Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1036/16 (I. M. iz Konjica)

Odluka donesena 11. 05. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • In dubio pro reo
  • Ratni zločin
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1036/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 05. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1036/16, rješavajući apelaciju Ibre Macića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ibre Macića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 011047 15 Krž od 30. oktobra 2015. godine i S1 1 K 011047 13 Kri od 29. maja 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ibro Macić iz Konjica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Fadil Abaz, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. marta 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 011047 15 Krž od 30. oktobra 2015. godine i S1 1 K 011047 13 Kri od 29. maja 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 14. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor 23. februara, a Tužilaštvo BiH 16. februara 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Sud BiH je Presudom broj S1 1 K 011047 13 Kri od 29. maja 2015. godine apelanta proglasio krivim da je radnjama, bliže opisanim u tač. 1. do 8. izreke prvostepene presude, počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), te mu izrekao kaznu zatvora u trajanju od deset godina.

6. Tačkom 1. izreke prvostepene presude apelant je proglašen krivim da je označenog datuma kao pripadnik Armije RBiH u kući u selu Blace, zajedno sa još jednim pripadnikom Armije RBiH, ispalio neutvrđeni broj metaka u četiri starice srpske nacionalnosti, što je kao posljedicu imalo njihovu smrt, a njihova tijela nikad nisu pronađena.

7. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je svjedok S.M. u svom iskazu potvrdio da je, zajedno sa apelantom, Š.M., H.M. i M.F., došao do kuće u Blacama, te da je apelant, udaljen jedan metar od njega, zapucao na starice iz, kako je naveo, puške M-48. Ovaj svjedok se nije mogao izjasniti nakon koliko vremena je i H.M. pucao u starice. Nadalje, ocijenjen je i materijalni dokaz - apelantova pismena izjava od 8. jula 1992. godine u kojoj je, pored ostalog, navedeno „da su pripadnici odreda M.F. 13. juna 1992. godine gore sve popalili i ubili žene sedam komada…“. Vještak grafolog, koji je vještačio navedenu izjavu, zaključio je da ju je apelant vjerovatno sačinio. Prihvatajući nalaz grafologa i dovodeći ga u vezu sa iskazom svjedoka S.M. da su on i apelant pisali izjavu navedene sadržine, uvažavajući pravo svjedoka S.M. da se ne samoinkriminira izjavljujući da on kritične prilike nije pucao (a što je jedina razlika u onom što je napisao i onom što je izjavio na glavnom pretresu), prvostepeni sud je zaključio da nije doveden u sumnju iskaz svjedoka S.M. u dijelu u kom je izjavio da je apelant učestvovao u spornom događaju. Nadalje, interpretiran je iskaz svjedoka M.F. prema kom je ovaj svjedok za ubistvo starica saznao od apelanta, te iskaz svjedoka N.F. iz istrage i izmijenjeni iskaz na glavnom pretresu prema kom nije bio siguran da je čuo od apelanta o spornom događaju, kao i da sud izmijenjenom iskazu ovog svjedoka nije poklonio vjeru, jer ga je ocijenio sračunatim da pomogne apelantu. Dovodeći u vezu iskaz svjedoka S.M. prema kom je apelant pucao u starice, iskaze svjedoka M.F. i N.F., koji su na detaljan način opisali šta im je apelant rekao o ubistvima, sa iskazima svjedoka Š.M., H.F. i Z.F. koji su svjedočili da je neko iz grupe u kojoj je bio apelant spominjao starice koje su ubijene, a da se prije toga čula pucnjava, prvostepeni sud je zaključio da se radi o dokazima koji čine saglasnu cjelinu da je apelant bio u grupi vojnika koja je otišla do kuće, te pucajući iz puške učestvovao u lišavanju života starica. Također, ukazano je i da su svi ovi svjedoci potvrdili da je apelant imao pušku „tandžaru“ iz koje je, po mišljenju svjedoka S.M., pucao. Prvostepeni sud je posebno istakao da je imao u vidu da je svjedok S.M., kao učesnik u spornom događaju, imajući u vidu da žrtve navedene u tački 1. izreke presude nisu bile i jedine žrtve tog dana, imao interes da isključi vlastitu odgovornost za učešće u događajima u Blacama, a na što je i apelant ukazivao dovodeći u pitanje kredibilitet ovog svjedoka. Prvostepeni sud je zaključio da je prihvatljiva teza o postojanju indicija da se prikriju počinioci zločina u Blacama, ali da to ne dovodi u sumnju zaključak da je apelant učestvovao u njima. Prvostepeni sud je ponovio da je iskaz svjedoka S.M. potkrijepljen iskazima svjedoka M.F., Z.F., N.F. i H.F., te da je zaključak o apelantovoj krivici zasnovan ne samo na iskazu svjedoka - očevica S.M. već i da na skupu posrednih dokaza kako materijalne prirode, tako i relevantnih interpretiranih iskaza.

8. Tačkom 2. izreke prvostepene presude apelantu je stavljeno na teret da je početkom maja 1993. godine u prostorijama Osnovne škole „Musala“ u Konjicu na bliže opisani način nečovječno postupao prema zatvoreniku hrvatske nacionalnosti P.P. na koji način mu je nanio fizički i psihički bol i patnju.

9. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je na temelju provedenih dokaza, iskaza svjedoka P.P., izmijenjeno vrijeme izvršenja krivičnog djela. Nadalje, iskaz svjedoka P.P., koji je izjavio da ga je apelant na opisani način tukao jednom prilikom dok je nosio sendvič, ocijenjen je u vezi sa iskazima zaštićenog svjedoka „S“ i svjedoka B.B., koji su potvrdili da su imali saznanja da je P.P. jednom prilikom, kada je nosio sendvič, bio udaran. Nadalje, iskaz P.P. je ocijenjen kao suglasan sa iskazima zaštićenog svjedoka „S“, „A2“, svjedoka D.P. i I.D. u dijelu koji se odnosi na apelantove fizičke karakteristike. Prvostepeni sud je detaljno interpretirao apelantov opis koji su dali ovi svjedoci, kao i da su svi tokom boravka čuli da apelanta oslovljavaju nadimkom Maca, da su svjedoci oštećeni i svjedoci koji su imali posredna saznanja o apelantovom učešću u zlostavljanju zatvorenika na glavnom pretresu potvrdili da je stražar Maca apelant, prepoznajući ga u sudnici tokom svjedočenja.

10. Tačkom 3. izreke prvostepene presude apelantu je stavljeno na teret da je, zajedno sa drugim pripadnicama Armije RBiH, u prostorijama Osnovne škole „Musala“ na bliže opisani način učestvovao u mučenju zatvorenika hrvatske nacionalnosti, zaštićenog svjedoka „S1“, što je kao posljedicu imalo nanošenje fizičke i psihičke patnje i bolova.

11. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je zaštićeni svjedok „S1“ izjavio da ga je apelant u dva navrata vodio na ispitivanje i tom prilikom ga zlostavljao na opisani način, da je pri prvom ispitivanju znao da se lice koje ga vodi na ispitivanje preziva Macić, jer su ga tako zvali stražari. Kao neosnovana je ocijenjena apelantova tvrdnja da je ovaj svjedok tek na glavnom pretresu izjavo da ga je on zlostavljao s obzirom na opis koji je ovaj svjedok dao, njegova saznanja da se radi o izvjesnom Maci, da je prilikom saslušanja na zapisnik, kada mu je predočena apelantova fotografija, apelanta prepoznao kao Macu, te u konačnici da ga je prepoznao i u sudnici na glavnom pretresu. Također, ukazano je i da je ovaj svjedok pojasnio da je tek pri ispitivanju u SIPA-i spomenuo da apelant ima tetovažu, jer je tad upitan da li se sjeća još nekih detalja i da je bitno sve čega se sjeti. Nadalje, osim iskaza svjedoka „S1“, prvostepeni sud je ocijenio i iskaz svjedoka P.P., koji je izjavio da su od njega lošije prošli zatvorenici Z.Lj. i „S1“, te iskaz svjedoka D.P., koji je potvrdio da je od „S1“ čuo da ga je zlostavljao apelant. Najzad, prvostepeni sud je imao u vidu da se apelantov opis koji je dao svjedok „S1“ u bitnim dijelovima (boja kose i očiju, karakterističan pogled, izražene jagodične kosti) podudarao sa opisom svjedoka P.P., „A2“, „S“,

D.P. i I.D.

12. Tačkom 6. izreke prvostepene presude apelantu je stavljeno na teret da je u prostorijama Osnovne škole „Musala“ u Konjicu, zajedno sa više pripadnika Armije RBiH, učestvovao u mučenju zatvorenika hrvatske nacionalnosti „A2“ tako što su ga lisicama vezali za radijator, a potom zahtijevali da potpiše izjavu sa prethodno pripremljenim sadržajem, a kad ne bi bili zadovoljni dobijenim odgovorom oštećenog, udarali su ga nogama i rukama po cijelom tijelu, sve dok ne bi potpisao izjavu koju su mu predočili, a nakon toga su ga mučili tako što su mu prilikom ispitivanja gasili cigarete po ruci dok im je njegov dlan služio kao pepeljara na koji način su mu nanosili fizičke i psihičke bolove i patnju.

13. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je na temelju analize i ocjene konkretno pobrojanih dokaza zaključeno da je apelant u granicama svog umišljaja bio svjestan da udaranjem oštećenog po cijelom tijelu, prije i nakon što je vezan za radijator, gašenjem cigareta na njegovoj ruci uz učešće drugih vojnika kod oštećenog „A2“ uzrokuje bolove i patnju, prihvatajući teške posljedice svojih postupaka, zbog čega je ocijenjeno da je apelant preduzeo djela mučenja i da je za njih odgovoran.

14. Tačkom 7. izreke prvostepene presude apelant je proglašen krivim da je u prostorijama Osnovne škole „Musala“, zajedno sa više zasad nepoznatih pripadnika Armije RBiH, učestvovao u nečovječnom postupanju i namjernom nanošenju velikih patnji i duševnih bola na naročito okrutan i ponižavajući način, te prisiljavao upotrebom sile na seksualni odnos zaštićene svjedoke „A1“, „S“, „A2“ i I.Đ., nakon čega su iz vatre vadili zapaljenu letvu i njome oštećene pržili po označenom dijelu tijela od čega su oni vrištali i padali u nesvijest, što je sve kao posljedicu imalo nanošenje velike patnje i povrede tijela.

15. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su o radnjama iz tačke 7. izreke prvostepene presude svjedočili svjedoci - žrtve ovih radnji „A2“, „A1“, „S“, a posredna saznanja prenijeli su i svjedoci M.A., B.B., G.N. i K.T. Detaljno interpretirajući iskaze svjedoka „A1“, „A2“ i „S“ u pogledu odlučnih činjenica zaključeno je da je apelant, zajedno sa drugim pripadnicima Armije RBiH (od kojih su svjedocima neki bili poznati R.Ž., O., M.P., te neki nepoznati), učestvovao u djelima nečovječnog postupanja prema četverici oštećenih. Nadalje, prvostepeni sud je prihvatio objašnjenje svjedoka „A1“ da jeste spominjao M.M. koji je dolazio u „Musalu“, da ga M.M. nikad nije udario, te da je lice koje je tad znao kao Maca o kojem je govorio apelant u kontekstu radnji iz tačke 7. izreke. Nadalje, prvostepeni sud je zaključio da su inkriminirane radnje dostigle nivo mučenja i zlostavljanja i na temelju nalaza i mišljenja vještaka K. o tjelesnim povredama svjedoka „A2“, koje su u pogledu nastanka u potpunoj saglasnosti sa iskazom oštećenog „A2“, te iskazima svjedoka „S“ i „A1“, koji su preživjeli istovjetnu torturu kao i svjedok „A2“.

16. Sud BiH je Presudom broj S1 1 K 011047 15 Krž od 30. oktobra 2015. godine odbio kao neosnovanu apelantovu i žalbu Tužilaštva BiH i potvrdio prvostepenu presudu.

17. Iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da su kao neosnovane ocijenjene apelantove tvrdnje da je u tač. 6. i 7. izreke prvostepene presude izostala konkretizacija radnji izvršenja, tj. da se ne navode činjenice i okolnosti iz kojih bi bilo vidljivo koje je konkretno radnje apelant preduzeo u izvršenju krivičnog djela. Drugostepeni sud je zaključio da je izvršena potrebna individualizacija radnji apelanta i drugih lica koja su, zajedno s njim, preduzela radnju izvršenja. Nadalje, ukazano je da je tačno da su njihove radnje opisane kao zajedničko djelovanje u kojem se ne navodi kada je tačno koji izvršilac udarao oštećene, odnosno prisilio ih upotrebom sile na seksualne odnose i pržio ih po označenim dijelovima tijela, ali da njihovo pojedinačno djelovanje čini upravo jedinstvo radnje preduzete prema žrtvama. Drugostepeni sud je kao pravilne ocijenio i pozivanje na član 22. KZSFRJ kojim je određeno da, ako više lica učestvuje u radnji izvršenja ili na drugi način zajednički učini krivično djelo, svako od njih će se kazniti kaznom propisanom za to djelo. Prema stavu drugostepenog suda, iz navedene odredbe ne proizlazi da je potrebno da se navode činjenične pojedinosti iz kojih bi proizlazio takav stepen doprinosa koji bi mogao biti kvalificiran kao odlučujući na strani svakog saizvršioca, kako se to traži prema Krivičnom zakonu BiH, koji se u konkretnom slučaju ne primjenjuje. Najzad, zaključeno je da je izreka prvostepene presude na jasan i detaljan način iznijela inkriminirane događaje pod tač. 6. i 7, te u odnosu na njih, ocjenjujući dokaze van razumne sumnje, utvrdila da je u spornim događajima učestvovao apelant, a što je dovoljno za postojanje krivice i instituta saizvršilaštva u smislu člana 22. KZSFRJ.

18. Drugostepeni sud je kao neosnovanu ocijenio apelantovu tvrdnju da je prvostepeni sud propustio da opiše proces pojedinačne ocjene dokaza koje je ocijenio kao relevantne za utvrđivanje njegove odgovornosti za radnje koje mu se stavljaju na teret.

19. U odnosu na radnje iz tačke 1. izreke prvostepene presude, po ocjeni drugostepenog suda, u odnosu na bitnu okolnost kretanja vojnika, suprotno apelantovim žalbenim navodima, pravilno su parafrazirani iskazi svjedoka, te je na jasan način ukazano na osnovu čega je zaključeno da je apelant bio u grupi vojnika koja se uputila prema kućama u Blacama. Nadalje, ukazano je da je, metodološki gledano, prvostepeni sud u svemu postupio onako kako to nalaže član 281. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). U prilog navedenom ukazano je da je u paragrafu 187. prvostepene presude, nakon analize dokaza u odnosu na predmetnu inkriminaciju, dovodeći u međusobnu vezu iskaze svjedoka S.M., M.F., N.F., Š.M., H.F. i Z.F. i zaključujući da čine saglasnu cjelinu, prvostepeni sud utvrdio da je apelant bio u grupi vojnika koja je otišla do kuće, te da je pucajući iz puške učestvovao u lišavanju života četiri starice na način kako je to opisao svjedok S.M.

20. Kao neosnovana je ocijenjena i apelantova tvrdnja da je izostala ocjena dokaza u odnosu na inkriminacije iz tač. 2. do 7. prvostepene presude. Po ocjeni drugostepenog suda, u svim slučajevima se radilo o situaciji kada su ključni svjedoci bili oštećena lica koja su neposredno svjedočila, a čiji iskazi su analizirani i dovedeni u vezu sa ostalim dokazima na čemu je zasnovan zaključak da je apelant učestvovao u navedenim inkriminacijama. Najzad, ukazano je da je prvostepeni sud detaljno obrazložio zbog čega prihvata iskaze svjedoka, odnosno zbog čega im poklanja vjeru.

21. Kao neosnovana je ocijenjena i apelantova tvrdnja da je prekršen princip in dubio pro reo. Drugostepeni sud je podsjetio da ovaj princip sadrži dva pravila. Prvo, prema kojem činjenice koje idu na štetu optuženom moraju biti utvrđene sa potpunom sigurnošću, a u čemu je, prema stavu drugostepenog suda, prvostepeni sud nakon svestrane analize i ocjene dokaza na glavnom pretresu, uz primjenu dokaznog standarda izvan razumne sumnje, tako i postupio. Što se tiče drugog pravila koje se veže za činjenice koje idu u prilog optuženom, drugostepeni sud je istakao da apelant ničim nije ukazao da bi ove činjenice trebalo smatrati vjerovatnim.

22. Po ocjeni drugostepenog suda, Tužilaštvo je izvan razumne sumnje dokazalo sve ključne navode optuženja, odlučne činjenice su utvrđene ne samo na indicijama već i na mnoštvu direktnih dokaza, u prvom redu svjedočenju očevidaca, kao i svjedoka - oštećenih. Slijedom navedenog, zaključeno je da nije moguće doći do drugačijeg uvjerenja na osnovu istih dokaza osim onog do kojeg je došao i prvostepeni sud.

23. Drugostepeni sud je zaključio da je neosnovana apelantova tvrdnja da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na tačku 1. izreke prvostepene presude. S tim u vezi, ukazano je na paragraf 147. prvostepene presude i iskaze konkretno pobrojanih svjedoka na temelju kojih je zaključeno da je apelant bio u grupi vojnika koja je otišla prema kućama. Kao neosnovano je ocijenjeno i ukazivanje na niz kontradiktornosti u iskazu svjedoka S.M., kojim je apelant nastojao dovesti u pitanje kredibilitet ovog svjedoka. U vezi s tim je ukazano da je prvostepeni sud bio u najboljoj situaciji da ocijeni iskaz ovog svjedoka, da je to učinio sa naročitom pažnjom, a da spomenute i nerelevantne kontradiktornosti mogu biti posljedica činjenice da je svjedok pri davanju iskaza, kako je to zaključio i prvostepeni sud, u paragrafu 183. pobijane presude, imao pravo da se ne samoinkriminira, zbog čega su prividno mogle nastati određene kontradiktornosti. Nadalje, ukazano je i da je, u vezi sa osporavanjem iskaza ovog svjedoka, ocijenjena i pismena izjava koju su, prema iskazu ovog svjedoka, potpisali apelant i on a u kojoj se navodi da su „našli nešto žena i baba koje su ubili“. Svjedok S.M. je u iskazu na glavnom pretresu „ispustio“ svoje učešće u inkriminiranom događaju, ali je njegova izjava, uz uvažavanje prava da se ne samoinkriminira, prihvaćena u dijelu koji se odnosio na opći tok dešavanja kritičnog dana, što je potkrijepljeno i drugim dokazima. Najzad, ukazano je i da je apelant analizi nalaza i mišljenja vještaka grafologa pristupio parcijalno navodeći dijelove koji mu odgovaraju. S tim u vezi je ukazano da je pravo vještaka da izabere kojim metodom će se služiti, da se u konkretnom slučaju vještak opredijelio za preferiranje sličnosti, da je primjenom ovog metoda utvrdio da se radi o apelantovom potpisu, pa je neosnovano isticati šta bi bilo da se vještak opredijelio za preferiranje razlika pri vještačenju apelantovog potpisa na potvrdi za koju je svjedok S.M. tvrdio da su je potpisali apelant i on. Kao neosnovana je ocijenjena i tvrdnja o pogrešnoj ocjeni iskaza svjedoka M.F. i N.F., te je ukazano na izjavu datu u toku istrage a zbog čega je ocijenjen kao pravilan stav prvostepenog suda da je N.F. promijenio iskaz na glavnom pretresu očigledno kako bi prikrio činjenice koje je znao i tako pomogao apelantu. Kao neosnovani su ocijenjeni i opširni navodi kojim je problematizirano koju vrstu oružja je apelant imao. Po ocjeni drugostepenog suda, kolokvijalan način opisivanja pucnjave kao „bum-bum-bum“ ili „dum-dum-dum i gotovo“, na čemu je apelant insistirao, ne upućuje o kom se oružju radi, te je ukazano da su svi svjedoci potvrdili da se pucalo sa svih strana, a na osnovu svih provedenih dokaza je utvrđeno da se tada desilo i ubistvo starica. Nadalje, ukazano je i da je apelantov iskaz u svojstvu svjedoka, kako proizlazi iz paragrafa 87. prvostepene presude, ocijenjen u vezi s drugim inkriminiranim događajima, a to što nije ocijenjen i u vezi sa radnjama iz tačke 1. izreke presude upućuje da u njemu nije bilo ništa što bi dovelo do drugačijeg zaključka u vezi sa tačkom 1. izreke prvostepene presude.

24. Kao neosnovana je ocijenjena i apelantova tvrdnja da je u vezi sa radnjama iz tačke 2. izreke presude prvostepeni sud propustio u cijelosti ocijeniti iskaz svjedoka oštećenog P.P., te ga dovesti u vezu sa ostalim provedenim dokazima. Apelant je isticao različite iskaze ovog svjedoka o njegovim fizičkim karakteristikama , te da je u „Musalu“ došao tek početkom maja, a svjedok P.P. je tvrdio da ga je upoznao u aprilu 1993. godine. Drugostepeni sud je ukazao na iskaz svjedoka P.P., te iskaze svjedoka „A1“ i „A2“, te „S1“ i B.B. koji su suštinski potvrdili na opisani način kako je apelant izgledao, da su odstupanja u opisu apelanta posljedica različitosti u ljudskoj percepciji, odnosno da su razumljiva s obzirom na stanje straha i neizvjesnosti kod navedenih lica. Drugostepeni sud je ukazao da je apelant i u odnosu na ostale tačke izreke presude insistirao na razlikama u njegovom fizičkom opisu u izjavama svjedoka, te da se identičan stav odnosi i na ostale tačke optužbe i da se njima drugostepeni sud više neće baviti.

25. Kao neosnovana je ocijenjena i tvrdnja da je u vezi s radnjama iz tačke 3. izreke prvostepene presude pogrešno ocijenjen iskaz svjedoka oštećenog „S1“, jer u svojim iskazima datim prije iskaza u Tužilaštvu nije spominjao da apelant ima tetovažu na ruci. Drugostepeni sud je ocijenio da je ova okolnost bez značaja za vjerodostojnost iskaza ovog svjedoka koji nije doveden u sumnju niti jednim drugim dokazom. U vezi sa prepoznavanjem apelanta u sudnici, ukazano je da se ne radi o procesnoj radnji prepoznavanja u smislu člana 85. st. 3. i 4. ZKPBiH, te da je iskaz svjedoka P.P. ocijenjen u vezi sa ostalim provedenim dokazima.

26. Drugostepeni sud je kao neosnovane ocijenio apelantove navode da je u vezi s radnjama iz tačke 5. izreke prvostepene presude izveden pogrešan zaključak o njegovoj krivici. S tim u vezi je ukazano da je prvostepeni sud konstatirao razliku u iskazima svjedoka S., „A1“ i „A2“ u pogledu okolnosti kada i od koga je svjedok S. saznao da je stražar koji ga je pretukao „Maca“, ali i da je svjedok S. bio siguran da je „Maca“ lice koje ga je zlostavljalo, prepoznajući ga na fotografiji koja čini sastavni dio zapisnika o njegovom saslušanju, te u sudnici kao apelanta.

27. Kao neosnovani su ocijenjeni i ponovljeni apelantovi navodi u odnosu na tačku 6. izreke prvostepene presude u odnosu na koje se drugostepeni sud pozvao na razloge i obrazloženja u vezi sa istim žalbenim navodima istaknutim u vezi sa tač. 2. i 5. izreke prvostepene presude.

28. Najzad, kao neosnovana je ocijenjena i apelantova tvrdnja da je prvostepeni sud propustio ocijeniti iskaz svjedoka S. u vezi sa iskazom svjedoka „A1“, da nije navedeno zbog čega je iskazu ovog svjedoka poklonjena vjera, zbog, kako je apelant tvrdio, brojnih kontradiktornosti u vezi sa radnjama iz tačke 7. izreke prvostepene presude. Drugostepeni sud je naročito ukazao na paragraf 274. prvostepene presude iz kog proizlazi da je prvostepeni sud bio u situaciji da neposredno stekne dojam o uvjerljivosti iskaza ovog svjedoka. Također, ukazano je i da je ovaj svjedok pojasnio (paragraf 275) zašto je govorio u istrazi o M.M., što nije bilo u kontekstu događaja iz tačke 7. prvostepene presude, slijedom čega je i dato obrazloženje u paragrafu 288. prvostepene presude zbog čega je iskaz ovog svjedoka prihvaćen. Najzad, u vezi sa apelantovom tvrdnjom da nije ocijenjen iskaz svjedoka E.Ž., koji je tvrdio da apelant kritične prilike nije bio u „Musali“, ukazano je da je još u paragrafu 105. prvostepene presude konstatirano da na strani ovog svjedoka postoji interes da pomogne apelantu s obzirom na mogućnost samoinkriminacije, a zbog čega iskaz ovog svjedoka nije bilo moguće ocijeniti kao kredibilan.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

29. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

30. U tom kontekstu apelant najprije tvrdi da je zaključak redovnih sudova u odnosu na tač. 6. i 7. izreke prvostepene presude protivan materijalnom pravu, jer je izostala konkretizacija njegovih aktivnosti na osnovu kojih bi se moglo utvrditi u čemu se ogleda njegovo pojedinačno djelovanje u izvršenju predmetnog krivičnog djela. U prilog opširnim tvrdnjama u ovom dijelu apelant se pozvao i na stav Suda BiH iz presude od 18. decembra 2014. godine u kom je, u suštini, elaboriran stav da iz opisa krivičnog djela mora da se vidi koje su to konkretne radnje koje optuženi preduzima i kojim ostvaruje obilježje krivičnog djela. Stoga smatra da je neprihvatljiv stav drugostepenog suda prema kom pojedinačno djelovanje čini jedinstvo radnje a da nije utvrđeno kada i u kom trenutku konkretne radnje za koje se on tereti je on i preduzeo.

31. Apelant smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno ocijenjeni dokazi u vezi sa utvrđenjem iz tačke 1. osporene prvostepene presude, kao i da je drugostepeni sud propustio i nije ocijenio njegove žalbene navode u ovom dijelu. Apelant naglašava da je svjedok S.M. jedini koji ga je u vezi sa ovom tačkom direktno inkriminirao, pa da pri ocjeni vjerodostojnosti njegovog iskaza redovni sudovi nisu ocijenili iskaze svjedoka S.M., N.F., Z.F. i M.F., koji su potvrdili da je i svjedok S.M. bio u grupi vojnika koja se uputila ka selu. Neprihvatljivim smatra da je iskaz ovog svjedoka prihvaćen, jer je prešutio svoje učešće u spornom događaju a što redovni sudovi pravdaju njegovim pravom da se ne samoinkriminira. Apelant je detaljno opisao i kontradiktornosti u iskazu ovog svjedoka koje ga ne čine kredibilnim po njegovom mišljenju. Apelant smatra i da je pogrešno ocijenjen nalaz i mišljenje vještaka grafologa, ističući da je on utvrdio da je rukopis na izjavi vjerovatno apelantov (s najnižim stepenom vjerovatnoće), pa je tako prekršen i princip in dubio pro reo. Pogrešnim smatra i stav da se radilo samo o kolokvijalnom opisivanju pucnjave s obzirom na to da je svjedok S.M. potvrdio da je imao pušku „tandžaru“ kojoj se ne može pripisati pucanje na opisani način, te da su svjedoci H.M. i Š.M. potvrdili da se po staricama pucalo rafalno. Nadalje, pogrešnim i proizvoljnim smatra i način na koji su redovni sudovi utvrdili da se u pucnjavi koja se čula na sve strane čula i pucnjava iz kuće u kojoj su ubijene starice. Apelant ukazuje i da drugostepeni sud nije ponudio niti jedan razlog ili obrazloženje zbog čega njegov iskaz u odnosu na kritični događaj iz tačke 1. prvostepene presude nije ocijenjen, odnosno nije bio relevantan.

32. Nadalje, apelant tvrdi da je u odnosu na tačku 2. izreke prvostepene presude prvostepeni sud neosnovano intervenirao u objektivni identitet optužbe, jer je utvrđeno da su se sporne radnje desile početkom maja, a svjedok P.P. je, kako navodi, tvrdio da su se dogodile 19. aprila 1993. godine. Nadalje, ukazano je da iskaz ovog svjedoka nije ocijenjen u vezi sa iskazom svjedoka „S1“ koji je zajedno sa P.P. doveden u „Musalu“. Apelant tvrdi i da nije tačno da se njegov fizički opis u iskazima svjedoka P.P., B.B. i „S1“ podudara, kako redovni sudovi navode, jer se radi o očiglednim razlikama na koje je i ukazao, a koje se ne mogu opravdati „različitostima u ljudskoj percepciji“.

33. U odnosu na tačku 3. izreke prvostepene presude, apelant ističe da nije u cjelini ocijenjen iskaz svjedoka „S1“ koji se tek pri trećem ispitivanju sjetio da on ima tetovažu, da je izjavio da o onom što mu se desilo u „Musali“ nije pričao ni sa kim, a redovni sudovi se pozivaju na iskaz svjedoka P.P. i D.P. koji su svjedočili o premlaćivanju svjedoka „S1“.

34. Nadalje, u odnosu na tačku 7. izreke prvostepene presude, apelant tvrdi da drugostepeni sud nije ocijenio, niti obrazložio zbog kojih razloga je odbio sve apelantove žalbene prigovore, te je u obrazloženju presude proizvoljno ocijenio samo neke od apelantovih žalbenih prigovora, odnosno da je propustio ocijeniti njegove žalbene navode i iskaze svjedoka na koje je ukazao. Apelant posebno ukazuje na iskaz svjedoka „S“, svjedoka „A1“ i propust da se obrazloži zašto mu je poklonjena vjera s obzirom na odstupanja u njegovom iskazu u odnosu na ranije date izjave, da je svjedok „S1“ izjavio da je svjedok „A1“ poznavao izvjesnog M.P., koji je bio prisutan kritičnog dana, a da svjedok „A1“ uopće nije spominjao da je M.P. bio prisutan i da je bio inicijator zlostavljanja. Apelant ističe da uopće nisu ocijenjeni dokazi iz kojih proizlazi da je u vrijeme zlostavljanja iz tačke 7. izreke prvostepene presude bio prisutan M.P., kao ni iskaz svjedoka R.K. da kritične noći, kada je došao M.P. sa svojom ekipom, nije vidio apelanta u „Musali“.

35. Slijedom navedenog, apelant smatra da su redovni sudovi, suprotno načelu pretpostavke nevinosti i dokazima optužbe i odbrane, pošli od preduvjerenja da je kriv za radnje za koje se tereti. Također, ističe da su redovni sudovi činjenice koje su mu išle na štetu a koje nisu sa sigurnošću dokazane, suprotno načelu in dubio pro reo, prihvatili kao utvrđene, te da su činjenice koje su mu išle u prilog propustili da ocijene. Po njegovom mišljenju, redovni sudovi su primijenili dvostruke aršine. U prilog navedenom apelant je ponovio da su u vezi s tačkom 1. izreke prvostepene presude ocijenjeni iskazi svjedoka Š.M. i S.M., koji su nesporno bili učesnici radnje izvršenja i kao takvi imali interes da on bude proglašen krivim, a nisu prihvatili u vezi sa radnjama iz tačke 7. iskaz svjedoka E.Ž., ocjenjujući da postoji interes da mu pomogne zbog mogućnosti samoinkriminacije. Najzad, apelant je istakao i da su u osporenoj drugostepenoj presudi izostali razlozi i obrazloženja zbog čega su njegovi žalbeni navodi ocijenjeni neosnovanim.

b) Odgovor na apelaciju

36. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelant ponovio identične navode koji su pred ovim sudom bili predmet preispitivanja po njegovoj žalbi na prvostepenu presudu, pa se pozvao na razloge i obrazloženja iz osporene drugostepene odluke. Također, ukazano je i da je, kad je u pitanju obrazloženje drugostepene odluke kojom se odlučuje o žalbi, dovoljno da ona sadrži slaganje sa razlozima i obrazloženjima iz osporene odluke, te da nije neophodno odgovoriti i obrazložiti svaki žalbeni navod, već je dovoljno da je sud razmotrio osnovne žalbene navode.

37. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju istaklo da je apelant ponovio navode iz žalbe na prvostepenu presudu a na koje je već detaljno odgovoreno u osporenoj drugostepenoj odluci. Po ocjeni Tužilaštva BiH, drugostepeni sud je pažljivo i pravilno ocijenio iskaze svjedoka koji u bitnom nisu bili različiti, te da su pažljivo ocijenjeni žalbeni navodi koji su se ticali iskaza svjedoka na koje apelant ukazuje.

V. Relevantni propisi

38. Krivični zakon SFRJ (“Službeni list SFRJ» br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:

Saizvršilaštvo Član 22.

Ako je više lica učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako do njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 142.

(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, […], nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; […], pljačkanje imovine stanovništva, […], ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom

39. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 84.

Pravo svjedoka da ne odgovara na pojedina pitanja (1) Svjedok ima pravo da ne odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju.

(…) Član 280.

Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

(...)

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 285.

Presuda kojom se optuženi oglašava krivim (1) U presudi kojom se optuženi oglašava krivim, Sud će izreći:

a) za koje se krivično djelo optuženik oglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih ovisi primjena određene odredbe Krivičnog zakona,

b) zakonski naziv krivičnog djela i koje su odredbe Krivičnog zakona primijenjene, (...)

VI. Dopustivost

40. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

41. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 011047 15 Krž od 30. oktobra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. januara 2016. godine, a apelacija je podnesena 8. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

44. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

45. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

46. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

47. Iz apelantovih navoda proizlazi da smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, pogrešno je primijenjeno relevantno pravo, izostala je brižljiva i savjesna ocjena dokaza, prekršen je princip pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo, te ove nepravilnosti nisu otklonjene ni u postupku odlučivanja po njegovoj žalbi.

48. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).

49. Rukovodeći se navedenim stavovima, te imajući u vidu da iz apelantovih navoda proizlazi da smatra da postupak u cjelini nije bio pravičan, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

50. Prema apelantovom mišljenju, činjenično stanje je pogrešno utvrđeno u osporenim presudama jer su redovni sudovi propustili ocijeniti provedene dokaze brižljivo i savjesno kako pojedinačno i u cjelini, tako i u vezi sa ostalim provedenim dokazima. U ovom dijelu apelant posebno ukazuje na kontradiktornosti u iskazima saslušanih svjedoka koje, po njegovom mišljenju, dovode u pitanje kredibilitet svjedoka i zaključak redovnih sudova da im pokloni vjeru. Pri tome apelant ukazuje i da su iskazi svjedoka prihvaćeni selektivno i u dijelu koji je išao u prilog utvrđivanju osnovanosti krivične optužbe, da je sud imao dvostruke „aršine“, jer je zbog istog razloga neke dokaze prihvatio, dok je druge odbijao. Stoga, smatra i da su prekršeni pretpostavka nevinosti i princip in dubio pro reo.

51. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da se optuženi nije dužan braniti, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan dokazivati svoju nevinost. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužiocu, te da se treba primijeniti načelo in dubio pro reo, dakle, da i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom, a teret dokazivanja je na tužiocu. Zbog toga, kada ima sumnju, sud mora primijeniti načelo in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 77, i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 49/06). U tom smislu sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na temelju takve brižljive ocjene izvesti zaključak o tome da li je neka činjenica dokazana ili ne. Prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelokupna analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja.

52. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

53. Najzad, Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, princip jednakosti oružja zahtijeva da svakoj strani bude data razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj pod uvjetima koji je ne stavljaju u značajno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu (vidi, Evropski sud, pored ostalih, G.B. protiv Francuske, aplikacija broj 44069/98, stav 58, ECHR 2001-X). Zadatak redovnih sudova je da ocijene dokaze, te njihovu relevantnost kada se na njih optuženi poziva (vidi, inter alia, već citiranu, Barbera, Messegue i Jabardo protiv Španije, stav 68). Član 6. stav 3.d) Evropske konvencije ne zahtijeva prisustvo i ispitivanje svakog svjedoka optuženog, kako je i ukazano riječima „pod istim uvjetima“, već da se osigura potpuna jednakost oružja u predmetu (vidi, Evropski sud, Engel i drugi protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine, Serija A broj 158, str. 31, stav 89). Najzad, u brojnim odlukama Evropski i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, već citirana Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

54. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporenih odluka nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagalo Tužilaštvo, tako i onih koje je predlagao apelant. Sud BiH je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima. Pri tome nije izostala detaljna i iscrpna ocjena kontradiktornosti u iskazima saslušanih svjedoka koje su davali u fazi istrage, te na glavnom pretresu, te razloga i obrazloženja koji su opredijelili Sud BiH da pokloni vjetru iskazu svakog od pobrojanih svjedoka i pored razlika u njihovim iskazima, ukazujući na razloge koji su do toga doveli i zbog čega su, po ocjeni suda, prihvatljivi. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi posebno ocijenili i imali u vidu iskaz svjedoka S.M. u vezi sa apelantovim učešćem u ubistvu starica u selu Blace (tačka 1. izreke prvostepene presude), koji je, također, bio učesnik spornog događaja, zbog čega su prihvatili pravo ovog svjedoka da se ne samoinkriminira, te u vezi sa kojim dokazima je iskaz ovog svjedoka ocijenjen. Također, iz ovog dijela osporenih presuda proizlazi da je iskaz ovog svjedoka doveden u vezu sa materijalnim dokazom - pismenom izjavom sačinjenom 1992. godine u kojoj je apelant opisao na koji način su ubijene starice, te da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka grafologa utvrđeno da se radi o apelantovom potpisu na ovoj izjavi. Apelantovi navodi kojim dovodi u sumnju nalaz vještaka i zaključak redovnog suda detaljno su ispitani i ocijenjeni kao neosnovani. Pri tome Ustavni sud zapaža da apelant ne tvrdi da mu je bila uskraćena mogućnost da unakrsno ispituje svjedoka S.M. i osporava njegov iskaz, kao i da predlaže i provede vještačenje drugog vještaka grafologa. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da se apelantovo osporavanje iskaza ostalih saslušanih svjedoka (većinom oštećenih) temelji na tvrdnji da su različito opisali njegove fizičke karakteristike, te da ove razlike nisu bile neznatne, kako su redovni sudovi, kako navodi, netačno naveli u osporenim odlukama. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi iscrpno bavili identičnim apelantovim tvrdnjama, te da su ponudili razloge i obrazloženja koji ne ostavljaju utisak proizvoljnosti. Ovo tim prije što su svjedoci već pri ispitivanju u toku istrage na predočenoj fotografiji prepoznali apelanta, te da su ga prepoznali i u sudnici. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali iscrpne razloge i obrazloženja u prilog zaključku za svaku od radnji za koju je apelant proglašen krivim, da je zaključak za svaku od radnji temeljen na brižljivoj i savjesnoj ocjeni dokaza koji su provedeni na glavnom pretresu, pa činjenica da se o pojedinim dokazima na koje apelant ukazuje redovni sudovi nisu izjasnili, u konkretnom slučaju ne izlazi iz okvira zakonskog ovlaštenja o slobodnoj ocjeni dokaza, odnosno diskrecione ocjene u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu.

55. Slijedom navedenog, a suprotno apelantovoj tvrdnji, ne može se zaključiti da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, pa da je zbog toga činjenično stanje pogrešno utvrđeno, te da su redovni sudovi u konkretnom slučaju postupali s predubjeđenjem o apelantovoj krivici i da su prekršili princip in dubio pro reo.

56. Nadalje, apelant tvrdi i da je prekršeno relevantno pravo, jer u radnjama koje mu se stavljaju na teret u tač. 6. i 7. osporene prvostepene presude izostala je konkretizacija njegovih konkretnih aktivnosti na osnovu kojih bi se moglo utvrditi u čemu se ogleda njegovo pojedinačno djelovanje u izvršenju predmetnog krivičnog djela. Apelant ističe da iz opisa krivičnog djela mora da se vidi koje su to konkretne radnje koje optuženi preduzimao i kojim ostvaruje obilježje krivičnog djela a što je u njegovom slučaju izostalo. Stoga, smatra da je neprihvatljiv stav drugostepenog suda prema kome njegovo pojedinačno djelovanje čini jedinstvo radnje sa ostalim učesnicima spornih događaja, jer nije utvrđeno kada, u kom trenutku i koje konkretno radnje je on preduzeo.

57. Ustavni sud, u vezi sa ovim dijelom navoda, zapaža da je apelant proglašen krivim zbog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ u vezi sa članom 22. istog zaklona. Članom 22. KZSFRJ određeno je saizvršilaštvo kao oblik učešća u izvršenju krivičnog djela na način da je određeno da, ako više lica učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način zajednički učine krivično djelo, svako od njih kaznit će se kaznom propisanom za to djelo. Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud najprije pojasnio da je, pored ostalog, težište na zajedničkom izvršenju djela koje se ostvaruje zajedničkim učestvovanjem u samoj radnji izvršenja. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na temelju provedenih dokaza utvrdili da je apelant, zajedno sa drugim pripadnicima Armije RBiH, učestvovao u konkretno pobrojanim - opisanim radnjama u tač. 6. i 7. izreke prvostepene presude, pa činjenica da u ovim tačkama nije opisano i koje konkretne radnje i u kojoj mjeri je preduzeo apelant, već su njegove radnje ocijenjene u jedinstvu sa radnjama ostalih učesnika spornog događaja, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne ostavlja utisak proizvoljne primjene materijalnog prava.

58. Najzad, iz obrazloženja osporene drugostepene presude nije moguće zaključiti da je drugostepeni sud propustio da ispita apelantove žalbene navode, dajući razloge i obrazloženja zbog čega ih je ocijenio neosnovanim.

59. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak protiv apelanta sagledan u cjelini nije bio pravičan.

60. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

61. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.

62. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1036/16 (I. M. iz Konjica) | Sudska praksa | Aktio