Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-313/16 (S. A.)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Stanarsko pravo
- Uknjižba
- Vlasničko-pravni odnosi
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o upravnom postupku · čl. 11
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-313/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 313/16, rješavajući apelaciju Saudina Alića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Saudina Alića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 019453 13 U od 29. decembra 2015. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Saudin Alić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Hasan Muminović i Amir Šapčanin, advokati iz Sarajeva, podnio je 20. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 019453 13 U od 29. decembra 2015. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud spriječio izvršenje Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/1-372- 1447/09 od 8. oktobra 2013. godine do donošenja odluke o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 313/15 od 10. februara 2016. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Uprave, Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Kantonalnog suda zatraženo je 6. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Uprava je 20. februara 2018. godine dostavila odgovor na apelaciju, Ministarstvo 15. februara 2018. godine, a Kantonalni sud 12. februara 2018. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Rješenjem Općinskog odsjeka za urbanizam, stambeno-komunalne, imovinsko-pravne poslove i katastar Općine Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: Odsjek) broj 05/1-372-445/95 od 5. marta 1996. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva prostornog uređenja i okoliša Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj D/03-372-102/98 od 27. aprila 1996. godine, utvrđeno je da O. S. posjeduje stan u vlasništvu u ulici Hamdije Kreševljakovića bb u Sarajevu, koji odgovara njegovim potrebama, pa mu je naloženo da se iseli iz stana u ulici M. Ć. Ćatića broj 8, s tim da mu se prilikom iseljenja ne osigurava nužni smještaj, a odbijen je i apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana.
7. Protiv Rješenja Ministarstva broj D/03-372-102/98 od 27. aprila 1996. godine tužitelj O. S. pokrenuo je upravni spor, nakon čega je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) Presudom broj U.141/96 od 24. oktobra 1996. godine odbio tužbu. U toku postupka Vrhovni sud je utvrdio da je tužitelj O. S. stekao u vlasništvo stan u ulici Hamdije Kreševljakovića bb u Sarajevu, koji odgovara njegovim potrebama. Pri tome se Vrhovni sud pozvao na odredbe člana 12. Zakona o stambenim odnosima, obrazlažući da niko ne može istovremeno biti nosilac stanarskog prava na dva stana istovremeno.
8. Rješenjem Uprave za stambena pitanja broj 23/1-372-1447/99 od 22. novembra 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-22502/05 od 31. januara 2006. godine, odbijen je kao neosnovan zahtjev O. S. za povrat u posjed stana Muse Ćazima Ćatića broj 17 kao neosnovan. U obrazloženju rješenja se navodi da je ovakva odluka donesena zbog izvršenja pravosnažnog rješenja Odsjeka broj 05/1-372-445/95 od 5. marta 1996. godine, koji je donesen u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima.
9. Rješenjem Uprave broj 27/04/I-23-6/2010 od 30. septembra 2010. godine utvrđeno je da apelantu pripada pravo na obnovu Ugovora o korištenju stana broj 03/1-OH-12198/96 od 7. septembra 1996. godine zaključenog između Stambenog fonda Grada Sarajeva i apelanta za stan u ulici Muse Ćazima Ćatića broj 17 u Sarajevu.
10. Nakon toga, Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 000361 06 U od 3. decembra 2010. godine tužbu O. S. u upravnom sporu uvažio, rješenja Odsjeka broj 05/1-372-445/95 od 5. marta 1996. godine i Ministarstva broj D/03-372-102/98 od 27. aprila 1996. godine poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno odlučivanje.
Osporene odluke
11. U ponovnom postupku Uprava je donijela Rješenje broj 23/1-372-1447/09 od 8. oktobra 2013. godine kojim je potvrđeno da je Š. O. bio nosilac stanarskog prava na stanu u Sarajevu, ulica M. Ć. Ćatića broj 8 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Utvrđeno je da S. O. (sin nosioca stanarskog prava – Š. O.) pripada pravo na vraćanje predmetnog stana, te je utvrđeno da apelant koristi predmetni stan na osnovu zaključenog ugovora o korištenju stana od 7. septembra 1996. godine. Utvrđen je prestanak korištenja predmetnog stana, kao i apelantova obaveza da stan napusti u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja, bez prava na alternativni smještaj. U obrazloženju rješenja navedeno je da je S. O. pokrenuo postupak pred nadležnim organom (1999. godine) radi vraćanja u posjed predmetnog stana, da je rješenju prethodio upravni postupak u kojem je zahtjev odbijen, ali su u upravnom sporu po odluci Kantonalnog suda upravna rješenja ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. Nadalje, Uprava se pozvala na relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 56/01 i 29/03; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), kao i na praksu Ustavnog suda u Odluci broj U 14/00, te je, imajući u vidu utvrđene činjenice, organ uprave zaključio da je predmetni stan bio dom S. O. 30. aprila 1991. godine, zbog čega je donio predmetno rješenje.
12. Protiv rješenja Uprave žalbu su izjavili apelant i Općina Stari Grad Sarajevo. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 27/02-23-2987/13 od 8. novembra 2013. godine kojim je žalbe odbilo, potvrđujući u svemu razloge iz prvostepenog rješenja.
13. Rješavajući u upravnom sporu po tužbi apelanta i Općine Stari Grad protiv rješenja Ministarstva, Kantonalni sud je donio Presudu broj 09 0 U 019453 13 U od 29. decembra 2015. godine kojom je odbio tužbe.
14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je detaljno naveo tok postupka pred upravnim organima, kao i upravnog postupka koji mu je prethodio, te navode iz tužbi apelanta i Općine Stari Grad. Kantonalni sud je nadalje istakao da se u konkretnom slučaju rješava po zahtjevu S. O. za vraćanje u posjed predmetnog stana, kao članu porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava Š. O. (njegovog oca). Također, Kantonalni sud se pozvao na relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene zakona, Zakona o stambenim odnosima, Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, te je zaključio da je u konkretnom predmetu od odlučnog značaja status S. O. kao člana porodičnog domaćinstva na dan 30. aprila 1991. godine. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da je on bio član porodičnog domaćinstva na predmetom stanu, da je to bio njegov dom aprila 1991. godine. Nadalje, otac S. O. je umro 2. augusta 1995. godine, a S. O. je napustio stan i Sarajevo krajem augusta 1995. godine i do kraja 1996. godine boravio u Hrvatskoj, o čemu postoje dokazi. Nadalje, s obzirom na činjenicu koju su isticali apelant i Općina Stari Grad da je S. O. zloupotrijebio pravo na podnošenje zahtjeva na povrat stana jer je već posjedovao stan kupljen u ulici Hamdije Kreševljakovića, a što je utvrđeno Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj U-141/06 od 24. oktobra 1996. godine, Kantonalni sud se pozvao na odredbe tad važećeg Zakona o stambenim odnosima, te je utvrdio da je u rješenju nadležnog organa Općine Stari Grad od 25. marta 1996. godine utvrđeno da S. O,. sin umrlog Š. O., posjeduje stan u ul. Hamdije Kreševljakovića koji odgovara njegovim potrebama, te mu je naloženo da napusti predmetni stan, kao i da je odbijen njegov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana kao neosnovan. Pri tome, iz navedenog rješenja nije vidljivo da li je provedena potrebna procedura propisana zakonom odnosno članom 12. tada važećeg Zakona o stambenim odnosima (gdje se pitanje o potrebama nosioca stanarskog prava rješava kao prethodno pitanje). Pri tome, iz priložene dokumentacije Kantonalni sud je zaključio da deložaciji izvršenoj u 1996. godini (koja je provedena po navedenom rješenju) nije ni prisustvovao S. O. već njegova sestra. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da je predmetni stan dodijeljen apelantu u februaru 1996. godine, a rješenje nadležnog organa o obavezi S. O. da napusti stan datira od marta 1996. godine, te da je deložacija S. O. zakazana za 23. maj 1996. godine, što upućuje da je stan već bio dodijeljen apelantu kao uposleniku vlasnika Općine Stari Grad koja je raspolagala stanom.
15. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je apelant zaključio ugovor o korištenju stana 7. septembra 1996. godine, a taj ugovor je prestao da važi po sili zakona kao i svi ugovori zaključeni u periodu od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine, pa je ništav i uzima se kao da nikada nije ni postojao. Kantonalni sud je u vezi s tim ocijenio neosnovanim navode da stan nije nikada proglašen napuštenim, opet pozivajući se na odredbe Zakona o prestanku primjene. Također, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i apelantove navode da je stan otkupljen i da je postao apelantovo vlasništvo sa dijelom ½ i da ga koristi 14 godina, jer se predmetni postupak tiče zahtjeva S. O. da mu se stan vrati kao članu porodičnog domaćinstva njegovog umrlog oca Š. O. koji je bio nosilac stanarskog prava, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene, prema čijim odredbama je apelant privremeni korisnik, a odnosi nastali zaključenjem kupoprodajnog ugovora ne raspravljaju se u ovom postupku, već eventualno u posebnom postupku pred sudom. Stoga je kod utvrđenih činjenica, primjenom Zakona o prestanku primjene kao lex specialis, Kantonalni sud donio osporenu presudu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
17. Apelant osporava zaključak u presudi Kantonalnog suda da je S. O. član porodičnog domaćinstva umrlog Š. O. na predmetnom stanu, koji ima pravo na povrat. Apelant osporava način primjene procesnog i materijalnog prava u okviru Kantonalnog suda, kao i proizvoljnost u utvrđivanju činjenica i obrazloženju presude. Navodi da sud nije poštovao osnovna načela Zakona o upravnom postupku, i to zaštita prava i sloboda građana i zaštita javnog interesa (član 5), načelo materijalne istine (član 9) i načelo ocjene dokaza (član 13), pa je propuštanjem provođenja navedenih pravnih radnji doveo do pogrešne primjene materijalnog prava i povrede procesnog prava. Kantonalni sud u svojoj odluci koja se preispituje ovom apelacijom neosnovano navodi da S. O kao članu porodičnog domaćinstva pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed.
18. Apelant dalje navodi da je Presudom Vrhovnog suda broj U. 141/96 od 24. oktobra 1996. godine, koja je konačna, pravosnažna i izvršna, utvrđeno da S. O. posjeduje stan u vlasništvu u ulici Hamdije Kreševljakovića bb u Sarajevu koji odgovara njegovim potrebama, pa mu je naloženo da u roku od osam dana nakon pravosnažnosti tog rješenja iseli iz stana u ulici Muse Ćazima Ćatića broj 17 u Sarajevu, koji je predmet spora, i da taj stan slobodan od lica i stvari preda u posjed Općini Stari Grad Sarajevo, kao davaocu stana na korištenje, s tim da mu se prilikom iseljenja ne osigurava nužni smještaj, a istom presudom je odbijen i zahtjev O. S. za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana u ulici Muse Ćazima Ćatića broj 17 u Sarajevu. Iako je ova presuda navedena u osporenoj presudi Kantonalnog suda broj 09 0 U 019453 13 U od 29. decembra 2015. godine, ona nije obrazložena na adekvatan način, odnosno kvalifikacija te presude nije uopće prihvaćena u svjetlu činjenice da je O. S. izgubio status člana porodičnog domaćinstva na navedenom stanu.
19. Dalje je navedeno da se Kantonalni sud i upravni organi pozivaju na član 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene gdje stoji da nosilac stanarskog prava ili član porodičnog domaćinstva ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Kako je nesumnjivo utvrđeno da se S. O. ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva, imenovani nije mogao podnošenjem zahtjeva za povrat stana u svojstvu člana porodičnog domaćinstva ostvariti pravo na povrat stana. Apelant u ovom slučaju ukazuje upravo na proizvoljnost u utvrđivanju činjenica i primjenjivanju zakonskih odredaba na tako utvrđene činjenice, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog ustavnog prava na pravično suđenje, dom i imovinu. Iako je presudom Vrhovnog suda nesumnjivo utvrđeno da se O. S. ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva, imenovani nije mogao podnošenjem zahtjeva za povrat stana u svojstvu člana porodičnog domaćinstva ostvariti pravo na povrat stana jer se u presuđenoj stvari – odluci Vrhovnog suda konstatira da ne ostvaruje pravo na predmetni stan.
20. Apelant smatra da obrazloženje odluke Kantonalnog suda ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje jer ne uzima u obzir konkretnu situaciju i sve izvedene dokaze u njihovoj međusobnoj vezi. Sudovi su dužni savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa na osnovu brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Zaključak suda da je povrijeđeno materijalno pravo i da apelant nije dokazao odlučne činjenice u ovom postupku u direktnoj su suprotnosti sa činjenicama koje su utvrđene u postupku. Stoga je zaključak suda protivrječan činjeničnom stanju koje je utvrđeno u predmetnom postupku i u odluci je sadržana nejasna i protivrječna ocjena dokaza koji su sprovedeni u postupku, čime je sud povrijedio obavezu savjesne i brižljive ocjene dokaza, te na osnovu takve ocjene pogrešno i proizvoljno primijenio i materijalno pravo. Od pravilne i potpune procjene činjenica i dokaza zavisi i primjena odgovarajućeg materijalnog propisa, međutim, takva ocjena dokaza je u konkretnom slučaju izostala. Smatra da je odluka suda da je povrijeđeno materijalno pravo i da apelant nije dokazao odlučne činjenice u ovom postupku – u direktnoj suprotnosti sa činjenicama koje su utvrđene u postupku. Zaključuje da je, stoga, odlučenje suda protivrječno činjeničnom stanju koje je utvrđeno u predmetnom postupku i u odluci je sadržana nejasna i protivrječna ocjena dokaza koji su provedeni u postupku, čime je sud povrijedio obavezu savjesne i brižljive ocjene dokaza, te na osnovu takve ocjene pogrešno i proizvoljno primijenio i materijalno pravo.
21. Apelant predlaže da se apelacija usvoji, utvrdi povreda ustavnih prava na pravično suđenje, dom i imovinu, ukine presuda Kantonalnog suda i obaveže Kantonalni sud da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) i II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 8. Evropske konvencije, te članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovor na apelaciju
22. Iznoseći hronološki tok svih pravnih radnji koje je pokretao apelant, Uprava je zaključila da apelant nema pravo na alternativni smještaj po standardima utvrđenim Zakonom o prestanku primjene.
23. Ministarstvo navodi da apelant u svojoj apelaciji koju je podnio protiv presude Kantonalnog suda, rješenja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo i Rješenja Uprave za stambena pitanja ističe da je u postupku povrata stana povrijeđeno njegovo pravo na dom iz odredbe člana 8. Evropske konvencije, što se ne bi moglo prihvatiti iz razloga što je prema podacima koji se nalaze u spisu predmeta utvrđeno da je podnosilac zahtjeva za vraćanje predmetnog stana u posjed S. O. 30. aprila 1991. godine bio član porodičnog domaćinstva svog oca koji je nosilac stanarskog prava na tom stanu. Imenovani je koristio taj stan kao svoj jedini dom za vrijeme života i u trenutku smrti nosioca stanarskog prava. Za tu tvrdnju Ministarstvo je dalo odgovarajuće razloge u obrazloženju svog rješenja broj 27/02-23-2987/13 od 8. novembra 2013. godine, što su prihvatili Kantonalni i Vrhovni sud.
