Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2325/18 (O. M.)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2325/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP-2325/18, rješavajući apelaciju Olje Mrđen, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Olja Mrđen protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 214931 18 Gž od 28. mart 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 214931 17 P2 od 22. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Olja Mrđen (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Zoran Opačić advokat iz Banjaluka, podnijela je 16. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 214931 18 Gž od 28. marta 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 214931 17 P2 od 22. decembra 2017. godine. Takođe, apelantkinja je tražila od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će se „odložiti izvršenje Presude Okružnog suda broj 71 0 P 214931 18 Gž od 28. mart 2018. godine dok Ustavni sud ne donese odluku o privremenoj mjeri koju je predložila“. U konkretnom slučaju Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 214931 17 P2 od 22. decembra 2017. godine odbijen je u cjelosti tužbeni zahtjev apelantkinje kojim je tražila da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Ulici Kralja Petra I Karađorđevića broj 11a, u Banjaluci (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
2. U obrazloženju prvostepene presude Osnovni sud je, između ostalog, naveo da iz Uvjerenja CJB Banja Luka od 12. decembra 2001. godine proizilazi da je apelantkinja na adresi predmetnog stana bila prijavljena od 20. decembra 1991. godine do 30. septembra 1998. godine, kada se odjavila sa navedene adrese. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da navedeno uvjerenje nije dovoljan dokaz da bi se utvrdila činjenica o zajedničkom življenju apelantkinje sa nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu Bosom Opačić (apelantkinjina baka). Osnovni sud je naveo da, osim toga, iz stanja spisa proizlazi da je apelantkinjina baka umrla 19. maja 1992. godine, dakle, da je apelantkinja sa nosiocem stanarskog prava u zajedničkom domaćinstvu živjela samo pet mjeseci, te da je nakon toga nastavila da koristi predmetni stan do 1998. godine, kada se odjavila sa navedene adrese. Osnovni sud je naveo da je odlučio kao u izreci presude shodno odredbama čl. 6. i
21. Zakona o stambenim odnosima, budući da apelantkinja tokom postupka nije dokazala trajnu zajednicu života sa nosiocem stanarskog prava. Pri tome, Osnovni sud je naveo da je o toj činjenici već odlučeno pravosnažnom presudom tog suda od 19. decembra 2012. godine (kojom je utvrđeno da apelantkinja i Siniša Stojičić nisu nosioci stanarskog prava na predmetnom stanu).
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni pravilno ocijenio da se u predmetnom postupku radi o presuđenoj stvari. Naime, Okružni sud je ukazao da je Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 052558 11 P 2 od 19. decembra 2012. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 052558 13 Gž 2 od 20. novembra 2013. godine, utvrđeno da Olja Opačić i Siniša Stojičić (kao tuženi) nisu nosioci stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Banjaluci, ulica Kralja Petra I Karađorđevića broj 11. S tim u vez,i Okružni sud navodi da je osnovan žalbeni prigovor apelantkinje da je prvostepeni sud nakon prethodnog ispitivanja tužbe, bio ovlašten da u skladu sa članom 67. stav 1. tačka 4) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) rješenjem odbaci tužbu, zbog pravosnažno presuđene stvari. Međutim, s obzirom da to nije učinjeno u navedenoj fazi postupka, Okružni sud je naveo da je pravilno odbijen tužbeni zahtjev apelantkinje kao neosnovan, pa se u ovom dijelu žalba ukazuje neosnovanom. Naime, Okružni sud je ukazao da je za postojanje presuđene stvari potrebno da se kumulativno ispune tri uslova i to: da postoji identitet stranaka, u istoj ili obrnutoj ulozi, identitet zahtjeva i identitet činjeničnog osnova. Okružni sud ističe da imajući u vidu navedene odluke redovnih sudova jasno je da se radi o presuđenoj stvari, s obzirom da se radi o istom stanu na kome je nosilac stanarskog prava bila baka apelantkinje koja je preminula 19. maja 1992. godine. Naprijed navedenim odlukama je pravosnažno utvrđeno da apelantkinja i Siniša Stojičić nisu nosioci stanarskog prava na predmetnom stanu, zbog čega je neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja navodi da je njen tužbeni zahtjev odbijen jer nije dokazala da je živjela u trajnoj zajednici sa svojom bakom Bosom Opačić i što je o ovoj činjenici već pravosnažno presuđeno presudom Osnovnog suda od 19. decembra 2012. godine. U vezi s tim, apelantkinja navodi da iz provedenih materijalnih dokaza tj. uvjerenja CJB Banjaluka i odluke CRCP, kao i iz izjave svjedoka M. M. proizilazi da je živjela sa svojom bakom u zajedničkom domaćinstvu sve do njezine smrti. Takođe, navodi da je prvostepeni sud, ukoliko je već prihvatio da se radi o presuđenoj stvari, tužbu trebao odbaciti u skladu sa članom 67. stav 4. ZPP, a ne odbiti..
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo osobito imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno, ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantkinjin zahtjev za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman