Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1990/18 (M. M.)

Odluka donesena 11. 05. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • Zakonito hapšenje po presudi suda
  • Apelacija preuranjena
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1990/18

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 05. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1990/18, rješavajući apelaciju Mirze Muhovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l) , člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirze Muhovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 625674 18 Kž od 8. marta 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 625674 17 K od 2. marta 2018. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1 tačka a) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 2.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirze Muhovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 625674 18 Kž od 8. marta 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 625674 17 K od 2. marta 2018. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mirza Muhović (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno u pritvoru u Kazneno-popravnom zavodu Sarajevo, kojeg zastupa Almin Dautbegović, advokat iz Zenice, podnio je 2. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 625674 18 Kž od 8. marta 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 625674 17 K od 2. marta 2018. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojim će se naložiti njegovo puštanje na slobodu do donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 16. aprila 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Tužilaštvo i Općinski sud su 20. i 24. aprila 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K 625674 17 K od 2. marta 2018. godine apelantu je određen pritvor koji po tom rješenju može trajati devet mjeseci, odnosno do 2. decembra 2018. godine ili do druge odluke suda.

6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je istakao da je u krivičnom predmetu protiv apelanta 2. marta 2018. godine donio presudu kojom je apelanta proglasio krivim zbog krivičnog djela nasilje u porodici iz člana 222. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i 10 mjeseci. Nadalje, Općinski sud je ukazao da je odredbama člana 152. stav l. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) propisano da se nakon izricanja prvostepene presude pritvor optuženom može odrediti, odnosno produžiti ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost optuženog.

7. Općinski sud je naveo da je uzeo u obzir okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela i apelantovu ličnost, te da je zaključio da je određivanje mjere pritvora apelantu neophodna mjera za nesmetano vođenje krivičnog postupka. Naime, istaknuto je da je apelant nepravomoćnom presudom proglašen krivim što je „tokom noći između 30. aprila i 1. maja 2015. godine, u stanu […], u kojem je živio u zajedničkom domaćinstvu sa vanbračnom suprugom V. C. (u daljnjem tekstu: oštećena), sa kojom ima vanbračno dijete, fizički napao oštećenu i nanio joj lake tjelesne povrede […] na način što je davio rukama i udarao nogama i rukama po cijelom tijelu, a potom dana 21. augusta 2015. godine oko 5.00 sati, u istom stanu, poslije verbalnog sukoba, oštećenu otvorenim dlanom desne ruke udario u predjelu lica, na koji način je nasiljem duži vremenski period ugrožavao mir i tjelesnu cjelovitost i psihičko zdravlje oštećene“, čime je počinio krivično djelo iz člana 222. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i 10 mjeseci, čime je ispunjen uvjet iz člana 152. stav 1. ZKPFBiH koji se ogleda u tome da je izrečena kazna zatvora. Nadalje, Općinski sud je ocijenio okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, te našao da je apelant nepravomoćno proglašen krivim za dvije krivičnopravne radnje kojima je ostvareno biće krivičnog djela nasilje u porodici iz člana 222. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, počinjeno prema istoj oštećenoj, njegovoj tada vanbračnoj supruzi. Istaknuto je da je prvi slučaj nasilja u porodici, 30. aprila i 1. maja 2015. godine, izvršen 38. dana nakon što je oštećena rodila njihovo zajedničko dijete, odnosno u periodu naročito osjetljivom za sve osobe ženskog spola, te da su oba slučaja nasilja u porodici izvršena u prisustvu djeteta. Potom je, u vezi sa odnosom apelanta prema oštećenoj, sud ocijenio iskaz oštećene koja je na glavnom pretresu navela da ju je apelant, izuzev slučajeva za koje je nepravomoćno proglašen krivim, fizički napadao u osmom mjesecu trudnoće, kada ju je šamarao, što nije prijavila, već je samo poslala sestri fotografije; potom u augustu 2015. godine, misli da je bio početak mjeseca, dijete je imalo pet mjeseci, jednom prilikom su sjedili u SCC-u i apelant joj je rekao da dolazi njegova rodica s Kosova i da bi ona trebala taj vikend dati dijete na dva dana, čemu se ona usprotivila, on se naljutio, te ju je uhvatio za kosu i rekao joj: „Kad dođemo kući dobit ćeš još veće batine“; potom, u vrijeme zabavljanja, ispred restorana „Bosna“, apelant ju je povukao za ruku, potom u restoranu na Dobrinji II, dok je bila trudna, udario joj šamar i čašu stiskom pukao i sebi je raskrvario ruku, kada je otišla odatle pješke kući. S obzirom na navedeno, Općinski sud je utvrdio da je kod apelanta postojala kontinuirana primjena nasilja prema oštećenoj, koje uključuje dvije krivičnopravne radnje preduzete u vremenskom periodu od četiri mjeseca za koje je nepravomoćnom presudom proglašen krivim, te više drugih postupaka primjene nasilja koje je oštećena iznijela na glavnom pretresu, a koje radnje mu nisu stavljene na teret.

8. Pored navedenog, Općinski sud je ocijenio okolnosti koje se tiču apelantove ličnosti, te istakao da je on osuđivan, i to Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 243871 12 K od 17. aprila 2013. godine zbog krivičnog djela nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. KZFBiH na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci i Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 319521 14 K od 26. januara 2017. godine zbog krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. KZFBiH na novčanu kaznu u iznosu od 500,00 KM, što je sud utvrdio uvidom u izvod iz kaznene evidencije u prilogu akta MUP-a Kantona Sarajevo broj 02/3-3-04-8-2-2962/17 od 3. jula 2017. godine, iz čega, pored utvrđenja koja se odnose na počinjenje krivičnog djela koja ukazuju na istu karakternu osobinu, dodatno proizlazi da je apelant osoba sklona primjeni nasilja i prijetnjama nasiljem. Stoga, Općinski sud nalazi da navedene okolnosti koje se odnose na izvršenje krivičnog djela i apelantovu ličnost, dovedene u međusobnu vezu, predstavljaju okolnosti iz kojih proizlazi da je određivanje mjere pritvora neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka.

9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 K 625674 18 Kž od 8. marta 2018. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Općinskog suda broj 65 0 K 625674 17 K od 2. marta 2018. godine.

10. Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud u svom rješenju dao u svemu jasne i prihvatljive razloge, s kojim je saglasan i Kantonalni sud, te je ukratko ponovio razloge koje je naveo Općinski sud u svom rješenju. Pored toga, Kantonalni sud je posebno ukazao da je potrebno imati na umu da su razlozi za određivanje pritvora po zakonskom osnovu iz člana 152. stav 1. ZKPFBiH različiti i ne podudaraju se nužno sa razlozima za određivanje i/ili produženje mjere pritvora iz zakonskog osnova člana 146. ZKPFBiH. Također, ocijenjeno je da su neosnovani žalbeni navodi apelantovog branioca da prvostepeni sud nije dao adekvatan značaj činjenici da je oštećena od postupajućeg sudije „tražila govornicu“ radi posjete apelantu u KPZ-u, što, prema ocjeni suda, samo po sebi nije od utjecaja na zaključak prvostepenog suda o potrebi određivanja pritvora nakon objave presude, kada se ima u vidu da njih dvoje imaju zajedničko malodobno dijete, kao i okolnost da se apelant za vrijeme boravka u pritvoru nalazi pod nadzorom službenika zatvorske policije, što isključuje mogućnost da naudi oštećenoj za vrijeme dok se nalazi u pritvoru, odnosno za vrijeme posjete.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

11. Apelant navodi da su mu osporenim rješenjima prekršeni pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav a) i stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U apelaciji je istaknuto da apelant smatra da mu je nezakonito određen pritvor uslijed arbitrarne primjene procesnog prava, te navodi da su sudovi potpuno proizvoljno utvrdili da postoje razlozi za određivanje pritvora nakon izricanja prvostepene presude propisani članom 152. stav 1. ZKPFBiH. Naime, apelant ističe da sud nije obrazložio zašto je „radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka“ apelantu neophodno odrediti pritvor. Ovo posebno u situaciji kada iz stanja spisa proizlazi da se apelant u toku trajanja prvostepenog postupka na svaki poziv suda redovno odazivao, da se primjereno ponašao i ni na koji način lično nije ometao vođenje postupka, a sve ovo je bilo poznato sudu u momentu donošenja rješenja o određivanju pritvora. Apelant ističe da su od redovnih sudova izostala adekvatna obrazloženja u pogledu okolnosti vezanih za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost počinioca. Apelant je prvostepenom presudom nepravomoćno i osuđen za produženo krivično djelo, a onda mu sud opet kod određivanja pritvora kao razlog za njegovu osnovanost navodi da je „sud dodatno ocijenio okolnost da je optuženi nepravomoćno proglašen krivim za dvije krivičnopravne radnje kojima je ostvareno biće krivičnog djela“. Na taj način, kako apelant smatra, sud dvostruko vrednuje iste okolnosti, i to prvi put prilikom izricanja presude, a drugi put prilikom određivanja pritvora, što je nedopustivo. Osim toga, navodeći kao razlog za određivanje pritvora krivičnopravne radnje iz izreke presude za koje apelant nije pravomoćno osuđen, sud vrijeđa princip pretpostavke nevinosti. Čak ide i korak dalje, pa mu pretpostavljajući da će ponoviti djelo produžava pritvor. Kao okolnosti u kojima je izvršeno krivično djelo sud se poziva i na apelantove navodne radnje prema oštećenoj koje ona nije prijavljivala nadležnim organima. Pri ocjeni okolnosti koje se tiču apelantove ličnosti prvostepeni sud se poziva i na kaznenu evidenciju za apelanta, što je također pogrešno i apsurdno iz razloga što je prvostepeni sud navedenu kaznenu evidenciju imao i prilikom provođenja prvostepenog postupka, a naročito je imao postupajući tužilac, koji zbog te kaznene evidencije ni u jednoj fazi vođenja postupka nije predlagao pritvor. Posebno apelant ističe činjenicu, koja je morala biti poznata i prvostepenom i drugostepenom sudu, da je oštećena po saznanju da je apelantu određen pritvor zatražila od prvostepenog suda da joj odobri posjete apelantu u pritvorskoj jedinici gdje se on nalazi, što ukazuje da se ne smatra ugroženom u smislu upotrebe nasilja prema njoj.

II.Odgovor na apelaciju

12. Općinski sud je istakao da u potpunosti ostaje pri obrazloženju svog rješenja, te dodatno da se neophodnost uspješnog vođenja krivičnog postupka kao uvjet za određivanje/produženje mjere pritvora shodno odredbi člana 152. stav 1. ZKPFBiH ocjenjuje u odnosu na okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost počinioca, koje okolnosti je sud ocijenio prilikom donošenja pobijanog rješenja, što ujedno predstavlja i odgovor na dio navoda iz apelacije da za predmetno krivično djelo apelant nije pravomoćno osuđen, te da okolnost da je nepravomoćno osuđen za dvije krivičnopravne radnje predstavlja dvostruko vrednovanje navedene okolnosti. Nadalje, činjenica da prema apelantu Tužilaštvo u prethodnim fazama postupka nije predložilo određivanje mjere pritvora nije relevantna za odluku suda shodno odredbi člana 152. stav 1. ZKPFBiH. Vezano za izjavu oštećene datu pred notarom od 14. marta 2018. godine, sud ističe da je, kao prvo, izjava data nakon donošenja pobijanog rješenja, drugo, navodi iz izjave da „žive unazad mjesec dana na adresi […] Sarajevo“, te da „od apelanta ne osjeća nikakav strah“ također nisu relevantni za odluku suda shodno odredbi člana 152. stav 1. ZKPFBiH, a, kao treće, navedenu izjavu oštećene je potrebno sagledati u kontekstu činjenice da je 19. januara 2018. godine pristupila nepozvana pred sud i izjavila da ju je apelant nakon njenog saslušanja u svojstvu svjedoka (20. juna 2017.) pretukao ispred stana prilikom predaje djeteta, te da ju je upozoravao i upućivao joj prijetnje vezane za njeno svjedočenje pred sudom, o čemu je sud na osnovu člana 228. stav 1. ZKPFBiH aktom od 8. marta 2018. godine obavijestio Tužilaštvo.

13. Kantonalni sud je istakao da su u obrazloženju njegove odluke navedeni svi činjenični i pravni, odnosno zakonski razlozi na osnovu kojih je odlučeno i donesena odluka. Ukazano je da je u pobijanom rješenju prvostepeni sud imao u vidu i ocijenio okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela nasilje u porodici, način izvršenja radnji tog krivičnog djela, kao i okolnosti vezane za ličnost učinitelja – apelanta, konkretno činjenicu da je višestruko osuđivan, što ukazuje na karakteristike apelantove ličnosti i njegovu sklonost u izvršenju krivičnih djela uz primjenu nasilja i prijetnjama nasiljem.

14. Tužilaštvo je naglasilo da je Kantonalni sud već razmatrao sve navode istaknute u apelaciji u postupku po žalbi i svi su odbijeni kao neosnovani. Na osnovu obrazloženja koje je dato u oba rješenja, jasno je da se odluka ne može ni na koji način smatrati proizvoljnom niti da je sud pogrešno primijenio, pogrešno protumačio ili zanemario apelantova ljudska prava. Tužilaštvo je istaklo da je Općinski sud izrekao osuđujuću presudu 2. marta 2018. godine, čijem izricanju apelant nije prisustvovao, iako je sud odmah izdao naredbu Sudskoj policiji da apelanta liši slobode, naredba nije mogla biti realizirana s obzirom na to da se apelant nije nalazio ni na jednoj od adresa koje je dostavio sudu, te da je tek 6. marta 2018. godine apelant lišen slobode i upućen u pritvor KPZ Sarajevo. Nadalje, Tužilaštvo je 9. marta 2018. godine od Općinskog suda zaprimilo dopis broj 65 0 K 625674 17 K u kojem se navodi da je oštećena 19. januara 2018. godine pristupila u kancelariju postupajućeg sudije, te da je izjavila da ju je apelant nakon saslušanja u svojstvu svjedoka (20. juna 2017. godine) pretukao ispred stana prilikom predaje djeteta, te da ju je upozoravao i upućivao joj prijetnje vezano za njeno svjedočenje pred sudom. Apelant je dva puta pravomoćno osuđen presudom Općinskog suda od 14. aprila 2013. godine, i to za krivično djelo nasilničko ponašanje, kada je pucajući iz pištolja ranio svoju tadašnju djevojku E. K. te potom za ugrožavanje sigurnosti E. K., presudom od 26. januara 2017. godine, kojoj je prijetio da će je ubiti nakon što ju je ranio. Iz ovog se može izvesti zaključak o obrascu apelantovog ponašanja, odnosno o njegovoj sklonosti ka nasilju prema ženama s kojima je u vezi. Ukazano je da apelantova ranija višestruka osuđivanost, te osude koje očito nisu postigle svoju svrhu, kao i činjenica da je apelant počinio krivično djelo prema ženi koja se porodila prije nešto više od mjesec dana, činjenica da ju je tukao u prisustvu bebe i potom u toku krivičnog postupka, govore u prilog neophodnosti zadržavanja apelanta u pritvoru.

V.Relevantni propisi

15. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi: Član 222.

Nasilje u porodici (1) Ko nasiljem, drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava mir, tjelesnu cjelovitost ili psihičko zdravlje člana svoje porodice, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

(2) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini prema članu porodice s kojim živi u zajedničkom kućanstvu, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine

16. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 152. st. 1. i 3.

Pritvor nakon izricanja presude (1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud može optuženom odrediti, odnosno produžiti pritvor, ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost počinioca. U ovim slučajevima donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(3) Poslije izricanja prvostepene presude pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. […] VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a) Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6.

st. 1. i 3. Evropske konvencije

19. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava iz člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. Saglasno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

20. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o određivanju pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba).

21. Saglasno navedenom, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije preuranjena.

b) Dopustivost u odnosu na ostala prava

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 K 625674 18 Kž od 8. marta 2018. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 2. aprila 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) i stav 4. Evropske konvencije, pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije, kao i člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

26. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

a) u slučaju zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda;

[...]

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

27. U vezi s navodima o kršenju prava na ličnu slobodu i sigurnost, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prema kojoj se osobe koje su pritvorene nakon donošenja prvostepene osuđujuće presude, bez obzira na to da li su prije toga bile u pritvoru ili ne, nalaze u situaciji koju propisuje član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije. Prema toj praksi, član 5. stav 1. tačka a) traži postojanje uzročne veze, i to ne samo hronološke, između osuđujuće presude i pritvora po tom osnovu (vidi Evropski sud, Van Droogenbroeck protiv Belgije, presuda od 25. aprila 1983. godine, serija A, broj 63, stav 35). U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se apelantova situacija mora ocijeniti upravo u odnosu na član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, te da su ispunjena oba kriterija koja ovaj član zahtijeva. Naime, apelant je prvostepenom presudom proglašen krivim zbog počinjenja krivičnog djela iz KZFBiH (nasilje u porodici), što znači da postoji osuđujuća presuda koja je prethodila odluci o određivanju pritvora. Dalje, apelantu je, kao direktna posljedica takve presude, određen pritvor uz određenje da taj pritvor može trajati „još devet mjeseci od dana izricanja presude ili do nove odluke suda“, što znači da postoji i direktna uzročna veza između osuđujuće presude i odluke o određivanju pritvora.

28. Što se tiče saglasnosti osporenih rješenja s domaćim zakonom, Ustavni sud zapaža da su sudovi osporenim rješenjima apelantu odredili pritvor nakon izricanja prvostepene osuđujuće presude u skladu s odredbom člana 152. stav 1. ZKPFBiH, prema kojoj se određivanje, odnosno produženje pritvora nakon izricanja prvostepene presude vezuje za ocjenu suda da je određivanje, odnosno produženje pritvora neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost učinioca. Određivanje, odnosno produženje pritvora nakon izricanja prvostepene presude, prema ovoj odredbi, više se ne vezuje striktno za postojanje razloga za pritvor propisanih u članu 146. stav 1. tačke a), c) i d) ZKPFBiH. Ovo zakonsko rješenje ukazuje na to da se radi o novoj vrsti pritvora vezanog za novu fazu krivičnog postupka nakon izricanja prvostepene presude. Preduvjet za određivanje pritvora jeste da je izrečena presuda kojom se optuženi proglašava krivim i kojom je izrečena kazna zatvora. Međutim, to ne znači da se prilikom primjene ove odredbe, pored okolnosti vezanih za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost učinioca, ne mogu razmatrati i osnovi iz člana 146. stav 1. tačke a),

c) i d) ZKPFBiH koji su relevantni u svakoj fazi krivičnog postupka, već da se okolnosti vezane za ove pritvorske osnove razmatraju u vezi sa svim drugim činjenicama, odnosno okolnostima koje se mogu podvesti pod zakonski pojam okolnosti vezanih za izvršenje krivičnog djela, odnosno okolnosti vezanih za ličnost učinioca.

29. Pri tome je stvar ocjene suda u svakom konkretnom slučaju koje su to činjenice koje se mogu podvesti pod pojam okolnosti koje su vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno okolnosti koje su vezane za ličnost učinioca, kao i da li one imaju utjecaj na nesmetano vođenje krivičnog postupka (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1505/15 od 30. juna 2015. godine, tačka 32, dostupna na www.ustavnisud.ba).

30. U konkretnom slučaju sudovi su svoju odluku o neophodnosti određivanja odnosno produženja pritvora apelantu nakon izricanja prvostepene presude, zbog okolnosti vezanih za izvršenje krivičnog djela i apelantove ličnosti, zasnovali na činjenici da je apelant predmetnom presudom nepravomoćno osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora zbog krivičnog djela nasilje u porodici iz člana 222. stav 2. KZFBiH, odnosno da je apelant osuđen za takvo krivično djelo koje pogađa lični integritet oštećene sa kojom je bio u vanbračnoj zajednici i zajedničko mldb. dijete i da je, prema izvedenim dokazima, kod apelanta postojala kontinuirana primjena nasilja prema oštećenoj, koje uključuje dvije krivičnopravne radnje preduzete u vremenskom periodu od četiri mjeseca za koje je nepravomoćnom presudom proglašen krivim, te više drugih postupaka primjene nasilja koje je oštećena iznijela na glavnom pretresu, a koje radnje mu nisu stavljene na teret. Također, sudovi su ocijenili okolnosti koje se tiču apelantove ličnosti, te da je on u dva navrata osuđivan, i to zbog krivičnog djela nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. KZFBiH i krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. KZFBiH, iz čega, pored utvrđenja koja se odnose na počinjenje krivičnog djela koja ukazuju na istu karakternu osobinu, dodatno proizlazi da je apelant osoba sklona primjeni nasilja i prijetnjama nasiljem. Navedene činjenice i okolnosti sudovi su ocijenili u međusobnoj povezanosti i zaključili da bi apelant, s obzirom na izvršenje krivičnog djela i ličnost, odnosno lične osobine i karakteristike, mogao ometati daljnji tok krivičnog postupka, zbog čega su odlučili odrediti mjeru pritvora apelantu nakon izricanja presude na osnovu odredbe člana 152. stav 3. u vezi sa stavom 1. ZKPFBiH.

31. Dakle, pritvorske razloge, u smislu odredbe člana 152. ZKPBiH, sudovi su obrazložili detaljno i na način koji Ustavni sud ne može dovesti do zaključka da je takva odluka donesena proizvoljno i bez odgovarajućeg obrazloženja. Naime, sudovi su detaljno analizirali sve okolnosti koje se tiču izvršenja krivičnog djela i ličnosti optuženog (apelanta), imajući u vidu specifičnosti izvršenja krivičnih djela za koje je apelant nepravomoćnom presudom proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora, naročito odnos apelanta i oštećene, što ukazuje na ugroženost oštećene od apelanta, a sveukupno da procjena sudova da sve ove okolnosti imaju utjecaj na nesmetano vođenje krivičnog postupka nije proizvoljna.

32. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, koji se mogu dovesti u vezu s postupkom određivanja pritvora apelantu, Ustavni sud ukazuje da je stav 4. člana 5. Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član 13. Evropske konvencije (vidi Dom za ljudska prava BiH, Odluka broj CH/97/45, odluka o prihvatljivosti i meritumu, Semy Hermas protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 18. februara 1998. godine, tačka 62), pa će ove apelantove navode razmotriti u okviru garancija iz člana 5. stav

4. Evropske konvencije.

33. U vezi s apelantovim navodima da je povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira osobi lišenoj slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti „klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države“ (vidi Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima „sudski karakter“. Da bi imao „sudski karakter“, taj organ mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“ (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju osobe na slobodu. Ovaj organ mora također pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje osobe.

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost njegovog pritvora. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost izjavljivanja žalbe Kantonalnom sudu protiv prvostepenog rješenja Općinskog suda, o kojoj je Kantonalni sud odlučio u kratkom vremenskom roku, pri čemu je razmotrio apelantove žalbene navode i dao razloge zašto oni u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije.

35. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) i stav 4. Evropske konvencije.

Pravo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije

36. Apelant u apelaciji navodi i povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Povredu ovog prava nalazi u činjenici da su u rješenju kojim mu je određen pritvor kao razlog za njegovu osnovanost navedene okolnosti da je apelant nepravomoćno proglašen krivim za dvije krivičnopravne radnje kojima je ostvareno biće krivičnog djela nasilje u porodici.

37. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u osporenim rješenjima obrazlagao postojanje preduvjeta za određivanje mjere pritvora koji su propisani u odredbama člana 152. stav 1. ZKPFBiH, te je u tom kontekstu ukazao na postojanje prvog preduvjeta za tu mjeru, a to je „izricanje presude na kaznu zatvora“. Dakle, redovni sudovi, prema stavu Ustavnog suda, citiranjem izreke presude kojom je apelant nepravomoćno proglašen krivim nisu prekršili apelantovu presumpciju nevinosti, budući da je u osporenom rješenju jasno naglašeno da se radi o nepravomoćnoj presudi. Pri tome, Ustavni sud zapaža da nigdje u rješenjima nije navedena bilo kakva tvrdnja u vezi s apelantovom krivicom, a da prije toga nije postojala odrednica „nepravomoćno proglašen krivim“. Ustavni sud je posebno ocijenio i da su, prema apelantovim navodima, sporni navodi (izreka prvostepene presude) sadržani u kontekstu rješenja kojima se utvrđuje postojanje uvjeta za određivanje mjere pritvora, kao i da pobijana rješenja nisu namijenjena medijima i javnosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ocjenjuje da su u ovom dijelu apelantovi navodi o kršenju pretpostavke nevinosti kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije neosnovani. VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) i stav 4. Evropske konvencije kada je rješenje o određivanju pritvora zasnovano na zakonskoj odredbi koja propisuje da sud može, kad nepravomoćnom presudom izrekne kaznu zatvora, optuženom odrediti odnosno produžiti pritvor ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost učinioca, i kada je sud ispitao navedene okolnosti koje predstavljaju pritvorske razloge, u smislu odredbe člana 152. ZKPFBiH, i obrazložio detaljno i na način da ne proizlazi da je bilo proizvoljnosti u lišavanju slobode.

39. Također, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja pretpostavke nevinosti kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije jer u osporenim rješenjima nisu korišteni termini kojim bi bila prejudicirana apelantova krivica.

40. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1990/18 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio