Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-635/18 ("ORIENTAL TRADE" d.o.o. Novi Grad)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-635/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-635/18, rješavajući apelaciju "ORIENTAL TRADE" d.o.o. Novi Grad, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "ORIENTAL TRADE" d.o.o. Novi Grad protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 112692 17 Pž od 27.

oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "ORIENTAL TRADE" d.o.o. Novi Grad (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Nevenka Vitomir, advokat iz Banjaluke, podnio je 29. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Mals 112692 17 Pž od 27. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom žalba apelanta je odbijena i potvrđena je Presuda Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Mals 112692 15 Mals od 16. juna 2017. godine, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (J.V., vl. STR „Jadranka“ Laktaši) da mu na ime duga za isporučenu robu plati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je, pored ostalog, naveo da je apelant 5. februara 2015. godine podnio tužbu protiv tužene radi duga. Nadalje, navedeno je da je u ovoj pravnoj stvari istaknut prigovor zastare potraživanja od strane tužene. Imajući u vidu činjenicu da apelant potražuje iznose po računima koji datiraju iz 2010. i 2011.godine, a da je tužba podnesena 5. februara 2015. godine, dakle, protekom roka od tri godine u smislu odredbi člana 374. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Okružni privredni sud je naveo da je istaknuti prigovor zastare osnovan iz kojeg razloga je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Isto tako, Okružni privredni sud je istakao da apelantove tvrdnje da je plaćanjem iznosa u 2014. godini prekinuta zastara, ne može prihvatiti iz razloga što je konkretnim plaćanjem prekinuta zastara samo za taj iznos koji je plaćen za dug po konkretnom računu. Međutim, istaknuto je da imajući u vidu da je tužena vršila sukcesivna plaćanja, da je vršen povrat robe, da je u evidencijama i apelanta i tužene identično stanje duga nakon izvršenih plaćanja i povrata pa čak i ako bi se prihvatilo da je navedenom uplatom zatvoren dio duga po posljednjem računu potraživanje bi opet bilo zastarjelo za preostali iznos duga po tom računu. Najzad, Okružni privredni sud je ukazao da se iz uplata tužene ne može vidjeti koji se račun plaća, te imajući u vidu da je izvršen povrat u iznosu od 1.057,54 KM uz obostranu saglasnost parničnih stranaka, da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu i prije predmetne isporuke robe po računima iz 2007., 2008. i 2009.godine, dakle, tužena je zatvarala starije račune, tako da je preostao dug po posljednjem računu iz 2010. i 2011.godine, za koji je nastupila zastara.

3. U obrazloženju presude Viši privredni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da su se parnične stranke nalazile u poslovnom odnosu po osnovu ugovora o prodaji robe iz člana 454. ZOO. Također, utvrđeno je da je apelant tuženoj isporučivao robu iz svog asortimana, koju robu je tužena plaćala povremenim uplatama, te je vršila povrat robe koju nije prodala. Nadalje, nakon provedenog vještačenja po vještaku finansijske struke, prvostepeni sud je utvrdio da je tužena vršila povremena plaćanja ili računa u cijelosti ili uplatama koje ne odgovaraju visini sadržanoj u računima, da je na taj način vršeno plaćanje najstarijih dospjelih računa, da je po određenim računima izvršen povrat robe koju je apelant odbio da primi i da se ta roba nalazi na skladištu drugog pravnog lica. U vezi s tim, Viši privredni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je osnovan prigovor zastare u skladu sa odredbom člana 374. ZOO, s obzirom da se radi o potraživanjima naplate računa iz 2010. i 2011. godine, a tužba je podnesena 2015. godine. Osim toga, istaknuto je da je prvostepeni sud ispravno utvrdio da apelant nije dokazao na šta se odnosi iznos koji je predmet ove tužbe i da nije dokazao da je račune čije se plaćanje traži u predmetnom sudskom postupku tužena djelimično platila, da bi došlo do prekida zastare. Shodno navedenom, Viši privredni sud je konstatovao da je prigovor zastare osnovan, te da apelant nije dokazao kada je i koji od računa plaćen, djelimično, da bi se mogao primijeniti institut prekida zastare.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, tvrdi da su odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljno i nepotpuno utvrđenim činjenicama, te da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo (ZOO), kada su sudovi usvojili istaknuti prigovor zastare, odnosno odbili primijeniti institut prekida zastare. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o proizvoljno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su kako Okružni privredni sud, tako i Viši privredni sud u obrazloženjima osporenih odluka, dali detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO-a na predmetnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-635/18 ("ORIENTAL TRADE" d.o.o. Novi Grad) | Sudska praksa | Aktio