24. Kantonalni sud navodi da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično saslušanje, dom i imovinu.
V.Relevantni propisi
25. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87, 36/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 19/93, 12/99 i 31/99) relevantne odredbe glase: Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ii su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdavanju nosioca stanarskog prava. Član 12.
Građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu.
Član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, kao i lice koje je prestalo da bude član tog domaćinstva, a ostalo je u istom stanu (član 6. stav 1) ne može biti istovremeno i samostalan nosilac stanarskog prava na drugom stanu.
Zabranjeno je istovremeno biti nosilac stanarskog prava više od jednog stana.
Član 13.
Ako nosilac stanarskog prava ili maloljetni članovi njegovog porodičnog domaćinstva imaju ili steknu u svojinu porodičnu stambenu zgradu ili stan u istom tom mjestu, na kojima nije stečeno stanarsko pravo, dužan je sa ostalim korisnicima stana da se iseli iz stana koji koristi i useli u svoj stan, odnosno stan u svojini maloljetnog člana porodičnog domaćinstva, ako taj stan odgovara njegovim potrebama i potrebama članova njegovog porodičnog domaćinstva koji za jedno sa njim stanuju.
U slučaju iz prethodnog stava nosilac stanarskog prava sa članovima svog porodičnog domaćinstva dužan je da, u roku od 30 dana od dana sticanja porodične stambene zgrade ili stana u svojini, iseli i preda stan davaocu stana na korišćenje odnosno vlasniku stana ili da pod ponese dokaze da stan u svojini ne odgovara njegovim potrebama i potrebama članova njegovog porodičnog domaćinstva koji za jedno sa njim stanuju.
Ako nosilac stanarskog prava ne postupi po odredbi iz prethodnog stava, na zahtjev davaoca stana na korišćenje odnosno vlasnika stana ili po službenoj noj dužnosti stambeni organ donijeće rješenje o iseljenju nosioca stanarskog prava sa svim licima i stvarima.
26. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 56/01 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove nakon 30. aprila 1991. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema aneksu VII, osim ako se dokaže da su stanove napustili iz razloga koji su potpuno nevezani za sukob.
(...) Privremeni korisnik stana kojem je u skladu sa odredbom ovog zakona naloženo iseljenje iz stana na kojeg se odnosi član 7a, član 11 odnosno član 11a ovog zakona, obavezan je iz stana koji je koristio iseliti u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja iz člana 6. ovog zakona kojim se potvrđuje pravo nosioca stanarskog prava na stan. (...) Član 11.
Ukoliko osoba koja se nalazi u posjedu stana ne postupi dobrovoljno po rješenju kojim se nalaže iseljenje, nadležni organ uprave sprovešće prinudno izvršenje saglasno zakonu. (....)
27. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Član 5.
Kad organi uprave i institucije koje imaju javna ovlaštenja vode postupak i rješavaju, dužni su strankama omogućiti da što lakše zaštite i ostvare svoja prava u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i sloboda i Aneksom 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, vodeći pri tom računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih osoba, niti u suprotnosti sa zakonom utvrđenim javnim interesom.
Član 9.
U postupku se mora utvrditi pravo stanje stvari, i u tom cilju moraju se potpuno i pravilno utvrditi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Član 13.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje ovlaštena službena osoba po svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.
Član 207. stav 2.
(…) U ostalim stvarima obrazloženje rješenja sadrži: kratko izlaganje zahtjeva stranaka, izvedene dokaze i utvrđeno činjenično stanje, razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni dokaza, razloge zbog kojih nije uvažen koji od zahtjeva stranaka, razloge koji s obzirom na utvrđeno činjenično stanje upućuju na onakvo rješenje kako je dato u dispozitivu i pravne propise na osnovu kojih je riješena upravna stvar. (…) Član 242. stav 2.
(….) (2) U obrazloženju drugostepenog rješenja moraju se ocijeniti i svi navodi žalbe. Ako je već prvostepeni organ u obrazloženju svog rješenja pravilno ocijenio navode koji se u žalbi iznose, drugostepeni organ se može u svom rješenju samo pozvati na razloge iznesene u prvostepenom rješenju.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 019453 13 U od 29. decembra 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je datirana 29. decembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 20. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.[…]
35. Ustavni sud, prije svega, ističe da se konkretni predmet odnosi na upravni postupak u kojem je utvrđivan status apelanta kao privremenog korisnika predmetnog stana bez prava na alternativni smještaj, dakle, nesporno se radi o utvrđivanju apelantovih građanskih prava. Shodno navedenom, proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
36. Apelant smatra da je redovni sud u osporenim odlukama pogrešno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio materijalno pravo, uz propuste učinjene u dokaznom postupku. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
37. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
38. Apelant smatra da sud kao odlučujući dokaz nije uzeo u obzir Presudu Vrhovnog suda broj U.141/96 od 24. oktobra 1996. godine kojom je utvrđeno da se O. S. ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva i kao takav nije mogao podnošenjem zahtjeva za povrat stana u svojstvu člana porodičnog domaćinstva ostvariti pravo na povrat stana jer se u presuđenoj stvari – odluci Vrhovnog suda konstatira da ne ostvaruje pravo na predmetni stan u ulici Muse Ćazima Ćatića broj 17 u Sarajevu. On navodi da su njegova ustavna prava povrijeđena ukazujući da je Kantonalni sud utvrdio da je apelant zaključio ugovor o korištenju stana 7. septembra 1996. godine, a ovaj ugovor je prestao da važi po sili zakona, kao i svi ugovori zaključeni u periodu od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine, te da je ništav i uzima se kao da nikada nije ni postojao. Kantonalni sud je u vezi s tim ocijenio neosnovanim navode da stan nije nikada proglašen napuštenim, opet pozivajući se na odredbe Zakona o prestanku primjene. U vezi s tim ukazuje se da Kantonalni sud nije ocijenio apelantove navode da je stan otkupljen i da je postao apelantovo vlasništvo sa dijelom ½ i da ga on koristi 14 godina, te da je u spis priložio i izvadak iz knjige položenih ugovora, i pri tom usvajajući zahtjev S. O. da mu se stan vrati kao navodnom članu porodičnog domaćinstva njegovog umrlog oca koji je bio nosilac stanarskog prava, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene i Zakonom o stambenim odnosima.
39. Ustavni sud nalazi da obrazloženje osporene presude sadrži razloge i ocjenu zašto se potvrđuje da je podnosilac zahtjeva O. S. nosilac stanarskog prava. Međutim, Ustavni sud zapaža da je ta okolnost bila predmet ispitivanja u upravnom postupku okončanom, nakon upravnog spora, Presudom Vrhovnog suda broj U.141/96 od 24. oktobra 1996. godine, kojom su potvrđene odluke upravnih organa, a tužbeni zahtjev tužitelja O. S. odbijen jer je utvrđeno da je tužitelj O. S. stekao u vlasništvo stan u ulici Hamdije Kreševljakovića bb u Sarajevu, koji odgovara njegovim potrebama. Pri tome se Vrhovni sud pozvao na odredbe čl. 12. i 13. Zakona o stambenim odnosima, obrazlažući da niko ne može istovremeno biti nosilac stanarskog prava na dva stana. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da obrazloženje osporenih odluka ne sadrži obrazloženje zbog čega se apelantu nalaže napuštanje spornog stana iako je stan otkupljen i postao apelantovo vlasništvo sa dijelom ½ i da ga koristi 14 godina. Ustavni sud ponavlja da je dispozitivom prvostepenog rješenja, između ostalog, određeno da je apelant kao privremeni korisnik dužan napustiti sporni stan koji je otkupio i da ti navodi nisu uopće osporeni. U skladu sa članom 207. stav 2. Zakona o upravnom postupku, Ustavni sud smatra da se istovremeno s obrazloženjem razloga zašto se potvrđuje da je podnosilac zahtjeva nosilac stanarskog prava moralo jasno navesti koji su razlozi koji upućuju na nalog iz dispozitiva, odnosno u smislu kojeg propisa je naloženo apelantu kao vlasniku spornog stana napuštanje spornog stana. Ustavni sud nalazi da rješenje Ministarstva nije otklonilo navedeni nedostatak prvostepenog rješenja, niti je odgovorilo na apelantove žalbene navode, što je suprotno odredbama člana 242. stav 2. istog zakona, koje, između ostalog, propisuju da se u obrazloženju drugostepenog rješenja moraju ocijeniti i svi navodi žalbe.
40. Osim toga, Ustavni sud uočava da je apelant osporavajući upravni akt pred Kantonalnim sudom ukazivao na to da je zaključio ugovor o korištenju spornog stana, te ugovor o kupoprodaji, te da je uknjižena na spornom stanu sa dijelom ½. Međutim, obrazloženje osporene presude niti u jednom dijelu ne sadrži odgovore za navedeno, što je suprotno odredbama člana 34. stav 1. Zakona o upravnim sporovima koje propisuju da sud zakonitost osporenog upravnog akta ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe, te odredbama člana 39. istog zakona kojim je propisan sadržaj presude, te da se u presudi moraju ocijeniti svi navodi tužbe. Prema mišljenju Ustavnog suda, nesporno je da zemljišnoknjižni vlasnik nekretnine koji je u posjedu takve nekretnine ima jače pravo u odnosu na druga lica koja na istoj nekretnini nemaju ekvivalentna prava. Ukoliko se zemljišnoknjižnom vlasniku nekretnine nalaže da napusti svoju nekretninu i preda je u posjed drugom licu koje nije vlasnik nekretnine, te ukoliko i dalje ostaju na snazi pravni akti na osnovu kojih je vlasnik nekretnine stekao pravo vlasništva (kao što je u konkretnom slučaju), onda, prema standardima prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, takve odluke moraju sadržavati obrazloženje zašto vlasnik (koji i dalje u formalnopravnom smislu ostaje vlasnik) mora nekretninu predati drugom licu koje nije vlasnik. Ustavni sud smatra da je suprotno (i) načelu pravne sigurnosti (koje je također dio prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije) da, kao što je urađeno u konkretnom slučaju, nadležni organi uprave kao i sud ne obrazlože niti jednom riječju zašto apelantovo pravo vlasništva (Ustavni sud opet ponavlja da apelant u formalnopravnom smislu i dalje ostaje vlasnik sporne nekretnine) gubi svoje djelovanje de iure i de facto u odnosu na pravo podnosioca zahtjeva. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da ovakvo obrazloženje odluka upravnih organa (nedostatke nije otklonio niti sud u upravnom sporu) ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje jer sadrži samo obrazloženje razloga zašto se potvrđuje da je podnosilac zahtjeva nosilac stanarskog prava, a uopće ne sadrži obrazloženje zašto apelant (koji i dalje ostaje vlasnik u formalnopravnom smislu) de facto gubi to svoje pravo u odnosu na pravo podnosioca zahtjeva. Dakle, osporene odluke suprotne su standardu prava na pravično suđenje da odluka mora imati obrazloženje, posebno u odnosu na pitanja koja su od bitnog značaja u konkretnom slučaju, kao što je pitanje djelovanja prava koje ima posjednik i zemljišnoknjižni vlasnik sporne nekretnine u odnosu na prava koja ima podnosilac zahtjeva prema spornoj nekretnini.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je zato što je u osporenim odlukama potpuno izostalo obrazloženje zašto apelant kao uknjiženi vlasnik spornog stana mora napustiti sporni stan povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
42. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati apelantove navode o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud utvrđuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je u osporenim odlukama potpuno izostalo obrazloženje naloga kojim se određuje apelantu koji je uknjižen kao vlasnik spornog stana da napusti sporni stan u korist nosioca stanarskog prava.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman