Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1087/16 (Općina Hadžići)

Odluka donesena 11. 05. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Stanarsko pravo
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1087/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 05. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1087/16, rješavajući apelaciju Općine Hadžići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Općine Hadžići podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 085432 15 Rev od 8. decembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Općina Hadžići (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo, podnijela je 10. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 085432 15 Rev od 8. decembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Fadila Durguta (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 19. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 21. marta 2018. godine, Općinski sud 29. marta 2018. godine a tužilac 9. aprila 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 085432 03 P od 18. februara 2014. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužioca i utvrđeno kako slijedi: da je tužilac nosilac stanarskog prava na stanu u Ulici Igmanska broj 34/II (sada broj 122 - u daljnjem tekstu: predmetni stan), koji se nalazi u Hadžićima, na osnovu zakonitog useljenja u stan (stav 1); poništen je Ugovor o korištenju stana broj 03/1-OH-1-2983/98 od 6. oktobra 1998. godine koji je zaključen 1999. godine između apelantice i drugotuženih Dževada Isića i Rašide Isić (u daljnjem tekstu: tuženi) (stav 2), te je poništen i Ugovor o kupoprodaji koji je zaključen između apelantice i tuženih 20. aprila 1999. godine pod brojem 05/1-23-120/99 (stav 3). Presudom je određeno da se prekidaju postupci koji su se odnosili na utvrđivanje da su se stekli zakonski uvjeti za zaključenje ugovora o kupoprodaji predmetnog stana između apelantice kao prodavca i tužioca kao nosioca stanarskog prava i kupca (sve pobliže navedeno u presudi - stav 4) i postupak koji se odnosio na protivtužbeni zahtjev tuženih kojim je traženo da se tužilac obaveže da im preda u posjed predmetni stan (sve precizirano u presudi - stav 5), kao i da će se prekinuti postupci nastaviti nakon pravomoćnosti presude iz st. 1, 2. i 3. (stav 6).

6. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je 11. maja 2010. godine taj sud donio presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužioca, a odbio kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tuženih, ali da je u postupku rješavanja o žalbi apelantice i tuženih Kantonalni sud 29. juna 2012. godine žalbu uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Da je u ponovnom postupku taj sud utvrdio kako slijedi: da je nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu bila Mulija Isić, koja je taj status stekla po osnovu Ugovora o korištenju stana broj 05-372-4-3/83 od 10. decembra 1985. godine; da je Mulija Isić umrla 1987. godine kada joj je prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu; da je predmetni stan (čiji je vlasnik bila Općina Hadžići i koja ga je dala na raspolaganje na neodređeno vrijeme Srednjoškolskom centru Hadžići - u daljnjem tekstu: SŠC) Odlukom SŠC broj 180/90 od 22. februara 1990. godine dodijeljen tužiocu na korištenje; da je tužiocu uručeno i rješenje o dodjeli predmetnog stana u kojem je naznačena i obaveza tužioca da sa SIZ-om za stanovanje zaključi ugovor o korištenju stana; da se tužilac u stan uselio i neprekidno ga koristio do početka rata u BiH kada se zbog tih okolnosti nije mogao vratiti u Hadžiće, a da je u predmetnom stanu bio prijavljen sve vrijeme do 2007. godine; da tužilac nije zaključio ugovor o korištenju stana sa SIZ-om stanovanja, ali da je plaćao komunalne naknade za predmetni stan i bio prijavljen kod Policijske uprave u njemu; da je Rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/04/IV-23-277NP/99 od 9. novembra 2006. godine utvrđeno da je tužilac bio korisnik predmetnog stana i da mu pripada pravo na njegov povrat; da predmetni stan koristi tuženi Dževad Isić po osnovu ugovora o korištenju od 6. oktobra 1998. godine i da mu se utvrđuje prestanak prava privremenog korištenja predmetnog stana, uz obavezu da stan napusti u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja; da je predmetno rješenje potvrdilo Ministarstvo stambenih poslova Kantona Sarajevo svojim rješenjem od 24. januara 2007. godine, nakon čega je tužilac 24. januara 2007. godine uveden u posjed predmetnog stana. Navedeno je da je, nadalje, utvrđeno i da je Dževad Isić s ranijom nositeljicom stanarskog prava (koja je bila njegova nana) zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju 2. decembra 2006. godine; da je tuženom Dževadu Isiću rješenjem o prenosu stanarskog prava od 20. augusta 1998. godine preneseno stanarsko pravo na predmetnom stanu s Mulije Isić, nakon čega se on s porodicom uselio u stan, zaključio ugovor o korištenju od 6. oktobra 1998. godine, te sa suprugom (tuženom Rašidom Isić) i otkupio predmetni stan na osnovu ugovora o kupoprodaji od 20. aprila 1999. godine (prodavac je bila Općina Hadžići) i sa suprugom uknjižio pravo vlasništva na predmetnom stanu s dijelom ½, koje je upisano u podulošku 121 Općina Hadžići, Općinski sud I u Sarajevu, ZK ured, Odsjek KPU, te da predmetni stan nikada nije proglašen napuštenim jer je općina Hadžići reintegrirana tek 1996. godine.

7. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je na osnovu zakonite procedure dodjele stana (Zbor radnih ljudi SŠC) tužiocu dodijeljen predmetni stan koji mu je upravo i dodijeljen kako bi riješio svoje stambeno pitanje i trajno i nesmetano korištenje sa stjecanjem stanarskog prava. Navedeno je da, prema mišljenju tog suda, odluka o dodjeli stana na korištenje ima konstitutivni karakter jer je njom zasnovano pravo na stan koje daje pravni osnov za zaključenje ugovora o korištenju stana koji je deklaratorni akt, tj. konstatira zatečeno stanje. Navedeno je da tužilac nije zaključio ugovor o korištenju stana, ali, prema mišljenju tog suda, to ne dovodi u pitanje zakonitost korištenja predmetnog stana na osnovu akta o davanju stana na korištenje. Kako je iz osnova zakonitog useljenja tužilac stan koristio i ponašao se kao nosilac stanarskog prava, prema mišljenju tog suda, tužilac je i stekao to pravo u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima. U smislu odredbe člana 2. stav 2. Zakona o stambenim odnosima stanarsko pravo može prestati samo u slučajevima i na način koji je propisan zakonom, pa kako tužiocu stanarsko pravo nije prestalo, prema obrazloženju tog suda, na predmetnom stanu se nije moglo zasnovati novo stanarsko pravu u korist tuženih, niti je stan mogao biti dodijeljen drugome na korištenje. Općinski sud je zaključio da su slijedom navedenog ispunjeni zakonski uvjeti za ništavost ugovora o korištenju predmetnog stana koji je zaključen između Općine Hadžići i tuženih 6. oktobra 1998. godine, shodno odredbi člana

103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Kako je, prema obrazloženju tog suda, u izvršenju ništavog ugovora o korištenju predmetnog stana zaključen kupoprodajni ugovor i na osnovu njega stečeno i pravo vlasništva u dijelu od po ½ u korist tuženih, takav ugovor koji je nastao iz ništavog pravnog posla ne proizvodi pravne posljedice, tj. smatra se da i ne postoji. Naime, Općinski sud je istakao da pravne posljedice ništavosti znače da se ima smatrati da „poništeni“ akti nisu ni doneseni, a time i ne postoje ni prava koja iz njih proizlaze, a to je, u konkretnom slučaju, pravo vlasništva, te se tuženi ne smatraju vlasnicima nego isključivo privremenim korisnicima. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.

8. Protiv navedene presude tuženi i apelantica su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 65 0 P 085432 14 Gž 2 od 27. augusta 2014. godine žalbe tuženih usvojio, preinačio osporenu presudu tako što se tužbeni zahtjev tužioca u cijelosti odbija. Presudom je, u dijelu u kojem je postupak prekinut, predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju je navedeno kako slijedi: da je prema stanju spisa SŠC 22. februara 1990. godine donio odluku o dodjeli predmetnog stana tužiocu, koja je stupila na snagu isti dan mada sadrži pouku o mogućnosti podnošenja prigovora Zboru radnih ljudi; da u navedenoj odluci stoji da se na osnovu nje može zaključiti ugovor o korištenju stana; da je isti dan doneseno i rješenje o dodjeli predmetnog stana tužiocu, uz navođenje da je predmetni stan dodijeljen tom centru na osnovu ugovora koji je Centar zaključio sa SIZ-om za lokalne puteve Hadžići; da je općina Hadžići reintegrirana 6. marta 1996. godine tako da predmetni stan nikada nije bio proglašen napuštenim; da je apelantica kao vlasnica raspolagala predmetnim stanom 1998. godine kada je tuženom Dževadu Isiću rješenjem prenijela stanarsko pravo sa umrle nositeljice stanarskog prava Mulije Isić koji je po pravomoćnosti zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana sa Stambenim fondom grada Sarajeva 6. oktobra 1998. godine kada je stekao status nosioca stanarskog prava. U vezi s tim navedeno je da je predmetni ugovor o korištenju predmetnog stana zaključen mimo perioda određenog članom 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (između 1. aprila 1992. i 7. februara 1998. godine), zbog čega, prema mišljenju tog suda, tuženi Dževad Isić nije privremeni korisnik predmetnog stana. Navedeno je i da su tuženi Dževad Isić i njegova supruga 20. aprila 1999. godine zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog stana s apelanticom, te se na osnovu tog ugovora upisali kao vlasnici predmetnog stana u KPU preciziranoj u presudi.

9. U vezi s tim je navedeno da se odredbama člana 11. Zakona o stambenim odnosima stanarsko pravo stječe danom zakonitog useljenja u stan, a zakonitim useljenjem se smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Kantonalni sud je naveo da je, zaključujući kako je tužilac nosilac stanarskog prava u vrijeme zaključenja ugovora o korištenju stana između tuženog Dževada Isića i Stambenog fonda grada Sarajevo, prvostepeni sud zauzeo pogrešan stav i pogrešno primijenio i odredbe navedenog člana

11. Zakona o stambenim odnosima zaključujući da ugovor o korištenju predmetnog stana predstavlja deklaratorni akt i prihvaćajući odluku SŠC kao konstitutivni akt, a zanemarujući da apelantica osporava tu odluku tvrdeći da nije dala pravo trajnog raspolaganja predmetnim stanom. Kako je tužilac, prema mišljenju tog suda, dobio predmetni stan od nevlasnika na osnovu radnog odnosa u SŠC, čime je potvrđeno da je predmetni stan tužilac mogao koristiti dok je bio zaposlenik Centra u smislu člana 49. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, što isključuje mogućnost da SŠC trajno raspolaže stanom i dodijeli ga tužiocu na trajno korištenje, tim prije što je tužilac propustio da zaključi ugovor o korištenju predmetnog stana. Kantonalni sud je naveo da kako tužilac nije zaključenjem ugovora o korištenju stana postao nosilac stanarskog prava, niti je imao taj status kada je apelantica kao vlasnica predmetnog stana vršila raspolaganje tim stanom, prema mišljenju tog suda, nije dokazano da su ugovor o korištenju predmetnog stana koji je zaključen između apelantice i tuženog Dževada Isića, kao i ugovor o njegovoj kupoprodaji protivni odredbi člana 103. ZOO. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

10. Protiv navedene presude tužilac je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 65 0 P 085432 15 Rev od 8. decembra 2015. godine reviziju uvažio i preinačio drugostepenu presudu tako što su žalbe tuženih i apelantice odbijene, a prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je odredbama člana 2. stav 1. Zakona o stambenim odnosima propisano da građanin koji se uselio u stan u društvenom vlasništvu na osnovu akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan ima pravo da taj stan, prema uvjetima koji su propisani ovim zakonom, trajno i nesmetano koristi, dok je članom 11. st. 1. i 2. istog zakona propisano da se stanarsko pravo stječe danom zakonitog useljenja u stan, a pod zakonitim useljenjem se smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan pravni osnov za useljenje u stan (...). Navedeno je da je u smislu ovih odredbi, prema ocjeni tog suda, a i prema praksi Ustavnog suda iz predmeta broj AP 3901/09, činjenica da je tužilac 1990. godine uselio u predmetni stan na osnovu punovažnog akta za useljenje - rješenja o dodjeli stana, kao i njegovog korištenja i ponašanja kao nosioca stanarskog prava koji je prema potvrdi Policijske uprave Sarajevo trajalo do 2007. godine, proizlazi da je pravilan stav prvostepenog suda prema kojem je tužilac stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu zakonitim useljenjem u stan.

11. Osim toga, kako je navedeno, činjenica da je ranija nositeljica stanarskog prava Mulija Isić umrla prije nego što je tužiocu dodijeljen stan na korištenje (umrla 1987. godine, a stan je tužiocu dodijeljen 1990. godine), u koji se on nesmetano uselio, prema mišljenju Vrhovnog suda, jasno ukazuje na to da tuženi Dževad Isić nije ostvario svoje pravo koje je imao po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog 1986. godine sa Mulijom Isić. Prema mišljenju Vrhovnog suda, u tom smislu je rješenje o prenošenju stanarskog prava kojim je prvotužena prenijela stanarsko pravo na tuženog Dževada Isića ustvari ništav pravni posao iz kojeg su zatim proizašli i ništavi pravni poslovi zaključivanja ugovora o korištenju stana i ugovora o otkupu predmetnog stana u smislu člana 103. ZOO. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, stav drugostepenog suda da apelantica kao vlasnica predmetnog stana nije dala taj stan na trajno korištenje SŠC ne proizlazi iz dokaza u spisu jer se iz priloženih dokaza jasno vidi da je predmetni stan prenesen SŠC radi davanja na korištenje njenom radniku. Kako je obrazloženo, predmetni stan nije potpadao u grupu stanova koji su imali status napuštenih stanova budući da je reintegracija općine Hadžići izvršena nakon rata, i to tek 1996. godine, pa ni po tom osnovu apelantica nije imala pravo raspolaganja predmetnim stanom. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama Općinskog suda i Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da osporene presude ne sadrže argumentirane i jasne razloge zašto su primijenjene odredbe čl. 2. i 11. Zakona o stambenim odnosima, a ne odredbe člana 49. tog zakona koji je nesporno, prema apelanticinom mišljenju, trebao biti primijenjen, a posebno zato što tužilac nije imao validno ni rješenje o dodjeli stana na korištenje, niti ugovor o korištenju, niti je mogao steći to pravo i ako je imao neprekidan boravak u predmetnom stanu osam godina.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da u postupku donošenja odluke tog suda nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva.

14. Općinski sud je naveo da nema mjesta apelanticinoj tvrdnji da joj je u postupku pred tim sudom prekršeno pravo na pravično suđenje.

15. Tužilac je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva, te da se u predmetni stan uselio na zakonit način i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list RBiH“ br. 14/84, 13/89, 36/89 i 2/93 i „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 11/98 i 19/99) relevantne odredbe glase: Član 2. stav 1.

Građanin koji se uselio u stan u društvenoj svojini na osnovu akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo da taj stan, pod uslovima koji su propisani ovim zakonom, trajno i nesmetano koristiti (u daljem tekstu: stanarsko pravo).

Član 11. st. 1. i 2.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korišćenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Član 49.

Ako je nosiocu stanarskog prava dat stan na korišćenje po osnovu radnog odnosa, davalac stana na korišćenje može mu otkazati ugovor o korišćenju stana i kad nosiocu stanarskog prava prestane radni odnos ili kada mu bude izrečena mjera prestanka radnog odnosa zbog teže povrede radnih obaveza.

U slučaju iz prethodnog stava nosiocu stanarskog prava može se dati otkaz najkasnije u roku od 3 mjeseca posloje dana kada je prestao biti član radne zajednice. Otkazni rok iznosi 30 dana i teče od prvog dana narednog mjeseca.

U slučaju stava 1 ovog člana nosiocu stanarskog prava prilikom iseljenja mora se obezbijediti nužni smještaj.

Odredba stava 1 ovog člana ne primjenjuje se ako je nosilac stanarskog prava duže od 5 godina, odnosno kraće vrijeme predviđeno samoupravnim sporazumom, koristio stan ili ako je 10 godina član radne zajednice davaoca stana na korišćenje ili ako ima ukupno 20 godina radnog staža, a duže od 5 godina u osnovnoj organizaciji udruženog rada.

Odredba stava 1 ovog člana ne primjenjuje se i u slučaju da je bračni drug nosioca stanarskog prava član radne zajednice davaoca stana na korišćenje ako je stekao pravo na dobijanje takvog stana prema samoupravnom sporazumu odnosno opštem aktu davaoca društvenog stana na korišćenje.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 085432 15 Rev od 8. decembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 11. januara 2016. godine, a apelacija je podnesena 10. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. [...]

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

24. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

25. Apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane Vrhovnog suda i Općinskog suda koji su usvojili dio tužbenog zahtjeva tužioca i utvrdili da tužiocu pripada stanarsko pravo na predmetnom stanu, te poništili ugovore o korištenju i otkupu predmetnog stana koji su tuženi Dževad i Rašida Isić zaključili s apelanticom. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, čije su presude apelacijom osporene, utvrdili da je tužiocu na zakonit način dodijeljen predmetni stan na korištenje (na osnovu odluke Zbora radnih ljudi SŠC, te na osnovu rješenja o dodjeli stana), da se on uselio u predmetni stan, ali da nije zaključio ugovor o korištenju (koji je trebao biti zaključen u vrijeme početka ratnih dešavanja u BiH), ali da je bio prijavljen u predmetnom stanu i plaćao komunalne režije, te da se navedeno može smatrati zakonitim useljenjem u stan u smislu odredbi Zakona o stambenim odnosima, a tužilac se može smatrati nosiocem stanarskog prava na tom stanu, zbog čega su naknadno zaključeni ugovori o korištenju i otkupu predmetnog stana između apelantice i poimenično navedenih tuženih ništavi u smislu odredbi člana 103. ZOO.

28. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj U 14/00 (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 33/01, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) iskazao stav da: „Lice koje je 30. aprila 1991. godine na osnovu rješenja o dodjeli stana bilo u faktičkom posjedu određenog stana, a nije imalo zaključen ugovor o korištenju stana, te koje je uslijed ratnih sukoba napustilo stan, ima pravo na povrat tog stana u posjed. Pri tome, Ustavni sud je ukazao da je u tom slučaju irelevantno što su upravni organi i sudovi, odbijajući zahtjev takvog lica za povrat stana u posjed, dosljedno primijenili relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene prema kojima pravo na povrat stana u posjed pripada nosiocu stanarskog prava. Naime, Ustavni sud je ukazao da su nadležni organi bili dužni tumačiti te zakonske odredbe na način koji bi bio saglasan s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno da, s obzirom na specifičnost situacije, izjednače status takvog lica sa statusom nosioca stanarskog prava.“

29. Dovodeći navedeno u kontekst s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da je tužilac u konkretnom slučaju imao odluku Zbora radnih ljudi SŠC za dodjelu stana na korištenje, kao i rješenje o dodjeli koje je donio poslodavac SŠC, kojem je prema provedenim dokazima apelantica dodijelila predmetni stan na trajno korištenje, da se uselio u predmetni stan i koristio ga, plaćao komunalne režije za stan, kao i da predmetni stan nije bio proglašen napuštenim, niti je apelantica na bilo koji način osporila korištenje predmetnog stana tužiocu sve do predmetnog sudskog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju treba primijeniti stav Ustavnog suda iskazan u naprijed citiranoj Odluci broj U 14/00. Imajući u vidu navedeno, te kako, suprotno apelanticinim navodima, nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi, čije su odluke osporene, proizvoljno primijenili materijalno pravo s obzirom na to da osporene presude sadrže argumentirana i jasna obrazloženja o razlozima primjene odredbi čl. 2. i 11. Zakona o stambenim odnosima, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi neosnovani. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se odredbe člana 49. istog zakona, suprotno apelanticinom mišljenju, ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju jer iz činjenica predmeta ne proizlazi da je tužiocu otkazan ugovor o korištenju stana, niti ugovor o radu od strane poslodavca, niti iz bilo čega proizlazi da je tužilac takav ugovor otkazao.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

31. Nema kršenjaprava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da je tužilac bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da su, shodno tome, ništavi ugovori o korištenju i otkupu predmetnog stana zaključeni između apelantice i tuženih poimenično navedenih u presudama.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman