Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1121/16 (S. M.)

Odluka donesena 11. 05. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
  • Radni odnos
  • Prava iz radnog odnosa
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1121/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine u predmetu broj AP-1121/16, rješavajući apelaciju Slaviše Milovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slaviše Milovića, podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 017168 15 Gž od 14. decembra 2015. godine i S1 3 P 017168 14 P od 31. marta 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slaviša Milović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 15. marta 2016 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 017168 16 Rev od 22. februara 2016. godine i presuda Suda BiH br. S1 3 P 017168 15 Gž od 14. decembra 2015. godine i S1 3 P 017168 14 P od 31. marta 2015. godine.

2. Ustavni sud je, prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-692/15 od 12. maja 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) između ostalih, odbacio kao preuranjenu apelaciju (AP 722/16) koju je 10. februara 2016. godine podnio apelant protiv presuda Suda BiH br. S1 3 P 017168 15 Gž od 14. decembra 2015. godine i S1 3 P 017168 14 P od 31. marta 2015. godine zbog toga što u vrijeme odlučivanja o toj apelaciji nije bio okončan postupak povodom apelantove revizije izjavljene protiv presude Suda BiH broj S1 3 P 017168 15 Gž od 14. decembra 2015. godine. U međuvremenu je Sud BiH u revizijskom vijeću, rješenjem broj S1 3 P 017168 16 Rev od 22. februara 2016. godine odbacio reviziju kao nedopuštenu, zaključivši da nisu ispunjeni uvjeti za odlučivanje o reviziji propisani članom 204. stav 3. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: Sud BiH).

3. Apelant je podnio Sudu BiH tužbu protiv Bosne i Hercegovine – Ministarstva sigurnosti, Granična policija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa broj 17-6-2-34-11/19 od 5. juna 2014. godine, uspostave radnog odnosa kod tužene, isplate potraživanja na ime neisplaćenih plaća u iznosu od 4.748,04 KM i uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u iznosu od 1.402,97 KM.

4. Sud BiH je presudom broj S1 3 P 017168 14 P od 31. marta 2015. godine u cijelosti odbio apelantove postavljene tužbene zahtjeve obavezujući apelanta na naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza, nesporno utvrđeno da je rješenjem tužene od 5. juna 2014. godine, apelantu kao policijskom službeniku Državne granične službe u činu „Mlađi inspektor“ prestao radni odnos, zbog navršenih 40 godina penzijskog staža, zaključno sa 5. juli 2014. godine, u skladu sa odredbama člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima BiH. Također, apelantova žalba izjavljena protiv navedenog rješenja je odbijena kao neosnovana rješenjem tužene od 10. jula 2014. godine. Sud BiH je naveo da iz provedenih dokaza nesporno proizilazi da je apelant u momentu donošenja predmetnih rješenja ostvario ukupno 40 godina penzijskog staža, te da je odredbom člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima BiH, osnov za prestanak radnog odnosa policijskom službeniku navršenih 65 godina života i zakonom propisani penzijski staž ili 40 godina penzijskog staža. Sud BiH je s tim u vezi ukazao da se ne radi o kumulativnim uslovima, nego alternativnim, gdje je dovoljno da se ispuni jedan od navedenih uslova. Nadalje Sud BiH je naveo da u smislu odredbi člana 22. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o PIORS), penzijski staž na osnovu kojeg se ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obuhvata staž osiguranja i poseban staž. Pod stažom osiguranja u smislu odredbi člana 23. istog zakona se podrazumjeva staž osiguranja sa efektivnim trajanjem i staž osiguranja sa uvećanim trajanjem. U staž osiguranaj sa efektivnim trajanjem računa se vrijeme koje je osiguranik posle 15-te godine života proveo u obaveznom i dobrovoljnom osiguranju. Također, Sud BiH je naveo da je odredbom člana 30. stav 1. i 2. Zakon o PIORS, propisano da se u staž osiguranja sa uvećanim trajanjem računa vrijeme u kome je osiguranik radio na naročito teškom, opasnom i po zdravlje štetnom radnom mjestu, odnosno poslu, kao i na radnom mjestu, tj.poslu na kojem osiguranik posle navršenja određenih godina života ne može uspješno da obavlja svoju profesionalnu djelatnost. Stepen uvećanja staža osiguranja zavisi od težine, opasnosti i štetnosti rada, odnosno od prirode posla, a može iznositi najviše 50%.

5. U vezi s navedenim, Sud BiH je zaključio da se u konkretnom slučaju utvrđivala zakonitost i pravilanost rješenja o prestanku radnog odnosa ali ne sa aspekta ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. S tim u vezi, istaknuto je da prestanak radnog odnosa i penzionisanje nisu u koliziji jer je postupak penzionisanja potpuno odvojen od postupka za donošenje predmetnih odluka o prestanku radnog odnosa. Dalje je navedeno da entiteti imaju pravo da proglase zakone, statute i druge propise u oblasti penzionog i invalidskog osiguranja, koji moraju biti u skladu sa državnim propisima. Međutim imajući u vidu da je u konkretnom slučaju apelant bio zaposlen u instituciji Bosne i Hercegovine, tačnije Graničnoj policiji BiH, te činjenicu da zbog različitog rješavanja u pogledu sticanja uslova za penziju koja je propisana entitetskim zakonima, u konkretnom slučaju nije bilo diskriminacije jer je tužena kao poslodavac bila dužna da primjeni Zakon o policijskim službenicima BiH prema svim policijskim službenicima na isti način, bez obzira na mjesto prebivališta, jer bi u suprotnom, navedeno bilo nejednako postupanje. Cijeneći da je u postupku utvrđeno da su predmetne odluke tužene kao poslodavca bile zakonite, Sud BiH je ocijenio neosnovanim i apelantov zahtjev da se vrati na posao i tužena obaveže na naknadu štete po osnovu neisplaćenih plata.

6. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 017168 15 Gž od 14. decembra 2015. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepene presude. U obrazloženju presude, drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da iz provedenih dokaza nesporno proizilazi da je apelant u momentu donošenja osporavanog rješenja o prestanku radnog odnosa ostvario ukupno 40 godina penzijskog staža, čime su ispunjene zakonom propisane pretpostavke za prestanak radnog odnosa. U konkretnom slučaju prvostepeni sud je pravilno ispitao pravilnost i zakonitost rješenja tužene primjenjujući izričitu odredbu člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima BiH koji na nedvosmislen način propisuje prestanak radnog odnosa policijskom službeniku, a koji automatski gubi i status policijskog službenika sa navršenih 40 godina penzijskog staža. S tim u vezi, drugostepeno vijeće Suda BiH je istaklo da prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke apelant je cijeli radni vijek proveo kao zaposlenik organa unutrašnjih poslova na radnim mjestima na kojima se staž osiguranja računao sa uvećanim trajanjem i za 12 mjeseci obračunavalo se 16 mjeseci. Nadalje navedeno je da je apelant 40 godina bio prijavljen na penzijsko i invalidsko osiguranje od čega su uplaćeni doprinosi za 34 godine i 8 mjeseci, dok doprinosi nisu uplaćeni za 1994, 1995, 1996 i 2012. godinu, a što po mišljenju drugostepenog vijeća ukazuje da sama činjenica da nisu uplaćeni doprinosi, nema uticaja na dužinu penzijskog staža jer za prestanak radnog odnosa relevntna je činjenica da apelant ima 40 godina penzijskog staža, bez obzira na uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje koja predstavlja uslov za ostvarivanje prava na penziju.

7. Drugostepeno vijeće je ocijenilo da apelantovi žalbeni navodi kojima ukazuje na nemogućnost ostvarivanja prava na starosnu penziju zbog neusklađenosti entitetskog i državnog zakona nemaju uticaja u konkretnom slučaju jer je nesporno da je apelant pripadao grupi lica - graničnim policajcima koji imaju mjesto prebivališta na području Republike Srpske, i da je prema Zakonu o PIORS pored godina penzijskog staža bilo potrebno ispuniti i drugi uslov koji se odnosi na godine života. Međutim drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da se u konkretnom slučaju utvrđivala zakonitost i pravilnost rješenja o prestanku radnog odnosa, a na koju činjenicu nema uticaja ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Sobzirom na navedeno, drugostepeno vijeće je odbilo apelantovu žalbu i prvostepenu presudu potvrdilo shodno odredbama člana 193. ZPP.

8. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 P 017168 16 Rev od 22. februara 2016. godine odbačena je kao nedopuštena apelantova revizija podnesena protiv drugostepene presude. U obrazloženju rješenja reviziono vijeće je prvenstveno ukazalo da prema odredbi člana 204. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos 30.000,00 KM. U konkretnom slučaju, pobijani dio pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM. Stoga, reviziono vijeće je zaključilo da iz navedenog razloga revizija u konkretnom slučaju nije dopuštena. Sud Bih je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni ni uslovi za dopuštenost revizije iz člana 204. stav 3. ZPP-a.

9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravima iz člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te u vezi sa čl. 6.,7. i 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant navodi da mu je radni odnos kod tužene prestao po sili zakona nakon što je navršio 40 godina penzijskog staža, međutim, da u skladu sa tada važećim odredbama Zakona o PIORS, nije mogao ostvariti pravo na starosnu penziju iz razloga što nije ispunjavao uslove u pogledu godina života (u momentu prestanka radnog odnosa apelant je imao 49 godina). Također ističe da sud nije imao u vidu da odredbe entitetskih zakona propisuju da se u penzijski staž računa samo vrijeme za koje su uplaćeni doprinosi. S tim u vezi, ukazuje da njemu nisu uplaćeni doprinosi za 2012. godinu, te za 1992, 1993. i 1994. godinu za koje postoji obaveza uplate doprinosa. Stoga, apelant smatra da se navedene godine ne mogu računati kao potrebno vrijeme za ispunjavanje zakonskih uslova za automatsko penzionisanje iz policijske službe. Apelant smatra da za navedeno postupanje nema razumnog opravdanja jer mora čekati usklađivanje zakona ili šezdeset pet godina života da bi ostvario pravo na starosnu penziju. Slijedom navedenog apelant predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom će utvrditi povredu navedenih ustanih prava.

10. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS („Službeni glasnik RS“ broj 103/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

U članu 42. dodaje se novi stav 3, koji glasi:

"(3) Izuzetno od stava 1. ovog člana, pravo na starosnu penziju ima policijski službenik, službenik Sudske policije Republike Srpske i pripadnik službe osiguranja - policajac kazneno-popravne ustanove u Republici Srpskoj kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života.".

Član 22.

Ovaj zakon objavljuje se u "Službenom glasniku Republike Srpske", a stupa na snagu 1. januara 2016. godine.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Ustavni sud, prije svega, napominje da je konačnom odlukom Suda BiH odbijen apelantov tužbeni zahtjev za poništenje predmetnih rješenja kojim mu je prestao radni odnos i slijedom toga ostvarivanje prava iz radnog odnosa. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da iz obrazloženja drugostepene presude Suda BiH slijedi da je apelant u momentu donošenja predmetnih rješenja ostvario ukupno 40 godina penzijskog staža, te mu je stoga u skladu sa odredbom člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima BiH, prestao radni odnos. Nadalje, slijedi i da je Sud BiH u konkretnom slučaju utvrđivao zakonitost i pravilnost rješenja o prestanku radnog odnosa, ali ne sa aspekta ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, pošto je postupak penzionisanja potpuno odvojen od postupka za donošenje predmetnih odluka o prestanku radnog odnosa. Ustavni sud podsjeća da je apelant apelacionim navodima vezanim za osporene odluke ukazivao na neusklađenost Zakona o policijskim službenicima BiH sa Zakonom o PIORS, uslijed koje mu je bilo onemogućeno da ostvari pravo na starosnu penziju, iako mu je radni odnos prestao po sili zakona. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Sud BiH osporene odluke detaljno obrazložio pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o policijskim službenicima BiH, a Ustavni sud u datom obrazloženju, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su nadležni organi Republike Srpske u međuvremenu uočili postojanje problema neusklađenosti ova dva zakona, te u cilju zaštite prava apelanta i drugih policijskih službenika koji se nalaze u identičnoj pravnoj situaciji, upravo i donijeli Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o PIORS, koji je stupio na snagu 1. januara 2016. godine, a čijim članom 4. je u odnosu na ta lica otpao drugi uslov za ostvarivanje prava na starosnu penziju – navršavanje određenog broja godina života. Shodno tome, Ustavni sud konstatuje da je u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o PIORS, koji je stupio na snagu 1. januara 2016. godine, apelantu dakle omogućeno da ostvari pravo na starosnu penziju. Ustavni sud ukazuje da upravo iz odredaba navedenog zakona, koji je stupio na snagu nakon donošenja osporenih odluka, proizilazi namjera zakonodavca da reguliše situaciju koja je nastala uslijed neusklađenosti predmetnih zakona i popuni nastalu pravnu prazninu tako što će omogućiti apelantu i drugim policijskim službenicima da ostvare pravo na starosnu penziju od momenta ispunjavanja uslova navršavanja 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života. Dakle, suprotno tvrdnji apelanta da će to pravo moći ostvariti samo ubuduće, tj od stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIORS, jer mu novi zakon omogućava ostvarivanje ovoga prava od dana ispunjavanja zakonskih uslova za penzionisanje. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP-4668/15, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju nadležnih organa i suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4668/15 od 6. decembra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja prava na koja se pozvao a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi u odnosu na osporene presude očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1121/16 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio