Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-593/16 (Grad Trebinje)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Neovlašteno lice
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-593/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP-593/16, rješavajući apelaciju Grada Trebinja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Grada Trebinje podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Trebinju broj Ps-49/03 od 12. jula 2005. godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Grada Trebinje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 62 0 Ps 000280 15 Rev od 12. novembra 2015. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 62 0 Ps 000280 14 Pž 2 od 23.
februara 2015. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Trebinju broj 62 0 Ps 000280 07 Ps 3 od 17. aprila 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Grad Trebinje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa gradonačelnik Slavko Vučurević, podnio je 3. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 62 0 Ps 000280 15 Rev od 12. novembra 2015. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 62 0 Ps 000280 14 Pž 2 od 23. februara 2015. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 62 0 Ps 000280 07 Ps 3 od 17. aprila 2014. godine, te Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-49/03 od 12. jula 2005. godine.
Uvodne napomene
2. ODP GIK „Hidrogradnja“ RJ Gacko (čiji je pravni sljednik AD GIK „Hidrogradnja“ u stečaju Istočno Sarajevo - Pale; u daljnjem tekstu: tužitelj) je za apelanta u više navrata izvodio građevinske radove, o čemu su sačinjeni ugovori, sa ugovorenim cijenama i rokovima plaćanja. Nadalje, apelant, tužitelj, „Privredna banka“ AD Srpsko Sarajevo-Filijala Trebinje (u daljnjem tekstu: Privredna banka), „MAN-CO“ Bijeljina i Eparhija Zahumsko-hercegovačka i primorska Trebinje (u daljnjem tekstu: Eparhija) su zaključili kompenzacije br. 230/02 i 231/02, radi regulisanja međusobnih prava i obaveza. Tužitelj je prvobitno smatrao da je apelant navedenim kompenzacijama izmirio preostali dio svoga duga prema njemu. S druge strane, tužitelj je smatrao da je navedenim kompenzacijama izmirio svoj dug prema Privrednoj banci, ali ga je ona obavijestila da ne može prihvatiti navedene kompenzacije, pa je zatražila od Agencije za bankarstvo RS Banja Luka (u daljnjem tekstu: Agencija za bankarstvo) da za navedene iznose blokira račune tužitelja, što je učinjeno 28. jula 2003. godine.
Postupak broj Ps-49/03
3. Tužitelj je 4. avgusta 2003. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Privredne banke i Agencije za bankarstvo. Tužbom je tražio da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je Privrednoj banci uredno i u roku izmirio u cjelosti dug u određenom novčanom iznosu, slijedom čega ne postoji zakonski, niti bilo koji drugi osnov da Agencija za bankarstvo izvrši blokadu tužiteljevog žiro računa. Na pripremnom ročištu od 29. juna 2005. godine Privredna banka je istakla protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su ništave kompenzacije br. 230/02 i 231/02 koje glase na određene novčane iznose, tako da iste ne proizvode pravno dejstvo. Na istom pripremnom ročištu tužitelj je povukao svoju tužbu u odnosu na Agenciju za bankarstvo, dok je na ročištu za glavnu raspravu od 6. jula 2005. godine povukao svoju tužbu i u odnosu na Privrednu banku te priznao njen protivtužbeni zahtjev.
4. Presudom na osnovu priznanja Osnovnog suda broj Ps-49/03 od 12. jula 2005. godine utvrđeno je da su ništave kompenzacije br. 230/02 i 231/02 od 3. oktobra 2002. godine koje glase na određene novčane iznose, tako da iste ne proizvode pravno dejstvo.
5. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da se 16. novembra 2015. godine apelant obratio Osnovnom sudu zahtjevom da mu se dostavi navedena presuda tog suda od 12. jula 2005. godine. Postupajući po apelantovom zahtjevu, Osnovni sud je odluku od 12. jula 2005. godine dostavio apelantu 5. januara 2016. godine.
Postupak broj 62 0 Ps 000280
6. Tužitelj je 22. septembra 2005. godine podnio tužbu protiv apelanta, kojom je tražio da se apelant obaveže da mu isplati određeni novčani iznos po osnovu građevinskih radova (iz uvodnih napomena) koje je tužitelj izvršio za apelanta kao naručioca. S obzirom da je sudskom odlukom (Presudom Osnovnog suda broj Ps-49/03 od 12. jula 2005. godine) utvrđeno da su izjave o kompenzaciji br. 230/02 i 231/02 ništave, tužitelj je smatrao da i dalje postoji apelantova obaveza prema tužitelju na isplatu preostalog dijela dugovanja.
7. Apelant je u odgovoru na tužbu istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije, navodeći da je on imao potraživanja prema Eparhiji koja je prenijela na tužitelja na osnovu izjava o kompenzaciji broj 230/02 i 231/02. Nadalje je apelant, između ostalog, istakao da nije bio učesnik u postupku u kojem je donesena Presuda Osnovnog suda broj Ps-49/03 od 12. jula 2005. godine, slijedom čega smatra da ta presuda nije od utjecaja na obaveze između njega i tužitelja i da se na njih se ne odnosi. S tim u vezi je apelant naveo da je bio zadnji u lancu kompenzacije, te da nije ni mogao znati da li postoje međusobna potraživanja između ostalih učesnika potpisanih izjava o kompenzaciji. Apelant je istakao da je sve do dostavljanja predmetne tužbe bio osnovano u dobroj vjeri da je svoju obavezu izvršio, te da je dio kompenzacionog lanca koji se odnosi na njega valjan iz razloga što se radi o direktnom potraživanju i obavezama, srodnim poslovima, a kompenzacija plaćanja u ovom slučaju i na ovaj način bila je dozvoljena.
8. Presudom Okružnog privrednog suda broj 62 0 Ps 000280 07 Ps 3 od 17. aprila 2014. godine usvojen je, između ostalog, tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se apelant obaveže da mu isplati određeni novčani iznos.
9. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je, između ostalog, ukazao na sadržaj odredbi Zakona o parničnom postupku (član 7. stav 1. i član 8.; u daljnjem tekstu: ZPP) i Zakona o obligacionim odnosima (član 17. stav 1, član 262. stav 1, član 336, član 337. stav 1 i član 600.; u daljnjem tekstu: ZOO). Potom je Okružni privredni sud istakao da je nesporno je da su kompenzacije br. 230/02 i 231/02 kao oblik plaćanja oglašene ništavim presudom Osnovnog suda broj Ps-49/03 od 12. jula 2005. godine, ali je isto tako nesporno da je tužitelj izveo građevinske radove predviđene zaključenim ugovorima i za izvedene radove ispostavio apelantu račune u visini navedenoj u dispozitivu presude. Dakle, tužitelj je izveo radove za apelanta a apelant je dužan platiti izvedene radove bez obzira što su kompenzacije oglašene ništavim. Apelantov dug je nesporan i dokazan uvidom u ispostavljene račune za izvedene radove i uvidom u analitičke kartice tužitelja. Stoga, apelantova obaveza prema tužitelju postoji, koju je apelant u smislu odredbi člana 262. stav 1. ZOO dužan ispuniti. Također je Okružni privredni sud naveo da je apelant mogao, ako je smatrao da su tužiteljevi računi previsoki, kao dokaz predložiti provođenje vještačenja po vještaku građevinske struke da bi se tačno utvrdilo koji radovi su izvedeni i kolika je cijena radova ali da on to nije učinio.
10. Presudom Višeg privrednog suda broj 62 0 Ps 000280 14 Pž 2 od 23. februara 2015. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
11. U obrazloženju presude Viši privredni sud je, između ostalog naveo, da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi zbog toga što je prvostepeni sud u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja potpuno i tačno utvrdio činjenično stanje i na osnovu ovakvog utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo, pri tome nije počinio povrede odredaba parničnog postupka na koje se poziva apelant. Naime, prvostepeni sud je na osnovu dokaza - isprava koje se sastoje u računima, ugovoru o izvođenju građevinskih radova kao i uvidom u tužiteljevu analitičku karticu utvrdio činjenično stanje. Žalbeni navodi da je prvostepeni sud bio u obavezi odlučivati o presudi Osnovnog suda broj Ps-49/03 od 12. jula 2005. godine su neosnovani iz razloga što se radi o pravosnažnoj presudi tako da nema mjesta u drugom postupku odlučivati u odnosu na ovu pravosnažnu presudu kao prethodno pitanje. U odnosu na ostale žalbene navode, Viši privredni sud je istakao da nisu od odlučnog značaja za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 62 0 Ps 000280 15 Rev od 12. novembra 2015. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepena odluka pravilna i zakonita, te revizionim navodima nije dovedena u ozbiljnu sumnju. Apelant, između ostalog, u revizionim navodima prevashodno prigovara da presuda Osnovnog suda broj Ps-49/03 od 12. jula 2005. godine nije mogla biti osnov za donošenje drugostepene presude, ističući da u toj parnici nisu učestvovali svi učesnici kompenzacije, pa ni apelant. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da apelant tokom prvostepenog postupka nije sporio da je tužitelj obavio radove za koje zahtjeva isplatu naknade u dijelu u kojem nije došlo do realizacije spornih kompenzacija, a niti je prigovarao kvalitetu tih radova. Apelant je zahtjev iz tužbe tužitelja u suštini osporio tako što je isticao da je ovo potraživanje tužitelja putem kompenzacija izmireno. Bez obzira da li su osnovani pomenuti revizioni navodi da su u pomenutoj drugoj parnici, kao nužni i jedinstveni suparničari, morali učestvovati svi učesnici međusobne kompenzacije, te bez obzira da li time eventualno postoji osnov za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, Vrhovni sud je naveo da je relevantno da do realizacije spornih kompenzacija, pa ni izmirenja tužiteljevih potraživanja nije došlo, jer je banka odbila da po dostavljenim izjavama o kompenzaciji izvrši isplatu. S obzirom da tužitelju nije isplaćena naknada za radove koje je obavio i čija visina nije bila sporna, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, u smislu odredbi člana 600. i člana 262. stav 1. ZOO, imali valjano uporište za obavezivanje apelanta na isplatu zahtjevanog iznosa.
Apelacioni navodi
14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
15. Naime, povredu navedenih prava apelant vidi u načinu na koji su redovni sudovi u predmetnoj pravnoj stvari primijenili materijalno i procesno pravo. Prije svega, apelant ukazuje da Osnovni sud nije mogao donijeti osporenu presudu od 12. jula 2005. godine, niti je imao pravo utvrditi ništavost pravnih poslova (kompenzacija br. 230/02 i 231/02) jer on kao jedan od učesnika kompenzacionih poslova nije učestvovao u postupku u kojem je donesena navedena osporena odluka. Dakle, po apelantovoj ocjeni, Osnovni sud je proizvoljno primijenio pravo kada je utvrdio ništavost navedenih kompenzacija. S tim u vezi, apelant ističe da su na temelju takve odluke donesene i ostale osporene odluke i da on trpi pravne posljedice presude Osnovnog suda od 12. jula 2005. godine, iako mu nije data mogućnost da učestvuje kao stranka u tom postupku. Stoga, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo i u ostalim osporenim odlukama kada su ih temeljili na osporenoj odluci Osnovnog suda od 12. jula 2005. godine. Prema apelantovom mišljenju, redovni sudovi su bili dužni da prethodno ispitaju da li naprijed navedene kompenzacije dejstvuju između njega i tužitelja, odnosno njega i Eparhije, jer između njih nije vođen spor o ništavosti kompenzacija, kao i da ispitaju samo dejstvo osporene presude Osnovnog suda od 12. jula 2005. godine. Slijedom navedenog, apelant predlaže Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju i da poništi osporene odluke.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
17. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. Član 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na Presudu Osnovnog suda broj Ps-49/03 od 12. jula 2005. godine
19. Ustavni sud prije svega primjećuje da apelant tvrdi da Osnovni sud nije mogao donijeti osporenu presudu od 12. jula 2005. godine, niti je imao pravo utvrditi ništavost pravnih poslova (kompenzacija br. 230/02 i 231/02) jer on kao jedan od učesnika kompenzacionih poslova nije učestvovao u postupku u kojem je donesena navedena osporena odluka. Ustavni sud dalje primjećuje da je apelant još u odgovoru na tužbu tokom 2005. godine, u postupku u kojem je učestvovao, isticao da nije bio učesnik u postupku u kojem je donesena Presuda Osnovnog suda broj Ps-49/03 od 12. jula 2005. godine. Dakle, apelant je saznanja (u pismenoj formi) za navedenu osporenu odluku i njen sadržaj imao nesporno znatno ranije, budući da ju je osporavao ne samo u odgovoru na tužbu nego i u svim naknadno korištenim pravnim lijekovima. Međutim, Ustavni sud također primjećuje da je presuda Vrhovnog suda donesena 12. novembra 2015. godine, a apelant je 16. novembra 2015. godine od Osnovnog suda zatražio dostavu presude od 12. jula 2005. godine, koji je postupio po traženom 5. januara 2016. godine, te je apelant u dijelu apelacije osporene odluke naveo i tu presudu.
20. Ustavni sud ponavlja da je apelant kao osporenu odluku, između ostalih, naveo i Presudu Osnovnog suda naveo broj Ps-49/03 od 12. jula 2005. godine. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža prvenstveno da je navedena osporena odluka donesena u postupku kojeg je tužbom pokrenuo tužitelj protiv Privredne banke i Agencije za bankarstvo. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj ranijoj praksi, u vezi nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, zaključio: „Smisao navedene ustavne odredbe je da pruži zaštitu učesnicima u postupku koji je rezultirao odlukom za koju se smatra da krši ustavna prava. Na navedeni zaključak upućuje i član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, u dijelu koji glasi: u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini“ (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-100/04 od 22. aprila 2005. godine). Tom prilikom, Ustavni sud je zaključio da jedan od apelanata nije ovlašten da podnese apelaciju, s obzirom da nije učestvovao u postupku koji je okončan presudom koja se osporava apelacijom. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o istoj situaciji, budući da apelant nije učestvovao u postupku koji je okončan osporenom Presudom Osnovnog suda broj Ps-49/03 od 12. jula 2005. godine, zbog čega Ustavni sud zaključuje da apelant nije ovlašteno lice da podnese apelaciju protiv navedene presude.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke u ovom dijelu.
b) U odnosu na ostale osporene presude
22. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
23. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant kao osporene odluke naveo i presude koje su donesene u privrednom sporu broj 62 0 Ps 000280, a koji je okončan osporenom Presudom Vrhovnog suda broj 62 0 Ps 000280 15 Rev od 12. novembra 2015. godine, smatrajući da su redovni sudovi u toj pravnoj stvari proizvoljno primijenili pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja i obavezali ga na isplatu preostalog dijela duga. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
25. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, cijeneći osnovanost tužiteljevog tužbenog zahtjeva protiv radi isplate duga, zauzeli pravni stav da je tužitelj izvedenim dokazima dokazao u smislu relevantnih procesnih normi postojanje i dalje svog potraživanja prema apelantu, odnosno da je tužitelj ispunio svoje ugovorne obaveze u cjelosti prema apelantu po osnovu izvršenih građevinskih radova a da potonji nije u cjelosti ispunio svoju ugovornu obavezu plaćanja. Pri tome su redovni sudovi imali u vidu postojanje pravosnažne Presude Osnovnog suda broj Ps-49/03 od 12. jula 2005. godine kojom su oglašene ništavim kompenzacije br. 230/02 i 231/02, a za koje je apelant smatrao da predstavljaju valjan pravni osnov za oslobađanje preostalog dijela duga prema tužitelju. Međutim, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da se redovni sudovi u ovoj pravnoj stvari nisu primarno bavili pitanjem osnovanosti tužbenog zahtjeva u svjetlu sudske odluke donesene u drugom postupku (Presude Osnovnog suda od 12. jula 2005. godine) kako to apelant pogrešno smatra, već su zaključak o osnovanosti temeljili cijeneći je li u konkretnom slučaju tužitelj dokazao ili ne postojanje pravnog osnova (ugovora o izvođenju građevinskih radova) i njegove realizacije od strane obje ugovorne strane. U tom smislu, redovni sudovi su na osnovu provedenog dokaznog postupka izveli zaključak da je tužitelj za razliku od apelanta nesporno ispunio sve svoje ugovorne obaveze, te da je posljedično tome apelant u obavezi da plati cijenu za izvedene radove bez obzira što su navedene kompenzacije oglašene ništavim. Pri tome su redovni sudovi zauzeli pravni stav da nisu nadležni preispitivati, odnosno raspravljati o Presudi Osnovnog suda broj Ps- 49/03 od 12. jula 2005. godine, niti se ista ima smatrati prethodnim pitanjem u kontekstu predmetne pravne stvari.
26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom u ovom dijelu dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke u postupku broj 62 0 Ps 000280. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u ovom dijelu predmetne apelacije pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
27. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da ju je podnijelo neovlašteno lice, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman