kada je otkazao ugovor apelantu, smatrajući da je za njegovim radom prestala potreba, s obzirom da mu je Zakon o stečajnom postupku, kao lex specialis, dao ovu diskrecionu mogućnost. Viši privredni sud je ukazao da apelant nema pravo na otpremninu i naknadu za vrijeme trajanja otkaznog roka, s obzirom da je stečajni upravnik otkazao ugovor apelantu kada je prestala potreba za njegovim radom i to rješenje je postalo pravosnažno, pa kako se u konkretnom slučaju ne može primijeniti Zakon o radu, kojim se pruža zaštita radnicima u pogledu otkaza ugovora, to je pravilno primijenjen Zakon o stečajnom postupku, kao lex specialis zakon. AP-791/18
3. Haris Šabović i Emina Horman (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Visokog i Hadžića, koje zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijeli su 12. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 274940 13 Rsž od 9. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom potvrđeno je prvostepeno rješenje kojim je prekinut predmetni parnični postupak pokrenut tužbom apelanata protiv tuženih (Lido Osiguranje d.d. Sarajevo i Agencije za nadzor osiguranja FBiH), radi isplate potraživanja iz radnog odnosa, iz razloga što je nad prvotuženim pokrenut likvidacioni postupak.
4. Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke navodi da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da je nad prvotuženim (Lido Osiguranje d.d. Sarajevo) pokrenut likvidacioni postupak Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu od 24. septembra 2012. godine. Dalje, Kantonalni sud ističe da je odredbom člana 378. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku propisano da se postupak prekida kada nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka, te da se navedena odredba, suprotno žalbenim navodima apelanata, primjenjuje i u slučajevima provođenja likvidacionog postupka, kao što je slučaj u konkretnom predmetu. Dakle, predmetni parnični postupak se nije mogao nastaviti jer je pravna osoba-prvotuženi prestao postojati otvaranjem i provođenjem postupka likvidacije nad istim. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u dispozitivu odluke.
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-189/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da su u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno ili procesno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog ili procesnog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno ili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnim slučajevima, a imajući u vidu činjenice konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne i jasne razloge, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman