Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-700/18 (D. S.)

Odluka donesena 11. 05. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Povrat stana
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-700/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP-700/18, rješavajući apelaciju Duška Simića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Duško Simić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 020807 14 U od 21. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Duško Simić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mirza Hadžić advokat iz Sarajeva, podnio je 2. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 020807 14 U od 21. decembra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Sarajevu.

2. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je apelant podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed nadležnom prvostepenom organu 14. juna 2002. godine. Kantonalni sud je, najprije, ukazao na odredbe člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon), kojim je propisano, da nosilac stanarskog prava na stanu, koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva, ima pravo na povratak u skladu sa Anexom VII, Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osim toga, Kantonalni sud je se pozvao na odredbe člana 5. u vezi s članom 19. Zakona kojim je propisano da se zahtjev za vraćanje u posjed stana koji je proglašen napuštenim morao nadležnom organu podnijeti do 4. jula 1999. godine, a za stan koji nije proglašen napuštenim najkasnije do 4. oktobra 1999. godine. Nadalje, Kantonalni sud se pozvao i na odredbe člana 18e. istog Zakona koji je utvrđeno da rok za podnošenje zahtjeva za povrat uništenih ili oštećenih stanova ističe 5. novembra 2002. godine. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 5. stav 3. navedenog Zakona, propisano da, ukoliko nosilac stanarskog prava propusti da u predviđenim rokovima podnese zahtjev za povrat nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica - prestaje mu stanarsko pravo. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je istakao da, budući da je apelant zahtjev za vraćanje u posjed stana podnio po proteku rokova predviđenih pomenutim članom 5. Zakona, to mu je prestalo stanarsko pravo u skladu s navedenom odredbom člana 5. stav 3. Zakona. Kantonalni sud je naveo da su rokovi predviđeni odredbama člana 5. navedenog Zakona, prekluzivni su rokovi, čijim propuštanjem stranka gubi pravo na povrat stana, pa su nižestepeni upravni organi ispravno odlučili kada su apelantov zahtjev odbili kao neosnovan. Nadalje, u odnosu na apelantov prigovor koji se odnosi na to da je predmetni stan bio oštećen, pri čemu se apelant, s tim u vezi, poziva na rješenje Općine Stari Grad Sarajevo, Službe za urbanizam i komunalne poslove iz 1999. godine, Kantonalni sud je istakao da navedena tvrdnja nije osnovana. Naime, Kantonalni sud je naveo da je pomenutim rješenjem Općine Stari Grad Sarajevo samo utvrđeno da su izvedeni određeni radovi na izgradnji stambeno-poslovnog objekta Papagajka u kojoj se nalazi predmetni stan (nadogradnja, nadziđivanje i djelimična rekonstrukcija), te da su ti radovi izvedeni u svemu prema priloženoj tehničkoj dokumentaciji na osnovu kojih su izdata odobrenja za građenje i u skladu sa tehničkim propisima, standardima i normativima, odnosno ovim rješenjem je samo izvršen tehnički prijem zgrade i data upotrebna dozvola, koja je do tada nedostajala.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog prava. Apelant smatra da je pogrešan zaključak Kantonalnog suda da predmetni stan nije oštećen te da se na njega ne može primijeniti rok iz član 18e. Zakona, jer navedena činjenica, prema apelantovom mišljenju, proizilazi iz rješenja Općine Stari Grad Sarajevo iz 1999. godine. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na dom itd.), ali i te je navode zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant uglavnom ponavlja navode koje je u pogledu blagovremenosti njegovog zahtjeva za vraćanje stana u posjed isticao ranije u postupku po žalbi, a koje je Kantonalni sud razmotrio u svojoj odluci, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-700/18 (D. S.) | Sudska praksa | Aktio