Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4231/17 (S. A.)

Odluka donesena 11. 05. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4231/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP-4231/17, rješavajući apelaciju Seada Avdića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sead Avdić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 172850 14 Gž od 11. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sead Avdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Amir Omerćehajić, advokat iz Tuzle, podnio je 12. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 172850 14 Gž od 11. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda kojom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant stekao svojstvo nositelja stanarskog prava na stanu u Tuzli, u ulici Šabana Zahirovića broj 6 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), kao i da je stekao pravni osnov za zakonito useljenje u stan u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, a time i pravni osnov za otkup stana, što je tuženi (D.D. Remontmontaža Tuzla) dužan priznati i trpjeti.

2. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelantu kao zaposleniku kod tuženog na radnom mjestu tehničkog rukovoditelja, kao deficitarnom kadru, 30. juna 1997. godine tuženi dodijelio na korištenje stan u Tuzli, u ulici Ismeta Mujezinovića broj 16., te mu izdao rješenje za useljenje 8. septembra 1997. godine na osnovu koga se apelant uselio u taj stan. Također, utvrđeno je da je apelant zaključio ugovor o korištenju sa tadašnjom zajednicom stanova i na taj način stekao svojstvo stanarskog prava na tom stanu, te da je prijeratni nositelj stanarskog prava na ovom stanu bio D.L. koji je u upravnom postupku vratio stan u posjed, a apelant sa svojom porodicom iz istog iselio. Zatim, da je nakon toga tuženi ponudio apelantu predmetni stan, u koji se apelant uselio 24. augusta 2000. godine i koji koristi i danas, te da je 31. augusta 2000. godine apelant podnio zahtjev za kupovinu tog stana. Isto tako, da je 14. februara 2001. godine tuženi donio odluku o dodjeli tog stana na privremeno korištenje, odnosno čuvanje apelantu, a sa istim datumom donio je i rješenje o dodjeli istog stana na privremeno korištenje, odnosno čuvanje, na osnovu kog rješenja je apelant 15. marta 2001. godine, zaključio ugovor sa Javnim stambenim preduzećem Tuzla o plaćanju stanarine. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da prema sadržini odluke o dodjeli predmetnog stana na privremeno korištenje, odnosno čuvanje apelantu od 14. februara 2001. godine u stavu 2. navedeno je da privremeno korištenje odnosno čuvanje stana iz prethodnog stava ove odluke traje do provođenja redovnog postupka o dodjeli stana na trajno korištenje, u skladu sa zakonom i opštem aktu o stambenim odnosima preduzeća – tuženog. Također, u obrazloženju te odluke je navedeno da je predmetni stan dodijeljen na privremeno korištenje odnosno čuvanje, do provođenja redovnog postupka o njegovoj dodjeli na trajno korištenje u skladu sa zakonom i opštem aktu o stambenim odnosima preduzeća, kako bi se na taj način spriječilo eventualno nezakonito useljenje od strane trećih lica i obezbijedilo pokriće troškova stanovanja.

3. Nadalje, konstatovano je da je apelantu navedenim rješenjem od 14. februara 2001. godine navedeni stan dodijeljen na privremeno korištenje, odnosno čuvanje, uz obavezu da za vrijeme privremenog korištenja, odnosno čuvanja stana plaća sve obaveze stanovanja. U vezi s tim, navedeno je da iz sadržine ugovora o plaćanju stanarine, koji je zaključio apelant sa JSP Tuzla 15. marta 2001. godine, slijedi da se radi isključivo o ugovoru o plaćanju stanarine, te da korisnik stana na osnovu njega ne može steći nikakva druga stanarska prava (član 5. ugovora). Shodno tome, ocijenjeno je da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da navedeno rješenje ne predstavlja punovažan akt kao osnov za useljenje i trajno i nesmetano korištenje stana, na osnovu koga bi mogao apelant zaključiti ugovor o korištenju stana, odnosno na takav način steći eventualno svojstvo nositelja stanarskog prava, koje se u smislu Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, moglo steći najkasnije do 6. decembra 2000. godine. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da je tuženi u odgovoru na tužbu naveo da ne osporava činjenice – navode iz tužbe, te je predložio da sud zakaže ročište na kome će biti utvrđene sve pravno relevantne činjenice u ovom predmetu (nije predlagao izvođenje dokaza). U vezi s tim, Kantonalni sud je naglasio da je tuženi na pripremnom ročištu naveo da nije sporno da propustom tuženog apelantu nije izdato rješenje kao akt zakonitog useljenja u predmetni stan, a u završnoj riječi na glavnoj raspravi je naveo, da ne osporava ni navode iz tužbe, niti tužbeni zahtjev i predlaže da sud donese presudu na osnovu činjeničnog i pravnog stanja u spisu. U iznesenoj činjenično pravnoj situaciji, Kantonalni sud je ocijenio da, suprotno navodima žalbe, nije bilo mjesta za donošenje presude po osnovu priznanja u smislu odredbe člana 180. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini smatra da su u odluci koju je osporio pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant, između ostalog, navodi da su redovni sudovi smatrali da je priznanje tuženog (vezano za činjenice i tužbeni zahtjev) bez osnova te su propustili da donesu presudu po osnovu priznanja. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na dom), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4231/17 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio