Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-528/18 (A. T., P. S., B. R. i D.S.)

Odluka donesena 11. 05. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-528/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP-528/18, rješavajući apelacije Ankice Timotijević i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ankica Timotijević protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 105412 15 Rev od 28. novembra 2017. godine;

Predrag Starčević i Brane Radanović protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 211365 17 Gž od 7. decembra 2017. godine i D. S. protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Mal 096413 17 Gž od 26. jula 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-528/18

1. Ankica Timotijević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 26. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 105412 15 Rev od 28. novembra 2017. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantica je obavezana da zajedno sa drugim tuženim solidarno plati dug po ugovoru o investicionom kreditu koji je zaključen 2008. godine između tužitelja (Mikrokreditna fondacija „MIKRA“ Sarajevo) i S.M., kao korisnika kredita.

2. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude naveo da je u toku postupka utvrđeno da je S.M., kao glavnom dužniku i korisniku kredita, od strane tužitelja na temelju ugovora o investicionom kreditu, odobren kredit u iznosu od 17.000,00 KM, sa rokom otplate od 36 mjeseci, a da su se apelantica i M.P. na temelju ugovora o jemstvu obavezali da će u cijelosti ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu glavnog dužnika, ako to ne učini glavni dužnik. Vrhovni sud je, također, naveo da, budući da S.M. nije redovno izmirivala mjesečne rate ni nakon što je tužitelj pozvao da to učini, tužitelj je zatražio isplatu cjelokupnog iznosa duga od glavnog dužnika i od jemaca u skladu sa navedenim ugovorom o kreditu i ugovorom o jemstvu, zbog čega su pravilno nižestepeni sudovi udovoljili tužbenom zahtjevu tužitelja primjenom odredaba čl. 997. i 1004. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je neosnovan prigovor pogrešne primjene materijalnog prava koji apelantica zasniva na tvrdnji da je njena obaveza kao jemca prestala zaključenjem vansudske nagodbe između tužitelja i S.M. 2010. godine, jer apelantica nije učestvovala u njenom zaključenju. Naime, prema stavu Vrhovnog suda, kako proizilazi iz zaključene vansudske nagodbe, tužitelj i S.M., regulisali su samo način otplate dugovanog iznosa i rokove, pa tom prilikom nije došlo do obnove (novacije) obaveze između vjerovnika i dužnika. Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 348. stav 2. ZOO izričito određeno šta nije obnova, tj. da sporazumom povjerioca i dužnika kojim se mijenja ili dodaje odredba o roku, o mjestu ili načinu ispunjenja ne smatraju se „prenovom“, a da obnova postoji samo kada se vjerovnik i dužnik usaglase da će postojeće obaveza zamijeniti novom, s tim da stara (postojeća) obaveza prestaje, a nova mora imati različitu glavnu činidbu ili različitu pravnu osnovu, a što u konkretnom nije slučaj. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da nema osnova za primjenu odredaba člana 350 stav. 2. i 417. stav 1. ZOO prema kojima prestaje jemstvo, te da se obnovom koju je vjerovnik učinio sa jednim solidarnim dužnikom oslobađaju i ostali dužnici ukoliko nisu sudjelovali u obnovi, pa da ih nova obaveza više ne obavezuje.

AP-1653/18

3. Predrag Starčević i Brane Radanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Prijedora, koje zastupa Mirko Šavija advokat iz Gradiške, podnijeli su 12. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 211365 17 Gž od 7. decembra 2017. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom apelanti su obavezani da solidarno isplate tužitelju („Hypo Alpe Adria Bank“ a.d. Banjaluka) dug po osnovu ugovora o kreditu, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka.

4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je 2006. godine između tužitelja i S.M. kao korisnika kredita, zaključen ugovor o kreditu koji je glasio na iznos od 15.000,00 KM sa rokom otplate od 60 mjeseci, a da su u navedenom ugovoru apelanti označeni kao jemci koji u skladu sa članom 13. Ugovora preuzimaju i odgovaraju za sve obaveze korisnika kredita, te da su apelanti navedeni ugovor u znak saglasnosti svojeručno i potpisali. Okružni sud je, također, naveo da, budući da je S.M. kasnio sa uplatama mjesečnih rata, a nakon toga i prestao da otplaćuje kredit, došlo je do raskida ugovora. S tim u vezi, Okružni sud se pozvao na odredbe člana 997. ZOO kojim je propisano da se ugovorom o jemstvu jemac obavezuje prema povjeriocu da će ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu dužnika ako to ovaj ne učini, kao i na odredbe člana 1004. istog zakona, kojim je propisano da ako se jemac obavezao kao jemac platac, on odgovara povjeriocu kao glavnom dužnik za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jemca ili i od glavnog dužnika i jemca u isto vrijeme (solidarno jemstvo). Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju tužitelj dokazao da glavni dužnik nije ispunio obavezu u roku koji mu je odredio kao povjerilac, a istu obavezu nisu ispunili ni apelanti kao jemci iako su dali izjavu činom potpisivanja ugovora o kreditu kojom su se solidarno obavezali da preuzimaju i odgovaraju za sve obaveze glavnog dužnika iz ovog ugovora. Zbog navedenog, prema stavu Okružnog suda, neosnovani su žalbeni prigovori apelanata da oni nisu zaključili ugovor o jemstvu, kao zaseban ugovor, budući da su potpisivanjem ugovora o kreditu garantovali ispunjenje obaveze glavnog dužnika, ukoliko on ne ispuni ugovorenu obavezu, a potpisujući administrativne zabrane, odnosno saglasnosti o pljenidbi, saglasili su se i ovlastili tužitelja kao kreditora da radi namirenja tražbine iz ugovora o kreditu zaplijeni dio njihove plate. Nadalje, u pogledu prigovora apelanata koji se odnose na prigovor zastarjelosti potraživanja, Okružni sud je ukazao da je predmetni ugovor o kreditu zaključen 29. maja 2006. godine, te da je raskinut 4. juna 2012. godine, što proizilazi iz obavijesti tužitelja upućene S.M. i apelantima. Okružni sud je, također, ukazao da je S.M. 28. marta 2014. godine, tj. nakon raskida ugovora, izvršio uplatu u iznosu od 125,00 KM, a kako je predmetna tužba podnesena 8. marta 2015. godine, to proizilazi da je tužba podnesena prije isteka roka u kojem je tužitelj ovlašten da zahtjeva ispunjenje dospjele novčane obaveze iz ugovora o kreditu u smislu odredaba čl. 371. i 374. ZOO (prema kojima potraživanja zastarijevaju za deset godina, odnosno tri godine).

AP-1805/18

5. D. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Marko Pisarević advokat iz Brčkog, podnio je 21. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Mal 096413 17 Rev od 26. februara 2018. godine kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Apelacionog suda broj 96 0 Mal 096413 17 Gž od 26. jula 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4434/17 od 20. decembra 2017. godine, konstatuje se da je navedena presuda Apelacionog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju obavezani su apelant, S.S. i D.S. da tužitelju N.G., na ime duga, solidarno isplate ukupan iznos od 2.659,92 KM.

6. Apelacioni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je u toku postupka utvrđeno da je tužitelj, kao jemac, na ime izmirenja duga po osnovu ugovora o kreditu (koji je M.S.S., kao pravni prednik apelanta i drugih tuženih, zaključila sa LT Gospodarskom bankom d.d. Sarajevo 2005. godine) isplatio dug u iznosu od 2.659,92 KM u ime M.S.S. Apelacioni sud je, također naveo da, budući da je M.S.S. preminula, te da su se apelant i drugi tuženi, kao njeni nasljednici, u ostavinskom postupku prvo prihvatili svog nasljednog dijela, a nakon toga svoje zakonske nasljedne dijelove ustupili zakonskom nasljedniku D.S., proizilazi da apelant i drugi tuženi odgovaraju za dugove M.S.S. U vezi s tim, Apelacioni sud je zaključio da u konkrentom slučaju, suprotno tvrdnjama apelanta i drugih tuženih, nema pravno značenje navedeno odricanja od nasljedstva i nije od uticaja na odgovornost nasljednika za ostaviočeve dugove, pa je pravilan stav prvostepenog suda kada je apelanta i druge tužene obavezao da shodno odredbama čl. 154., 262., 997., 1002. i člana 1013. stav 1. ZOO solidarno isplate tužitelju predmetni regresni dug. Nadalje, Apelacioni sud je ukazao na odredbe člana 143. Zakona o nasljeđivanju kojim je propisano da nasljednik koji se odrekao nasljeđa ne odgovara za dugove ostaviočeve, dok je odredbom člana 137. istog Zakona propisano da se odricanje u korist određenog nasljednika ne smatra kao odricanje od nasljeđa, već se ovakvo odricanje smatra kao izjava o ustupanju svog nasljednog dijela. U vezi sa navedenim, Apelacioni sud je istakao da, budući da su se u konkretnom slučaju apelant i tuženi S.S., kao zakonski nasljednici iza preminule M.S.S. prvo prihvatili svojih zakonskih nasljednih dijelova i nakon toga iste ustupili zakonskom nasljedniku D.S., ne može se smatrati da su se apelant i S.S. odrekli od nasljeđa i time oslobodili od odgovornosti za dugove ostaviteljice, obzirom da za dugove ostavioca odgovara i nasljednik koji se odrekao nasljedstva u korist drugog određenog nasljednika, a u smislu gore navedenih odredaba člana 137. Zakona o nasljeđivanju. Nadalje, Apelacioni sud je zaključio da navodi iz žalbe apelanta i drugih tuženih da tužitelj tokom postupka uopšte nije dokazivao činjenice da li je vrijednost imovine dovoljna za izmirenje duga ostaviteljice, nisu od uticaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude, jer u slučaju da su apelant i drugi tuženi smatrali da naslijeđena imovina nije dovoljna za namirenje predmetnog duga, isti prigovor su trebali isticati tokom prvostepenog postupka, a što oni nisu učinili.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1). Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 528/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su apelante obavezali na isplatu predmetnih dugova, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, kao i Zakona o nasljeđivanju (u predmetu AP 1805/18). Ustavni sud u ovakvom postupanju sudova ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-528/18 (A. T., P. S., B. R. i D.S.) | Sudska praksa | Aktio