Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-311/16 (Jugobanka a. d. - u stečaju Beograd)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 296
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-311/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP-311/16, rješavajući apelaciju Jugobanke A. D. Beograd u stečaju, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jugobanke A. D. Beograd u stečaju podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 064919 15 Rev od 7.
oktobra 2015. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 064919 15 Pž od 14. maja 2015. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 064919 09 Ps od 29. decembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jugobanka a. d. - u stečaju Beograd (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Zlatan Romano, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 064919 15 Rev od 7. oktobra 2015. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 064919 15 Pž od 14. maja 2015. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 064919 09 Ps od 29. decembra 2014. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 064919 09 Ps od 29. decembra 2014. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta (kao tužitelja) kojim je traženo da se tužena Republika Srpska obaveže da na ime preuzetog duga od RO Ključ - ŠIK, OOUR Fabrika trikotaže Foča, po osnovu bankovnih garancija, plati iznos od 238.080,61 EURA (protivvrijednost u iznosu od 464.257.19 KM) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. juna 2009. godine pa do isplate, kao neosnovan. Apelant je obavezan da tuženoj na ime troškova postupka isplati iznos od 10.000,00 KM, u roku od 30 dana od dana prijema presude.
3. U obrazloženju presude se navodi da je apelant 4. juna 2009. godine Osnovnom sudu u Banja Luci podnio tužbu protiv tužene navodeći u tužbi da su pravna lica sa područja Bosne i Hercegovine u periodu od 31. marta 1992. godine putem apelanta dobijali kredite i obezbjeđivali bankovne garancije za poslovne aranžmane koje su vršili na inostranom tržištu, jer je apelant bio ovlaštena banka iz bivše SFRJ preko koje su se obezbjeđivale i obavljale bankovne transakcije poslovnih subjekata iz osnova kreditnog sporazuma zaključenog između apelanta i inopovjerilaca - kreditora za koje je garant bila država SFRJ, a likvidator Narodna banka Jugoslavije. Apelant navodi da je u redovnoj bankovnoj proceduri preko banaka sa područja Bosne i Hercegovine plasirao odobrena kreditna sredstva i izdavao bankovne garancije krajnjim korisnicima iz područja Bosne i Hercegovine, pa tako i pravnog lica RO Ključ - ŠIK, OOUR Fabrika trikotaže Foča, kojem pravnom licu je verifikovano dugovanje prema apelantu iz osnova Pariškog kluba i to po osnovu bankarske garancije od 11. decembra 1997. godine za iznos od 238.080,61 EURA, odnosno prema srednjem kursu Centralne banke BiH 464.257,19 KM.
4. Istaknuto je da je Zapisnikom o konsolidaciji duga Bosne i Hercegovine od 28. oktobra 1998. godine sa zemljama članicama Pariškog kluba povjerilaca usaglašeno da se dug Bosne i Hercegovine sastoji od dugova bivše SFRJ koji su dobile ili garantovale osobe sa područja Bosne i Hercegovine (alocirani dug) ili koje je navedena osoba garantovala (nealocirani dug), a koji nisu automatski pripisani zemlji nasljednici.
5. Ukazano je da Sporazum o sukcesiji bivših republika SFRJ između ostalog, obuhvata i Aneks G koji se odnosi na privatnu svojinu i stečena prava, čime je ustanovljen normativno pravni okvir za zaštitu tih prava na način na koji su postojala 31. decembra 1990. godine. Navedeno je da je članom 7. Aneksa G propisano da će sva fizička i pravna lica iz svake države nasljednice na osnovu reciprociteta imati isto pravo pristupa sudovima, upravnim tribunalima i agencijama te države i drugih država nasljednica u svrhu realizacije zaštite svojih prava.
6. Okružni privredni sud je proveo velik broj dokaza i utvrdio da iz verifikacije potraživanja apelanta evidentirano i potraživanje prema RO Ključ-ŠIK, OOUR Fabrika trikotaže Foča, kao krajnjem korisniku kredita u ukupnom iznosu od 359.957,17 EUR odnosno prema srednjem kursu Centralne banke Bosne i Hercegovine 701.916,52 KM. Iz informacija Ministarstva finansija Bosne i Hercegovine broj 01-ST-3-16-11- 257/2006 utvrđeno je da je apelant dostavio zahtjev o verifikaciji predmetnog potraživanja, te iz sadržaja odgovora na ovaj zahtjev- Ministarstva finansija proizlazi da je predmetno potraživanje apelanta prepoznato kao kreditna partija po Pariškom klubu koja nije ušla u reprogram prilikom zaključivanja Sporazuma između SR Njemačke i Bosne i Hercegovine iz razloga jer je riječ o banci koja ima sjedište van teritorije Bosne i Hercegovine. Iz potvrde Narodne banke Srbije sa nazivom Pariški klub povjerilaca, OV broj 2574/09, koja se odnosi na obavezu RO Ključ „Šik“ fabrika trikotaže Foča, utvrđeno je da je na 22. marta 2002. godine stanje duga 359.957,19 EURA, da je je nakon toga dug plaćen u iznosu od 44.265,25 EURA, a da je do kraja otplatnog perioda ostalo da se plati još 211.586,53 EURA. Nadalje, iz presude Privrednog suda u Beogradu broj 30 P-12596/10 od 1. oktobra 2010. godine utvrđeno je, između ostalog, da je potraživanje Republike Srbije prema tuženoj ,,Jugobanka“ a.d.- u stečaju (ovdje apelant) u visini od
49.181.742,71 EURA.
7. Iz dopisa Narodne banke Srbije od 25. februara 2009. godine utvrđeno je da se na zahtjev apelanta dostavljaju podaci o dugovanjima preduzeća sa teritorije bivše SFRJ prema Njemačkoj i to sa tabelom izdvojenih preduzeća sa teritorije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, gdje se u tabeli pod brojem 82032 nalazi referentni broj inokreditora. Dalje je navedeno da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke Dijane Ostić od novembra 2014. godine, koji nalaz je urađen u skladu sa pravilima struke, nauke i vještine i na koji stranke nisu prigovarale, utvrđeno je da dospjele obaveze dužnika RO Ključ-SIK, OOUR Fabrika trikotaže Foča, prema povjeriocima Pariškog kluba, počev od septembra 2002. godine izmiruje Narodna banka Srbije, po nalogu Ministarstva finansija Srbije. Visina duga nakon otpisa iznosi 169.223,87 EUR, odnosno 330.973,12 KM, a nakon otpisa i djelimične otplate 30. septembra 2014. godine iznosi 87.947,55 EUR odnosno 172.010,46 KM.
8. Takođe, kako se navodi u obrazloženju presude, u ovoj pravnoj stvari istaknut je prigovor aktivne i pasivne legitimacije, prigovor zastare potraživanja i prigovor mjesne nenadležnosti. Sud smatra da su prigovori mjesne nenadležnosti suda i prigovor zastare potraživanja neosnovani, dok prigovor aktivne i pasivne legitimacije smatra osnovanim. Sud navodi da stvarna legitimacija predstavlja materijalno pravni odnos stranaka prema predmetu spora, te da je apelant aktivno legitimisan ako je nosilac prava i obaveza koje je predmet spora, a tuženi je pasivno legitimisan ako na njemu leži obaveza koja odgovara tom pravu. Dalje je navedeno da Narodna banka Srbije na osnovu potpisanog bileteralnog sporazuma sa Saveznom Republikom Njemačkom uredno servisira obavezu po osnovu izdate garancije i obavezu će u potpunosti izmiriti 2024. godine. Pored toga, nesporno je da je Narodna banka Srbije u postupku stečaja nad apelantom prijavila navedeno potraživanje i da je potraživanje priznato u stečajnom postupku. Kako je nesporno da Narodna banka Srbije uredno servisira navedeni dug prema SR Njemačkoj za već isplaćeni iznos aktivno legitimisan za podnošenje tužbe, u skladu sa čl. 296 i 300 Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik RS”, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO), bi bila Narodna banka Srbije, odnosno za svaku narednu isplatu aktivno legitimisana bi bila Narodna banka Srbije. Nadalje, iz provedenih dokaza utvrđeno je da je apelant bio ovlaštena banka iz bivše SFRJ preko koje su se obezbjeđivale i obavljale bankovne transakcije poslovnih subjekata iz osnova kreditnog sporazuma zaključenog između apelantice i ino kreditora, da je apelant putem ,,Jugobanke“, Osnovne banke Sarajevo, plasirala odobrena kreditna sredstva krajnjem korisniku RO Ključ-ŠIK, OOUR Fabrika trikotaže Foča, a prema evidenciji apelanta u iznosu od 238.080,61 EURA. Obaveze dužnika odnosno korisnika kredita, RO Ključ- ŠIK, OOUR Fabrika trikotaže Foča prema povjeriocima Pariškog kluba od septembra mjeseca 2002. godine, izmiruje Narodna banka Srbije, tako da nakon djelimične otplate visina duga 238.080,61 EUR, odnosno protivvrijednosti od 464.257,19 K.M, tužena u evidencijama starog spoljnog duga nema evidentiran predmetni dug.
9. Navodi se da je prema odredbi člana 13. Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima („Službene novine RS“, broj 24/98; u daljnjem tekstu: Zakona o početnom bilansu) propisano da nenaplaćena potraživanja i neizmirene obaveze preduzeća nastale do 31. marta 1991. godine u pravnim odnosima sa fizičkim i pravnim licima čije je prebivalište, odnosno sjedište, van teritorije Republike Srpske se prenose na Republiku Srpsku na osnovu akta Vlade. Odredbom člana 14 ovog zakona propisano je da neplaćene obaveze preduzeća prema bankama po osnovu inostranih kredita koje su nastale do 31. marta 1992. godine prenose se na Republiku Srpsku na osnovu akta Vlade. Iz prednje navedenih odredbi, proizilazi obaveza Vlade Republike Srpske da donese akt kojim bi predmetno potraživanje bilo preneseno na Republiku Srpsku, pa kako takav akt nije donesen tužena nije pasivno legitimisana u ovom sporu. Takođe, kako je plaćanje predmetnog duga regulisano sporazumom između Vlade SR Jugoslavije i inostranih kreditora, a pri tom apelant nije učesnik tih sporazuma i dogovora, niti je po njima vršio plaćanja, proizlazi da ista nije aktivno legitimisana da traži isplatu predmetnog duga od Republike Srpske koja nije preuzela obavezu plaćanja duga, niti gore navedenim sporazumom, a niti je donijela akt u smislu odredbi Zakona o početnom bilansu o preuzimanju predmetnog duga.
10. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Viši privredni sud presudom broj 57 0 Ps 064919 15 Pž od 14. maja 2015. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
11. Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 57 0 Ps 064919 15 Rev od 7. oktobra 2015. godine odbio kao neosnovanu.
12. U obrazloženju revizione presude se navodi da pozivanje apelanta na odredbe čl. 13. i 14. Zakona o početnom bilansu stanja nisu mogli ishoditi drugačiju odluku u pogledu nedostatka pasivne legitimacije tužene u ovome sporu. Kako se dalje navodi, ovim Zakonom se u smislu člana 1. uređuju uslovi i postupak izrade početnog bilansa stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima, u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 24/98 do 109/05), a postupak privatizacije provodi se prema pravilima upravnog postupka a akti doneseni u postupku privatizacije su konačni i protiv njih se može pokrenuti upravni spor. Stoga se, kako zaključuje Vrhovni sud, u parničnom postupku ne mogu preispitivati odluke donesene u postupku privatizacije i analizirati šta je u tom postupku privatizovano, koja pojedinačna potraživanja i koje obaveze, jer je to bilo predmet utvrđivanja u upravnom postupku pri izradi početnog bilansa stanja sa podbilansima.
13. Kako dalje zaključuje Vrhovni sud, Odlukom o zaduženju tužena je prihvatila zaduženje po osnovu duga nastalog do 2. aprila 1992. godine prema Republici Njemačkoj, članici Pariškog kluba povjerilaca u iznosu od 41.349.567,31 EURA, što predstavlja 28,628% od ukupnog duga BiH, koji iznosi 144,438.224.44 EURA, to jeste, dug u obimu u kojem joj je utvrđena obaveza po osnovu alociranja spoljnog duga između entiteta BiH. Kako predmetni kredit navedenom odlukom, u kojoj su naznačeni krediti iz kojih se sastoji dug tužene (tačka II), nije obuhvaćen kao dug tužene, ni po tom osnovu tužena nije legitimisana strana u pogledu obaveze vraćanja predmetnog kredita.
14. Nadalje, iz činjeničnog stanja utvrđenog nižestepenim presudama, Vrhovni sud je utvrdio da tužena nije u materijalno pravnom odnosu iz osnova odobrenja i plasiranja predmetnog kredita, a ni u postupku preuzimanja obaveze koju nije ispunio krajnji korisnik kredita, pa kako sporazum stvara prava i obaveze za učesnike sporazuma (član 148. ZOO), suprotno navodima revizije, preuzimanjem predmetnog duga od strane BiH „kao sopstvenog duga“, pasivno legitimisana u ovoj parnici je BiH, a ne tužena.
15. Vrhovni sud dalje navodi da su nižestepeni sudovi ocjenom izvedenih dokaza utvrdili da su nakon raspada bivše SFRJ novonastale države (bivše republike) zaključile bilateralne sporazume sa zamljama ino kreditora u pogledu vraćanja kreditnih sredstava koja su odobrena domaćim pravnim licima prije raspada bivše SFRJ i da je Republika Srbija preuzela obavezu i da vraća kreditno zaduženje koje je ovdje predmet spora. Kako saglasno navedenom predmetni kredit prema inostranom kreditoru, ne vraća apelant nego Republika Srbija, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da apelant nije aktivno legitimisana strana za predmetno potraživanje. Svoju legitimaciju on ne može, sa osnovom, zasnivati ni na pomenutom dopisu Agencije iz čijeg sadržaja ne proizlazi da je u potraživanju Republike Srbije od strane apelanta na koga glasi pomenuta presuda, sadržano i potraživanje koje je ovdje predmet spora. Takav zaključak se ne može izvesti ni iz navedene presude u kojoj su u izreci utvrđeni iznosi potraživanja Republike Srbije, iz čega se ne vidi na koja potraživanja se odnose ti iznosi, što se ne vidi ni iz obrazloženja presude u kojoj je naznačeno „da se iz specifikacije obaveza krajnjeg korisnika iz otcijepljenih Republika koje su uključene u novi Pariški klub tako da ukupno korisnici iz otcijepljenih Republika duguju 48.529.901,27 EURA, a dopis apelanta od 6. februara 2003. godine koji je u presudi spomenut kao „specifikacija obaveza krajnjih korisnika iz otcijepljenih Republika“, u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, nije proveden kao dokaz. Osim toga, činjenica da su Republici Srbiji presudom dosuđena sredstva koja je ona isplatila ino povjeriocima za „obaveze krajnjih korisnika iz otcjepljenih Republika koje su uključene u novi Pariški klub“, a dužnik tih kreditnih sredstava je bio apelant, ne daje aktivnu legitimaciju apelantu da ta sredstva potražuje od tužene, jer nije dokazao da je Republici Srbiji isplatio dosuđena sredstva ili da se ona naplatila iz stečajne mase za iznos koji je ovdje predmet spora.
Apelacioni navodi
16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjenjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. uz Protokola broj 1. Evropske konvencije.
17. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ističe da se apelant i pravni prednik tužene nalaze u direktnom materijalno pravnom odnosu po osnovu iskorištenog, dospjelog i nevraćenog kredita uz očiglednu činjenicu da je pravni prednik tužene krajnji korisnik kredita. Stoga apelant smatra da je aktivno legitimisan da potražuje povrat odobrenog kredita od RO Ključ - ŠIK, OOUR Fabrika trikotaže Foča, kao korisnika kredita odnosno njegovog pravnog slijednika. Ukazuje da nije sporno da je utuženi iznos kredita prijavljen u Pariškom klubu povjerilaca i da je RO Ključ - ŠIK, OOUR Fabrika trikotaže Foča, evidentiran kao krajnji korisnik kredita. Navodi da ukoliko bi se prihvatilo tumačenje nadležnih sudova da apelant nije aktivno legitimisan da pred sudom traži da se tužena obaveže na uplatu predmetnog novčanog iznosa ostvarenje tih prava bi u potpunosti zavisilo od inicijative Republike Srbije. S tim u vezi u slučaju kada R Srbija ne bi pokrenula postupak radi naplate potraživanja za koje je navodno jedina legitimisana apelant bi bio lišen svake mogućnosti da ostvari svoja specifična prava iz obligacionog odnosa, odnosno ne bi imao mogućnosti da se namiri za iznos na čiju uplatu je obavezan pravosnažnom presudom Privrednog suda u Beogradu.
18. Dalje, navodi da se proizvoljnost ogleda i u činjenici da je za prvostepeni i drugostepeni sud prigovor pasivne legitimacije osnovan dok povodom istog pitanja revizijski sud zauzima kontradiktoran stav. S tim u vezi ukazuje da Vrhovni sud u obrazloženju revizione presude navodi da je odluka drugostepenog suda pravilna ali kasnije na strani 5. svoje presude navodi da za rješavanje spora pitanje pasivne legitimacije tužene i nije relevantno. Smatra da je van svake sumnje pasivna legitimacija tužene pravno neprikosnovena i na međunarodnom pravu utemeljena. Po mišljenju apelanta evidentno je pravo SR Njemačke da se naplati od R Srbije za kreditna sredstva koja je na ime namjenskog kredita doznačila apelantu, te istovremeno pravo apelanta da se za isplaćeni iznos kreditnih sredstava namiri od korisnika kredita tj. tužene kao pravne slijednice „Energoinvesta“. Ukazuje da pasivnu legitimaciju tužene apelant nalazi u Sporazumu sa povjeriocima Pariškog kluba kao ugovoru međunarodnog karaktera i zakonskim propisima o vanjskom dugu kao domaćem zakonu dok tužena smatra da je u konkretnom slučaju relevantna legislativa na osnovu koje se treba utvrditi pasivna legitimacija prema Zakonu o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima (čl. 13. i 14.). Po mišljenju apelanta time što nije donesen akt Vlade Republike Srpske kojim bi se neplaćene obaveze preduzeća prema bankama po osnovu inostranih kredita, koje su nastale do 31. marta 1992. godine, prenijela na Republiku Srpsku, Republika Srpska je propustila da učinkovito zaštiti apelantovo pravo na imovinu. Također, smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu primijenili relevantan međunarodnopravni bilateralni ugovor tj. bilateralni Sporazum o konsolidaciji duga potpisan između Republike Srbije i Vlade SR Njemačke koji se u konkretnom slučaju trebao primijeniti.
Relevantni propisi
19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te („Službeni glasnik RS”, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), relevantne odredbe glase: Ispunjenje od strane dužnika ili trećeg lica Član 296.
(1) Obavezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treće lice.
(2) Povjerilac je dužan primiti ispunjenje od svakog lica koje ima neki pravni interes da obaveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju.
(3) Povjerilac je dužan primiti ispunjenje od trećeg lica ako je dužnik sa tim saglasan, izuzev kad prema ugovoru ili prirodi same obaveze ovu treba da ispuni dužnik lično. Zakonska subrogacija Član 300.
Kad obavezu ispuni lice koje ima neki pravni interes u tome, na njega prelazi po samom zakonu u času ispunjenja povjeriočevo potraživanje sa svim sporednim stvarima.
Pravo zahtijevati naknadu od dužnika Član 1013.
(1) Jemac koji je isplatio povjeriocu njegovo potraživanje može zahtijevati od dužnika da mu naknadi sve što je isplatio za njegov račun, kao i kamatu od dana isplate.
(2) On ima pravo na naknadu troškova nastalih u sporu sa povjeriocem od časa kad je obavijestio dužnika o tom sporu, kao i na naknadu štete ako bi je bilo.
Član 1065.
Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.
BANKARSKA GARANCIJA
Pojam Član 1083.
(1) Bankarskom garancijom se obavezuje banka prema primaocu garancije (korisniku) da je mu za slučaj da mu treće lice ne ispuni obavezu o dospjelosti izmiriti obavezu ako budu ispunjeni uslovi navedeni u garanciji.
(2) Garancija mora biti izdata u pismenoj formi.(...)
20. U Zakonu o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik RS“, broj 24/98), relevantne odredbe glase:
Član 13.
Nenaplaćena potraživanja i neizmirene obaveze preduzeća nastale do 31. marta 1992. godine u pravnim odnosima sa fizičkim licima čije je prebivalište odnosno sjedište van teritorije Republike Srpske, prenose se na Republiku na osnovu akta Vlade.
Član 14.
Neplaćene obaveze preduzeća prema bankama na osnovu inostranih kredita, koje su nastale do 31. marta 1992. godine, prenose se na Republiku Srpsku.
21. U Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 226.
Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
23. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
24. Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je Republici Srbiji isplatio dosuđena sredstva prema pravosnažnoj presudi Privrednog suda od 1. oktobra 2010. godine, kao ni da se Republika Srbija naplatila iz stečajne mase apelanta za iznos potraživanja koje apelant potražuje u predmetnoj parnici, a kako bi apelant bio aktivno legitimisan da potražuje predmetno potraživanje.
25. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene odredaba ZOO i Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani, u odnosu na postojanje kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
26. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman