Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-34/18 (GAGA ŠPED d.o.o. Grude)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-34/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP-34/18, rješavajući apelaciju GAGA ŠPED d.o.o. Grude, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio GAGA ŠPED d.o.o. Grude protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 Ps 024319 14 Rev od 26. septembra 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. GAGA ŠPED d.o.o. Grude (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Barbarić & Bevanda iz Širokog Brijega, podnio je 28. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Ps 024319 14 Rev od 26. septembra 2017. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obvezan da na ime duga isplati tužitelju (LOK Mikrokreditna fondacija Sarajevo) određeni novčani iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom i troškovima postupka.
2. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je toku postupka pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je 2008. godine zaključen ugovor o kreditu između tužitelja i V.M. prema kojem je tužitelj odobrio V.M., kao korisniku kredita, iznos od 12.000,00 KM sa rokom otplate 36 mjeseci, a kao instrument osiguranja kredita korisnik kredita je stavio na raspolaganje mjenicu, jamstvo pravne osobe, svoja primanja i sl.. Vrhovni sud je naveo da iz mjenice izdate pod brojem AF 2384870 proizilazi da je ista dospjela na naplatu, da je potpisana od izdavaoca i apelanta kao akceptanta, a da iz mjeničnog očitovanja apelanta proizilazi da je tužitelj ovlašten da popuni bjanko mjenicu u svrhu garancije naplate kredita. Prema stavu Vrhovnog suda, pravilno su nižestepeni sudovi polazeći od odredbi člana 44. st. 1., člana 48., člana 49. i člana 50. u vezi s odredbom člana
22. Zakona o mjenici Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o mjenici) obavezali apelanta na isplatu utuženog iznosa, jer apelant kao akceptant odgovara kao glavni mjenični dužnik, a tužitelj kao imatelj mjenice je ovlašten od njega potraživati isplatu dospjelih obroka iz kredita. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da apelant neosnovano ustrajava u prigovoru da mjenica ne sadrži određenje valute na koju se odnosi, zbog čega ista ne vrijedi kao mjenica saglasno odredbi član 4. stav 2. Zakona o mjenici. Naime, Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 3. Zakona o mjenici kojima je propisano da „mjenica sadrži: oznaku da je mjenica, napisanu na samom slogu isprave, na jeziku na kojem je sastavljena, bezuvjetan uput da se plati određena svota novaca, ime onog koji treba da plati, označenje dospjelosti, mjesto gdje se plaćanje treba obaviti, ime onog kome se ili po čijoj se naredbi mora platiti, označenje dana i mjesta izdavanja mjenice, potpis onog ko je izdao mjenicu“. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je predmetna bjanko trasirana mjenica izdana u Mostaru 2008. godine, da je dospjela na naplatu dana 28. septembra 2009. godine i da mjenični dug kao novčana svota koja se treba isplatiti iznosi 15.233,52, iz čega proizilazi da predmetna mjenica sadrži sve zakonom propisane elemente iz člana 3. Zakona o mjenici, između ostalog i mjeničnu svotu, datum dospijeća, potpis izdavatelja mjenice, kao i potpis apelanta kao akceptanta, pa je, suprotno apelantovim tvrdnjama, u trenutku naplate mjenica je imala sve zakonom propisane elemente. Vrhovni sud je, također, naveo da je za popunu predmetne mjenice od strane apelanta dat poseban sporazum u vidu mjeničnog očitovanja u kojem stoji da se mjenično očitovanje daje za osiguranje predmetnog ugovora o kreditu, pa takvo očitovanje daje osnova za zaključak nižestepenih sudova da je data saglasnost za popunu u skladu s uvjetima i rokovi iz osnovnog posla ugovora o kreditu. Međutim, prema stavu Vrhovnog suda, sve i da nije bilo posebnog sporazuma o popunjavanju mjenične isprave, imatelj mjenice bi i tada bio ovlašten za popunu iste ali opet u skladu s uvjetima i rokovima otplate iz osnovnog posla (član 16. Zakona o mjenici). Vrhovni sud je zaključio da, zbog navedenog, bez uticaja su prigovori apelanta da mjenično ovlaštenje ne sadrži detaljno određenje za popunu mjenice, jer nema naznačenog novčanog iznosa na koji se može mjenica popuniti, kod utvrđene činjenice da je apelant kao imatelj mjenice istu popunio u skladu s uvjetima i rokovima otplate iz osnovnog posla u vezi s kojim se obavezao apelant kao mjenični dužnik. Na koncu, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi revizioni prigovori da nema njegove odgovornosti za isplatu mjenice jer nije potpisnik ugovora o kreditu, budući da je njegova mjenična obaveza nastala potpisom mjenice u svojstvu trasata kojim se potpisom obavezao trasantu (izdavaocu mjenice) platiti je po dospjelosti imaocu mjenice (akceptiranje), pri čemu akceptiranjem mjenice trasat postaje akceptant i ujedno glavni mjenični dužnik, i na taj način jamči prema kreditoru (odredbe člana od 22. do 30. Zakona o mjenici). Prema tome kako iz navedenih zakonskih odredbi proističe da se mjenična obaveza zasniva potpisivanjem mjenice, a ne ugovorom o kreditu, to se, prema stavu Vrhovnog suda, predmetna obaveza apelanta na isplatu i ne crpi iz ugovora o kreditu, nego iz predmetne mjenice, zbog čega činjenica da ugovor o kreditu nije potpisan od strane apelanta i nije mogla biti od uticaja ne predmetni spor.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog prava. Apelant ističe da on nije potpisnik spornog ugovora o kreditu, te da mjenica nije uredno popunjena, odnosno da mjenično ovlaštenje nema osnovni uslov valjanosti shodno Zakonu o mjenici, zbog čega predmetni tužbeni zahtjev nije mogao biti osnovan.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o mjenici na predmetnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant u apelaciji ponavlja identične navode koje je isticao ranije u postupku pred redovnim sudovima, a koje navode je Vrhovni sud razmotrio u odluci po reviziji, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman