Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-45/18 (Z. A.)

Odluka donesena 11. 05. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Smetanje posjeda
  • Služnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-45/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP-45/18, rješavajući apelaciju Zijada Ahmetbašića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zijad Ahmetbašić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 P 056413 15 Gž, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zijad Ahmetbašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Jasmina Sarihodžić Aljić, advokat iz Tuzle, podnio je 3. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 126 0 P 056413 17 Rev od 9. novembra 2017. godine kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 P 056413 15 Gž od 28. juna 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-3974/17, Ustavni sud konstatuje da je navedena presuda Kantonalnog suda od 28. juna 2017. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja N.A. kojim je tražio da se utvrdi da ga je tuženi, tj. apelant neosnovano uznemiravao na prilaznom putu označenom kao k.č. broj 1187/18, na način pobliže preciziran u izreci prvostepene presude. Isto tako, konačnom odlukom je odbijen i apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je održajem stekao pravo suvlasništva na suvlasničkom dijelu tužitelja od 3/16 na nekretnini označenoj kao k.č. broj 1187/18, sve pobliže navedeno u izreci prvostepene presude.

2. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je prvostepeni sud odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja zasnovao na činjenicama, da je apelant upisan kao posjednik spornog pristupnog puta, da ga koristi kao pristupni put do svoje parcele i da se na osnovu toga ne može smatrati trećim licem. Također, istaknuto je da se prvostepeni sud na licu mjesta uvjerio da kapija nije zaključana i da tužitelj ima nesmetan prolaz pješice i motornim vozilima do svojih nekretnina i porodične kuće, te da tužitelj nije dokazao da je postavljanjem kapije onemogućen prolaz teretnim vozilima. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud zaključio da nije osnovan ni apelantov protivtužbeni zahtjev za sticanje prava vlasništva održajem, jer apelant koji se po osnovu ugovora o poklonu smatra zakonitim posjednikom predmetnog puta, nije dokazao da nije znao da sporna nekretnina nije njegovo vlasništvo (savjesnost). U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je na osnovu ugovora o kupoprodaji, koji je zaključen 27. maja 1988. godine između S.M. kao prodavca i tužitelja kao kupca, te aneksa tog ugovora od 27. maja 1988. godine, utvrđeno da je predmet kupoprodaje nekretnina označena kao k.č. broj 1186/9 upisana u z.k. ul. broj 3263 KO Bistarac. Nadalje, da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke utvrđeno da je tužitelj upisan kao suvlasnik nekretnina u z.k. ul. broj 3263 KO Bistarac sa udjelom 3/16, da je u tom ulošku upisano 68 nekretnina kao suvlasništvo 26 fizičkih lica, sa različitim suvlasničkim udjelima. Zatim, da je tužitelj upisan kao suvlasnik po osnovu kupoprodajnog ugovora i aneksa tog ugovora, tako da se njegovo pravo vlasništva/suvlasništva ne odnosi na ostale upisane nekretnine, pa samim tim ni spornu nekretninu – pristupni put označen kao k.č. broj 1187/18. Stoga, ocijenjeno je da se u konkretnoj situaciji kada je tužitelj upisan kao suvlasnik na svim nekretninama u navedenom z.k. ulošku, to se njegovo upisano pravo suvlasništva na nekretnini k.č. broj 1187/18 smatra "golim upisom", na osnovu čega tužitelj ne može osnovano da crpi aktivnu legitimaciju u predmetnoj parnici. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da tužitelj nije ni pasivno legitimisan po protivtužbenom zahtjevu apelanta za utvrđivanje prava vlasništva održajem, na suvlasničkom dijelu tužitelja od 3/16, na pristupnom putu označenom kao k.č. broj 1187/18, jer na apelanta, ne mogu preći suvlasnička prava koja nema ni sam tužitelj. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da redovni sudovi nisu pravilno cijenili izvedene dokaze i to prvenstveno nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke, slijedom čega su pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne i ajsne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kavu proizvoljnost u postupanju tih sudova.. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-45/18 (Z. A.) | Sudska praksa | Aktio