Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-772/16 (S. O.)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pravo na odbranu
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-772/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 772/16, rješavajući apelaciju Samira Osmanagića , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Samira Osmanagića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 009298 15 Kž 6 od 26. novembra 2015.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Samir Osmanagić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa advokat Hamdija Veladžić, podnio je 16. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem testu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 009298 15 Kž 6 od 26. novembra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 K 009298 15 K od 27. maja 2015. godine apelant je proglašen krivim zato što je na način opisan u presudi počinio krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina i šest mjeseci.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo dokaze koje su proveli Tužilaštvo i apelantova odbrana. Kantonalni sud je naveo da je odbio prijedlog odbrane za ponovno psihološko i neuropsihijatrijsko vještačenje apelanta, kao i prijedlog da se kao svjedok sasluša E. Č., apelantova braniteljica u toku istrage, kao i zapisničar S. H. koji je bio prisutan tokom ispitivanja apelanta u istrazi, te tužiteljica E. O. na okolnosti ispitivanja apelanta u toku istrage. Apelant je tvrdio da je krivično djelo počinio u nužnoj odbrani.
7. Kantonalni sud je ocjenom izvedenih dokaza zaključio da je apelant usmrtio oštećenog K. H., udarajući ga komadom drveta po glavi, nakon kojih radnji je stavio tijelo oštećenog u gepek auta, otišao do benzinske pumpe, kupio benzin i zapalio auto koje je izgorjelo s tijelom oštećenog unutra. Od četvrte strane presude, Kantonalni sud navodi dokaze iz kojih proizlazi ovaj zaključak, između ostalih, provedena vještačenja, iskaze svjedoka, materijalnu dokumentaciju, a svi analizirani dokazi, prema ocjeni suda, upućuju na zaključak da su činjenice, navedene u uvodu obrazloženja, dokazane i nesporne. Kantonalni sud je ukazao i da apelantov iskaz dat na glavnoj raspravi ne osporava činjenice objektivne prirode, kao ni njegova odbrana data u istrazi, koja također u potpunosti potvrđuje objektivne činjenice. Nadalje, Kantonalni sud navodi kako je u ocjenu uzeo apelantov iskaz koji je dao u toku istrage, čijem izvođenju i čitanju kao dokaza se protivila odbrana s tvrdnjom da se radi o nezakonitom dokazu, te da je valjalo dati odgovor na takvu tvrdnju. Ocjenu zakonitosti navedenog iskaza sud je dao tokom glavne rasprave i dopustio kantonalnoj tužiteljici da izvede dokaz čitanjem iskaza optuženog. Zapisnik o apelantovom ispitivanju od 7. novembra 2014. godine je, prema ocjeni suda, potpuno zakonit jer je sastavljen u skladu s odredbom iz člana 92. stav 2. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Naime, ispitivanju apelanta, tada osumnjičenog, prisustvovala je njegova braniteljica (E. Č.) koja mu je bila postavljena kao branilac po službenoj dužnosti i koja je potpisala zapisnik od 7. novembra 2014. godine. Apelant je kao osumnjičeno lice prilikom tog ispitivanja upozoren da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist i, ako to učini u prisustvu branioca, da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnoj raspravi i da se bez njegove saglasnosti može pročitati i koristiti na glavnoj raspravi. Prije davanja iskaza, apelant je uredno poučen o značaju njegove izjave kao dokaza u budućem krivičnom postupku, te je on bez primjedbi potpisao to upozorenje. Na kraju, apelant je bez primjedbi potpisao i zapisnik, koji mu je nakon dovršetka pročitan. Sve te konstatacije je bez primjedbi potpisala i apelantova braniteljica (E. Č.). Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je ocijenio da je navedeni zapisnik zakonit i dozvolio je tužiteljici da se on pročita kao dokaz, posebno zato jer je optuženi tokom glavne rasprave u znatnom dijelu uskratio dati iskaz u unakrsnom ispitivanju kako na pitanja tužiteljice tako i na pitanja suda, tako da unakrsno ispitivanje nije moglo biti uspješno provedeno, što je učinjeno po uputama apelantovog branioca.
8. Kantonalni sud je naveo da je sporan bio način na koji je apelant došao u šumu s oštećenim. Kantonalni sud, pri tome, navodi da je apelant u svojoj odbrani i iskazu naveo da je oštećeni došao pred njegovu kuću, te ga je, kada je apelant htio da ga pozdravi pružajući mu ruku, udario nečim nepoznatim, od čega je on pao na tlo, vezao mu ruke na leđa i stavio ga u gepek, odvezao u šumu, gdje ga je izvukao iz gepeka, udarao, prijetio, kao i da je otišao do gepeka da nešto uzme. Kada je apelant uspio odvezati ruke dohvatio je jedno drvo i udario oštećenog K. H. Kantonalni sud je istakao da je apelantovu odbranu valjalo provjeriti i ocijeniti u vezi s ostalim provedenim dokazima, koje dalje detaljno navodi na sedmoj strani presude, ističući da je apelanta drugi dan po događaju pozvala policija radi davanja informacija u vezi s događajem. Nadalje, Kantonalni sud navodi da je apelant lišen slobode zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ubistvo u vrlo kratkom vremenu (6. novembra), a na njegovom tijelu nisu uočene nikakve vidljive promjene, niti je ukazivao na njih, pa stoga sud nije mogao povjerovati dijelu navoda o nasilju nad njim. Nadalje, Kantonalni sud nije povjerovao ni u dio apelantovog iskaza da ga je oštećeni htio prevariti u vezi s datom drogom, što sud obrazlaže na str. 7. i 8. Kantonalni sud, također, navodi da ostaci spaljenog vozila koji su vještačeni nisu ukazivali na bilo kakav predmet ili oružje u automobilu koji bi upućivali na zaključak da je oštećeni krenuo prema gepeku po oružje ili oruđe kojim bi usmrtio apelanta. Ovaj zaključak je potvrdio i tvrdnju suda da su apelantovi navodi neistiniti. Također, u skladu s ovim razlozima, ocijenjen je i prigovor apelantove odbrane da je on prilikom zadavanja povreda ubijenom postupao u stanju nužne odbrane. Kantonalni sud navodi da prema zakonskoj definiciji nužne odbrane iz člana 26. stav 2. KZFBiH proizlazi da je to ona odbrana koja neophodno potrebna da učinilac od sebe ili od drugog odbije istovremeni ili direktno predstojeći protivpravni napad. Kako Kantonalni sud nije prihvatio tvrdnje odbrane da je apelant bio napadnut, doveden u besvjesno stanje, zavezan i dovezen u šumu gdje ga je ubijeni udarao, ali je prihvaćeno kao istinito da je došlo do sukoba između njega i ubijenog zbog nesuglasica oko preuzimanja i prodaje opojne droge, kojom prilikom je optuženi postupio na način kako je navedeno u izreci presude, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije bio u stanju nužne odbrane, njegov napad na ubijenog nije bio neophodan, niti je, prema ocjeni suda, predstavljao odbijanje istovremenog ili direktno predstojećeg protivpravnog napada.
9. Nadalje, Kantonalni sud je naveo i da je, utvrđujući apelantovu krivicu za učinjeno djelo, izvršio analizu nalaza i mišljenja sudskih vještaka za neuropsihijatriju i psihologiju, koje dalje navodi na str. 8. i 9. odluke. Kantonalni sud je odbio prijedlog odbrane da se optuženi apelant ponovno psihološko i psihijatrijski vještači. Takav prijedlog, prema ocjeni suda, nije osnovan prvenstveno zato što apelantov branilac, nakon ispitivanja vještaka psihologa i neuropsihijatra, nije koristio pravo unakrsnog ispitivanja radi eventualnog osporavanja tvrdnji i zaključaka navedenih vještaka, niti je u vezi s datim nalazom i mišljenjem dao odgovarajuće primjedbe koje bi upućivale na određeno neslaganje sa zaključcima nalaza i mišljenja ispitanih vještaka. Naprotiv, apelantov branilac je nakon ispitivanja vještaka neuropsihijatra izjavio da je odbrana zadovoljna nalazom, imajući u vidu da je vještak zaključio kako je apelant u vrijeme učinjenja krivičnog djela bio bitno smanjeno uračunljiv.
10. Sud je također odbio apelantov prijedlog za saslušanje u svojstvu svjedoka E. Č., ranije apelantove braniteljice, te zapisničara S. H. i kantonalne tužiteljice E. O. na okolnosti tvrdnje odbrane da je zapisnik o ispitivanju optuženog u Kantonalnom tužilaštvu od 7. novembra 2014. godine nezakonit. Kantonalni sud je naveo da pošto nije našao osnovanim navedeni prijedlog to ga je odbio, a uz to je dao ocjenu o zakonitosti apelantovog iskaza datog u Kantonalnom tužilaštvu, koji je kao takav i u dokaznom postupku pročitala kantonalna tužiteljica, a zapisnik kao materijalni dokaz uložen u spise predmeta.
11. Kantonalni sud je u apelantovim radnjama našao postojanje svih bitnih obilježja krivičnog djela ubistvo iz člana 166. stav 1. KZFBiH koje je, prema ocjeni suda, učinjeno s direktnim umišljajem jer je apelant bio svjestan svog djela i htio je njegovo učinjenje. Ovakav zaključak jasno proizlazi iz ocjene apelantovog iskaza koji je dao u istrazi. Naime, on je u tom iskazu detaljno naveo način svog postupanja koji se sastoji u tome da je sa tla uzeo jedan komad drveta, došao do K. H. koji je bio naget nad gepekom, te ga je udario tim drvetom u predio glave, uslijed čega je K. H. pao pored vozila, a zatim je pristupio K .H., koji je bez svijesti ležao na tlu, i zadao mu još četiri ili pet udaraca istim drvetom u predio glave. Ovakvo apelantovo postupanje, prema ocjeni Kantonalnog suda, ukazuje na zaključak da je njegov postupak prilikom usmrćenja K. H. bio u okviru direktnog umišljaja.
12. Kantonalni sud je naveo kako je utvrđeno da je apelant prilikom izvršenja krivičnog djela bio bitno smanjeno uračunljiv, ali pozivajući se na član 36. stav 4. KZFBiH i dajući razloge za navedeno Kantonalni sud je našao da to ne može biti osnov za ublažavanje kazne. Stoga je Kantonalni sud apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam godina i šest mjeseci.
13. Vrhovni sud je donio Presudu broj 01 0 K 009298 15 Kž 6 od 26. novembra 2015. godine kojom je žalbu Tužilaštva i apelantovu žalbu odbio i potvrdio presudu Kantonalnog suda.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant ukazivao na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Međutim, žalbom nije konkretizirao koji su to razlozi za izuzeće sudećeg vijeća u smislu odredbe člana 39. ZKPFBiH. U žalbi se samo ističe da se sudeće vijeće upoznalo s činjenicama o načinu učinjenja predmetnog krivičnog djela na osnovu nalaza i svjedočenja vještaka psihijatra E. O. prije nego što je optuženi iskoristio svoje pravo da iznese odbranu. Dakle, Vrhovni sud je naveo da iz ovako navedenog žalbenog prigovora nije jasno zbog čega branilac smatra da je u konkretnom krivičnom postupku učestvovao sudija, odnosno sudeće vijeće koje se moralo izuzeti, kako to propisuje odredba člana
39. ZKPFBiH, pogotovo što iz obrazloženja žalbe proizlazi da branilac nije ni tražio izuzeće sudećeg vijeća jer, kako u žalbi navodi, podneskom od 20. aprila 2015 godine je „samo ukazao vijeću na potrebu da preispita postojanje razloga za vlastito izuzeće u daljem toku postupanja”. Apelant je također ukazivao da je navedeni podnesak neosnovano dostavljen predsjedniku suda, koji je rješenjem odbio „nepostojeći zahtjev za izuzeće”. Prema tome, navedeni žalbeni prigovor nije konkretiziran, zbog čega nije mogao biti ni uvažen.
15. Nadalje žalbom branioca se ukazuje da je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKPFBiH tvrdnjom da je prvostepeni sud povrijedio pravo na odbranu optuženog jer je odbio gotovo sve relevantne prijedloge odbrane za izvođenje dokaza, pa smatra da je na taj način postupljeno suprotno načelu jednakosti stranaka u postupku. U žalbi se navodi da je braniocu onemogućeno da prigovara kada je zastupnik optužbe nezakonito ispitivao optuženog o njegovim postupcima u vezi s prometom droge, zbog čega je branilac bio prisiljen da savjetuje optuženog da dalje ne odgovara na takva nezakonita pitanja, a to mu je, smatra branilac, prvostepeni sud uzeo za zlo. Apelant je naveo da je predsjednik vijeća vršio pritisak na apelanta prilikom njegovog svjedočenja, te da je pomagao zastupniku optužbe tako što je nagovarao Tužilaštvo na provođenje nekih dokaza, te da je neosnovano odbijen prijedlog odbrane da se provede dokaz saslušanjem vještaka psihologa i psihijatra i saslušanje svjedoka kantonalne tužiteljice i apelantove ranije braniteljice.
16. Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude na strani 9. pasus 4. dao potpune i određene razloge zbog čega nije prihvatio prijedlog odbrane da se optuženi ponovno psihološki i psihijatrijski vještači. Pozivajući se na zaključak prvostepenog suda, Vrhovni sud navodi da je branilac imao mogućnost da i na okolnosti apelantovog sjećanja, odnosno prekida pamćenja, ispita navedene vještake, međutim tu mogućnost je propustio, pa je onda neosnovan žalbeni prigovor kojim tvrdi da je sud neosnovano odbio prijedlog odbrane za saslušanje drugog psihologa i psihijatra na navedene okolnosti.
17. U vezi sa žalbenim prigovorom kojim je apelant ukazivao da je prvostepeni sud pogriješio kada je odbio da se kao svjedoci saslušaju kantonalna tužiteljica i apelantova ranija braniteljice na okolnosti pod kojima je apelant ispitivan jer je smatrao da je zapisnik o ispitivanju optuženog (tada osumnjičenog) 7. novembra 2014. godine nezakonit, Vrhovni sud je najprije dao ocjenu žalbenih prigovora kojima se ukazuje da je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) ZKPFBiH. Naime, osporavajući prvostepenu presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) ZKPFBiH, žalbom je ukazano da je pobijana presuda zasnovana na nezakonitom dokazu, i to na zapisniku o ispitivanju apelanta (u to vrijeme osumnjičenog) u Tužilaštvu 7. novembra 2014. godine i naknadnom uviđaju na licu mjesta. U vezi s žalbenom tvrdnjom da je zapisnik o ispitivanju apelanta u Tužilaštvu nezakonit, apelant je naveo da je prvo ispitan u MUP-u Bihać, bez prisustva branioca, a stavljeno mu je na teret učinjenje krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 2. tačka a) KZFBiH, za koje je propisana mogućnost izricanja dugotrajnog zatvora, čime je postupljeno protivno odredbi člana 59. stav 1. ZKPFBiH. Nakon toga, da je apelant u Kantonalnom tužilaštvu iznio svoju odbranu, usmeno, bez prisustva branioca, a kada je branilac samo formalno određen i pristupio, zapisnik je „nevješto“ prepisan sa zapisnika u policiji. Također je nezakonit i dokaz o naknadnom uviđaju na licu mjesta jer je apelant pokazao lice mjesta bez prisustva branioca, čime je, prema stavu branioca, učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) ZKPFBiH.
18. Vrhovni sud je cijenio ove prigovore neosnovanim, te istakao kako iz spisa predmeta proizlazi da u toku glavnog pretresa kao dokaz nije ni korišten zapisnik o ispitivanju optuženog u svojstvu osumnjičenog lica, sačinjen u MUP-u Unsko-sanskog kantona, pa se onda taj sud nije mogao ni upuštati u ocjenu zakonitosti takvog dokaza. Isto tako, od strane prvostepenog suda nije bilo potrebe za pribavljanjem i provođenjem iskaza apelanta, tada osumnjičenog, koji je dao u MUP-u s obzirom na to da je optuženi saslušan na glavnom pretresu, a korišten je i njegov iskaz dat kod tužioca. Vrhovni sud je ukazao kako je tačno da je apelantov branilac tražio od tužiteljice da mu se uruči navedeni zapisnik da ga uloži kao materijalni dokaz, koji mu je naknadno i dostavljen, dok je prijedlog apelantovog branioca da mu se odobri da apelantu postavi dva pitanja o okolnostima pod kojima je on ispitan prvostepeni sud odbio zato što je taj sud ocijenio da je branilac u direktnom ispitivanju optuženog propustio da ga pita i na te okolnosti.
19. Vrhovni sud je naveo da nije osnovan ni žalbeni prigovor branioca kojim ukazuje da je nezakonit dokaz o naknadnom uviđaju na licu mjesta jer je optuženi bez prisustva branioca pokazao mjesto učinjenja predmetnog krivičnog djela. Ovo stoga što se pravičnost krivičnog postupka gleda u cjelini i ne može se posmatrati izolirano. Naime, kada je apelant pokazao lice mjesta učinjenja krivičnog djela bez prisustva branioca, ova činjenica, sama za sebe, automatski nije nezakonit dokaz. Vrhovni sud je ukazao da mjesto učinjenja predmetnog krivičnog djela, za koje je apelant proglašen krivim prvostepenom presudom, za odbranu nije sporno. Osim toga, apelant cijelo vrijeme postupka ne negira da je lišio života oštećenog u vrijeme i na mjestu, kako je to opisano u izreci pobijane presude, s tim što tvrdi da je to učinio u nužnoj odbrani. Osim navedenog, prvostepena presuda nije zasnovana isključivo na tom dokazu, već i na brojnim drugim dokazima koje je prvostepeni sud imao u vidu i cijenio i koje je naveo u obrazloženju pobijane presude, koji se žalbom branioca i ne osporavaju.
20. Vrhovni sud je našao kako je neosnovana žalbena tvrdnja da je i zapisnik o ispitivanju apelanta u svojstvu osumnjičenog u Kantonalnom tužilaštvu nezakonit jer mu je prilikom tog ispitivanja, po stavu iz žalbe, branilac bio formalno postavljen, a taj zapisnik je „nevješto“ prepisan sa zapisnika u policiji. Iz tih razloga branilac je predlagao da se na navedene okolnosti kao svjedoci saslušaju kantonalna tužiteljica i apelantova ranija braniteljica, a te prijedloge je, prema apelantovom mišljenju, prvostepeni sud neosnovano odbio. Suprotno navedenim žalbenim prigovorima Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude (strana 6. pasus 4) naveo razloge zbog kojih smatra da je zapisnik o iskazu apelanta koji je dao u istrazi 7. novembra 2014. godine zakonit jer je sastavljen u skladu s odredbom člana 92. stav 2 tačka c) ZKPFBiH. Iz tih razloga nije prihvatio da se u svojstvu svjedoka saslušaju apelantova ranija braniteljica i kantonalna tužiteljica, kao i zapisničar, što je navedeno u prvostepenoj presudi. Kako je prvostepeni sud u pogledu navedenog istaknutog prigovora dao potpune i za Vrhovni sud prihvatljive razloge nije se mogao uvažiti žalbeni prigovor branioca da je ispitivanje u Kantonalnom tužilaštvu nezakonito, kako se to u žalbi neosnovano tvrdilo.
21. Apelant je žalbom također ukazivao da je neosnovan i nezakonit postupak ocjene apelantovog iskaza, odnosno da prvostepeni sud vjeruje apelantu za ono za šta ga tereti, dok mu ne vjeruje o onome što apelantu ide u korist, pa je ovakvom ocjenom dokaza prvostepeni sud postupio suprotno članu 15. ZKPFBiH i odredbi člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i time učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. ZKPFBiH. Vrhovni sud je ukazao da je nasuprot tom apelantovom navodu prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude (na strani 7. pasus 2) dao odgovarajuće razloge zašto nije prihvatio dio apelantovog iskaza u pogledu njegove tvrdnje da je kritične prilike zadobio povrede od strane oštećenog, kao i razloge zbog čega nije prihvatio apelantov iskaz u dijelu kojim iskazuje da ga je oštećeni htio prevariti. Vrhovni sud je istakao da razlozi koje je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude naveo, apelantovom žalbom nisu ni osporeni, nego je apelant samo paušalno tvrdio da je neosnovan i nezakonit postupak ocjene apelantovog iskaza, zbog čega ovi žalbeni prigovori nisu ni mogli biti uvaženi.
22. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim žalbeni prigovor apelantovog branioca kojim prvostepenu presudu pobija zbog pogrešne primjene krivičnog zakona, koji je u vezi s tim istakao kako je apelant kritične prilike postupao u nužnoj odbrani koja isključuje „njegovu krivicu“ jer smatra da činjenice koje se odnose na to da li je apelant postupao u nužnoj odbrani ili eventualno u njenom prekoračenju prvostepeni sud nije pravilno utvrdio budući da nije dopustio da se pravilno i potpuno provedu dokazi, te da je pogrešno cijenio izvedene dokaze, odnosno apelantov iskaz.
23. Naime, Vrhovni sud nalazi da je nasuprot apelantovom navodu prvostepeni sud dao određene razloge zbog kojih nije prihvatio tezu odbrane da je apelant u predmetnom krivičnom djelu postupao u nužnoj odbrani (strana 8. pasus 2). Tako je navedeno da prilikom vršenja uviđaja od strane policije i vještaka nije pronađeno oružje, oruđe i slično koje bi upućivalo na zaključak da je oštećeni krenuo prema gepeku po neko oruđe kojim bi usmrtio apelanta, niti su na apelantu uočene povrede, kako apelant neosnovano navodi u svojoj odbrani, zbog čega sud nije ni prihvatio apelantov iskaz u tom dijelu. Vrhovni sud navodi da, osim što apelantov branilac u žalbi istrajava na tvrdnji kako je prvostepeni sud trebao pokloniti vjeru apelantu da ga je napao oštećeni, ne navodi koji su to dokazi koje je prvostepeni sud neosnovano odbio provesti, na osnovu čega bi proizlazilo da je apelant postupao u nužnoj odbrani, odnosno njenom prekoračenju, kao i da je već ukazao na apelantov iskaz i kako je on ocijenjen. Najzad, Vrhovni sud je istakao kako nije mogao prihvatiti žalbene prigovore apelantovog branioca da je povrijeđen krivični zakon time što prvostepeni sud nije prihvatio tezu odbrane da je apelant u konkretnom krivičnom predmetu postupao u nužnoj odbrani jer je prvostepeni sud, u obrazloženju pobijane presude, dao sasvim jasne i određene razloge na osnovu kojih je utvrdio da je apelant preduzeo radnje koje sadrže obilježja krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 1. KZFBiH, pa slijedom toga pobijanom presudom nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu, a time ni član 15. ZKPFBiH, kao ni član 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
24. Vrhovni sud je našao da nije osnovan ni žalbeni prigovor apelantovog branioca kojim ukazuje da je pobijana presuda ništava jer je prvostepeni sud propustio da cijeni da je optuženi pokušao zaključiti sporazum o priznanju krivice s Tužilaštvom. Ovo stoga što je pregovaranje o krivici isključivo u nadležnosti optuženog i tužioca, te kada se zaključi sporazum o priznanju krivice i dostavi sudu, tek tada o njemu odlučuje sud u skladu s odgovarajućim odredbama zakona. Stoga, to što je prvostepeni sud propustio da cijeni činjenice da je apelant pokušao zaključiti sporazum s Tužilaštvom, a zastupnik optužbe se o takvom prijedlogu nije izjasnio, ne čini pobijanu presudu ništavom, zaključio je Vrhovni sud.
25. Nadalje, Vrhovni sud nije mogao prihvatiti ni žalbeni prigovor apelantovog branioca da je prvostepeni sud povrijedio načelo jednakosti stranaka u postupku jer je, prema stavu iz žalbe, nagovarao Tužilaštvo na provođenje nekih dokaza, a neosnovano je odbijao prijedloge odbrane za provođenje dokaza. U vezi s tim, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 254. stav 2. ZKPFBiH koja propisuje da je dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća da se stara za svestrano pretresanje predmeta i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari.
26. Ispitujući presudu u dijelu odluke o kazni, Vrhovni sud je našao da žalbe tužiteljice i branioca nisu osnovane, obrazlažući kako se ne može prihvatiti prigovor tužiteljice da prvostepeni sud prilikom odmjeravanja kazne zatvora apelantu nije u dovoljnoj mjeri cijenio težinu okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno, kao ni apelantova postupanja poslije izvršenja krivičnog djela, i to njegovu upornost, hladnokrvnost i bezosjećajnost. Ovo stoga što je prvostepeni sud kao otežavajuće okolnosti upravo cijenio upornost s elementima svireposti koju je apelant iskazao prilikom učinjenja krivičnog djela, a zatim i njegovo postupanje nakon izvršenja krivičnog djela, kako je naveo na strani 10. pasus 3. obrazloženja presude. Neosnovanost žalbe odbrane Vrhovni sud je obrazložio navodom kako i branilac u žalbi označava da prvostepenu presudu pobija zbog odluke o kazni, iako u tom pravcu ne navodi u čemu bi se ono sastojalo, ali da je taj sud u smislu člana 323. ZKPFBiH pobijanu presudu ispitao i u tom dijelu, te našao da je apelantu kazna zatvora u trajanju od osam godina i šest mjeseci pravilno odmjerena, uz pravilnu primjenu odredaba o odmjeravanju kazne. Istakao je kako je pri tome prvostepeni sud kao olakšavajuće okolnosti cijenio da apelant do sada nije osuđivan za neka teža krivična djela, da je relativno mlad i siromašnog imovnog stanja, a uz to da je krivično djelo učinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, a kao otežavajuće okolnosti cijenio način učinjenja krivičnog djela i njegovo ponašanje poslije učinjenja krivičnog djela. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
27. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U najvećem dijelu apelacije apelant ukazuje na pristrasnost predsjednika vijeća koji je, kako apelant navodi, pomagao optužbi, a po apelantovim navodima Vrhovni sud je potpuno ignorirao ove žalbene navode. Apelant, također, navodi da je sudija bio pristrasan i prilikom saslušanja apelanta u svojstvu svjedoka, te čak ga ispitivao na okolnosti koje bi ga mogle inkriminirati za drugo krivično djelo. Apelant ukazuje da je sudija na apelanta vršio pritisak, a što je sve utjecalo na zaključak da je sud bio pristrasan. Nadalje, apelant ukazuje i da je vijeće trebalo biti izuzeto, što je isticao u žalbi, ali Vrhovni sud ni te žalbene navode nije ispitao. U vezi s navedenim, apelant ukazuje da je vijeće bilo upoznato s onim što je apelant iskazao vještaku prilikom vještačenja kroz nalaz vještaka prije nego što je apelant uspio iznijeti svoju odbranu. Vijeće je apelantov podnesak u kojem je „ukazao vijeću na potrebu da preispita postojanje zahtjeva za vlastito izuzeće“, kako apelant navodi, „neosnovano dostavilo predsjedniku“ koji je odbio „nepostojeći zahtjev za izuzeće“. Apelant ukazuje i da je vještak iznijela da je ono što joj je apelant kazao identično onom što je izjavio na zapisnik, pa je tako povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. Apelant ukazuje kako je predložio da se kao dokaz pročita zapisnik iz istrage dat policijskim organima, o čemu sud nikada nije odlučio, a čime je odbrani onemogućeno da koristi ovaj dokaz. Pri tome, apelant ukazuje na važnost ovog dokaza, i to kao nezakonitog dokaza jer apelant nije imao, a morao je, s obzirom na krivično djelo koje mu se stavljalo na teret, advokata. Također, ovaj zapisnik je za apelanta važan jer ga dovodi u vezu sa zapisnikom o saslušanju apelanta pred Tužilaštvom. Apelant tvrdi da se radi o nezakonitom dokazu, navodeći da je braniteljica samo formalno pristupila, kao i da je „nevješto prepisan“ policijski zapisnik (govori o identičnosti zapisnika iz Tužilaštva i policije), zbog čega je i predlagao da se saslušaju tadašnji branilac, tužilac i zapisničar. Sud je odbio da se provede dokaz koji je apelant predložio, a za korištenje izjave apelanta date pred Tužilaštvom sud je naveo (tek u presudi) da se radi o zakonitom dokazu. Apelant, također, ukazuje da je sud odbio prijedlog za ponovno saslušanje vještaka (psihologa i psihijatra), a koje je predloženo nakon apelantovog svjedočenja da se događaja sjetio nakon nekoliko dana kada su mu predočene slike, dakle kad su se pojavile nove činjenice. Apelant problematizira način na koji je sud cijenio apelantov iskaz, pogotovo na osnovu čega je cijenio da je neistinit u dijelu oko dešavanja prije kritičnog događaja. Apelant navodi da je apelantov iskaz u ovom dijelu potvrđen i drugim dokazima, ali da je sud izvršio pogrešnu ocjenu ovog dokaza, čime je povrijedio i načelo in dubio pro reo.
b) Odgovor na apelaciju
28. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da se u apelaciji ponavljaju navodi koje je apelant isticao pred sudom, a za koje tvrdi da nisu ispitani. Međutim, Vrhovni sud je dao jasno obrazloženje za svoju odluku i date razloge u vezi s apelantovim dokaznim prijedlozima. Kantonalni sud i Tužilaštvo su naveli da je apelacija neosnovana i da je sud dao jasne razloge za svoju odluku, kao i da apelantova prava nisu povrijeđena u toku postupka. V.Relevantni propisi
29. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik“ Federacije BiH br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi."
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 39.
Razlozi za izuzimanje Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
a) ako je oštećen krivičnim djelom,
b) ako mu je osumnjičeni odnosno optuženi, njegov branilac, tužilac, oštećeni, njegov zakonski zastupnik ili opunomoćenik, bračni odnosno vanbračni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, u bočnoj liniji do četvrtog stepena, a po tazbini do drugog stepena,
c) ako je sa osumnjičenim odnosno optuženim, njegovim braniocem, tužiocem ili oštećenim u odnosu staraoca, staranika, usvojioca, usvojenika, hranioca ili hranjenika,
d) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužilac, branilac, zakonski zastupnik ili opunomoćenik oštećenog ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak,
e) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom, i
f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Član 92. stav. 2.
Pouka osumnjičenom o njegovim pravima (2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopštiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučiće se i o sljedećim pravima:
a) da nije dužan iznijeti svoju odbranu, niti odgovarati na postavljena pitanja,
b) da može uzeti branioca po svom izboru koji može biti prisutan njegovom ispitivanju, kao i da ima pravo na branioca bez nadoknade u slučajevima predviđenim ovim zakonom,
c) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist "i ako to učini u prisustvu branitelja da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnoj raspravi i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišten na glavnoj raspravi",
d) da ima pravo u toku istrage razmatrati spise i razgledati pribavljene predmete koji mu idu u korist, osim ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage,
e) da ima pravo na besplatne usluge prevodioca ako ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi prilikom ispitivanja.
Član 254.
Obaveze sudije odnosno predsjednika vijeća (1) Sudija odnosno predsjednik vijeća rukovodi glavnim pretresom.
(2) Dužnost sudije odnosno predsjednika vijeća je da se stara za svestrano pretresanje predmeta, i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari.
(3) Ukoliko ovim zakonom nije drugačije propisano, o prijedlozima stranaka i branioca odlučuje sudija odnosno predsjednik vijeća.
(4) Odluke sudije odnosno predsjednika vijeća se uvijek objavljuju i, sa kratkim obrazloženjem razmatranih činjenica, unose u zapisnik o glavnom pretresu.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant, odnosno njegov advokat je primio 18. decembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 16. februara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
(1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] (2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
37. U odnosu na primjenjivost člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo ubistva. Dakle, radi se o postupku u kojemu se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi.
38. Ustavni sud najprije primjećuje da u odnosu na povredu prava na pravično suđenje apelant ističe povredu prava na pravičan postupak kao rezultat vođenja postupka od strane nepristrasnog suda, korištenja nezakonitih dokaza, odbijanja prijedloga odbrane, načina ocjene dokaza, neobrazložene presude, da nije poštovano načelo in dubio pro reo, što je rezultiralo donošenjem osporene presude.
39. Ustavni sud podsjeća da se u krivičnim predmetima garancije „pravičnog suđenja“ moraju sagledati zajedno s ostalim specifičnim garancijama propisanim u st. 2. i 3. člana 6. Evropske konvencije. Opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6. Evropske konvencije, on može biti razmatran ili samo u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).
40. U konkretnom slučaju, apelant pokreće pitanja u vezi s garancijama ustanovljenim članom 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije koje se, u suštini, odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud u tom smislu i ispitati ove navode.
41. Prije svega, Ustavni sud primjećuje da je apelant naveo kako je sud bio pristrasan, odnosno da je sudija pomagao optužbi, dok je prema apelantu bio grub i podizao ton i prisiljavao ga da sam sebe inkriminira (kada je ispitivan u svojstvu svjedoka i ostalo), odbijao prijedloge odbrane za provođenje određenih dokaza ili nije odlučivao o njima, što upućuje da apelant problematizira subjektivnu pristrasnost sudije.
42. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud, Ustavni sud naglašava da nepristrasnost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u vezi s odlukom koju donosi. Sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je iznijeto na suđenju. Prilikom odlučivanja je li neki sud bio pristrasan mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristrasnosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristrasnost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stav 47).
43. S druge strane, u okviru objektivnog testa mora se odrediti je li, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, povjerenje koje moraju ulijevati samom okrivljenom. To podrazumijeva da pri odlučivanju o tome da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristrasan, stav okrivljenog je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste može li se takav strah smatrati objektivno opravdanim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine i Ustavni sud, Odluka broj AP 2247/07 od 17. decembra 2009. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 23/10).
44. U vezi s konkretnim prigovorom, prema kojem je apelant osporio subjektivnu nepristrasnost predsjednika vijeća, Ustavni sud iz osporene presude primjećuje, a isto proizlazi i iz odgovora na apelaciju, da apelant nije pokretao pitanje pristrasnosti suda, konkretno predsjednika vijeća u postupku pred prvostepenim sudom, niti je tražio izuzeće predsjednika vijeća, iako su mu činjenice koje sada iznosi sigurno morale biti poznate i ranije, a ukoliko i nisu, to nije istakao u apelaciji. Stoga, Ustavni sud nalazi da apelant ne može s uspjehom navoditi povredu određenog prava, a da prethodno nije dao mogućnost redovnom sudu da se o takvom navodu izjasni i eventualne povrede, ukoliko su učinjene, otkloni. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je u jednom momentu predsjednik suda odlučio o izuzeću vijeća kada je apelant podneskom ukazao vijeću „da preispita postojanje razloga za vlastito izuzeće“, te je donijeto rješenje da se apelantov zahtjev odbija. Apelant ovo problematizira, ali ne s aspekta same odluke - što je zahtjev odbijen, već upućuje da je odlučeno „o nepostojećem zahtjevu za izuzeće“. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, kada apelant nije podnosio zahtjev za izuzeće predsjednika vijeća, ukoliko smatra da su postojale okolnosti koje su ukazivale na njegovu pristrasnost, odnosno kada je nezadovoljan što je o „nepostojećem zahtjevu“ odlučeno, iako je apelantov podnesak upućivao na navod o povredi načela nepristrasnosti suda, koji ističe i u apelaciji, Ustavni sud nalazi da apelant ne može tražiti od Ustavnog suda da preispita ovaj navod. Ustavni sud, također, primjećuje da nije osnovan apelantov navod da Vrhovni sud nije odlučivao o ovom jer iz osporene presude Vrhovnog suda jasno proizlazi da je Vrhovni sud ispitao ovaj navod i utvrdio kako nije konkretiziran, odnosno koji je to razlog za izuzeće vijeća odnosno suda.
45. U pogledu apelantovih navoda koji upućuju na pravilnu ocjenu dokaza, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan, niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje, mora se ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90. od 10. marta 2009. godine).
46. Ustavni sud primjećuje da se ovi navodi o pogrešnoj ocjeni prvenstveno odnose na apelantov iskaz, odnosno ocjenu apelantovog iskaza od strane suda u vezi s događajima koji su se odigrali prije samog ubistva, odnosno apelantov pokušaj da sud ubijedi da je u pitanju nužna odbrana. Ustavni sud primjećuje da je sud jasno naveo zašto nije prihvatio da se radi o nužnoj odbrani, odnosno sud je cijenio da apelant nije imao povreda koje bi potkrijepile njegov iskaz da ga je oštećeni udarao, vezao ruke i ostalo, kako je apelant tvrdio. Sud je također naveo da prilikom vještačenja vozila nije pronađeno ništa što bi upućivalo na određeno oružje ili oruđe koje bi upućivalo na zaključak da je oštećeni krenuo prema gepeku po nešto od ovoga da usmrti apelanta, kako je apelant tvrdio. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi dali jasno i logično obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti zašto u određenim dijelovima nije povjerovao apelantovom iskazu, odnosno jasno je naveo kako je analizirao njegov iskaz u vezi s ostalim dokazima, te nije mogao prihvatiti apelantov navod o sukobu s oštećenim koji da je počeo prije kritičnog događaja na način kako je opisao apelant.
47. U odnosu na apelantov navod da je sud odbio apelantov prijedlog za provođenje određenih dokaza, prije svega, dokaza kojima bi apelant dokazao kako je u postupku korišten nezakonit dokaz, odnosno zapisnik o saslušanja apelanta dat pred Tužilaštvom, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud naveo zašto se ne radi o nezakonitom dokazu, kao i zašto smatra da nije potrebno da provede dokaze saslušanjem određenih svjedoka. Naime, prema mišljenju redovnog suda, radi se o zapisniku koji je sačinjen u skladu s odredbama člana 92. stav 2.c) ZKPFBiH, koji je potpisao apelant, njegov advokat, u kojem je apelant poučen o svojim pravima. Ustavni sud, također, primjećuje da je sud jasno naveo zašto je odbio prijedlog odbrane da se ne provodi novo vještačenje apelanta po vještacima psiholozima i psihijatrima, upućujući upravo na činjenicu da je apelant bio zadovoljan nalazom već angažiranih vještaka u postupku. Sud je također jasno naveo da je apelant imao mogućnost da ispita vještake i na okolnost apelantovog sjećanja (odnosno gubitka pamćenja), koju nije koristio, stoga njegov zahtjev za ponovno vještačenje, prema ocjeni suda, nije bio osnovan. Pored svega navedenog, Ustavni sud mora primijetiti da se s aspekta zaštite prava na pravično suđenje, čak i kada bi se utvrdilo da je nezakonit zapisnik koji je dat pred Tužilaštvom – postavlja kao bitno pitanje šta to u konkretnom slučaju znači za apelanta. Naime, nesporno je da apelant nije osporavao sam događaj - ubistvo koje se desilo, odnosno da je on ubio K. H. Ono što je apelant pokušavao da dokaže jeste da je postupao u nužnoj odbrani, što je sud cijenio i, analizirajući s drugim provedenim dokazima koje apelant ne dovodi u pitanje, utvrdio da ne može prihvatiti ove apelantove navode. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, odnosno načinu na koji je sud postupao, ocijenio dokaze, kao i odlučio o prijedlozima apelantove odbrane, Ustavni sud ne može utvrditi bilo kakvo kršenje prava na pravičan postupak garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije jer ništa ne ukazuje da su prvostepeni i drugostepeni sud postupali suprotno garancijama prava na pravičan postupak.
48. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su osporene presude obrazložene i jasne, donijete ocjenom dokaza koja nije proizvoljna, nisu korišteni nezakoniti dokazi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je na bilo koji način povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu i kada ništa ne upućuje na povredu prava na pravičan postupak pred nepristrasnim sudom, pogotovo u situaciji kada apelant navode koje iznosi pred Ustavnim sudom nije iznosio pred redovnim sudom ili ih je iznosio na neodređen način, te redovnom sudu nije dao mogućnost da se o njima izjasni i na adekvatan način otkloni eventualne povrede.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman