Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-401/18 (J. D.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-401/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-401/18, rješavajući apelaciju Jove Dragojevića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jovo Dragojević protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 013170 17 Rev od 12. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovo Dragojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Đorđe Krčmar, advokat iz Gradiške, podnio je 19. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 013170 17 Rev od 12. oktobra 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude kojom je žalba tuženih (Republika Srpska i „Integral inžinjering“ d.o.o. Laktaši) uvažena i prvostepena presuda preinačena, tako da je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu solidarno izvrše isplatu naknade materijalne štete prouzrokovane na rasadniku godišnjih sadnica u određenom novčanom iznosu, sve pobliže navedeno u izreci drugostepene presude.
3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da prema odredbi člana
207. Zakona o obligacionim odnosima naručilac i izvođač radova na nepokretnosti solidarno odgovaraju trećem licu za štetu koja mu nastane u vezi sa izvođenjem tih radova. Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju, prema izvedenim dokazima, usljed pojačane prašine i drugih negativnih uticaja prilikom izgradnje autoputa, u apelantovom rasadniku (na preostalom zemljištu koje nije bilo predmet eksproprijacije) pričinjena šteta koja se ogleda u lošijem kvalitetu sadnica. Nadalje, naglašeno je da je odredbom člana 11. stav 2. Zakona o javnim putevima propisano da upravljanje, građenje, održavanje i zaštitu autoputeva vrši Javno preduzeće „Autoputevi Republike Srpske“, te da je općepoznato da je naručilac radova na izgradnji predmetnog autoputa označeno javno preduzeće. U vezi s tim, konstatovano je da prvotužena nije naručilac radova usljed kojih je nastala predmetna šteta, a nije ni izvođač tih radova. Vrhovni sud je istakao da stoji činjenica da je prvotužena vršila eksproprijaciju nepokretnosti radi izgradnje trase autoputa, koja je bila neophodna da bi se pristupilo izvođenju radova, te da je u tom postupku eksproprisan dio nekretnina u vlasništvu apelanta, ali nije došlo do potpune eksproprijacije nekretnina apelanta. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio da bez obzira na tu činjenicu (da je prvotužena korisnik eksproprijacije nepokretnosti preko kojih prolazi trasa autoputa), te bez obzira na odredbu člana 3. stav 1. Zakona o javnim putevima (po kojoj odredbi su putevi, kao javna dobra, u svojini prvotužene), u konkretnom slučaju nema uzročne veze između radnji prvotužene i nastale štete, jer šteta nije nastala samim vršenjem eksproprijacije. U odnosu na drugotuženog, koji je izvođač radova na izgradnji autoputa, apelant nije dokazao protivpravnost postupanja odnosno da je drugotuženi eventualno izvodio radove mimo projekta ili plana odnosno da je odstupio od uobičajenog izvođenja radova prilikom izgradnje puta. Naime, Vrhovni sud je naveo da bi drugotuženi bio odgovoran samo pod uslovom da se radi o šteti koja je posljedica opće korisne djelatnosti (izgradnje puta), za koju je dato odobrenje od strane nadležnog organa, koja prelazi normalne granice, ali apelant nije dokazivao te okolnosti, odnosno da je drugotuženi odstupio od uobičajenog načina izgradnje puta. Osim toga, Vrhovni sud je ocijenio da navod vještaka poljoprivredne struke Z.L., na koji se apelant poziva u reviziji, kod toga da isti nije kompetentan u tom dijelu i da navedeno proturječi zapisniku organa uprave od 30. septembra 2010. godine (iz kojeg proizlazi da je šteta pričinjena usljed elementarnih nepogoda), nije dovoljan za zaključak da je usljed izvođenja radova na izgradnji autoputa došlo do plavljenja rasadnika apelanta, a time i do štete. Isto tako, Vrhovni sud je naveo da se apelant neosnovano poziva i na nalaz vještaka poljoprivredne struke D.M., koji je vještačio u vanparničnom postupku određivanja naknade za eksproprisane nekretnine, jer je njegov nalaz sačinjen u svrhu određivanja visine pripadajuće naknade i korektivnog faktora na ime ličnih i porodičnih prilika. Vrhovni sud je naveo da stoga, suprotno revezionim navodima, u predmetnoj parnici izvedenim dokazima nije dokazana ni odgovornost drugotuženog. Najzad, konstatovano je da se tokom 2010. godine apelant rasadničkom proizvodnjom bavio u okviru preduzeća „Kalem-prom“ d.o.o. Gradiška, čiji je osnivač. Međutim, Vrhovni sud je naglasio da prema apelantovom iskazu, prvih godina rasadničku proizvodnju je obavljao kao rasadničar, a od 2009. godine ima pomenuto preduzeće u okviru kojeg obavlja rasadničku proizvodnju, pa time apelant nije dokazao da je aktivno legitimisan za sav period u odnosu na koji je usmjeren tužbeni zahtjev.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je Vrhovni sud pogrešno zaključio da u konkretnom slučaju nema uzročne veze između radnje prvotužene i nastale štete, te da je pogrešno zaključio da apelant nije dokazao protivpravnost postupanja, odnosno da je drugotuženi izvodio radove mimo projekta. Apelant navodi da je tokom postupka ukazivao da je gradnjom autoputa, pored stvaranje ogromne količine prašine koja se taložila na sadnicama i onemogućavala normalan rast, došlo i do izlivanja vode iz kanala i plavljenja rasadnika, o čemu su se izjasnili i vještaci poljoprivredne struke. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja je ukazao u apelaciji odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnoj apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja svoje odluke, te jasno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević