Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-593/18 (C. M. i A. L.)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-593/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP-593/18, rješavajući apelacije Cvijetina Miloševića i Ane Lukajić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Cvijetin Milošević protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 004823 15 Uvp od 8. novembra 2017. godine i Ana Lukajić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 013739 15 Uvp od 25. oktobra 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-593/18
1. Cvijetin Milošević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, podnio je 25. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 U 004823 15 Uvp od 8. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za ponovno određivanje srazmjernog dijela starosne penzije (koji je podnio 17. juna 2014. godine), dok je odbačen apelantov zahtjev (koji je podnio 18. juna 2014. godine) kojim je apelant, također, tražio ponovno određivanje srazmjernog dijela starosne penzije, jer je o istom zahtjevu već odlučeno.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je istakao da je odredbama člana 143. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) propisano da korisnik penzije može da podnese zahtjev za određivanje novog iznosa penzije i na osnovu činjenica za koje je saznao ili su nastupile nakon donošenja rješenja o priznavanju prava na penziju. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da, budući da iz stanja spisa proizilazi da apelant u svom zahtjevu od 17. juna 2014. godine nije ukazao na činjenice za koje je kasnije saznao ili su nastupile nakon donošenja rješenja o priznavanju prava na penziju, već je samo ukazao, odnosno ponovio svoja ranija zaključivanja, činjenice i dokaze koji su svi razmotreni prilikom njegovog penzionisanja rješenjem Filijale Bijeljina broj 6962056575 od 23. maja 2013. godine, proizilazi da apelant nije ponudio ništa od činjenica i dokaza koje su predviđene pomenutim zakonskim odredbama, zbog čega nema osnova za ponovno određivanje srazmjernog dijela starosne penzije apelanta. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da nije osnovana tvrdnja apelanta da nižestepeni sud nije odlučio o svim njegovim zahtjevima iz tužbe i dopune tužbe, jer se ta tvrdnja suprotstavlja ispravama spisa. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da nisu povrijeđena prava apelanta time što su nižestepene odluke donesene bez uzimanja njegove izjave, obzirom da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uslovi za donošenje rješenja u skraćenom postupku u smislu člana 129. Zakona o upravnom postupku. U odnosu na apelantov zahtjev od 18. juna 2014. godine, Vrhovni sud je istakao da je pomenuti zahtjev identičan apelantovom zahtjevu o kojem je već odlučeno prvostepenim rješenjem, zbog čega je pravilan zaključak nižestepenog suda u pogledu odbacivanja pomenutog zahtjeva.
AP-633/18
3. Ana Lukajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Glamoča, podnijela je 29. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 U 013739 15 Uvp od 25. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantici je utvrđeno pravo na srazmjerni dio starosne penzije počev od 25. marta 2012. godine u iznosu od 47,97 KM mjesečno.
4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je istakao da je toku postupka utvrđeno da je apelantica na dan 25. marta 2012. godine imala ukupno ostvareni penzijski staž od 26 godina, 2 mjeseca i 22 dana, od čega u SR BiH 20 godina, 1 mjesec i 24 dana, u Republici Srpskoj 3 godine, 2 mjeseca i 27 dana, te u Federaciji BiH 2 godine 10 mjeseci i 1 dan, nakon čega joj je primjenom odredaba čl. 44. do 48. Zakona o PIO određena penzija za ukupan staž u iznosu od 112,25 KM mjesečno. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je istakao da budući da apelantica ima staž navršen kod više nosilaca osiguranja, za određivanje penzije koja joj pripada na teret Fonda PIO RS, nižestepeni upravni organi su joj pravilnom primjenom odredaba čl. 5 6. i 7. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja utvrdili iznos od 47,97 KM mjesečno, a koji iznos je izračunat po formuli propisanoj članom 8. navedenog Sporazuma. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani prigovori apelantice da joj je zbog primjene Sporazuma, kod isplate penzije nezakonito uskraćeno pravo da prima najnižu tzv. garantovnu penziju u Republici Srpskoj, što ona smatra diskriminatorskim postupanjem. Naime, prema stavu Vrhovnog suda, suprotno apelantičinim navodima, u konkretnom slučaju se ne može se govoriti o nezakonitom postupanju organa u ovom smislu, jer odredbe člana 86. Zakona o PIO propisuju da se odredba člana 85. istog zakona (koja ustanovljava institut najniže penzije u Republici Srpskoj, te visinu u zavisnosti od dužine penzijskog staža) ne odnosi na srazmjerne penzije ostvarene primjenom međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju i Sporazuma, što je sve pravilno zaključio te obrazložio i nižestepeni sud. Stoga, prema zaključku Vrhovnog suda, u apelantičinom slučaju nema govora o diskriminaciji apelantice u odnosu na ostale osiguranike u Bosni i Hercegovini kojima se identično određuje srazmjerna starosna penzija ako imaju staž navršen kod više nosilaca osiguranja.
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1). Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 593/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
6. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, itd.), ali i te navode su zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelanti u apelaciji uglavnom ponavljaju identične navode koje su isticali ranije u postupku pred redovnim sudovima, a koje navode je Vrhovni sud razmotrio u svojim odlukama, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnim slučajevima. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman