Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-580/18 (S. M. i "ESPRO" d.o.o. Donji Vakuf, PJ "ESPRO" d.o.o. Pilana, Bugojno)
Odluka donesena 23. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-580/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-580/18, rješavajući apelacije Sandre Mehić i "ESPRO" d.o.o. Donji Vakuf, PJ "ESPRO" d.o.o. Pilana, Bugojno, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Sandra Mehić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 127679 17 Gž od 23. oktobra 2017. godine i "ESPRO" d.o.o. Donji Vakuf, PJ "ESPRO" d.o.o. Pilana, Bugojno protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Mals 096225 17 Pž 3 od 20. decembra 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-580/18
1. Sandra Mehić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, podnijela je 26. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Mal 127679 17 Gž od 23. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantica je obavezana da tužitelju JP „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o. Zenica isplati određeni novčani iznos na ime duga za komunalnu uslugu (utrošenu vodu i naknadu za kanalizaciju) za period od januara do novembra 2009. godine, sa zakonskom zateznom kamatom.
2. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene presude naveo da iz činjenica utvrđenih pred prvostepenim sudom proizilazi da je apelantica u utuženom periodu bila evidentirana kao korisnica komunalne usluge za utrošenu vodu i naknadu za kanalizaciju, te da je u utuženom periodu tužitelj isporučivao pitku vodu i vršio odvodnju kanalizacije, ali da za navedeni period nije bilo uplata od strane apelantice, pa joj je tužitelj knjižio dug u iznosu od 152,05 KM, koji apelantica nije izmirila. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud odlučne činjenice utvrdio na potpun i pravilan način, te da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe materijalnog prava, tj. odredbe člana 17. i 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), člana 38. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te člana 10. Zakona o komunalnim djelatnostima Zeničko-dobojskog kantona. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da se neosnovano žalbom apelantice ukazuje da pobijana presuda nema pravilnu ocjenu izvedenih dokaza, jer nalazi da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve izvedene dokaze, a u pitanju su materijalni dokazi (IOS - izvod otvorenih stavki), pa je na osnovu tako pravilne ocjene izvedenih dokaza utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. S tim u vezi, prema stavu Kantonalnog suda, suprotno žalbenim navodima tužene, odlučne činjenice u pobijanoj presudi utvrđene su saglasno dokazima koji su predloženi, a koje je prvostepeni sud ocijenio na savjestan i brižljiv način u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku.
AP-1859/18
3. "ESPRO" d.o.o. Donji Vakuf, PJ "ESPRO" d.o.o. Pilana, Bugojno (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Abaz Omeragić advokat iz Donjeg Vakufa, podnio je 23. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Mals 096225 17 Pž 3 od 20. decembra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju JKUP „Čistoća“ Bugojno isplati određeni novčani iznos na ime duga za komunalnu uslugu (odvoza smeća) za period od septembra 2009. godine do marta 2012. godine, sa zakonskom zateznom kamatom.
4. Kantonalni sud je obrazloženju osporene presude naveo da je u konkretnom obavezno-pravnom odnosu tužitelj davatelj komunalne usluge na osnovu Odluke o komunalnom redu Općine Bugojno, te da je u poziciji vjerovnika u vjerovničko-dužničkom odnosu naspram apelanta kao korisnika komunalne usluge, te da iz tog odnosa proizilazi obveza apelanta na plaćanje utvrđene cijene za pruženu komunalnu uslugu. Kantonalni sud je, također, naveo da iz sadržaja isprava (računa) koje su poslužile kao dokazi tužitelja, te iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke koji je sud prihvatio kao nepristrasan i stručan, proizilazi da je apelant dužan tužitelju na ime duga isplatiti iznos od 1.549,08 KM za utuženi period, kao i zakonske zatezne kamate, jer je zakasnio sa izmirenjem plaćanja predmetnog potraživanja. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da u cijelosti poklanja vjeru iskazu zakonskog zastupnika tužitelja jer je po ocjeni suda dao poseban osvrt na činjenicu fakturisanja odvoza smeća i pozvao se na Odluku o komunalnom redu Općine Bugojno, tj. odredbe člana 131. a) prema kojima su svi vlasnici odnosno korisnici individualnih stambenih objekata i poslovnih prostora u naseljima gdje je organizovan odvoz smeća, dužni koristiti usluge odvoza smeća i plaćati adekvatnu naknadu tužitelju. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da navodi apelanta o ne pružanju usluga od strane tužitelja su neistiniti i krajnje nedosljedni, a osim toga, to apelanta ne oslobađa od odgovornosti plaćanja naknade za odvoz smeća, jer je njegova obaveza utvrđena Odlukom o komunalnom redu Općine Bugojno, Zakonom o komunalnim djelatnostima, a sve u skladu sa čl. 17. i 277. ZOO.
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 580/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
6. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje, da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te da su pogrešno ocijenjeni dokazi. Osim toga, apelant u predmetu broj AP 580/18 pozvao se i na povredu nekih drugih prava (npr., pravo iz člana 7. i 10. Evropske konvencije), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava navedenih u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelanti u apelacijama uglavnom ponavljaju navode, osobito u pogledu ocjene dokaza, a koje su isticali ranije u postupku po žalbi pred drugostepenim sudovima, a koje navode su drugostepeni sudovi razmotrili u svojim odlukama, te jasno obrazložili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u slučajevima apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine