Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-283/16 (S. M.)
Odluka donesena 23. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Suvlasništvo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Hipoteka
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-283/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-283/16, rješavajući apelaciju Savke Maksimović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Savke Maksimović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 010957 12 Rev od 5. novembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Savka Maksimović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Momir Radulović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 15. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 010957 12 Rev od 5. novembra 2015. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 010957 09 P od 5. septembra 2011. godine odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena Nova Banka A.D. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) da joj isplati određeni novčani iznos pobliže naveden u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom (u daljnjem tekstu: utuženi iznos) i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom obavezana je apelantica da tuženoj isplati troškove parničnog postupka u iznosu pobliže navedenom u izreci presude.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelantica u tužbi istaknula da je pravosnažnom presudom tog suda od 6. marta 2008. godine utvrđeno da je u braku sa pokojnim Jovom Maksimovićem (u daljnjem tekstu: apelantičin suprug) stekla nekretnine pobliže označene u obrazloženju presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) koje su po prijedlogu tužene protiv apelantičinog supruga prodate na javnoj dražbi trećem licu radi ostvarenja novčanog potraživanja tužene protiv apelantičinog supruga i DOO „Karalija“ Bijeljina na osnovu ugovora o zasnivanju založnog prava. Nadalje, apelantica je u tužbi navela da su sporne nekretnine prodate u izvršnom postupku trećem licu u vrijeme kada njen suprug nije bio živ i da nije bilo uzeto u obzir da na tim nekretninama ima suvlasnički dio od 1/2, te da je odredbom člana 271. stav 2. Porodičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: PZ) određeno da jedan bračni drug ne može raspolagati sa svojim udjelom u zajedničkoj imovini bez saglasnosti drugog bračnog druga. Nadalje je navedeno da je presudom tog suda od 6. marta 2008. godine utvrđeno da apelantica ima suvlasnički dio u spornim nekretninama, da shodno odredbama člana 279. PZ i odredbama člana 58. stav 1, 54. st. 3 i 69. stav 5. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) ima pravo da traži od tužene da joj srazmjerno suvlasničkom dijelu od 1/2 u naznačenim nekretninama isplati polovinu isplaćene kupoprodajne cijene na javnoj dražbi u iznosu pobliže navedenom u obrazloženju presude.
4. Nakon provedenog dokaznog postupka, Osnovni sud je utvrdio da je apelantičin suprug (koji je u međuvremenu umro) bio uknjižen kao vlasnik spornih nekretnina, da je imao registrovano preduzeće ,,Karalija“ d.o.o. Tuzla i samostalnu ugostiteljsku radnju „Motel kod Karalije“ u Bijeljini, da je pred prvostepenim sudom 2001. i 2002. godine zaključio sporazume sa tuženom o zasnivanju založnog prava (hipoteke) na spornim nekretninama radi obezbjeđenja naplate potraživanja tužene. U toku postupka je također utvrđeno da su zavedeni prijedlozi Nove Banke, za naplatu novčanih potraživanja na osnovu naznačenih sporazuma o zasnivanju založnih prava, na nepokretnostima apelantičinog supruga, da je u toku navedenog izvršnog postupka apelantičin suprug kao izvršenik umro i da su u postupak stupili apelantica i ostali nasljednici, kao i da je u izvršnom predmetu apelantica učestvovala i kao treće lice. Nadalje, je utvrđeno da su sporne nekretnine prodate na javnoj prodaji trećem licu i da je kupoprodajna cijena isplaćena tuženoj. Pored toga je utvrđeno da je pravosnažnom presudom prvostepenog suda od 10. marta 2008. godine, potvrđenom presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 29. oktobra 2010. godine, odbijen apelantičin zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su ništavi sporni sporazumi o zasnivanju založnih prava na spornim nekretninama, da je protiv navedene presude izjavila reviziju, po kojoj u vrijeme odlučivanja nije bila donesena odluka, te da je pravosnažnom presudom prvostepenog suda od 6. marta 2008. godine utvrđeno da je apelantica sa umrlim suprugom (Jovom Maksimovićem), zajedno u bračnoj zajednici stekla sporne nepokretnosti i da joj pripada pravo suvlasništva od 1/2 dijela.
5. S obzirom da je pravosnažnom presudom tog suda od 10. marta 2008. godine odbijen apelantičin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se utvrdi da su ništavi naznačeni sporazumi o zasnivanju založnih prava na predmetnim nekretninama, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena da joj isplati utuženi iznos koji je isplaćen tuženoj u navedenom izvršnom predmetu od kupca na javnoj dražbi, a u cilju naplate novčanog potraživanja tužene na osnovu naznačenih sporazuma o zasnivanju prava na nekretninama, kao izvršnih isprava.
6. Pored toga, Osnovni sud je naveo da su istinite apelantičine tvrdnje da je pravosnažnom presudom tog suda od 6. marta 2008. godine utvrđeno da je stekla u braku sa, umrlim suprugom (Jovom Maksimovićem) sporne nekretnine, ali da to nije od značaja za rješavanje konkretne pravne stvari iz razloga što u postupku koji je predhodio donošenju te presude nije učestovala tužena, pa ta presuda nema pravno dejstvo u odnosu na nju iz navedenog razloga, a ta presuda može imati pravno dejstvo samo u odnosu na apelanticu kao nasljednika umrlog supruga (Jove Maksimovića) i ostale zakonske nasljednike.
7. Rješavajući po apelantičinoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 80 0 P 010957 11 Gž od 7. decembra 2011. godine kojom je žalbu odbio, prvostepenu presudu potvrdio i istovremeno obavezao apelanticu da tuženoj nadoknadi troškove žalbenog postupka.
8. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da apelantica tužbeni zahtjev temelji na članu 69. stav 5. ZIP i na pravu suvlasništva od 1/2 dijela na spornim nekretninama stečenim u braku, koji udio je utvrđen pravosnažnom presudom tog suda od 6. marta 2008. godine, a koje su u cjelosti prodate u izvršnom postupku radi namirenja tužene, a po osnovu upisanog založnog prava na spornim nekretninama u korist tužene.
9. Okružni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda, te istaknuo da apelantica neosnovano u žalbi osporava prvostepenu presudu navodima da je taj sud povrijedio odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer nije dao razloge o odlučnim činjenicama, koja povreda je bitno uticala na pravilnost i zakonitost prvostepene presude. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da apelantica neosnovano osporava prvostepenu presudu navodima da je pogrešno utvrđenje prvostepenog suda da pravosnažna presuda tog suda od 6. marta 2008. godine kojom je utvrđen apelantičin suvlasnički dio od 1/2 na spornim nekretninama koje je stekla u braku sa pokojnim joj suprugom (Jovom Maksimovićem), nema dejstvo prema tuženoj, jer tužena nije učestvovala u naprijed navedenom postupku. Naime, tačni su apelantičini žalbeni navodi da pravosnažna presuda tog suda od 6. marta 2008. godine nema konstitutivan, nego deklaratoran karakter. Nadalje je navedeno da je apelantica pravo svojine na spornim nekretninama temeljila na zakonskoj pretpostavci iz člana 272. stav 1. PZ-a kojim je propisano da svakome od bračnih supružnika pripada po 1/2 zajedničke imovine, pa kako tu pretpostavku tuženi u tom postupku nisu osporili, to je apelantici utvrđen njen udio od 1/2 na bračnoj imovini. Međutim, tačno je utvrđenje prvostepenog suda da navedena presuda nema dejstvo prema tuženoj, jer ona nije učeštvovala u tom postupku, niti je univerzalni sukcesor parničnih stranaka iz tog postupka, u kojem slučaju bi se dejstvo pravosnažne presude protezalo i na tuženu. Nadalje je navedeno da je za tuženu u konkretnom sporu, bilo bitno stanje u evidencionim knjigama nekretnina u vrijeme zasnivanja založnog prava na spornim nekretninama, pa kako je presudom Osnovnog suda od 10. marta 2008. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 29. oktobra 2010. godine, odbijen apelantičin tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavim sporazuma o zasnivanju založnih prava na spornim nekretninama, Okružni sud je ocijenio da presuda Osnovnog suda od 6. marta 2008. godine ne može biti pravni osnov za obavezivanje tužene u konkretnom sporu i iz tog razloga. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je naveo da član 69. stav 5. ZIP, na koje se poziva apelantica, ne može biti pravni osnov za obavezivanje tužene na isplatu utuženog iznosa.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 80 0 P 010957 12 Rev od 5. novembra 2015. godine odbio apelantičinu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita. Vrhovni sud je naveo da su prvostepeni i drugostepeni sud kao nesporne činjenice utvrdili da su sporne nekretnine u vrijeme kada su zaključeni sporazumi o zasnivanju založnog prava 2001. i 2002. godine, u javnim evidencijama nepokretnosti bile upisane na imenu apelantičinog supruga sa 1/1 dijela, da su prodate na javnoj prodaji trećem licu 2007. godine i da je rješenjem suda od 2007. godine određeno da će se kupoprodajna cijena u iznosu pobliže navedenom u obrazloženju presude isplatiti tuženoj. Nadalje su nižestepeni sudovi utvrdili da je nakon provedenog izvršnog postupka, presudom od 10. marta 2008. godine, pravosnažnom 29. oktobra 2010. godine, odbijen apelantičin zahtjev da se utvrdi da su ništavi navedeni sporazumi o zasnivanju založnih prava i da je presudom od 6. marta 2008. godine, utvrđeno pravo suvlasništva od 1/2 dijela u apelantičinu korist. Vrhovni sud je istaknuo da su neosnovani navodi revizije o pogrešnom stavu drugostepenog suda, u pogledu primjene odredbe člana 69. stav 5. ZIP na predmetni slučaj.
12. Vrhovni sud je ukazao da odredba člana 69. ZIP reguliše pitanje izvršenja na nepokretnostima kao predmetu izvršenja, da je odredbom stava 4. tog člana, regulisano da u slučaju kada bi prodajna cijena suvlasničkog dijela nepokretnosti bila znatno viša u slučaju prodaje cjelokupne nepokretnosti, da će sud odrediti prodaju cjelokupne nepokretnosti, postupajući kao da se radi o zahtjevu suvlasnika za diobu fizički nedjeljive stvari, kako je to predviđeno propisima koji uređuju suvlasničke odnose. Stavom 5. tog člana je propisano da u slučaju iz stava 4. ovog člana, suvlasnici koji nisu izvršenici, imaju pravo na namirenje u visini suvlasničkih dijelova iz iznosa dobijenog prodajom stvari prije namirenja tražioca izvršenja i drugih lica koja se namiruju u izvršnom postupku.
13. Imajući u vidu da su sporne nekretnine prodate i dosuđene trećem licu i cijena tuženoj isplaćena 2007. godine, a da je poslije prodaje nepokretnosti 2008. godine utvrđeno pravo suvlasništva od 1/2 dijela u apelantičinu korist, Vrhovni sud je ocijenio da se prije prodaje nekretnina apelantica nije mogla legitimisati kao njihov suvlasnik, jer je dobila presudu poslije izvršene prodaje, te da se zbog toga u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti odredba član 69. stav 5. ZIP, kojom zakonodavac štiti suvlasnike koji nisu izvršenici, dajući im pravo prvenstvenog namirenja u izvršnom postupku, iz iznosa dobivenog prodajom cijele nekretnine.
14. Vrhovni sud je naveo da je ispravan stav sudova da sud u konkretnoj parnici obavezuje presuda od 10. marta 2008. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 29. oktobra 2010. godine, kojom je pravosnažno odbijen apelantičin tužbeni zahtjev da se utvrdi da su ništavi sporazumi o zasnivanju založnih prava, zbog čega je postavljeni tužbeni zahtjev neosnovan. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se u navedenoj parnici ne može cijeniti zakonitost presuda donesenih u nekoj drugoj parnici, pa ni pravosnažne presude od 10. marta 2008. godine, te da su neosnovani apelantičini navodi istaknuti u tom pravcu. Svojom pravosnažnošću, u smislu odredbi čl. 196. i 197. ZPP, koji se u konkretnoj situaciji primjenjuje prema odredbi člana 456.a. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a, pravosnažne presude vežu sud kao i stranke koje su učestvovale u postupku.
15. Vrhovni sud je naveo da je apelantica nakon izjavljivanja revizije, uz podnesak dostavljen sudu 17. augusta 2012. godine, dostavila presudu Vrhovnog suda broj 118 0 P 000708 11 Rev od 14. juna 2012. godine, kojom je Vrhovni sud usvojio njenu reviziju, preinačio presudu Okružnog suda od 29. oktobra 2010. godine i sudio tako što je apelantičinu žalbu usvojio, preinačio prvostepenu presudu od 10. marta 2008. godine, na način što je usvojio apelantičin tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništavi sporni sporazumi o zasnivanju založnih prava. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da su u konkretnom slučaju radi o novom dokazu, koji je bez uticaja na odlučivanje u predmetnoj parnici, te s tim u vezi ukazao na odredbu člana 242. ZPP kojom je propisano da stranke mogu u reviziji iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako se oni odnose na povrede odredaba parničnog postupka koje su učinjene u postupku pred drugostepenim sudom, što u navedenom predmetu nije slučaj.
16. Međutim, Vrhovni sud je naveo da apelantica i dalje ima mogućnost da ostvari svoja prava po nekom drugom pravnom osnovu, s obzirom na odluku iz presude Vrhovnog suda od 14. juna 2012. godine.
Apelacioni navodi
17. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi o povredi navedenih prava svode se, u suštini, na tvrdnje da je proizvoljno primjenjeno pravo.
18. Apelantica ističe da je, nakon što su sporne nekretnine prodate, pokrenula parnicu za poništenje hipoteka, jer su iste uspostavljenje i na njenom dijelu bračne tekovine i bez njene saglasnosti i znanja, te da je ta parnica okončana Presudom Vrhovnog suda od 14. juna 2012. godine kojom su navedene hipoteke proglašene ništavim. Apelantica također ističe da je tužena protiv navedene presude Vrhovnog suda podnijela apelaciju Ustavnom sudu, koji je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-3394/12 od 16. septembra 2015 godine odbio apelaciju kao neosnovanu. Nadalje, apelantica navodi da je Vrhovni sud osporenom presudom odbio njen tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužena kao hipotekarni povjerilac isplati jednu polovinu novčanog iznosa koji je ostvarila na licitaciji. Dakle, Vrhovni sud poništava hipoteke, a ne dosuđuje apelantici pravo da naplati svoj dio bračne tekovine, koja je prodata na osnovu ništavih hipoteka. Apelantica navodi da Vrhovni sud, u obrazloženju osporene presude, kao presudno navodi da apelantica u vrijeme prodaje predmetnih nekretnina nije bio uknjižena kao suvlasnik, po osnovu bračne tekovine sa dijelom od 1/2. Nadalje, apelantica je navela da, kad treba utvrditi ništavost hipoteka, nije smetnja to što apelantica u vrijeme uspostavljanja nije bila uknjižena kao suvlasnik na spornim nekretninama, a kad treba da naplati njen suvlasnički dio u prodatim nekretninama, onda navedena činjenica predstavlja smetnju za Vrhovni sud. Apelantica smatra da je Vrhovni sud iz navedenih razloga proizvoljno primjenjivao pravo u osporenoj presudi od 5. novembra 2015. godine, a proizvoljna primjena prava prema ustanovljenoj sudskoj praksi Ustavnog suda BiH, predstavlja povredu prava na pravično suđenje.
Relevantni propisi
19. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 69. st.4. i 5.
(4) Ako bi prodajna cijena suvlasničkog dijela nepokretnosti bila znatno viša u slučaju prodaje cjelokupne nepokretnosti, sud će odrediti prodaju cjelokupne nepokretnosti postupajući kao da se radi o zahtjevu suvlasnika za diobu fizički nedjeljive stvari, kako je to predviđeno propisima koji uređuju suvlasničke odnose.
(5) U slučaju iz stava 4. ovog člana, suvlasnici koji nisu izvršenici imaju pravo na namirenje u visini suvlasničkih dijelova iz iznosa dobijenog prodajom stvari prije namirenja tražioca izvršenja i drugih lica koja se namiruju u izvršnom postupku, te prije naknade troškova izvršnog postupka.
20. U Porodičnom zakonu („Službeni glasnik RS“ br. 54/02,41/08 i 63/14) relevantne odredbe glase:
Član 271. stav 2.
Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.
Član 272. stav 1.
Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.
21. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Pravosnažnost presude Član 196.
Presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravosnažna.
Sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li je stvar pravosnažno presuđena, i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kome je već pravosnažno odlučeno, odbaciće tužbu.
Ako je u presudi odlučeno o potraživanju koje je tuženi istakao prigovorom radi prebijanja, odluka o postojanju ili nepostojanju ovog potraživanja postaje pravosnažna. Član 197.
Sud je vezan za svoju presudu čim je donesena.
Presuda prema strankama ima dejstvo od dana donošenja, a u slučajevima u kojima strankama po odredbama ovog zakona presudu dostavlja sud - od dana kada im je dostavljena.
Član 242.
Stranke mogu u reviziji iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na povrede odredaba parničnog postupka koje su učinjene u postupku pred drugostepenim sudom.
22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
23. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
24. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
25. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelantica u apelaciji zapravo ponavlja navode koje je već iznosila u postupku pred redovnim sudovima, i to na sve tri sudske instance, koje su redovni sudovi detaljno razmotrili, te dovodeći u vezu činjenice konkretnog predmeta koje u suštini nisu sporne, uz pozivanje na relevantne zakonske odredbe (ZIP, ZPP i PZ), dali detaljne razloge zašto oni u okolnostima konkretnog slučaja ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja osporene odluke slijedi da su sporne nekretnine prodate i dosuđene trećem licu 2007. godine, a da je poslije prodaje nepokretnosti 2008. godine utvrđeno pravo suvlasništva od 1/2 dijela u apelantičinu korist, te da se apelantica prije prodaje sporne nepokretnosti nije mogla legitimisati kao suvlasnik te nekretnine, zbog čega se na konkretni slučaj nije mogla primjeniti odredba člana 69. stav 5. ZIP-a koja štiti suvlasnike koji nisu izvršenici, dajući im pravo prvenstvenog namirenja u izvršnom postupku iz iznosa dobivenog prodajom cijele nekretnine. U vezi sa apelacionim navodima kojima apelantica ukazuje na odluku Vrhovnog suda od 14. juna 2012. godine, kojom je taj sud usvojio njenu reviziju i utvrdio da su ništavi sporazumi o zasnivanju založnih prava na spornim nekretninama, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci razmotrio te navode i da je u specifičnim okolnostima konkretnog predmeta dovoljno jasno obrazložio zašto ti navodi nisu mogli utjecati na drugačije odlučenje tog suda u konkretnom slučaju, uputivši apelanticu da ima mogućnost da ostvari svoje pravo po nekom drugom osnovu, s obzirom na tu odluku. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
26. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman