Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2468/16 (S. M.)

Odluka donesena 11. 05. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dostava
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2468/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 05. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2468/16, rješavajući apelaciju Sanele Muftić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sanele Muftić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 013556 14 Uvp od 17. marta 2016. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 013556 14 U od 29.

avgusta 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sanela Muftić (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Siniša Marić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 10. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 013556 14 Uvp od 17. marta 2016. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 013556 14 U od 29. avgusta 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – tuženog u postupku u kojem je donesena osporena odluka Okružnog suda (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 20. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Ministarstvo su u periodu od 27. do 29. marta 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – Odsjek Banjaluka broj I-08-302/03 od 18. februara 2013. godine odbijen kao neosnovan apelantkinjin zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a, broj i datum preciziran u izreci tog rješenja (kojom je potvrđeno da je lice precizirano u toj odluci na dan 1. aprila 1992. godine bilo nosilac stanarskog prava na stanu takođe preciziranom u toj odluci). Apelantkinja je protiv tog rješenja podnijela žalbu, koja je Rješenjem Ministarstva broj 18.05/2-R 127/13 od 22. avgusta 2013. godine odbijena kao neosnovana i potvrđeno je prvostepeno rješenje. Iz naprijed navedenih odluka organa uprave proizlazi da je apelantkinju u predmetnom upravnom postupku zastupala punomoćnica Rabija Juzbašić (u daljnjem tekstu: R. J.).

6. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 U 013556 14 U od 29. avgusta 2014. godine odbačena je tužba koju je apelantkinja podnijela protiv Rješenja Ministarstva broj 18.05/2- R 127/13 od 22. avgusta 2013. godine.

7. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je 8. oktobra 2013. godine sud zaprimio apelantkinjinu tužbu u kojoj je označila tuženog i osporeni akt, bez datuma njegovog donošenja i bez primjerka osporenog akta, s navodima da detaljno obrazloženje slijedi kasnije, o čemu svjedoči primjerak tužbe u spisu i koverta koja je popunjena samo u odnosu na primaoca, dok podataka o pošiljaocu nema, tako da nije bilo mogućnosti da sud pozove apelantkinju na njeno uređenje. Dalje je navedeno da je predmetna tužba zavedena i formiran spis u februaru 2014. godine, kada je data u rad sudiji, nakon čega je advokat Siniša Marić prezentovao punomoć od 10. februara 2014. godine i zahtijevao uvid u spis, a nakon toga uredio tužbu, dostavio osporeni akt, te u uređenoj tužbi naveo da je apelantkinja 29. septembra 2013. godine tužbu uputila preporučenom pošiljkom iz Švedske i da joj je tom prilikom izdata i potvrda nadležne pošte. Okružni sud je ukazao da je uvidom u spis upravne stvari utvrdio da je osporeni akt dostavljen 30. avgusta 2013. godine tadašnjoj apelantkinjinoj punomoćnici R. J. iz Banjaluke, koja je i podnijela žalbu u apelantkinjino ime protiv prvostepenog rješenja organa uprave od 18. februara 2013. godine, a koja činjenica je u dosadašnjem toku postupka nesporna među strankama. Međutim, Okružni sud je konstatovao da se upitnim ukazala blagovremenost podnesene tužbe jer se shodno članu 15 stavu 2 Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11, u daljnjem tekstu: ZUS) tužba podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu. Takođe je ukazao da se shodno članu 16 ZUS-a tužba predaje nadležnom sudu neposredno ili mu se šalje poštom, a dan predaje tužbe pošti preporučenom pošiljkom smatra se kao dan predaje tužbe nadležnom sudu. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je zadnji dan roka za podnošenje tužbe od strane apelantkinje isticao „1. 10. 2013. godine“, s obzirom na to da je trideseti dan padao u nedjelju „29. 9. 2014. godine“, dakle, u neradni dan, pa kada je apelantkinja tužbu predala običnom pošiljkom „29. 9. 2014. godine“, koja je u taj sud pristigla „8. 10. 2013. godine“, to znači da je tužba neblagovremena. Okružni sud je dalje ukazao da zbog tvrdnji apelantkinjinog punomoćnika da je apelantkinja tužbu predala preporučenom pošiljkom „(u nedjelju 29. 9. 2013. godine“) iz Švedske (navod u uređenoj tužbi), sud je dopisom od 4. aprila 2014. godine pozvao stranku da dostavi dokaz te pošte, a dopisom od 29. aprila 2014. godine ostavio je rok od još 10 dana. Zatim je ukazao da je apelantkinjin punomoćnik 14. maja 2014. godine obavijestio sud da je apelantkinja podnijela zahtjev pošti za izdavanje potvrde i tražio produženje roka za 20 dana, te je sud, dopisom od 21. maja 2014. godine, produžio taj rok još za 10 dana. Taj dopis je punomoćnik uredno primio 22. maja 2014. godine, ali ni u ostavljenom roku, ni naknadno, traženi dokaz nije prispio. Okružni sud je zaključio da je zbog svega navedenog tužbu valjalo odbaciti jer su se ostvarili razlozi iz člana 22 tačke 1 ZUS-a, ali i iz člana 21 stav 2 istog zakona.

8. Apelantkinja je podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja Okružnog suda, koji je Vrhovni sud odbio Presudom broj 11 0 U 013556 14 Uvp od 17. marta 2016. godine.

9. U obrazloženju presude je navedeno da iz podataka u spisu predmeta proizlazi, a da ni apelantkinja ne osporava da je osporeni akt (rješenje tuženog) lično uručen njenom tadašnjem punomoćniku dana „30. 8. 2013. godine“, a kako se tužba u smislu odredbe člana 15 stav 2 ZUS-a podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta, to je posljednji dan roka za podnošenje tužbe isticao dana „30. 9. 2013. godine“, shodno odredbi člana 324 stav 3 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), „s obzirom na to da je trideseti dan padao u nedjelju 29. 9. 2014. godine, koja je neradni dan“. Dalje je navedeno da je predmetna tužba zaprimljena kod Okružnog suda „8. 10. 2013. godine, tj. po proteku roka“, a kako je dostavljena u koverti iz Švedske, na kojoj nije bilo oznake o predaji preporučenom poštom, već se na toj koverti nalazila plava naljepnica s oznakom „PRIORITAIRE I:a-klassbrev“, to je sud, zbog tvrdnji apelantkinjinog punomoćnika u uređenoj tužbi od 27. februara 2014. godine da je tužba predata preporučenom pošiljkom iz Švedske, pozvao apelantkinju da dostavi dokaz o toj tvrdnji, odnosno dokaz Pošte Švedske da je pošiljka predata preporučeno. Vrhovni sud je konstatovao da je prvi dopis suda dostavljen apelantkinjinom punomoćniku 8. aprila 2014. godine, po kojem on nije postupio, pa ga je sud dopisom ponovo pozvao da takav dokaz dostavi, produžio mu ranije ostavljeni rok od 30 dana, te ga upozorio na posljedice propuštanja, odnosno na mogućnost odbacivanja tužbe. Takođe je naveo da je podneskom zaprimljenim kod suda 14. maja 2014. godine apelantkinjin punomoćnik obavijestio sud da se apelantkinja obratila Pošti u Švedskoj i da čeka odgovor, pa da iz tog razloga traži produženje roka od 10 dana, koje je i odobreno dopisom suda, a koji je punomoćniku lično uručen 22. maja 2014. godine, te da je taj ponovo produženi rok istekao 2. juna 2014. godine u kom apelantkinja nije postupila, a ni dostavila traženi dokaz, niti je to učinila po proteku roka, odnosno do donošenja pobijanog rješenja dana 29. avgusta 2014. godine, zbog čega je sud zaključio da je tužba podnesena običnom, a ne preporučenom pošiljkom, kod činjenice da je u sud zaprimljena po proteku roka od 30 dana, utvrdio da je tužba neblagovremeno podnesena, što su sve bili razlozi iz odredbe člana 22 tačka 1 i člana 21 stav 2 ZUS-a za odbacivanje te tužbe.

10. Vrhovni sud je konstatovao da apelantkinja u zahtjevu osporava navedeno utvrđenje nižestepenog suda i to dokazuje potvrdom s ovjerenim prevodom Pošte, Preduzetničkog centra Nordstan u Švedskoj od 17. septembra 2014. godine, koja je očigledno izdata nakon donošenja pobijanog rješenja, odnosno po proteku ostavljenih rokova. Dalje je ukazao da apelantkinja nije u toku postupka, a ni u zahtjevu pružila dokaze koji opravdavaju propuštanje ostavljenih rokova, odnosno dokaze kojima bi dokazala da bez svoje krivice nije mogla u ostavljenim rokovima ili do donošenja pobijanog rješenja postupiti po traženju suda i dostaviti tražene dokaze o načinu predaje tužbe. Vrhovni sud je konstatovao da je iz tog razloga Okružni sud odluku o blagovremenosti tužbe pravilno donio na osnovu stanja spisa, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe člana 19 ZUS-a. Prema tome, zaključio je da ne stoje navodi zahtjeva o povredi pravila postupka iz odredbe člana 242 ZPP od strane nižestepenog suda, koji zakon se i ne može primijeniti u postupku upravnog spora u kojem se na pitanja postupka primjenjuju odredbe ZUS-a, a odredbe ZPP samo na pitanja koja nisu regulisana ZUS-om (član 48 ZUS-a), što u konkretnom nije slučaj. Konstatujući da apelantkinja nije opravdala propuštanje rokova, to nema osnova za prihvatanje ovog naknadno dostavljenog dokaza, na kojem ona insistira. Vrhovni sud je zaključio da apelantkinja nije dokazala da je tužbu predala preporučenom pošiljkom, niti se to moglo utvrditi iz stanja spisa, s obzirom na to da koverta u kojoj je tužba predata na pošti u Švedskoj ne sadrži oznaku preporučeno, niti broj preporuke, već samo oznaku „PRIORITAIRE” koja, sama za sebe, a bez broja preporuke ili potvrde o datumu predaje pošiljke pošti, nije mogla biti dokaz da se radi o preporučenoj pošiljci, a što i sama apelantkinja u zahtjevu navodi. Osim toga, Vrhovni sud je konstatovao da je apelantkinja u uređenoj tužbi navela da u prilogu tužbe (pod tačkom 4) dostavlja potvrdu Pošte Švedske o zaprimanju pošiljke, što nije učinila, a što, uz sve naprijed navedeno, dodatno ukazuje da je sud osnovano zatražio dostavljanje takvog dokaza, a i da navedena koverta nije dokaz da je tužba predata preporučenom pošiljkom. Vrhovni sud je ocijenio da je kod takvog stanja stvari nižestepeni sud ispravno zaključio da je tužba podnesena putem pošte običnom pošiljkom, te da je u sud zaprimljena po proteku roka od 30 dana za podnošenje tužbe iz odredbe člana 15 stav 2 ZUS-a jer je on istekao 30. septembra 2013. godine, a tužba je u sud zaprimljena 8. oktobra 2013. godine, iz čega slijedi da je tužba neblagovremena. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da ni ostali navodi zahtjeva nisu od uticaja na zakonitost pobijanog rješenja, pa nije našao za potrebno da ih posebno obrazlaže. Iz navedenih razloga, prema ocjeni Vrhovnog suda, u pobijanom rješenju nisu ostvareni razlozi predviđeni odredbama člana 35 stav 2 ZUS-a, zbog čega je odlučio kao u izreci na osnovu odredaba člana 40 stav 1 tog zakona.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantkinja smatra da je osporenim odlukama prekršeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja tvrdi da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno zaključili da je njena tužba od 29. septembra 2013. godine iz Švedske poslata običnom, a ne preporučenom pošiljkom, te da su, shodno tome, pogrešno zaključili da je ona neblagovremena s obzirom na to da je zaprimljena u sudu 8. oktobra 2013. godine. Naime, apelantkinja tvrdi da je tužbu 29. septembra 2013. godine poslala preporučenom pošiljkom. U vezi s tim, apelantkinja navodi da je na koverti u kojoj je poslala tužbu na naljepnici plave boje navedeno: „PRIORITAIRE 1:a-klassbrev“, a koja, prema apelantkinjinom mišljenju, svakako označava vrstu pošiljke. Dalje navodi da je i u podnesku od 27. februara 2014. godine kojim je uređena tužba tvrdila da se radi o preporučenoj pošiljci. Zatim, tvrdi da je u prilog svojim tvrdnjama 17. septembra 2014. godine obezbijedila dopis odnosno potvrdu Pošte iz Švedske s prevodom, koji je dostavila u prilogu zahtjeva za vanredno preispitivanje rješenja Okružnog suda, a iz koje proizlazi da je navedenog datuma poslala u inostranstvo pismo 1. klase „Prioritaire“, te da je ta usluga ista kao i preporučeno pismo za inostranstvo pošto se ne mogu pratiti pošiljke prema državama van EU. Apelantkinja dalje smatra da se, primjenom odredbe člana 48 ZPP, u postupku povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje imaju primijeniti odredbe glave IX „Vanredni pravni lijekovi“ ZPP. Dalje navodi da je odredbom člana 242 ZPP propisano da stranke u reviziji mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na povrede odredaba parničnog postupka koje su učinjene u postupku pred drugostepenim sudom. Apelantkinja smatra da je evidentno da je Okružni sud zaključak o odlučnoj činjenici – vrsti pošiljke kojom je apelantkinja uputila tužbu donio bez bilo kakvog dokaza, čime je povrijedio pravila postupka na njenu štetu, odnosno da njena tvrdnja da se radi o preporučenoj pošiljci nije osporena nikakvim dokazom. Takođe navodi da Vrhovni sud nije dao obrazloženje o potvrdi koju je dostavila u prilogu zahtjeva za vanredno preispitivanje i prevodu te potvrde. Pri tome, apelantkinja smatra da je u konkretnom slučaju nebitno što nije ranije dostavila taj dokaz po zahtjevu suda i u rokovima koje je taj sud produžavao. Smatra da je njena tužba trebala biti usvojena.

b) Odgovori na apelaciju

12. Vrhovni sud navodi da je u obrazloženju osporene odluke dao detaljne razloge kojima se rukovodio prilikom odlučivanja o zahtjevu tužiteljice, te razloge njegovog odbijanja, te da, shodno tome, ne nalazi potrebnim da ih ponovo ponavlja. Međutim, smatra potrebnim ukazati da apelantkinja nije dokazala da je tužbu predala preporučenom pošiljkom, a da potvrda koju je priložila uz zahtjev nije dokaz da je pošiljka poslata preporučenom pošiljkom, već da je poslata kao „prioritetna“ pošiljka što se, prema mišljenju tog suda, ne može poistovjetiti. Vrhovni sud, takođe, ukazuje da je apelantkinji omogućeno učešće u svim fazama postupka o dostavljena joj je obrazložena odluka, a da se sud nije bavio činjeničnim utvrđenjem s obzirom na to da je tužba neblagovremeno podnesena, zbog čega su bez osnova navodi apelacije istaknuti na te okolnosti, kao i na okolnosti povrede prava na imovinu.

13. Okružni sud navodi da ostaje pri svim razlozima koji su dati u osporenom rješenju tog suda, čijim donošenjem, prema mišljenju tog suda, nije došlo do kršenja apelantkinjinih prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

14. Ministarstvo ističe da ostaje pri svim navodima iz svog rješenja, te ukazuje da je apelantkinja iskoristila sva pravna sredstva protiv tog rješenja i predlaže da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 15.

Upravni spor pokreće se tužbom.

Tužba se podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu.

[…] Član 16.

Tužba se predaje nadležnom sudu neposredno ili mu se šalje poštom. Dan predaje tužbe pošti preporučenom pošiljkom, smatra se kao dan predaje tužbe nadležnom sudu.

[…] Član 19.

U tužbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako nesumnjivo ukazuju da je činjenično stanje očigledno drugačije od onog koje je utvrđeno u upravnom postupku i pod uslovom da tužilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do završetka upravnog postupka.

Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na koje se poziva. Ako stranka ne predoči dokaze na svoje navode ili se na osnovu izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neka odlučna činjenica, o njenom postojanju sud će odlučiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 21.

Ako je tužba nepotpuna ili nerazumljiva, sud će pozvati tužioca da u ostavljenom roku otkloni nedostatke tužbe, uz ukazivanje na posljedice koje će nastati ako ne postupi po traženju suda.

Ako tužilac u ostavljenom roku ne ukloni nedostatke tužbe, sud će rješenjem odbaciti tužbu kao neurednu.

Član 22.

Nadležni sud će u svakom stadijumu postupka rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi:

1) da je tužba neblagovremena, prijevremena ili podnesena od neovlašćenog lica;

[…] Član 35.

Protiv pravosnažne odluke okružnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljem tekstu: zahtjev) Vrhovnom sudu Republike Srpske, putem nadležnog suda.

Zahtjev iz stava 1. se podnosi zbog povrede zakona, drugog propisa ili opšteg akta ili zbog povrede propisa o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari.

Član 40. stav 1.

Sud presudom odbija ili uvažava zahtjev iz člana 35. ovog zakona.

Član 48.

Sud će primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku za pitanja koja nisu regulisana ovim zakonom.

16. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 242.

Stranke mogu u reviziji iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na povrede odredaba parničnog postupka koje su učinjene u postupku pred drugostepenim sudom.

Član 324. stav 3.

Rokovi određeni na mjesece, odnosno na godine završavaju se protekom onog dana posljednjeg mjeseca, odnosno godine koji po svom broju odgovara danu kad je rok otpočeo. Ako nema tog dana u posljednjem mjesecu, rok se završava posljednjeg dana tog mjeseca.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 013556 14 Uvp od 17. marta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 14. aprila 2016. godine, a apelacija je podnesena 10. juna 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelantkinja osporava navedene odluke tvrdeći da su joj tim odlukama (presudom i rješenjem) povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

24. Ustavni sud, prije svega, ističe da su osporene odluke donesene u postupku koji se odnosi na zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a i povrat u posjed stana, dakle, nesporno se radi o utvrđivanju apelantkinjinih građanskih prava. Shodno navedenom, proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelantkinja uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

25. U suštini, apelantkinjini apelacioni navodi se svode na tvrdnju da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pri odlučivanju u postupku povodom pravnih lijekova, pogrešnom primjenom procesnog prava, pogrešno utvrdili da je njena tužba podnesena protiv drugostepenog rješenja organa uprave neblagovremena.

26. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

27. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je osporeni akt Ministarstva (protiv kojeg je apelantkinja podnijela predmetnu tužbu) uručen njenom tadašnjem punomoćniku 30. avgusta 2013. godine, a koju činjenicu apelantkinja uopšte ne dovodi u pitanje. Apelantkinja tvrdi da je predmetnu tužbu podnijela 29. septembra 2013. godine putem pošte iz Švedske, i to preporučenom pošiljkom, shodno čemu je, kako smatra, pravilnom primjenom procesnog prava njena tužba morala biti smatrana blagovremenom. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, smatra potrebnim ukazati da su redovni sudovi u osporenim odlukama kao datum predaje tužbe naveli „29. 9. 2014. godine“, kao i da su na nekim mjestima naveli da je zadnji dan roka za podnošenje tužbe „padao u nedjelju 29. 9. 2014. godine“. Međutim, imajući u vidu sadržaj obrazloženja osporenih presuda i dokaze dostavljene uz apelaciju, te imajući u vidu da je prema kalendaru za 2013. godinu 29. septembar 2013. godine bila nedjelja, Ustavni sud smatra da se radi o tipkarskim greškama i da su ti sudovi zapravo i utvrdili da je apelantkinja predmetnu tužbu predala 29. septembra 2013. godine. Ustavni sud, takođe, smatra potrebnim ukazati i da je u konkretnom slučaju nesporno u postupku pred redovnim sudovima, što se ne dovodi u pitanje ni apelacionim navodima, da je predmetna tužba zaprimljena u Okružnom sudu 8. oktobra 2013. godine. Ustavni sud, takođe, ukazuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi, imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je, shodno odredbi člana 324 stav 3 ZPP, koji se shodno odredbi člana 48 ZUS-a, prema utvrđenju redovnih sudova, primjenjuje u pogledu računanja roka za podnošenje tužbe, rok za podnošenje tužbe u konkretnom slučaju istekao 30. septembra 2013. godine, u skladu s čim su zaključili da je predmetna tužba podnesena putem pošte običnom pošiljkom neblagovremena u smislu člana 15 stav 2 i člana 16 stav 1 ZUS-a jer je podnesena po proteku roka od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta apelantkinji koja je podnijela tužbu.

28. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili apelantkinjine navode kakve ponavlja u apelaciji, te da su dali dovoljno jasne i argumentovane razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačije odluke o konkretnoj pravnoj stvari. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da na koverti na kojoj je apelantkinjina tužba dostavljena iz Švedske nije bilo oznake o predaji preporučenom poštom, već samo plava naljepnica s oznakom „PRIORITAIRE I:a-klassbrev“, zbog čega se, prema mišljenju tog suda, a u vezi s tvrdnjama apelantkinjinog punomoćnika da je tužba predata preporučenom pošiljkom iz Švedske, Okružni sud opravdano pozvao da dostavi dokaz o toj tvrdnji, odnosno dokaz Pošte Švedske da je pošiljka predata preporučeno, a koji apelantkinja nije dostavila ni po ponovljenom traženju i produženju roka za njegovo dostavljanje, niti do završetka postupka pred tim sudom, iako ju je sud upozorio na posljedice propuštanja, odnosno na mogućnost odbacivanja tužbe. Dalje, u vezi s apelantkinjinim osporavanjem navedenog utvrđenja Okružnog suda da je tužba podnesena običnom, a ne preporučenom pošiljkom, te dokazivanjem navedenog putem potvrde s ovjerenim prevodom Pošte, Preduzetničkog centra Nordstan u Švedskoj, od 17. septembra 2014. godine, Vrhovni sud je obrazložio da je ona očigledno izdata nakon donošenja pobijanog rješenja, odnosno po proteku ostavljenih rokova i da je jasno ukazao da apelantkinja nije u toku postupka pred Okružnim sudom, a ni u zahtjevu za vanredno preispitivanje pružila dokaze koji opravdavaju propuštanje ostavljenih rokova, odnosno dokaze kojima bi dokazala da bez svoje krivice nije mogla u ostavljenim rokovima ili do donošenja pobijanog rješenja postupiti po traženju suda i dostaviti tražene dokaze o načinu predaje tužbe. Shodno tome, Vrhovni sud je konstatovao da je Okružni sud odluku o blagovremenosti tužbe donio na osnovu stanja spisa, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe člana 19 ZUS-a, s obzirom na to da apelantkinja nije dokazala da je tužbu predala preporučenom pošiljkom, niti se to moglo utvrditi iz stanja spisa. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, nasuprot apelantkinjinom mišljenju, imao u vidu naprijed navedene naknadno dostavljene apelantkinjine dokaze, ali da je jasno obrazložio da, s obzirom na činjenicu da apelantkinja nije opravdala propuštanje rokova, nema osnova za prihvatanje tih dokaza. Takođe, suprotno apelantkinjinim tvrdnjama, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložio zašto se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe člana 242 ZPP. Imajući u vidu sve navedeno i uzimajući u obzir sadržaj odredbi ZUS-a i ZPP, na koje su se redovni sudovi pozvali u obrazloženju osporenih odluka, te dovodeći ih u vezu sa sadržajem odredbi člana 242 ZPP na koje se apelantkinja pozvala u apelaciji, kao i imajući u vidu činjenicu da apelantkinja u apelaciji ne tvrdi da je objektivno bila spriječena da u toku postupka pred Okružnim sudom dostavi dokaze koje je dostavila u zahtjevu za vanredno preispitivanje, već naprotiv, smatra da je nebitno što te dokaze nije ranije dostavila, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi dali dovoljno jasne, određene i obrazložene razloge za svoje odluke, u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.

29. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da apelantkinji nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

30. Apelantkinja, takođe, smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantkinja svoje navode o kršenju tog prava zapravo zasniva na proizvoljnoj primjeni prava i proizvoljnom utvrđenju činjeničnog stanja, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju takođe neosnovani.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano obrazložili osporene odluke, a u datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na to da su u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja pozitivnopravni propisi proizvoljno primijenjeni ili da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje.

32. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja navode o kršenju ovog prava zapravo svodi na navode o proizvoljnoj primjeni prava i proizvoljnom utvrđenju činjeničnog stanja, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

33. U smislu člana 43 Pravila Ustavnog suda sudija Seada Palavrić je dala izjavu o neslaganju s odlukom većine.

34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2468/16 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio