Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-340/16 (N. i I. F.)

Odluka donesena 11. 05. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-340/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP-340/16, rješavajući apelaciju Nasihe Feto i Ibrahima Feto, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nasihe Feto i Ibrahima Feto podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 212016 13 Rev od 7. aprila 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 05 0 P 000438 13 Gž od 27. februara 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nasiha Feto (u daljnjem tekstu: prvoapelantica ili apelanti) i Ibrahim Feto (u daljnjem tekstu: drugoapelant ili apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Bahrija Muhović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 21. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 212016 13 Rev od 7. aprila 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 05 0 P 000438 13 Gž od 27. februara 2013. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 212016 11 P od 12. oktobra 2012. godine utvrđeno je da apelantima pripada pravo na otkup stana u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan) pod uslovima propisanim Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, da je tužena Općina Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) dužna sa apelantima zaključiti ugovor o kupoprodaji predmetnog stana po cijeni pobliže navedenoj u izreci presude koju će apelanti isplatiti u certifikatima, a u protivnom će presuda u cijelosti nadomjestiti ugovor koji je tužena bila dužna zaključiti sa apelantima, što je tužena dužna priznati i trpjeti da se nakon dokaza o uplati kupoprodajne cijene, apelanti na osnovu presude upišu u Knjigu položenih ugovora koja se vodi kod Zemljišno-knjižnog ureda Općinskog suda u Sarajevu, kao suvlasnici predmetnog stana sa dijelom 1/2, te pravom vlasništva na dijelu zajedničkih prostorija i uređaja koji pripada stanu i zgradi kao cjelini, te zemljištu ispod zgrade.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je rješenjem tužene kao vlasnika stana od 7. januara 2003. godine prvoapelantici dodjeljen predmetni stan na trajno korištenje, da je uvedena u posjed stana kao i da su apelanti podnijeli tuženoj zahtjev za zaključenje ugovora o prodaji tog stana, pozivajući se na odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Također je utvrđeno da su apelanti odbijeni sa zahtjevom za zaključenje ugovora o prodaji stana iz razloga što nemaju zaključen ugovor o korištenju predmetnog stana, te da je postupak po tom zahtjevu obustavljen. Općinski sud je utvrdio da predmetni stan nije proglašavan napuštenim, a posljednji nosilac stanarskog prava i jedini korisnik stana je bila Ratka Subotić koja je umrla 28. februara 2000. godine.

4. Općinski sud je naveo da je neosnovan istaknuti prigovor tužene o nedostatku aktivne legitimacije apelanata, zbog činjenice da nisu zaključili ugovor o korištenju stana, slijedom čega nemaju pravo na otkup predmetnog stana, odnosno pravo na sudsku zaštitu za donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o otkupu stana. Nadalje je kao nesporno utvrđeno da predmetni stan nije iz kategorije napuštenih stanova, da je ranijem nosiocu stanarskog prava, koji nije imao članova porodičnog domaćinstva, stanarsko pravo prestalo smrću, zbog kojih činjenica je predmetni stan bio u kategoriji stanova kojima je tužena mogla slobodno raspolagati shodno Zakonu o stambenim odnosima, na koji se tužena i pozvala donoseći rješenje o dodjeli stana na trajno korištenje prvoapelantici. Po ocjeni Općinskog suda, temeljem navedenog rješenja o dodjeli stana na trajno korištenje, prvoapelantica je stekla valjan pravni osnov za useljenje u predmetni stan, kao i za zaključenje ugovora o korištenju stana, koji je prema navedenom rješenju trebao zaključiti Općinski načelnik, a što nije učinio iz razloga koji nisu zavisili od volje prvoapelantice. Općinski sud je naveo da razlozi zbog kojih nije formalno zaključen ugovor o korištenju stana nisu razlozi zbog kojih se ne može smatrati da je prvoapelantica stekla stanarsko pravo. Naprotiv, temeljem Zakona o stambenim odnosima, ispunjeni su konstitutivni elementi od kojih zavisi sticanje stanarskog prava, a to su akt o dodjeli stana na trajno korištenje i useljenje u stan.

5. Općinski sud je naglasio da odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, nije isključena mogućnost sticanja stanarskog prava, niti se ovim zakonom regulišu pitanja sticanja stanarskog prava. Odredbama navedenog, kao i bilo kojeg drugog važećeg propisa, ne derogiraju se odredbe Zakona o stambenim odnosima koje regulišu pitanja stanarskih prava. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao na odredbu člana 11. Zakona o stambenim odnosima kojom je propisano da stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan, te da se zakonitim useljenjem u stan u smislu navedene odredbe smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana ali i drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan, a to je u konkretnom slučaju rješenje tužene o trajnoj dodjeli stana prvoapelantici. Pored toga, Općinski sud je ukazao i na odredbu člana 8. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo kojom je propisano da se nosiocem stanarskog prava između ostalog smatra osoba kojoj je vlasnik stana odnosno davalac stana na korištenje dodijelio stan na korištenje, što je slučaj i u konkretnom predmetu.

6. Općinski sud je ocijenio da je neosnovano osporavanje tužene statusa nosioca stanarskog prava apelantima, a time i prava na otkup stana, zbog činjenice da nije zaključen ugovor o korištenju stana, na čije zaključenje se konačno tužena sama i obavezala doneseći rješenje o dodjeli stana i pored nespornih činjenica da prvoapelantica predmetni stan u svemu koristi kao nosilac stanarskog prava, zajedno sa članovima svog porodičnog domaćinstva, trajno i nesmetano, izvršava sva prava i obaveze koji proizilaze iz sadržaja stanarskog prava, da je u stan uložila značajna novčana sredstva, te da predmetni stan za nju i njenu porodicu predstavlja jedini dom. Općinski sud je istaknuo da bi se svaki drugačiji pristup rješavanju pitanja nosioca stanarskog prava, mogao smatrati formalističkim, cijeneći da bi u konkretnoj situaciji drugačijim postupanjem apelantima bilo povrijeđeno pravo na dom i nesmetano uživanje imovine, tim prije što tužena ne osporava valjanost pravnog osnova i useljenja u predmetni stan, činjenicu nesmetanog trajnog korištenja stana, čime je ispunjen u svemu sadržaj stanarskog prava, kojeg ima u vidu Zakon o stambenim odnosima.

7. Rješavajući po žalbi tužene, Kantonalni sud je donio Presudu broj 05 0 P 000438 13 Gž od 27. februara 2013. godine kojom je žalbu uvažio, preinačio presudu Općinskog suda od 12. oktobra 2012. godine tako što je odbio tužbeni zahtjev apelanata.

8. Kantonalni sud je istaknuo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je rješenjem tužene od 7. januara 2003. godine prvoapelantici dodjeljen na trajno korištenje predmetni stan, na kojem je posljednji nosilac stanarskog prava bila Ratka Subotić, te da će se po osnovu tog rješenja zaključiti ugovor o korištenju stana sa Općinskim načelnikom. Nadalje je navedeno da je nakon uvođenja u posjed predmetnog stana prvoapelantica podnijela pismeni zahtijev za kupovinu i da je tužena donijela pismenu obavijest od 10. decembra 2008. godine, kojom je obavijestila apelante da se postupak po podnijetom zahtjevu obustavlja zato što je utvrđeno da nemaju zaključen ugovor o korištenje predmetnog stana.

9. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima i član 8. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo kojom je propisano da ugovori o korištenju stana koji su zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima do dana stupanja na snagu ovog Zakona prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine (6. decembra 2000. godine) od dana stupanja na snagu ovog Zakona. Osobe koje su (stav 2.) do isteka roka iz člana 50. ovog Zakona (6. decembra 1999. godine) stekle stanarsko pravo ili pravni osnov za zakonito useljenje u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, imaju pravo otkupa stana po odredbama ovog Zakona. Kantonalni sud je ocijenio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da im pripada pravo na otkup predmetnog stana, da je tužena dužna sa njima zaključiti kupoprodajni ugovor čiji bi predmet bio taj stan, ili u protivnom da presuda u cijelosti nadomjestiti takav ugovor, budući da su apelanti pravni osnov (rješenje o dodjeli predmetnog stana od 7. januara 2003. godine) za zakonito useljenje, stekli nakon isteka roka određenog sa 6. decembrom 1999. godine, do kada se moglo, u smislu citirane odredbe, sticati stanarsko pravo i pravo na otkup stana.

10. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 212016 13 Rev od 7. aprila 2015. godine odbio reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude.

11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da nisu osnovani prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita. Vrhovni sud je ukazao da je prelaznim i završnim odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a koje su relevantne za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva, (noveliranim članom 46. stav 1.) propisano da ugovori o korištenju stana koji su zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima do stupanja na snagu ovog zakona, prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, dok je stavom 2. propisano da osobe koje su do roka iz stava 1. ovog člana stekle stanarsko pravo ili pravni osnov za zakonito useljenje u skladu sa odrebama Zakona o stambenim odnosima, imaju pravo otkupa stana po odredbama ovog zakona. S tim u vezi, Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud pravilno primjerno materijalno pravo kada je izveo pravni zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, budući da je prvoapelantica rješenje o dodjeli stana na trajno korištenje stekla 7. januara 2003. godine, dakle nakon roka iz člana 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (6. decembra 2000.godine).

12. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio da je, pazeći na primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti (član 241. ZPP), drugostepeni sud pogrešno interpretirao rok iz člana 46. stava 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (6. decembar 1999. godine) vezivanjem za član 50. tog zakona, što nije u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama tog zakona. Tom novelom zakona izvršene su izmjene u članu članu 46. stav 2. tako što se riječi „iz člana 50. ovog zakona“ zamjenjuju riječima „iz stava 1. ovog člana“, iz čega proizilazi da je rok trebalo vezati za član 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a ne za člana 50. tog zakona, jer je to raniji nevažeći sadržaj odredbe člana 46. stava 2. tog zakona. Međutim, ta pogreška, sama za sebe, nije od uticaja na zakonitost pobijane presude, jer kad je sud utemeljio svoju odluku na odredbi materijalnog prava koju nije trebao primijeniti, pogrešna primjena materijalnog prava ne postoji ako bi i uz primjenu materijalnopravne odredbe koju treba primijeniti valjalo donijeti jednaku odluku.

13. Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani ni revizioni navodi apelanata o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava kojima su isticali da je predmetni stan njihov jedini dom s obzirom da u odnosu na predmetni državni stan (nije napušteni stan) apelanti nisu osobe koje su do isteka zakonskog roka (do 6. decembara 2000. godine - član 46. stav 1.) stekli stanarsko pravo ili pravni osnov za zakonito useljenje u skladu sa odrebama Zakona o stambenim odnosima, a samo takve osobe imaju pravo na otkup stana po odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a kako to jasno i izričito propisuje odredba iz člana 46. stav 2. tog zakona. Također, Vrhovni sud je naveo da pravni zaključak drugostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u svemu slijedi ustaljenu sudsku praksu revizijskog suda u sličnim predmetima.

Navodi iz apelacije

14. Apelanti navode da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

15. Apelanti smatraju da je za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari suštinsko pravno pitanje, koje je jedino sporno, da li je prvoapelantica stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu, pa ako jeste ima li pravo na otkup stana po odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Apelanti dalje navode da su Kantonalni i Vrhovni sud u rješavanju konkretnog pitanja imali potpuno formalistički pristup, pozivanjem samo formalno na određene odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravao i Zakona o stambenim odnosima, i ustaljenu sudsku praksu u sličnim pravnim situacijama. Po njihovoj ocjeni, Kantonalni i Vrhovni sud pogrešno zaključuju da se stanarsko pravo i pravo na otkup stana moglo sticati do 6. decembra 2000. godine, pozivajući se na odredbe člana 46. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Apelanti smatraju da se u konkretnom slučaju radi o proizvoljnoj primjeni prava od strane sudova, na štetu prvoapelantice, koju apelanti vide u neprimjenjivanju drugih odredbi navedenog zakona i njihovog tumačenja u duhu intencije zakona o prodaji društvenih stanova, te pogrešnoj primjeni člana 11. Zakona o stambenim odnosima.

16. Nadalje, apelanti su naveli da se navedenim odredbama ni u kom slučaju ne propisuje mogućnost sticanja stanarskog prava, već otkup stanova sa stečenim stanarskim pravom do 6. decembra 2000. godine za koje je propisano da se mogu otkupiti do 6. decembra 2000. godine, odnosno izdavati u zakup ukoliko nema zahtjeva za otkup. Imajući u vidu navedeno, apelanti smatraju da su konkretnoj pravnoj situaciji pogrešno primjenjene odredbe člana 46. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Zbog svega navedenog, apelanti smatraju da im se neosnovano, od strane Kantonalnog i Vrhovnog suda, osporava status nosioca stanarskog prava i prava na otkup stana u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, zbog čega su dovedeni u situaciju da ne mogu ostvarivati pravo na otkup predmetnog stana. Osim toga, apelanti navode da Vrhovni sud, osim paušalnih odbijanja, propušta da da valjano obrazloženje pravnih navoda apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

17. Povredu prava iz člana 14. Evropske konvencije (zabrana diskriminacije) apelanti vide u tome što im je onemogućeno pravo na otkup stana, zakonom propisano za sve nosioce stanarskog prava, dok povredu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije, apelanti vide u tome što im Kantonalni i Vrhovni sud svojim odlukama osporavaju sticanje stanarskog prava na predmetnom stanu.

Relevantni propisi

18. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08 i 23/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Nositeljem stanarskog prava smatra se osoba kojoj je vlasnik stana, odnosno davatelj stana na korišćenje dodijelio stan i koja je zaključila ugovor o korišćenju stana, odnosno osoba kojoj je pravomoćnom sudskom presudom stan dodijeljen, kao i osoba kojoj je to svojstvo priznato aktom nadležnog organa u skladu za Zakonom o stambenim odnosima. Član 46. st. 1. i 2.

Ugovori o korišćenju stana koji su zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima do dana stupanja na snagu ovog zakona, prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Osobe koje su do isteka roka iz stava 1. ovog člana stekle stanarsko pravo ili pravni osnov za zakonito useljenje u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, imaju pravo otkupa stana po odredbama ovog zakona.

19. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87, 36/89, te „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) relevantne odredbe glase: Član 11. st. 1. i 2.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

21. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

22. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su Kantonalni i Vrhovni sud primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

23. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da apelanti nisu osobe koje su do isteka zakonskog roka, propisanog članom 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (do 6. decembara 2000. godine), stekli stanarsko pravo ili pravni osnov za zakonito useljenje, a samo takve osobe imaju pravo na otkup stana, kako je propisano članom 46. stav 2. navedenog zakona. U vezi sa navedenim Ustavni sud podsjeća na Odluku o dopustivosti broj AP- 3434/17 od 15. novembra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda osporenih navedenom apelacijom proizilazi da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev, shodno odredbi člana 46. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, budući da apelant prije 6. decembra 2000. godine nije stekao stanarsko pravo jer nije zaključio ugovor o korištenju stana, niti ima rješenje o dodjeli stana. Ustavni sud je u navedenoj odluci naveo da su Vrhovni sud, kao i drugostepeni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta.

24. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem u donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-340/16 (N. i I. F.) | Sudska praksa | Aktio