Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-936/16 (N. K.)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni odnos
- Ništavost
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-936/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 936/16, rješavajući apelaciju Naze Karišik na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Naze Karišik podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 414883 14 Rev od 10. decembra 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 011993 11 Gž od 10. maja 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Naza Karišik (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Memo Karišik, podnijela je 29. februara 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 414883 14 Rev od 10. decembra 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 P 011993 11 Gž od 10. maja 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Kantonalnog i Vrhovnog suda, te od Federacije BiH - Vlade Federacije BiH, koju zastupa Pravobranilaštvo FBiH (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 8. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Općinski sud je 22. februara 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud 15. februara 2018. godine, Vrhovni sud 19. februara 2018. godine, dok tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Presudom Općinskog suda broj 065-0-P-07-002507 od 8. juna 2007. godine apelantica je odbijena u cijelosti s tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se poništi Rješenje tužene broj 07-08- 50/98 od 9. 9. 1998. godine kao nezakonito i neosnovano. Također je odbijen zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je apelantica imala radni status kod tužene do 30. aprila 1992. godine u svojstvu čekanja na rad, te je saglasno utvrđenom statusu dužna da apelantici osigura povezivanje radnog staža u DF PIOBiH od momenta prestanka uplata doprinosa od bivšeg SSNO do 18. februara 1993. godine, te isplati iznose na ime statusa čekanja na radu od 30. aprila 1992. do 31. decembra 2000. godine, uz uvećanje za minuli rad po odredbama Pravilnika tužene. Također je odbijen zahtjev kojim je traženo da se apelantici isplati plaća na radnom mjestu materijalnog knjigovođe u Federalnom ministarstvu odbrane u iznosima na način naveden u dispozitivu prvostepene presude, a sve do prijema u radni odnos apelantice, te apelanticu primi u radni odnos kao građansko lice u rad u Vojsku Federacije BiH i rasporedi na rad prema njenim radnim stručnim sposobnostima i naknadi troškove postupka, a sve u roku od osam dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
6. Iz provedenih dokaza sud je utvrdio da je apelantica 30. aprila 1992. godine evidentirana, a ne angažirana kod Okružnog štaba odbrane RBiH, koji joj je 18. februara 1993. godine izdao rješenje o upućivanju na čekanje, a što je utvrđeno uvidom i čitanjem potvrde od 7. novembra 1992. godine, te rješenja od 18. februara 1993. godine. Nadalje je utvrđeno, a uvidom i čitanjem rješenja od 24. juna 1998. godine, da je zahtjev za reguliranje radnog staža u Armiji BiH odbijen, kao i da je i apelanticin prigovor na navedeno rješenje odbijen rješenjem od 9. septembra 1998. godine, a što je utvrđeno uvidom i čitanjem navedenog rješenja. Nadalje je utvrđeno da je apelanticina tužba uvažena Presudom Višeg suda u Sarajevu broj U- 92/96 od 20. novembra 1996. godine, a izjavljena protiv zaključka od 19. jula 1996. godine koji se odnosio na reguliranje radnog statusa, a što je utvrđeno uvidom u navedenu presudu, dok je uvidom i čitanjem evidencionog kartona utvrđeno da se apelantica od 15. aprila 1999. godine vodi kao nezaposleno lice.
7. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud nije prihvatio prigovor neblagovremenosti tužbe zato što je tužena učinila nespornim da na rješenju od 9. septembra 1998. godine nije bilo pravne pouke. Međutim, sud nije mogao poništiti rješenje tužene od 9. septembra 1998. godine s obzirom na to da je nesporno da apelantica nije radila nego je bila raspoređena na čekanju posla, koji status je po Zakonu o radu („Službene novine Federacije BiH” br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR) mogla imati do 5. maja 2000. godine, a u skladu sa članom 143. ZOR-a. S obzirom na to da je apelanticin punomoćnik povukao tužbeni zahtjev opredijeljen u pismenom podnesku od 10. jula 2001. godine i ostao pri postavljenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 19. marta 2001. godine, to je Općinski sud, a krećući se u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva donio odluku kojom je apelanticin tužbeni zahtjev odbio.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-001857 od 10. aprila 2008. godine apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
9. Na drugostepenu presudu apelantica je izjavila reviziju, nakon čega je Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-002224 od 18. novembra 2010. godine apelanticina revizija djelimično usvojena, drugostepena presuda ukinuta u dijelu kojim je prvostepena presuda potvrđena u pogledu zahtjeva za utvrđenje ništavosti Rješenja tužene broj 07-08-50/98 od 9. septembra 1998. godine za utvrđenje statusa apelantice kao zaposlenika na čekanju posla od 30. aprila 1992. do 5. maja 2000. godine i za isplatu naknade plaće i uplatu doprinosa za taj period, pa se u tom dijelu predmet vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U ostalom dijelu revizija je odbijena.
10. Vrhovni sud je utvrdio da će, u ponovnom postupku, drugostepeni sud postupiti po odredbama čl. od 217. do 220. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), pa o osnovanosti apelanticine žalbe u odnosu na ukinuti dio pobijane odluke o njenom tužbenom zahtjevu ponovo odlučiti imajući u vidu primjedbe iz ove presude, posebno odredbe člana 143. st. 1. i 3. ZOR-a.
Osporene presude
11. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 P 011993 11 Gž od 10. maja 2012. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba i Presuda Općinskog suda broj 065-0-P-07-002507 od 8. juna 2007. godine potvrđena.
12. U obrazloženju presude se navodi da je Općinski sud, nakon provedenog postupka, utvrdio da je apelantica rješenjem Okružnog štaba odbrane Sarajevo od 18. februara 1993. godine upućena na čekanje s obrazloženjem da joj se uvezuje radni staž, te da će primati naknadu za svaki mjesec dok je na čekanju. Kako je apelanticin zahtjev upućen tuženoj za uspostavljanje radno-pravnog statusa odbijen Rješenjem broj 07-08-50/98 od 9. septembra 1998. godine to tužbom od 29. oktobra 1998. godine i konačno uređenim tužbenim zahtjevom, podneskom od 19. marta 2007. godine, apelantica traži da se poništi kao nezakonito Rješenje tužene broj 07-08-50/98 od 9. septembra 1998. godine, da se utvrdi da je imala zasnovan radno-pravni status kod tužene počev od 30. aprila 1992. godine u svojstvu zaposlenika na čekanju, da joj se poveže radni staž i izvrši isplata naknada za vrijeme čekanja u iznosima naznačenim u dispozitivu pobijane presude, te dalje da je tužena primi u radni odnos kao građansko lice na radu u Vojsci FBiH, rasporedi na rad prema njenim stručnim sposobnostima i naknadi joj troškove postupka.
13. Kako je dalje navedeno, a po provedenim dokazima i utvrđenom činjeničnom stanju, prvostepeni sud je zaključio da je apelanticin zahtjev neosnovan s obrazloženjem da je apelantica povukla tužbeni zahtjev od 10. jula 2001. godine kojim je također traženo da se poništi spomenuto rješenje tužene, da joj se utvrdi radni status čekanja na rad, te da joj se u skladu sa ZOR-om uspostavi radno-pravni status, izvrši uplata doprinosa i isplati naknada na ime otpremnine. Imajući u vidu naprijed navedeno, Kantonalni sud nalazi da žalba neosnovano ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Činjenica je da je apelantica rješenjem Okružnog štaba odbrane Sarajevo od 18. februara 1993. godine upućena na čekanje, te da je tužena Rješenjem broj 07-08- 50/98 od 9. septembra 1998. godine odbila apelanticin zahtjev za uspostavljanje radno-pravnog statusa i povrat na posao, što među strankama nije ni sporno. Kod situacije da se apelantica u toku trajanja prvostepenog postupka obraćala Komisiji za implementaciju člana 143. ZOR-a radi rješavanja njenog radno-pravnog statusa, te da je njen zahtjev Rješenjem Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a broj 13-04-34-Ž-465/00 od 25. februara 2002. godine, odnosno Rješenjem Federalne komisije broj 03-34- 210/04 od 10. augusta 2005. godine odbijen, onda proizlazi da je o apelanticinom statusu već pravomoćno odlučeno odlukama nadležne komisije.
14. Naime, odredbama člana 143.c) ZOR-a je propisano da su odluke Federalne odnosno Kantonalne komisije konačne, ali da podliježu sudskom preispitivanju. Ukoliko apelantica nije bila zadovoljna rješenjem nadležne komisije, mogla je shodno odredbama spomenutog člana tražiti njihovo poništenje, što je i učinila podnošenjem tužbe kod Općinskog suda u pod brojem P-06- 000271, ali je u konkretnom slučaju tužba odbačena. Stoga, kako zaključuje Kantonalni sud, ne stoji prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, pa je, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev, i to iz razloga datih u obrazloženju ove presude. Kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje Kantonalni sud pazi po službenoj dužnosti, to je primjenom odredbe iz člana 226. ZPP žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 414883 14 Rev od 10. decembra 2015. godine apelanticina revizija je odbijena.
16. Vrhovni sud navodi da u postupku nisu učinjene povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, na što sud pazi po službenoj dužnosti. Nije učinjena ni povreda odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 8. ZPP, na koju apelantica ukazuje u reviziji, jer su nižestepeni sudovi izvedene dokaze cijenili savjesno i brižljivo, svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.
17. U obrazloženju je dalje navedeno da drugostepeni sud nije nepravilno primijenio ni odredbu člana 228. ZPP kada nije postupio po uputama Vrhovnog suda u Presudi broj 070-0-Rev-09-002224 od 18. novembra 2010. godine, odnosno kada o apelanticinom zahtjevu nije odlučio nezavisno od odluke Komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a kojom je tretiran apelanticin status prema odredbi člana 143. stav 2. ZOR-a jer izraženi stav Vrhovnog suda u ranijoj presudi ne veže ni Kantonalni ni Vrhovni sud kada u nastavku postupka pravomoćno odlučuje u istom sporu.
18. U predmetnom sporu u ovoj fazi postupka apelantica traži poništenje rješenja tužene kojim je odbijen njen zahtjev za uspostavljanje radno-pravnog statusa, utvrđenje statusa tužiteljice kao zaposlenika na čekanju posla od 30. aprila 1992. do 5. maja 2000. godine i isplatu naknade plaće i uplatu doprinosa.
19. Kod nesporne činjenice da je apelantica imala status zaposlenika na čekanju posla, i to prema rješenju od 18. februara 1993. godine, da je taj status reguliran članom 143. stav 1. ZOR-a i da se apelantica na dan stupanja na snagu ZOR-a zatekla na čekanju posla, Vrhovni sud zapaža da o tom apelanticinom statusu, kao zatečenog zaposlenika na čekanju, Komisija za implementaciju člana 143. ZOR-a nije ni odlučivala. Kako slijedi iz rješenja Komisije, apelantica je tretirana kao zaposlenik koji se na dan 31. decembar 1991. godine zatekao u radnom odnosu, da bi nakon tog vremena zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca iz člana 143. stav 2. ZOR-a. Tretirani apelanticin status u odlukama Komisije u odnosu na njen status zaposlenika na čekanju posla iz člana 143. stav 1. ZOR-a bio je razlog da apelantica u skladu s odredbom člana 143c. stav 2. tačka
1. ZOR-a protiv odluka, koje su konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom, pokrene sudski građansko-pravni spor. Kako apelantica u predmetnom sporu nije tražila preispitivanje odluka komisija koje su o njenom pravu odlučile odbijanjem njene žalbe (apelanticina tužba protiv tuženog FMO i Federalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a radi poništenja rješenja odbačena je Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-P-06-000271 od 21. augusta 2006. godine), drugostepeni sud je o apelanticinom zahtjevu pravilno odlučio primjenom odredbi člana 143. ZOR-a kada ga je odbio kao neosnovan.
20. S obzirom na to da je o povrijeđenom pravu zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a odlučila Komisija u skladu s odredbom člana 143a. stav 1. ZOR-a, da odlukom Komisije apelantici nije priznato pravo zaposlenika na čekanju posla, kao i da apelantica u sudskom postupku nije tražila preispitivanje odluke Komisije, Kantonalni sud je o apelanticinom zahtjevu pravilno rješavao primjenom odredbi člana 143. ZOR-a, ocijenivši ga neosnovanim. Iz navedenih razloga, revizija nije osnovana, pa ju je Vrhovni sud primjenom odredbi člana 248. ZPP odbio.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelantica navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
22. Apelantica smatra da su i Kantonalni i Vrhovni sud proizvoljno, na osnovu pogrešnog zaključka da apelantica nije tražila preispitivanje odluka Komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a donijeli osporene presude. Naime, apelantica je od nadležnog Općinskog suda 12. juna 2006. godine tražila da nastavi prekinuti postupak Rješenjem broj PR 25/00 od 11. februara 2002. godine. U tom dopisu apelantica obavještava sud o svim postupcima pred Komisijom za implementaciju člana 143. ZOR-a. Rješenjem Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a broj 13-04-34-Ž-465/00 od 20. januara 2004. godine da se predmet vrati sudu na nastavak postupka radi rješavanja započetog radno-pravnog spora. Na osnovu dopisa apelantice, te spomenutog rješenja, Općinski sud je nastavio postupak i donio Presudu broj 065-0-P-07-002507 od 8. juna 2007. godine. Apelantica smatra da su i Kantonalni i Vrhovni sud proizvoljno ocijenili da apelantica nije nastavila postupak. Apelantica smatra da se stalnim vraćanjem predmeta s viših na niže sudove odugovlači postupak, koji u ovom slučaju predstavlja nedjelotvornost i neefikasnost. Apelantica smatra da Odluka Ustavnog suda broj AP 2079/09 od 23. februara 2012. godine nije u potpunosti provedena, posebno u dijelu otklanjanja povrede „prava na pravično suđenje u razumnom roku“, konkretno Kantonalni sud nije ispoštovao Presudu Vrhovnog suda broj 070-0- Rev-09-002224 od 8. novembra 2011. godine.
23. Apelantica predlaže da se utvrdi povreda prava na pravičan postupak u odnosu na „pravo na donošenje odluke u razumnom roku, proizvoljnost u donošenju odluke, stavljanje prevelikog tereta na apelanta u dokazivanju već dokazanih činjenica, te bespotrebnim vraćanjem predmeta na niže sudove“. Traži da se ponište osporene presude i naloži Federaciji BiH - Vladi Federacije BiH da po hitnom postupku izvrši pravomoćno Rješenje Okružnog štaba odbrane broj 10/07-400-1/12 od 18. februara 1993. godine i pravomoćnu Presudu Višeg suda u Sarajevu broj U- 92/96 od 20. novembra 1996. godine.
b) Odgovor na apelaciju
24. Općinski sud navodi da se u apelaciji u najvećem dijelu ukazuje na dužinu trajanja ovog postupka pred višim sudovima, a ne i pred ovim sudom.
25. Kantonalni sud navodi da apelantica nije tražila preispitivanje odluka Komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a, što nije tačno jer se u presudi Kantonalnog suda navodi da je podnijela tužbu radi poništenja odluka Komisija za implementaciju, ali je tužba odbačena. Stoga, navodi iz apelacije nisu tačni, odnosno činjenični navodi apelacije u vezi s odlukom Kantonalnog suda ne odgovaraju činjeničnim navodima same presude. U odnosu na način utvrđivanja činjeničnog stanja postoji obrazloženje u samoj presudi, koje stoga nije potrebno posebno navoditi, a u svakom slučaju ga nije moguće ni mijenjati od strane Kantonalnog suda. Apelantica ističe da je Kantonalni sud odluku donio u roku od dva mjeseca po utvrđenoj povredi postupanja u razumnom roku, što znači da je ispoštovao nalog Ustavnog suda, pa sud smatra da apelantica ne može ponovno tražiti utvrđivanje povrede istog prava.
26. Vrhovni sud smatra da je apelanticina revizija neosnovana i nižestepenim odlukama pravilno odbijen tužbeni zahtjev za poništenje rješenja i uspostavljanje radno-pravnog statusa. Nadalje, Vrhovni sud smatra da nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se poziva u apelaciji, posebno pravo na pravično suđenje, pa se predlaže da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
27. U Zakonu o radu FBiH („Službene novine Federacije BiH” br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 143.
Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.
Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.
Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2.ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1.ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku. Član 143a.
Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana
143. Zakona o radu (u daljem tekstu: kantonalna komisija), koju formira kantonalni ministar nadležan za poslove rada (u daljem tekstu: kantonalni ministar).
O žalbama izjavljenim protiv rješenja kantonalne komisije rješava Federalna komisija za implementaciju člana 143. (u daljem tekstu: Federalna komisija), koju formira federalni ministar.
U slučaju da kantonalna komisija ne izvršava funkciju radi koje je formirana, Federalna komisija preuzet će nadležnosti kantonalne komisije.
Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka.
Član 143c.
(....)
Federalna odnosno kantonalna komisija može:
- saslušati zaposlenika, poslodavca i njihove predstavnike;
- pozvati svjedoke i vještake;
- tražiti od odgovarajućih organa vlasti i poslodavca da dostave sve relevantne informacije.
Odluke Federalne odnosno kantonalne komisije su:
- konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom;
- pravno utemeljene;
- dostavljene podnosiocu u roku od sedam dana. (.....)
28. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Člana 209.
Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne odluke.
Član 217.
Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave (...)
Član 218.
Na raspravu se pozivaju stranke odnosno njihovi zakonski zastupnici ili punomoćnici, a i oni svjedoci i vještaci za koje sud odluči da se saslušaju. (...) VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 414883 14 Rev od 10. decembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 12. januara 2016. godine, a apelacija je podnesena 29. februara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
[…]
36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na poništenje odluke iz radnih odnosa i isplate plaće, dakle nesporno se radi o utvrđivanju apelanticinih građanskih prava. Shodno navedenom, proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
38. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
39. Apelantica smatra da su i Kantonalni i Vrhovni sud proizvoljno, na osnovu pogrešnog zaključka da apelantica nije tražila preispitivanje odluka Komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a, donijeli osporavane presude. Također smatra da sud nije odlučio o njenom zahtjevu u okviru razumnog roka odlučivanja, te da je proizvoljno primijenio materijalno pravo u njenom slučaju i da je, konačno, stavljanjem prevelikog tereta na apelanticu u dokazivanju već dokazanih činjenica, nepotrebno vraćao predmet na niže sudove. Međutim, Ustavni sud ukazuje da su Kantonalni i Vrhovni sud utvrdili da se apelantica u toku prvostepenog postupka obraćala Komisiji za implementaciju člana 143. ZOR-a radi rješavanja njenog radno-pravnog statusa, te da je njen zahtjev Rješenjem Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a broj 13-04-34-Ž- 465/00 od 25. februara 2002. godine, odnosno Rješenjem Federalne komisije broj 03-34- 210/04 od 10. augusta 2005. godine odbijen, iz čega proizlazi da je redovni sud o apelanticinom statusu već pravomoćno odlučeno odlukama nadležne komisije. Naime, odredbama člana 143.c) ZOR-a je propisano da su odluke Federalne odnosno Kantonalne komisije konačne, ali da podliježu sudskom preispitivanju. Ukoliko apelantica nije bila zadovoljna rješenjem nadležne komisije, mogla je, shodno odredbama spomenutog člana, tražiti njihovo poništenje, što je i učinila podnošenjem tužbe kod Općinskog suda pod brojem P-06-000271, ali je u konkretnom slučaju tužba odbačena. Stoga, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud utvrdio da ne stoji prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, dajući jasne i obrazložene razloge za svoju odluku.
40. U pogledu apelanticinih navoda da je postupak predugo trajao, te da je zbog toga povrijeđeno njeno pravo na razuman rok odlučivanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je navedeni aspekt prava na pravično suđenje Ustavni sud raspravio u Odluci broj AP 2079/09 od 23. februara 2012. godine, utvrdivši da postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku, naloživši Kantonalnom sudu da donose odluku i priznajući apelantici pravo na naknadu nematerijalne štete (vidi Odluku broj AP 2079/09 od 23. februara 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, u konkretnoj apelacija može biti razmatran period od 10. maja 2012. do 10. decembra 2015. godine, kada je donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 414883 14 Rev od 10. decembra 2015. godine okončan predmetni postupak. Ustavni sud smatra da se taj period odlučivanja suda u trajanju od tri godine i sedam mjeseci može, u kontekstu okolnosti navedenog predmeta, smatrati „razumnim“ i da odgovara standardima prava na pravično suđenje.
41. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe ZOR-a i ZPP, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju i u primjeni materijalnog prava koje se odnose na poništenje odluke tužene i isplatu i primjenu člana 143. ZOR-a u konkretnom slučaju. Stoga su apelanticini navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava i donošenja odluke u „razumnom roku“, prema mišljenju Ustavnog suda, neosnovani. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman