Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1185/16 (I. T. i J. B.)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Uporedive situacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1185/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1185/16, rješavajući apelaciju I. T. i J. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija I. T. i J. B. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 035710 13 Rsž od 3. juna 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. I. T. i J. B. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Feđad Začiragić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 18. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 Rs 035710 14 Rev od 26. novembra 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Rs 035710 13 Rsž od 3. juna 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Prethodno je odlukom o dopustivosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2610/12 od 17. septembra 2014. godine, dostupna na internetskoj adresi Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), odbačena kao preuranjena apelacija apelanata, evidentirana kao AP 3488/14, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj 41 0 Rs 035710 14 Rsž od 3. juna 2014. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv osporene presude Kantonalnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Pravobranilaštva Kantona Sarajevo, kao zakonskog zastupnika tuženog Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 27. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 2. aprila 2018. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 Rs 035710 12 Rs od 16. augusta 2013. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanata i tuženi obavezan da apelantima pojedinačno na ime razlike između isplaćenih i zagarantiranih netoplaća za period od 1. januara 2009. godine do 31. decembra 2012. godine isplati iznose (navedeni u izreci presude za svakog od apelanata pojedinačno) uz zakonsku zateznu kamatu, kako je precizirano u presudi, te da im naknadi troškove postupka. Presudom je odbačen dio tužbenog zahtjeva kojim su apelanti tražili da se naloži tuženom da obračun plaće vrši nakon odbitka poreza na dohodak iz brutoiznosa u poreznim evidencijama, tako da im se isplaćuju plaće utvrđene u čl. 2. i 5. Zakona o plaćama i ostalim naknadama sudija i tužilaca u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama) nakon odbitka poreza na dohodak.
7. U obrazloženju presude je navedeno da su apelanti tužbu protiv tuženog utemeljili na potraživanjima iz radnog odnosa, ukazujući da su, u skladu sa odredbama člana 17. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH, za obavljanje funkcija sudija u Općinskom sudu u Sarajevu imenovani odlukom Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (u daljnjem tekstu: VSTV), da je osnovna netoplaća sudija u Federaciji BiH određena odredbama čl. od 2. do 5. Zakona o plaćama i da taj iznos predstavlja zagarantiranu plaću u fiksnom iznosu. Osim toga, u tužbi su istakli da im se, prema odredbama člana 2. st. 1. i 3. Zakona o porezu na dohodak, obračunava porez na dohodak u iznosu od 10% koji vrši Ministarstvo finansija tuženog, što je u suprotnosti sa odredbama Ustava FBiH i Zakona o plaćama. Smatraju da je tuženi pogrešno utvrdio osnovicu za obračun poreza na dohodak i da je takav obračun kao posljedicu imao kontinuiranu isplatu plaća u manjem iznosu od onog koji im je zagarantiran navedenim propisima u periodu od stupanja na snagu Zakona o porezu na dohodak 1. januara 2009. godine pa dalje, zbog čega su zatražili isplatu razlike između utvrđenog i isplaćenog iznosa.
8. Tuženi je osporio osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, ističući da u konkretnim okolnostima nema pravnog osnova za drugačiji obračun i da je tuženi dužan postupati po zakonu, jer, u protivnom, podliježe krivičnim odredbama. Konkretno, stupanjem na snagu Zakona o porezu na dohodak prihodi (plaće) sudija nisu izuzeti od primjene navedenog zakona, pa je, kako tuženi smatra, mjesečno odbijanje akontacije za porez na dohodak izvršeno zakonito, te je, stoga, tužbeni zahtjev apelanata neosnovan.
9. Općinski sud je u dokaznom postupku izveo dokaze uvidom u pismenu dokumentaciju za oba apelanta (pojedinačno) na okolnosti koje se tiču tvrdnji iz tužbe i činjenica iz službene evidencije Općinskog suda u Sarajevu u kojem su obavljali funkciju sudija, pismenu dokumentaciju na okolnosti tvrdnji iz odgovora na tužbu i vještačenjem vještaka finansijske struke, nakon čega je ocijenjeno da je tužbeni zahtjev u jednom dijelu osnovan, a u drugom dijelu nedopušten.
10. S tim u vezi je ocijenjeno da su potraživanja apelanata za isplatu razlike plaća u relevantnom periodu osnovana, jer je odredbom Amandmana LX na Ustav FBiH, kao najvišeg pravnog akta u FBiH s kojim moraju biti usklađeni svi zakoni u FBiH, pa i Zakon o porezu na dohodak, izmijenjen član 1V.C.7. Ustava FBiH kojim je propisano da se plaće i druge naknade sudijama ne mogu umanjivati za vrijeme vršenja sudijske funkcije osim kao posljedice disciplinskog postupka, te da u konkretnom slučaju Zakon o porezu na dohodak nije usaglašen sa navedenim amandmanima. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da je članom 2. stav 1. tačka l.a) Zakona o plaćama propisana fiksna netoplaća, da navedenim zakonom nije predviđena mogućnost ugovaranja nekog drugog iznosa neto fiksne plaće, niti je predviđena pravna tehnika za sklapanje posebnog ugovora sa nekim poslodavcem o ugovorenom iznosu netoplaće, niti je zakon ovlastio bilo koga ko bi kao poslodavac sklapao te ugovore. U pogledu drugog dijela tužbenog zahtjeva, ocijenjeno je da zahtjev nema karakter građanskopravnog spora, pa je odbačen primjenom odredbe člana 16. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
11. Odlučujući o žalbama apelanata i tuženog, Kantonalni sud je donio Presudu broj 41 0 Rs 035710 13 Rsž od 3. juna 2014. godine kojom je žalba tuženog uvažena i prvostepena presuda preinačena u prvom stavu na način da se apelantima odbija zahtjev za isplatu razlike između zagarantiranih netoplaća i isplaćenih plaća za period od 1. januara 2009. do 31. decembra 2012. godine. Osim toga, žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u drugom stavu izreke prvostepene presude kojim je odbačen tužbeni zahtjev apelanata da se tuženom naloži da im obračunava i u poreznim evidencijama iskazuje plaće u brutoiznosu.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je žalba tuženog osnovana, jer je prvostepeni sud, odlučujući o tužbenom zahtjevu za isplatu razlike između zagarantiranih netoplaća i isplaćenih plaća za utuženi period, pogrešno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi je naglašeno da predmet spora predstavlja razlika između zagarantiranih netoplaća i isplaćenih plaća za period od 1. januara 2009. godine do 31. decembra 2012. godine, da su apelanti svoj tužbeni zahtjev zasnovali na činjenici da su sudije Općinskog suda i da im je, nakon donošenja Zakona o porezu na dohodak, od januara 2009. godine isplaćivana netoplaća umanjena za 10%, koliko iznosi stopa poreza na dohodak, i da tužbenim zahtjevom, ustvari, zahtijevaju isplatu razlike između isplaćenih plaća i plaća bez umanjenja za iznos poreza na dohodak. U tom smislu, apelanti su se pozvali na Zakon o plaćama kojim je propisana minimalna osnovna plaća sudija i tužilaca i na Amandman CVI na Ustav FBiH kojim je propisano da se plaće i druge naknade sudijama i tužiocima ne mogu umanjivati na osnovu propisa koji su doneseni nakon 10. januara 2006. godine. Iz obrazloženja presude, kako je dalje obrazložio Kantonalni sud, proizlazi da je prvostepeni sud proveo vještačenje vještaka ekonomske struke i utvrdio da je tuženi apelantima za period od januara 2009. godine do decembra 2012. godine isplatio manje plaće u odnosu na plaće propisane Zakonom o plaćama, i to primjenom odredaba Zakona o porezu na dohodak, smatrajući da uvjet za primjenu člana 20. Pravilnika o načinu obračuna nije zaključeni ugovor između tuženog, kao poslodavca, i apelanata, kao zaposlenika. Za razliku od navedenog, Kantonalni sud smatra da se stav prvostepenog suda ne može prihvatiti kao pravilan, jer nije zasnovan na Zakonu o porezu na dohodak kao materijalnom propisu, već je stav prvostepenog suda zasnovan, kako je navedeno, na ocjeni usaglašenosti odredaba Zakona o porezu na dohodak sa odredbama Ustava FBiH. Međutim, kako je zaključio Kantonalni sud, u smislu člana 17. stav 1. ZPP, takva ocjena ne spada u stvarnu nadležnost prvostepenog suda, pa proizlazi da je prvostepeni sud izašao izvan okvira svoje stvarne nadležnosti. S tim u vezi je napomenuto da niti jednom zakonskom, niti ustavnom odredbom nije propisana mogućnost da redovni sudovi u postupcima koje vode vrše ocjenu usaglašenosti nekog zakona sa bilo kojim ustavom, pa tako ni sa Ustavom FBiH. Takav stav je izražen i u Odluci Ustavnog suda BiH broj AP 2840/13 zbog čega je pobijana prvostepena presuda, po mišljenju Kantonalnog suda, u stavu prvom zasnovana na povredi odredaba iz člana 17. stav 1. ZPP koja je utjecala na zakonitost i pravilnost pobijane odluke. Stoga je primjenom člana 229. tačka 1. ZPP uvažavanjem žalbe tuženog prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev apelanata odbijen (stav 1), dok je u preostalom dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za obračun u brutoiznosu nakon odbitka poreza na dohodak žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena (stav 2) primjenom člana 226. ZPP.
13. Vrhovni sud je Rješenjem broj 41 0 Rs 035710 14 Rev od 26. novembra 2015. godine reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude odbacio primjenom odredbe člana 247. stav 1. u vezi sa članom 237. stav 2. ZPP, ocjenjujući da revizija nije dopuštena, jer apelanti nisu formalni suparničari i njihovi zahtjevi se ne zbrajaju, već je svaki od pojedinačno navedenih zahtjeva manji od propisanog cenzusa od 10.000,00 KM.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
14. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenja navedenih prava obrazlažu pogrešnom primjenom materijalnog prava ukazujući, prije svega, na neprimjenjivost Zakona o porezu na dohodak koji apelante - sudije ne definira kao porezne obveznike poreza na dohodak. U tom smislu napominju da su na funkcije sudija imenovani relevantnim odlukama VSTV, da ne vrše bilo kakvu nesamostalnu djelatnost onako kako je definirana spomenutim zakonom i da, stoga, tuženi nije njihov poslodavac, već ima dužnost da vrši pravilan obračun i isplatu plaća u skladu s odredbama Zakona o plaćama. Ukazuju da se, u smislu odredaba Zakona o porezu na dohodak, ne mogu smatrati zaposlenicima, jer su nosioci sudijske funkcije i da im je tuženi nezakonito umanjivao plaće prilikom isplate.
15. Osim toga, apelanti ukazuju da, ukoliko bi se prihvatilo stanovište da je navedeni zakon primjenjiv u okolnostima konkretnog slučaja, onda bi se primjenom odredbe člana 20. Pravilnika o načinu obračuna i uplate doprinosa mogle ispoštovati odredbe navedenog zakona na način da porez na dohodak plaća institucija iz čijeg se budžeta finansiraju plaće apelanata, a to znači da tuženi prilikom obračuna uzme u obzir netoiznos koji apelantima, prema Zakonu o plaćama, pripada i da umjesto apelanata preuzme obavezu uplate poreza na dohodak.
16. Apelanti, također, ukazuju da ih način na koji je vršen obračun i isplata plaća diskriminira u odnosu na sudije Suda Bosne i Hercegovine i sudije u Republici Srpskoj, jer se prema mjestu zaposlenja (FBiH) umanjuje plaća koja je zagarantirana Zakonom o plaćama, što istodobno krši njihovo pravo na imovinu. Nepoštivanjem odredaba Zakona o plaćama, te s tim u vezi pogrešnom primjenom Zakona o porezu na dohodak i neprimjenjivanjem odgovarajućih odredaba podzakonskih akata tuženi je doveo apelante kao sudije u FBiH u nepovoljan položaj u odnosu na sudije u drugom entitetu.
17. Predloženo je da se apelacija usvoji i osporena presuda ukine, te da se predmet vrati Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
18. Kantonalni sud smatra, suprotno stanovištu apelanata, da pri donošenju presude koja je osporena apelacijom nisu povrijeđena prava apelanata, niti je u drugostepenoj presudi primjena prava bila proizvoljna. Kantonalni sud je ostao pri razlozima datim u obrazloženju presude i kao učesnik u postupku predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
19. U Ustavu FBiH relevantne odredbe glase:
C. SUDSKA VLAST FEDERACIJE
3. Ustavni sud Član 11.
Kad Vrhovni sud ili kantonalni sud, u toku postupka koji se vodi pred sudom, smatraju da odgovarajući zakon nije u skladu sa ovim ustavom, obustavit će postupak i predočiti predmet Ustavnom sudu u skladu sa članom IV. C. 10.(3).
Član 12.
Odluke Ustavnog suda konačne su i obavezujuće, posebno kada:
a) Sud rješava spor u skladu sa članom IV. C. 10. (1). Sve strane u sporu moraju poštovati tu odluku i pridržavati se naredbi Suda izdatih u toku ili na kraju postupka;
b) Sud utvrdi da zakon, usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis Federacije ili bilo kojeg kantona ili općine nije u skladu sa ovim ustavom. Taj ili drugi propis neće se primjenjivati, odnosno stupiti na snagu, osim ukoliko se izmjeni na način koji propise Sud ili ukoliko Sud ne utvrdi prijelazna rješenja, koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci.
c) Sud odluči o ustavnom pitanju koje mu je predočeno u skladu sa članom IV. C. 10. (3). Odluka Ustavnog suda bit će obavezujuća za sud koji je predočio pitanje u odnosu na postupak tokom kojeg je pitanje pokrenuto i imat će djejstvo utvrđeno pod (b).
20. Amandman CVI na Ustav FBiH („Službene novine FBiH“ broj 72/05) glasi:
Iza člana IX.11.e, dodaje se novi član IX.11.f, koji glasi:
"član 11.f (1) Kao izuzetak od načela iz stava 1. člana IV.C.7, stava 3. člana V.4.11 i stava 4. člana VI.7 ovog Ustava, plaća i/ili druge naknade sudiji mogu biti umanjeni zakonom donesenim do 10. januara 2006. godine.
(2) Umanjenje iz stava 1. ovog člana može se izvršiti samo jednom.
(3) Stavovi 1. i 2. ovog člana ne mogu se tumačiti tako da je na bilo koji način ili u bilo kojem obliku, direktno ili indirektno, dozvoljeno neko drugo umanjenje plaće i/ili drugih naknada sudiji zaštićenih stavom 1. člana IV.C.7, stavom 3. člana V.4.11 i stavom 4. člana VI.7 ovog Ustava."
21. U Zakonu o plaćama i naknadama sudija i tužilaca u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 22/09) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 1. tačke a) i f) Osnovna mjesečna plata sudija 1. Osnovna mjesečna plata sudija iznosi:
a) Za sudije općinskih sudova: 2.400 KM.
f) Za sudije kantonalnih sudova: 3.000 KM.
Član 5.
Dodatak na radni staž Osnovna mjesečna plata svakog sudije i tužitelja iz člana 2. odnosno 3. ovog Zakona i stručnog saradnika iz člana 4. povećava se za 0,5% za svaku punu godinu radnog staža, najviše do 40 godina.
22. U Zakonu o porezu na dohodak u FBiH („Službene novine FBiH“ br. 10/08, 9/10, 44/11, 7/13 i 65/13) relevantne odredbe glase:
Član 4.
Porezom na dohodak oporezuju se dohoci koje poreski obveznik ostvari od:
1) nesamostalne djelatnosti;
Član 9.
Porez na dohodak plaća se po stopi od 10%.
Član 10. stav 1.
(1) Prihodom od nesamostalne djelatnosti smatra se: bruto plata koju zaposleniku isplaćuje poslodavac po osnovu ugovora o radu, odnosno radnog odnosa ili daje u stvarima, koristima, protivuslugama i/ili u vidu premija i drugih prihoda, za rad obavljen po njegovim uputama, osim prihoda iz čl. 5. i 6. ovog Zakona.
Član 11.
Rashodima koji se oduzimaju od prihoda prilikom utvrđivanja dohotka od nesamostalne djelatnosti smatraju se uplaćeni obavezni doprinosi iz plate, i to: 1) doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: PIO);
2) doprinos za zdravstveno osiguranje;
3) doprinos za osiguranje od nezaposlenosti.
Član 27.
(1) Akontacija poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti obračunava se i obustavlja pri svakoj isplati plate i/ili oporezive naknade, prema propisima koji se primjenjuju na dan isplate, a uplaćuje se istog dana ili prvog narednog dana po izvršenoj isplati plate i/ili oporezive naknade.
(2) Obračun, obustavu i uplatu akontacije poreza na dohodak od nesamostalne djelatnost vrši poslodavac ili sam obveznik poreza. Obveznik poreza na dohodak je zaposlenik.
(3) Akontacija poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti, koji se ostvaruje kod poslodavca kojem je zaposlenik dostavio svoju poresku karticu, obračunava se mjesečno od poreske osnovice koju čine svi oporezivi prihodi od nesamostalne djelatnosti koje je zaposlenik ostvario kod tog poslodavca u tom mjesecu, umanjeni za plaćene rashode iz člana 11. ovog Zakona i za iznose mjesečnih ličnih odbitaka iz člana 24. st. (1) i (2) ovog Zakona, primjenom stopa iz člana 9. ovog Zakona.
(4) Akontacija poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti, koji se ostvaruje kod poslodavca kojem zaposlenik nije dostavio svoju poresku karticu, obračunava se mjesečno od poreske osnovice koju čine svi oporezivi prihodi od nesamostalne djelatnosti koje je zaposlenik ostvario kod tog poslodavca u tom mjesecu, umanjeni za plaćene rashode iz člana 11. ovog Zakona, primjenom stope od 10%.
Član 48.
Ministar će u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona donijeti slijedeće podzakonske akte:
1) Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na dohodak, kojim će se detaljnije propisati način utvrđivanja porezne osnovice, oblik i način izdavanja porezne kartice, oblik, sadržaj i način vođenja poslovnih knjiga i evidencija, način vršenja godišnjeg obračuna poreza na dohodak te sačinjavanja i podnošenja godišnje prijave;
2) Propis o obračunu ubrzane amortizacije i 3) Propis o utvrđivanju kriterija za plaćanje poreza na dohodak u godišnjem paušalnom iznosu.
Član 49.
U cilju omogućavanja pravilne primjene člana 1o. stav 1. i člana 27. ovog zakona, svi poslodavci su dužni do dana stupanja na snagu odnosno najkasnije do početka primjene ovog zakona, mjesečne plaće svojim zaposlenicima obračunavati i u poreznim evidencijama i izvještajima iskazivati u bruto iznosima. Poslodavci koji do početka primjene Zakona o porezu na dohodak ne pređu na utvrđivanje plaća svojih zaposlenika u bruto iznosu, dužni su obračun doprinosa i poreza na plaću vršiti na osnovu bruto iznosa plaće koji bi se utvrdio preračunavanjem postojeće ugovorene neto plaće u bruto plaću po slijedećoj formuli:
netoplaća zaposlenika x ( ---------- ) Bruto = ------------------------------------------------------- 100 – zbirna stopa doprinosa iz plaće --------------------------------------------------
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. Ustavni sud zapaža da su apelanti u konkretnom slučaju u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnijeli apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 41 0 Rs 035710 14 Rev od 26. novembra 2015. godine kojim je odbačena njihova revizija kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u konkretnom slučaju je Presuda Kantonalnog suda broj 41 0 Rs 035710 14 Rsž od 3. juna 2014. godine kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanata, koju su apelanti osporili u apelaciji broj AP 3488/14, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu.
26. Ustavni sud, dakle, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 3488/14 koja je odbačena kao preuranjena Odlukom broj AP 2610/12 od 17. septembra 2014. godine. Navedenu presudu apelanti su posredstvom ovlaštenog opunomoćenika primili 13. juna 2014. godine i protiv nje su 25. jula 2014. godine, dakle blagovremeno, u roku od 60 dana, podnijeli apelaciju evidentiranu pod brojem AP 3488/14, koja je odbačena kao preuranjena (vidi tačku 2. ove odluke). Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da predmetna apelacija ispunjava uvjete propisane članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
28. Apelanti osporavaju navedenu presudu Kantonalnog suda ukazujući da su tom presudom prekršena njihova prava iz člana II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se predmetni postupak odnosi na pitanje prava i obaveza apelanata koji proizlaze iz Zakona o plaćama i Zakona o porezu na dohodak, što upućuje na zaključak da se predmetni postupak ticao građanskih prava apelanata, te da stoga apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. Apelanti suštinski ukazuju da im je u postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li je osporena presuda Kantonalnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
34. Razmatrajući okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud podsjeća da je, raspravljajući o apelaciji Kantona Sarajevo (ovdje tuženog) protiv presuda redovnih sudova u kojima su tužioci, također, bile sudije redovnih sudova sa gotovo identičnim tužbenim zahtjevima kao i u konkretnoj apelaciji, donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2840/13 od 12. februara 2014. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio apelaciju Kantona Sarajevo, ukinuo osporene presude Kantonalnog suda i predmete vratio tom sudu na ponovni hitan postupak, jer je utvrdio da u tim slučajevima postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine s obzirom na to da su se redovni sudovi u osporenim odlukama, suprotno svojim zakonskim ovlaštenjima, bavili ocjenom saglasnosti odredaba Zakona o porezu na dohodak sa predmetnim amandmanom na Ustav FBiH (tač. 32. i 33. odluke).
35. Nadalje, Ustavni sud napominje da je Kantonalni sud, postupajući prema uputama iz navedene odluke Ustavnog suda broj AP 2840/13, podnio zahtjev Ustavnom sudu FBiH kojim je od njega zatražio da izvrši ocjenu saglasnosti odredaba Zakona o porezu na dohodak sa Amandmanom CVI na Ustav FBiH. Kantonalni sud je pri tome prekinuo predmetni postupak (vođen po tužbama redovnih sudija) do donošenja presude Ustavnog suda FBiH po navedenom zahtjevu - ustavnom pitanju Kantonalnog suda. Nakon donošenja Presude Ustavnog suda FBiH broj U 26/14 od 18. marta 2015. godine o navedenom pitanju, Kantonalni sud je nastavio predmetni postupak i donio presudu kojom je preinačio presudu Općinskog suda tako što su u cjelini odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata, pozivajući se pri tome na obrazloženje Presude Ustavnog suda FBiH broj U 26/14.
36. U tom smislu Ustavni sud zapaža da je Ustavni sud FBiH u Presudi broj U 26/14, nakon analize sadržaja spornih odredaba, utvrdio da su sporne odredbe Zakona o porezu na dohodak u skladu sa Amandmanom CVI na Ustav FBiH, te da sudije ni na koji način nisu isključene iz obaveze plaćanja poreza na dohodak, već da tu obavezu imaju kao i svi rezidenti (i nerezidenti) FBiH koji u FBiH ostvaruju dohodak (dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisudfbih.ba). Ustavni sud napominje da je u navedenoj presudi, između ostalog, istaknuto da se primjenom navedenih odredaba Zakona o porezu na dohodak i na kategorije sudija ne vrši umanjenje njihovih plaća u smislu u kojem o tome govore zaštitne odredbe Amandmana CVI na Ustav FBiH, što je eksplicitnije navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, ali i da postoji obaveza resornog ministra da donese podzakonske akte koji su potrebni za provođenje tog zakona, kao i obaveza poslodavaca koja se sastoji u usklađivanju načina obračuna mjesečne plaće zaposlenicima i njeno iskazivanje u poreznim evidencijama i izvještajima sa Zakonom o porezu na dohodak, sve shodno odredbama člana 49. Zakona o porezu na dohodak.
37. Dovodeći u kontekst apelacione navode i stav iz osporene presude Kantonalnog suda, imajući pri tome u vidu Presudu Ustavnog suda FBiH broj U 26/14, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud u pogledu zahtjeva apelanata za isplatu razlika između zagarantiranih netoplaća i isplaćenih plaća u relevantnom periodu proizvoljno primijenio materijalno pravo. Pri tome je Kantonalni sud imao u vidu činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku i relevantne odredbe Zakona o porezu na dohodak (2, 7, 8, 9, 10. i 27) koje nisu predvidjele mogućnost isključivanja bilo koje kategorije zaposlenih, pa tako ni apelanata, iz obaveze plaćanja poreza na dohodak. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na navedenu Odluku Ustavnog suda FBiH broj U 26/14 kojom je, kako je već rečeno, utvrđeno da obavezivanje apelanata na plaćanje poreza na dohodak ne predstavlja umanjenje plaće apelanata kakvo je isključeno Amandmanom CVI na Ustav FBiH. Zbog toga, te okolnost da su presude Ustavnog suda FBiH konačne i obavezujuće, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata neosnovani.
38. Imajući u vidu sve navedeno, naročito obrazloženje osporene i konačne presude Kantonalnog suda u kojoj su dati dovoljni, jasni i argumentirani razlozi u kontekstu osnovanosti žalbenih navoda tuženog, a tiču se pogrešne primjene i tumačenja relevantnih odredaba Zakona o plaćama i Zakona o porezu na dohodak, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazalo da je bilo proizvoljnosti u segmentu primjene materijalnog prava.
39. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
40. Apelanti ukazuju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani zbog istih razloga koji su navedeni u vezi sa pravom na pravično suđenje. Zabrana diskriminacije
41. Apelanti ukazuju da im je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđen i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 14. Evropske konvencije, jer su u odnosu na sudije u Republici Srpskoj i sudije Suda BiH diskriminirani u pogledu obračuna plaća.
42. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je zabrana diskriminacije akcesorno pravo, a to znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo, već se, prema ovom članu, na diskriminaciju može pozvati samo u vezi sa „uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom“. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se osoba ili grupa osoba u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968, Serija A, broj 6). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantima postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
43. U konkretnom slučaju Ustavni sud je, razmatrajući navode apelanata u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, zaključio da u okviru Kantonalnog suda nije bilo proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava. U vezi sa zabranom diskriminacije, Ustavni sud primjećuje da apelanti ne ukazuju da su u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminirani u poređenju sa drugim sudijama u Federaciji BiH koji su u istom položaju kao i apelanti, te na koje se, u pogledu primjene materijalnog prava, primjenjuju isti propisi koji su primijenjeni i u konkretnom slučaju. U odnosu na navode apelanata o njihovom različitom tretmanu u odnosu na sudije u Republici Srpskoj, Ustavni sud napominje da se sudijama u Republici Srpskoj porez na dohodak obračunava u skladu s propisom tog entiteta, te su, stoga, navodi apelacije o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne odredbe materijalnog prava, konkretno relevantne odredbe Zakona o porezu na dohodak, pri čemu je naveo jasno obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim ili pogrešnim.
45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava dovode u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
46. Nema ni kršenja prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer apelanti nisu dokazali drugačiji tretman u predmetnom postupku u poređenju sa drugim sudijama u Federaciji BiH, koji su u istom položaju kao i oni i na koje se u pogledu primjene materijalnog prava primjenjuju isti propisi koji su primijenjeni i u konkretnom slučaju.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman