Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1836/18 (E. M.)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1836/18
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP-1836/18, rješavajući zahtjev Elvira Mujezinovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Elvira Mujezinovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Elvir Mujezinović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 26. marta 2018. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 K 057099 17 Kž od 22. februara 2018. godine i presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 K 057099 16 K od 21. septembra 2017. godine (u daljnjem tekstu: Općinski sud). Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „odgodio izvršenje odluke o izvršenju kazne zatvora“, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 41 0 K 057099 16 K od 21. septembra 2017. godine, apelant je oglašen krivim da je navedenog dana, na području općine Olovo, u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi male vrijednosti iz šume državne svojine zv. ,,Lug“, prisvojio drvenu masu koja potiče od bespravno posječenih 7 stabala jele, te je oštetio Zeničko dobojski kanton, Ministarstvo za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu, Kantonalnu upravu za šumarstvo za iznos od 139,36 KM, a čime je počinio krivično djelo krađe iz člana 286. stav 2. u vezi sa stavom
1. Krivičnog zakona FBiH ( u daljnjem tekstu: KZ) pa je sud apelanta uz primjenu istog zakonskog propisa, a na osnovu čl. 41. stav 1 tačka a), 42, 43., 49. KZ FBiH, osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, te je istovremeno, u skladu sa članom 44 KZ, a uz pristanak apelanta, kaznu zatvora zamjenio radom za opće dobro na slobodi u trajanju od 30 radnih dana. Općinski sud je naveo da se rad za opće dobro na slobodi ima izvršiti u roku od jedne godine od dana pravomoćnosti presude, te je apelant upozoren da, ako u navedenom roku ne izvrši ili samo djelimično izvrši rad za opće dobro na slobodi, sud će u skladu sa čl. 44 st. 5. KZ donijeti odluku o izvršenju kazne zatvora u trajanju srazmjerno vremenu preostalog rada za opće dobro na slobodi. Apelant je oslobođen plaćanja troškova krivičnog postupka, ali je na osnovu člana 212. stav 3. ZKP obavezan da oštećenom Zeničko - dobojskom kantonu Ministarstvu za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu, Kantonalnoj upravi za šumarstvo na ime naknade štete plati iznos od 139,36 KM sve u roku od 30 dana, po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.
3. Kantonalni sud je, rješavajući po žalbi apelanta žalbu odbnio i prvostepenu presudu potvrdio.
4. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U odnosu na povredu prava na pravičan postupak, apelant između ostalog ističe dužinu trajanja postupka, odnosno rokove u kojima su poduzimane (odnosno nisu poduzimane) određene radnje, ukazuje da je tražio da mu se odredi drugi branilac, što je odmah izjavio, a što je sud odbio, navodi da je odluka donijeta na iskazima svjedoka za koje sud nije konstatovao da su pristupili (navedeno nisu pristupili), niti je donio rješenje o izvođenju ovih dokaza, te da je tražio dodatno vrijeme za pripremu odbrane a nakon što je tužilaštvo izmijenilo optužnicu, što je sud takođe zanemario, odnosno nije donio rješenje povodom ovog prijedloga. Apelant ukazuje (pozivajući se na iskaz svjedoka) da nikakva šteta nije nastala jer je drvena masa koju je koristio bila neiskoristiva. Apelant je tražio da se utvrdi povreda njegovih prava, ukinu osporene presude te da mu se naknade troškovi sastava apelacije i da mu se plati nematerijalna šteta zbog kršenja navedenih prava. Takođe, apelant je tražio donošenje privremene mjere kojom će se odgoditi izvršenje odluke o izvršenju kazne zatvora. Apelant u tom dijelu navodi da je presudom utvrđeno da, ukoliko u roku jedne godine ne izvrši rad za opće dobro, sud će donijeti odluku o izvršenju kazne zatvora. Kako je apelamt slabog zdravstvenog stanja, ima hroničnih problema sa bubrezima, uz to živi 30 km od mjesta gdje treba da obavlja taj rad, izvršenje odluke moglo bi dovesti do pogoršanja zdravstvenog stanja apelanta, ali i izložiti ga materijalnim troškovima. Apelant smatra da donošenje privremene mjere ne bi nastupile nikakve štetne posljedice.
5. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
7. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud naglašava da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravomoćnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
9. U konkretnom slučaju, apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, ali je ista uz pristanak apelanta zamijenjena radom za opće dobro. Apelant privremenom mjerom traži da Ustavni sud „odgodi izvršenje odluke o izvršenju kazne zatvora“, a zatim obrazlaže da ima zdravstvenih problema i da bi mu obavljanje rada moglo pogoršati zdravstveno stanje, kao i nanijeti materijalnu štetu. Iz istog proizilazi da apelant u stvari traži da mu se odgodi obavljanje rada za opće dobro. U vezi sa navodima apelanta, Ustavni sud najprije primjećuje da je navedena mjera alternativa kazni zatvora, a koja je donijeta uz pristanak apelanta. Osim toga, apelant je u skladu sa odredbama Pravilnika o izvršavanju rada za opće dobro Zeničko dobojskog Kantona, mogao podnijeti molbu za odgodu, a za šta takođe nije dostavio dokaz Ustavnom sudu da je uradio, a navedeno se u smislu člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduslov za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene.
10. Stoga, apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada je sam apelant pristao na navedenu mjeru, a nije tražio njeno odlaganje pred nadležnim organom prije obraćanja Ustavnom sudu, te Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman