Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1679/18 (R. Č. i R. Č.)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1679/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP-1679/18, rješavajući apelaciju Radoslava Čegara i Radojke Čegar, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Radoslav Čegar i Radojka Čegar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 002446 17 Rev od 23.
novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radoslav Čegar i Radojka Čegar (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Glamoča, koje zastupa Slaven Jukić advokat iz Livna, kao privremeni vodilac poslova advokata Emira R. Karače, podnijeli su 12. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 002446 17 Rev od 23. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužena (Federacija Bosne i Hercegovine) na ime naknade štete za uništene privredne i stambene objekte, gubitak plodova i stoke, te izgubljene dobiti isplati određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da kako je utvrđeno u predmetnom postupku da je do štete na stambenim i pomoćnim objektima apelanata, došlo zbog požara koga su prouzrokovali pripadnici SFOR-a na svom poligonu bojevim gađanjem i koji se proširio i na poligon tužene, da tužena nije štetnik niti pasivno legitimisana za postavljeni zahtjev apelanata za naknadu materijalne štete na izgorjelim stambenim i pomoćnim objektima. Vrhovni sud je istakao da je šteta koju potražuju apelanti nastala isključivo krivicom i radnjom trećih lica koju tužena nije mogla predvidjeti i čije posljedice nije mogla izbjeći ili otkloniti, a dijelom zbog vremenskih nepogoda, neodržavanja i starosti, pa su se u smislu odredaba člana 177. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ostvarile zakonske pretpostavke da se tužena oslobodi od odgovornosti za štetu koja je prourokovana apelantima. Nadalje, u pogledu navoda apelanata da im je tužena trebala nadoknaditi i izgubljenu korist, Vrhovni sud je istakao da su u tom smislu apelanti tokom postupka morali dokazati korist koja se objektivno mogla realizovati da nije bilo štetne radnje štetnika, pri čemu se uzima u obzir samo dobitak koji se osnovano mogao očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima (član 189. stav 3. ZOO), jer za ostvarivanje naknade štete iz osnova izmakle koristi nije dovoljno samo postojanje mogućnosti ostvarivanja koristi, kako to pogrešno apelanti rezonuju, već i namjera i izvjesnost ostvarivanja koristi. Međutim, prema stavu Vrhovnog suda, apelanti nisu ponudili niti jedan dokaz na okolnosti da li su i u kojem opsegu koristili predmetne nekretnine, niti su činili izvjesnim da bi se nakon vraćanja na imanje, isto ekonomski iskorištavali poljoprivrednom proizvodnjom, a da su u toj mjeri spriječeni radnjama tužene, pa se njihov tužbeni zahtjev ne može zasnovati samo na činjenici da je tužena preuzela posjed na njihovom nekretninama i da su se prema nalazu vještaka poljoprivredne struke na njihovim parcelama mogle uzgajati određene kulture i ubirati plodovi, te prehranjivati stoka. Zbog navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili tužbeni zahtjev apelanata.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti, u suštini, vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni pozitivno-pravnih propisa.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporenih predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje u predmetima br. AP 1220/15 i AP 1594/17, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 1220/15 od 7. juna 2016. godine i AP 1594/17 od 7. septembra 2017. godine, dostupne na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojima je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman