Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1436/17 (H. M.)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 106, 237
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o dopuni Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-1436/17
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP 1436/17, rješavajući apelacije Hazima Mazića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7), član 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija koje je podnio Hazim Mazić.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 028189 15 Rsž od 27. jula 2016. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantu Hazimu Maziću isplati iznos od 750,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hazima Mazića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 028189 15 Rsž od 27. jula 2016. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Hazim Mazić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 14. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka koji je prije podnošenja apelacije okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 028189 15 Rsž od 27. jula 2016. godine, kao i protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 028189 16 Rev od 17. februara 2017. godine (kojim je odbačena apelantova revizija protiv navedene presude Kantonalnog suda), navedene presude Kantonalnog suda i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 028189 11 Rs od 10. decembra 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda zatraženo je 18. maja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovore na apelaciju Općinski sud je dostavio 16. juna 2017. godine, Kantonalni sud 24. maja 2017. godine, a Vrhovni sud 19. maja 2017. godine.
4. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
5. Kantonalni sud je 24. maja 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Vrhovni sud 25. maja 2017. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
7. Apelant je 29. augusta 2016. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja parničnog postupka, te protiv Presude Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 028189 13 Rsž od 27. jula 2016. godine i Presude Općinskog suda broj 33 0 Rs 028189 11 Rs od 10. decembra 2012. godine. Apelacija je zavedena i vodila se pod brojem AP 3608/16. Ustavni sud je u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, donio Odluku o dopustivosti pod brojem AP 2857/16, u okviru koje je razmatrao i apelaciju broj AP 3608/16 kojom je predmetnu apelaciju podnesenu protiv navedenih presuda redovnih sudova odbacio kao nedopuštenu zbog toga što je bila preuranjena. U stavu 49. odluke Ustavni sud je naveo da apelant, nakon okončanja revizionog postupka, nezavisno od njegovog ishoda, ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je dužan da na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8a) Ostale odluke navede i odluku Ustavnog suda kojom je apelacija odbačena zbog toga što je preuranjena. Navedenom odlukom nije razmatrana dužina trajanja parničnog postupka. Činjenice u predmetnom parničnom postupku
8. Apelant je posredstvom punomoćnika 16. februara 2011. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog Tuzlanskog kantona radi isplate potraživanja iz radnog odnosa, v.s. 5.400,00 KM. Apelant je u tužbi naveo da se u odnosu na njega kao zaposlenika u Ministarstvu unutrašnjih poslova TK, Policijska uprava Živinice, Policijska stanica Živinice, gdje obavlja poslove policijskog službenika, primjenjuje Zakon o policijskim službenicima TK („Službene novine“ br. 6/06 i 11/07), a kojim je regulirano povećanje plaće zaposlenog za prekovremeni rad, za rad u posebnim uvjetima, rad u dvokratnoj smjeni, rad u smjenama, rad subotom, nedjeljom, praznicima i ostalim slobodnim danima, rad noću i rad na pojedinim lokacijama, za koje poslove policijski službenici imaju pravo na naknadu u novcu ili slobodnim satima.
9. Općinski sud je apelantov predmet zaveo i vodio pod brojem 33 0 Rs 028189 11 Rs. Iz stanja spisa proizlazi da je tuženi odgovor na tužbu sudu dostavio 28. februara 2011. godine. Iz stanja spisa, također, proizlazi da je Općinski sud pripremno ročište održao 18. maja 2011. godine, a glavnu raspravu 28. novembra 2012. godine. Iz stanja spisa proizlazi da je Općinski sud donio Presudu broj 33 0 Rs 028189 11 Rs od 10. decembra 2012. godine kojom je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude, između ostalog, Općinski sud je naveo da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan zato što je tuženi apelantu obračunavao i isplaćivao plaću uvećanu za 30% bez obzira da li je imao noćni rad, prekovremeni rad i slično, odnosno isplaćene su mu sve naknade koje potražuje tužbom.
10. Protiv navedene presude Općinskog suda apelant je 14. decembra 2012. godine podnio žalbu, a spis je 12. oktobra 2015. godine dostavljen Kantonalnom sudu radi postupanja u drugom stepenu.
11. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 33 0 Rs 028189 15 Rsž od 27. jula 2016. godine kojom je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju drugostepene presude, između ostalog, navedeno je da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku jer se apelantov zahtjev za isplatu potraživane naknade na ime noćnog rada, rada u dane sedmičnog odmora (subota i nedjelja) i rada u dane praznika nije mogao prihvatiti kao osnovan jer bi usvajanje takvog tužbenog zahtjeva značilo da se apelantu dva puta priznaje pravo na uvećanje plaće po istom osnovu. Osim toga, Kantonalni sud je u pogledu dijela tužbenog zahtjeva - neisplaćene naknade za prekovremeni rad naveo da je prvostepeni sud pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja, a u smislu odredbe člana 126. u vezi s odredbom člana 123. Zakona o parničnom postupku zaključio da apelantu ne pripada ova tražena naknada budući da apelant nije dokazao osnovanost svog potraživanja da je za navedene sate prekovremenog rada bila izdata naredba ili nalozi od strane njegovih pretpostavljenih, a radi obavljanja hitnih poslova ili zadataka do određenog roka ili u određenom vremenskom periodu. Apelant je drugostepenu presudu primio 4. augusta 2016. godine.
12. Protiv navedene drugostepene presude apelant je 26. augusta 2016. godine izjavio reviziju. Vrhovni sud je, rješavajući u revizionom postupku, donio Rješenje broj 33 0 Rs 028189 16 Rev od 17. februara 2017. godine kojim je apelantovu reviziju odbacio kao nedopuštenu.
13. U obrazloženju rješenja Vrhovnog suda kojima je apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Vrhovni sud se, pozivajući se na odredbe člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH” br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u konkretnom postupku primjenjuje na osnovu odredbe člana 106. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH” broj 98/15), kojim je propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Prema stavu Vrhovnog suda, budući da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude ne prelazi limitirajući vrijednosni kriterij (radi se o novčanom potraživanju u iznosu od 4.797,16 KM) to revizija, sa stanovišta odredbe člana 237. stav 2. ZPP, nije dopuštena. Osim toga, sagledavajući izuzetnu dopustivost revizije u smislu člana 237. stav 3. ZPP kojim je propisano da Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, Vrhovni sud je ocijenio da nema osnova za izuzetno odlučivanje u smislu navedene odredbe jer ono ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pa revizija ni po tom kriteriju nije dopuštena.
14. Iz stanja spisa proizlazi da je predmetni parnični postupak okončan pet godina i pet mjeseci nakon podnošenja tužbe.
IV.Apelacija
I. Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da je zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka i osporenih navedenih odluka redovnih sudova došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant ističe da su redovni sudovi pogrešno primijenili Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine TK“ br. 6/06 i 11/07), na osnovu kojeg i potražuje navedena prava iz radnog odnosa, ali da je proizvoljnom i paušalnom primjenom tog zakona od strane sudova apelantu pričinjena šteta. Apelant je naveo tok predmetnog postupka, naveden u činjeničnom dijelu odluke, zbog čije dužine potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.100,00 KM, kao i troškove za sastavljanje apelacija, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji Bosne i Hercegovine.
II. Odgovori na apelaciju
16. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo tok predmetnog postupka, naveden u činjeničnom dijelu odluke, a kao opravdanje za dužinu trajanja predmetnih postupaka Kantonalni sud je istakao da mu je predmetni spis prvostepenog suda dostavljen 12. oktobra 2015. godine na odlučivanje o žalbi, te da je predmetni postupak riješen u skladu s Planom rješavanja starih predmeta kojim je taj predmet bio obuhvaćen. Također je navedeno da tokom predmetnog postupka nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji poziva.
17. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da je predmetni postupak pred tim sudom okončan i da sud u cijelosti ostaje pri navodima datim u osporenoj odluci.
V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
19. U Zakonu o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 38/05, 22/06, 63/10, 7/13 i 52/14) relevantne odredbe glase:
Član 31.
Dužnosti predsjednika suda Predsjednik suda odgovoran je za rukovođenje cjelokupnim sudom i sudačkom upravom. [...] VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost apelacije u odnosu na osporene odluke, tj. Rješenje Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 028189 16 Rev od 17. februara 2017. godine, Presudu Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 028189 15 Rsž od 27. jula 2016. godine i Presudu Općinskog suda broj 33 0 Rs 028189 11 Rs od 10. decembra 2012. godine
22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1)Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
23. Ustavni sud zapaža da u predmetnom postupku revizija nije bila djelotvoran pravni lijek jer je odbačena kao nedopuštena, zbog čega je konačna odluka, u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 028189 15 Rsž od 27. jula 2016. godine koju je apelant primio 4. augusta 2016. godine, odnosno osporio u apelaciji broj AP 3608/16 koju je podnio 29. augusta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, a što je u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
24. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
25. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant poziva u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili procesno i materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
26. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, koja je konačna u predmetnom parničnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kom smislu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da je u vezi s tim ukazao da se navodi apelanata o kršenju njihovih prava zasnivaju na tvrdnjama da su pogrešno primijenjeni propisi koji se tiču naknada policijskih službenika u Tuzlanskom kantonu, a da je Ustavni sud utvrdio da materijalno ili procesno pravo nije ni na koji način primijenjeno na štetu apelanata, kao i da su sudovi u svojim odlukama dali dovoljna i relevantna obrazloženja, slijedom čega je odbio apelacije kao neosnovane (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2065/14 od 10. maja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
27. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se poziva, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
28. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost apelacije u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka
29. U konkretnom slučaju, apelant u predmetnoj apelaciji ukazuje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku u smislu odredbi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u postupku koji je prije podnošenja apelacije broj AP 3608/16 okončan Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 028189 15 Rsž od 27. jula 2016. godine koju je apelant primio 4. augusta 2016. godine, odnosno osporio u apelaciji broj AP 3608/16. Apelant je navedenu apelaciju Ustavnom sudu podnio 29. augusta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana od dana prijema navedene drugostepene presude, koja je konačna u predmetnom postupku, što je u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
30. Konačno, apelacije u tom dijelu ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije, u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka, nisu dopustive.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Nakon što je utvrđeno da je jedan dio navoda iz apelacija nedopušten zbog toga što je očigledno prima facie neosnovan, Ustavni sud će ispitati samo dio navoda kojima apelant ističe da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka, došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
a) Pravo na suđenje u razumnom roku Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...] Period koji se uzima u obzir
33. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 16. februara 2011. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 27. jula 2016. godine kada je Kantonalni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelant koristio, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, period koji je trajao pet godina i pet mjeseci.
Analiza razumnosti trajanja postupka
34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
35. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku, o potraživanjima iz radnog odnosa, koji postupci su po zakonu hitne prirode. S obzirom na činjenice i dostavljene materijalne dokaze, Ustavni sud zapaža da se ne radi o naročito složenim postupcima.
36. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na dužinu trajanja predmetnog postupka, koji je za njega od većeg značaja jer su se u predmetnim postupku utvrđivala njegova eventualna prava iz radnog odnosa.
37. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud neposredno nakon podnošenja tužbe preduzimao procesne radnje u razumnim rokovima, odnosno da je pripremno ročište održao tri mjeseca nakon podnošenja tužbe. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud održao glavnu raspravu 28. novembra 2012. godine, odnosno godinu i po nakon održavanja pripremnog ročišta, a prvostepenu presudu donio 10. decembra 2012. godine. Ustavni sud zapaža da je apelant naveo da je 14. decembra 2012. godine podnio žalbu protiv prvostepene presude, te da je Kantonalni sud u odgovoru na predmetnu apelaciju naveo da mu je 12. oktobra 2015. godine spis prvostepenog suda dostavljen na odlučivanje, što Općinski sud nije osporio budući da nije dostavljen odgovor na apelaciju. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, postupajući u predmetnom postupku, u početnom periodu postupao s primjerenom ažurnošću, ali da je nakon održavanja pripremnog ročišta imao period pasivnosti od godinu i po do održavanja glavnog ročišta, za koji nije ponudio bilo kakvo objašnjenje. Pored navedenog, Ustavni sud smatra da je neaktivnost Općinskog suda od dvije godine i 10 mjeseci u periodu od 14. decembra 2012. godine, kao dana podnošenja žalbe, do 12. oktobra 2015. godine kada je Kantonalnom sudu dostavljen spis na odlučivanje po žalbi, a koju Općinski sud nije opravdao budući da nije dostavio odgovor na apelaciju, u odlučujućoj mjeri utjecala na dužinu trajanja predmetnog postupka.
38. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je procesne radnje u predmetnom postupku preduzimao s većom efikasnošću i da je drugostepenu odluku donio devet mjeseci nakon dostavljanja predmetnog spisa na postupanje po žalbi, te da svojim postupcima nije utjecao na dužinu trajanja predmetnog postupka.
39. U odnosu na pitanje dužine trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud je u svojoj praksi zapazio da, kada redovni sudovi i pokušavaju opravdati dugo trajanje postupka, kao što je to u odgovoru na apelaciju naveo i Kantonalni sud, ta opravdanja se, uglavnom, odnose na to da se predmeti rješavaju „prema redoslijedu prijema inicijalnog akta, odnosno u skladu s Uputstvom za izradu plana rješavanja starih predmeta prema starosti inicijalnog akta koje je donio VSTVBiH, a za period od 1. januara 2016. do 31. marta 2016. godine“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 303/16 od 16. marta 2016. godine, tačka 15, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 24/16, dostupna i na www.ustavnisud.ba ili Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1360/14 od 15. februara 2017. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba).
40. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini, razmatrao u svojoj odluci broj AP 4101/15 od 10. maja 2017. godine (i u drugim odlukama od 10. maja 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je neophodno zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTVBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode jer svi oni imaju određene obaveze propisane zakonom u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“
41. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku, koji je trajao pet godina i pet mjeseci, došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je dužina postupka u predmetu koji po zakonu zahtijeva hitnost u postupanju bila pretjerana i nije zadovoljila zahtjeve „suđenja u razumnom roku“, za šta Općinski sud, koji je u odlučujućoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka, nije ponudio opravdanje budući da nije dostavio odgovor na predmetnu apelaciju.
42. Budući da u predmetnom postupku postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 4101/15 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4101/15 od 10. maja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, st. 89˗98). Zbog istih razloga, i ova se odluka dostavlja navedenim subjektima.
b) Pitanje naknade nematerijalne štete
43. Apelant je zbog dužine trajanja predmetnog postupka zatražio naknadu nematerijalne štete. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
44. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se načelima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 750,00 KM, koji je dužna da plati Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
45. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
46. Apelant je zatražio i naknadu troškova za sastavljanje apelacija. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastavljanje apelacije, koji padaju na teret apelanata.
Ostali navodi
47. Apelant navodi da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno i pravo na imovinu, pravo na zabranu diskriminacije i zabranu zloupotrebe prava. Imajući u vidu utvrđenje u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati je li u ovom predmetu, također, došlo i do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i povrede prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je predmetni parnični postupak koji je hitne prirode trajao pet godina i pet mjeseci, čijoj dužini je u odlučujućoj mjeri doprinijela pasivnost Općinskog suda, koji nije dostavio odgovor na apelaciju.
49. Na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 72. stav (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman