Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4494/17 (S.M. vl. STR "Dolce vita" iz Banja Luke)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Disciplinski postupak
- Radni odnos
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4494/17
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4494/17, rješavajući apelaciju S. M., vl. STR „Dolce vita“, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S. M., vl. STR „Dolce vita“ podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 126679 16 Gž 2 od 30. avgusta 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. S. M., vl. STR „Dolce vita“ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Branislav A. Rakić, advokat iz Banje Luke, podnio je 1. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 126679 16 Rev od 27. jula 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 126679 16 Gž 2 od 30. avgusta 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Prethodno je odlukom o dopustivosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2890/12 od 22. decembra 2016. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), odbačena kao preuranjena apelacija apelanata, evidentirana kao AP 4350/16, podnesena protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 126679 16 Gž 2 od 30. avgusta 2016. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv osporene presude Okružnog suda.
3. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Sanje Komljenović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 27. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju 9. i 16. aprila 2018. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Tužiteljica je protiv apelanta Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnijela tužbu radi zaštite prava iz radnog odnosa. U tužbi je navela da je kod apelanta bila zaposlena od decembra 2008. godine po osnovu ugovora na neodređeno vrijeme i da joj je apelant, nakon odlaska na bolovanje, po okončanju disciplinskog postupka 14. juna 2011. godine otkazao ugovor o radu.
7. Apelant u odgovoru na tužbu nije osporio činjenicu da je tužiteljica bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, ali je osporio tužbeni zahtjev da se kao nezakonita poništi odluka o otkazu ugovora o radu, uz obrazloženje da je tužiteljica neopravdano izostala s posla i da joj je iz tog razloga otkazan ugovor o radu.
8. Osnovni sud je po sprovedenom postupku donio Presudu broj 71 0 P 126679 14 P2 od 10. septembra 2015. godine kojom je odbio tužiteljicin tužbeni zahtjev da se poništi kao nezakonita apelantova odluka o prestanku radnog odnosa od 14. juna 2011. godine i da se apelantu naloži da je vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljala prije otkaza ili na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima, te je odbijen zahtjev da joj apelant na ime naknade štete zbog neisplaćenih plata isplati mjesečne novčane iznose (iznosi navedeni u izreci presude) počevši od 14. juna 2011. godine pa nadalje uz pripadajuće doprinose nadležnim fondovima.
9. U obrazloženju presude su prije svega navedene činjenične tvrdnje iz tužbe i odgovora na tužbu, te je sproveden obiman dokazni postupak, između ostalog, uvidom u materijalnu dokumentaciju i saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka. Nakon što je ocijenio sve izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, Osnovni sud je naveo da je u konkretnoj situaciji između parničnih stranaka bilo sporno pitanje zakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu. U takvoj situaciji, kako je obrazloženo, sud ima zadatak da ocijeni zakonitost izrečene disciplinske mjere koja zavisi od istinitosti činjenica na kojima je zasnovana. Takođe je napomenuto da je u smislu odredbi iz čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 128 stav 3 Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZR) teret dokazivanja na apelantu kao poslodavcu. Zatim je u obrazloženju presude naveden sadržaj relevantnih odredbi ZR kojima su regulisane povrede radne obaveze kao i prava i obaveze zaposlenika i poslodavca po osnovu radnog odnosa.
10. Pri donošenju odluke o neosnovanosti tužbenog zahtjeva Osnovni sud je imao u vidu da je tužiteljica bila privremeno spriječena za rad počevši od 30. maja 2011. godine, da je potvrda odnosno doznaka o privremenoj spriječenosti za rad za period 30. i 31. maj 2011. godine dostavljena apelantu kao poslodavcu (računovodstvu) 3. juna 2011. godine i da je tužiteljica bila dužna o privremenoj spriječenosti za rad obavijestiti poslodavca dostavljanjem potvrde nadležnog ljekara najkasnije u roku od tri dana. Imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužiteljica o nastupanju privremene spriječenosti za rad obavijestila apelanta kao poslodavca dostavljanjem doznake tek na dan 3. juni 2011. godine, po proteku zakonskog roka od tri dana iz člana 89 stav 1 ZR, utvrđeno je da je tužiteljica počinila težu povredu radne obaveze iz člana 98 stav 2 tačka 8 ZR koja se ogleda u neopravdanom izostanku s posla u trajanju od tri dana u kalendarskoj godini, za koju je apelant, kako je zaključio Osnovni sud nakon sprovođenja postupka za utvrđivanje odgovornosti, donio zakonitu odluku o prestanku radnog odnosa. Pri tome je sud imao u vidu da je apelant omogućio tužiteljici da bude saslušana i da iznese svoju odbranu, što ona nije iskoristila odbivši dati izjavu u disciplinskom postupku. S obzirom na to da je utvrđena zakonitost odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici, to je odbijen zahtjev za vraćanje na rad i naknadu štete za isplatu plata po osnovu radnog odnosa.
11. Okružni sud je, odlučujući o tužiteljicinoj žalbi, donio Presudu broj 71 0 P 126679 16 Gž 2 od 30. avgusta 2016. godine kojom je žalba uvažena i prvostepena presuda preinačena na način što je usvojen tužbeni zahtjev za poništenje kao nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa, te je apelant obavezan da tužiteljicu vrati na rad i da joj na ime neisplaćenih mjesečnih plata isplati određeni novčani iznos (precizno navedeno u izreci presude). U obrazloženju presude su ponovljene činjenične tvrdnje iz tužbe i zaključci prvostepene presude za koje drugostepeni sud smatra da su neprihvatljivi. U vezi s tim, prvostepena presuda je ispitana u smislu člana 221 ZPP, te je istaknuto da se osnovano žalbom ukazuje na nepravilnost zaključka prvostepenog suda da je propuštanjem blagovremenog dostavljanja obavještenja o spriječenosti za rad počinjena teža povreda radne obaveze. Prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda, kako je dalje obrazloženo, proizlazi da je tužiteljica bila u stalnom radnom odnosu kod apelanta, da je izostala s posla 30. maja 2011. godine kada joj je otvoreno bolovanje, da je nadležni ljekar doznaku za 30. i 31. maj 2011. godine izdao 3. juna 2011. godine, da je doznaka istog dana predata u računovodstvo apelanta kao poslodavca, da je apelant 2. juna 2011. godine donio odluku o pokretanju disciplinskog postupka protiv tužiteljice zbog teže povrede radne obaveze zbog izostanka s posla u trajanju od tri dana, da je zakazao disciplinsku raspravu za 14. juni 2011. godine i poziv uputio tužiteljici putem pošte 8. juna 2011. godine, da je disciplinska rasprava održana 14. juna 2011. godine kada je tužiteljici utvrđen prestanak radnog odnosa zbog neopravdanog izostanka sa rada od 30. maja 2011. godine do 14. juna 2011. godine. Slijedom takvog utvrđenja prvostepeni sud je zaključio da je propuštanjem blagovremenog obavještavanja apelanta kao poslodavca o privremenoj spriječenosti za rad u roku iz člana 89 stav 1 ZR tužiteljica počinila težu povredu radne obaveze koja se ogleda u neopravdanom izostanku s posla u trajanju od tri dana u kalendarskoj godini. Prvostepeni sud je naveo sadržaj relevantnih odredbi čl. 89 stav 1 i 98 stav 1 ZR iz kojih, kako je zaključio Okružni sud, ne proizlazi „neopravdan izostanak zaposlenog s posla u trajanju od tri dana“ odnosno „neblagovremeno obavještavanje poslodavca o razlozima spriječenosti za rad“, već je kao osnov prestanka radnog odnosa jednostranim raskidom ugovora o radu od poslodavca propisana „neopravdanost izostanka sa posla“. Budući da iz utvrđenih činjenica proizlazi da je tužiteljica s posla izostala opravdano zbog bolesti i da je to dokazala dostavljanjem potvrde (doznake) nadležnog ljekara, Okružni sud je ocijenio da nisu bili ispunjeni uslovi da joj radni odnos prestane po navedenom osnovu nezavisno od činjenice što je doznaku o bolovanju apelantu kao poslodavcu dostavila 3. juna 2011. godine umjesto 2. juna 2011. godine. Pored navedenog, Okružni sud je napomenuo da bi za primjenu odredbe člana 98 ZR kao otkaznog razloga, pored postojanja povrede radne obaveze, morala postojati i krivica zaposlenog kao subjektivni elemenat djela i uslov za odgovornost, koja u konkretnom slučaju ne postoji jer prema „izvještaju o trajanju privremene nesposobnosti
– spriječenosti za rad“ (doznake) proizlazi da ga je nadležni ljekar izdao sa danom 3. juni 2011. godine za dane 30. i 31. maj 2011. godine. Stoga činjenica da je „doznaka” koja je izdata 3. juna 2011. godine kada je i predata apelantu kao poslodavcu, a ne 2. juna 2011. godine kao treći dan od početka spriječenosti za rad ne može se pripisati u tužiteljicinu krivicu.
12. Okružni sud je zaključio da je u konkretnoj pravnoj stvari prvostepeni sud na pravilno činjenično utvrđenje pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je u smislu odredbe člana 229 stav 1 tačka 4 ZPP tužiteljicinu žalbu uvažio, osporavanu presudu preinačio i tužbeni zahtjev usvojio, nalazeći da je tužiteljici neopravdano otkazan ugovor o radu zbog čega je apelantova odluka kojom je tužiteljici prestao radni odnos poništena i apelant obavezan da tužiteljicu vrati na rad i rasporedi na odgovarajuće poslove, te da joj na ime izgubljenih mjesečnih plata isplati odgovarajući novčani iznos (precizno navedeno u izreci presude).
13. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Rješenje broj 71 0 P 126679 16 Rev od 27. jula 2017. godine kojim je revizija odbačena kao nedopuštena jer vrijednost osporavanog dijela presude u smislu člana 237 stav 2 ZPP ne prelazi iznos od 30.000,00 KM.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Smatra da je Okružni sud u okolnostima konkretnog slučaja pogrešno primijenio materijalno pravo proizvoljnim tumačenjem relevantnih odredbi ZR, konkretno odredbe člana 89 stav 1 ZR kojom je propisana dužnost zaposlenika u situaciji privremene spriječenosti za rad. Propisani rok od tri dana je prekluzivnog karaktera i upravo zbog toga, kako apelant smatra, Okružni sud je usvajajući tužbeni zahtjev izvođenjem pogrešnih zaključaka proizvoljno primijenio materijalno pravo.
15. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije apelant je obrazložio odbacivanjem revizije kao nedopuštene, iako je po njegovom mišljenju u okolnostima konkretnog slučaja postojao osnov da se o reviziji odluči meritorno, naročito s aspekta jedinstvene primjene prava u radnim odnosima.
b) Odgovor na apelaciju
16. Okružni sud, suprotno apelantovom stavu, smatra da u postupku donošenja odluke nije povrijedio apelantova prava na koja je apelacijom ukazano.
17. Tužiteljica je u opširnom odgovoru na apelaciju ukazala da u predmetnom parničnom postupku nije bilo sporno da li je opravdano izostala s posla, budući da to proizlazi iz medicinske dokumentacije, već samo da li je o svom izostanku s posla blagovremeno obavijestila apelanta (poslodavca) i da li eventualno neblagovremeno obavještavanje poslodavca o ovoj činjenici predstavlja povredu radne obaveze koja bi bila osnov za otkaz ugovora o radu. U vezi s tim je istakla da je u cijelosti pravilan zaključak iznesen u presudi Okružnog suda da „neblagovremeno obavještavanje poslodavca o razlozima izostanka sa posla“ ne predstavlja težu povredu radne obaveze, pa samim tim ni osnov za davanje otkaza ugovora o radu. Predložila je da Ustavni sud odbaci ili odbije apelaciju.
V. Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 229.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
[...] 4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo; [...]
19. U Zakonu o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) relevantne odredbe glase:
Član 89.
Radnik je dužan da najkasnije u roku tri dana od dana nastupanja privremene spriječenosti za rad u smislu propisa o zdravstvenom osiguranju o tome dostavi poslodavcu potvrdu nadležnog ljekara.
U slučaju teže bolesti, umjesto radnika, potvrdu poslodavcu dostavljaju članovi uže porodice ili druga lica sa kojima živi u porodičnom domaćinstvu.
Ako radnik živi sam, potvrdu je dužan da dostavi u roku od tri dana nakon prestanka razloga zbog kojih nije mogao da dostavi potvrdu.
Ljekar je dužan da izda potvrdu iz stava 1. ovog člana.
Ako poslodavac posumnja u opravdanost razloga za odsustvovanje sa rada u smislu stava 1. ovog člana, može da podnese zahtjev nadležnom organu ustanove radi utvrđivanja zdravstvene sposobnosti radnika, u skladu sa zakonom.
Način izdavanja i sadržaj potvrde o nastupanju privremene spriječenosti za rad u smislu propisa o zdravstvenom osiguranju sporazumno propisuje ministar u saradnji.
Član 98.
Težom povredom radnih obaveza smatra se takvo ponašanje radnika na radu ili u vezi sa radom kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, kao i ponašanje radnika iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć.
U skladu sa stavom 1. ovog člana, težom povredom radnih obaveza, zbog kojih poslodavac može da jednostrano raskine ugovor o radu sa radnikom, smatraju se:
1. odbijanje radnika da izvršava svoje radne obaveze određene ugovorom o radu, 2. krađa, namjerno uništenje, oštećenje ili nezakonito raspolaganje sredstvima poslodavca, kao i nanošenje štete trećim licima koju je poslodavac dužan naknaditi, 3. zloupotreba položaja, sa materijalnim ili drugim štetnim posledicama po poslodavca, 4. odavanje poslovne ili službene tajne, 5. namjerno onemogućavanje ili ometanje drugih radnika da izvršavaju svoje radne obaveze, čime se remeti proces rada kod poslodavca, 6. nasilničko ponašanje prema poslodavcu, drugim radnicima i trećim licima za vrijeme rada, 7. korišćenje alkoholnih pića ili droga za vrijeme radnog vremena, 8. neopravdan izostanak s posla u trajanju od tri dana u kalendarskoj godini, 9. davanje netačnih podataka i dokaza o činjenicama bitnim za zaključivanje ugovora o radu, 10. nasilje na osnovu pola, diskriminacija, uznemiravanje i seksualno uznemiravanje radnika i mobinga, 11. svako drugo ponašanje radnika kojim se nanosi šteta interesima poslodavca ili iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć.
Ako radnik učini propust u radu ili u vezi sa radom koji se ne smatra težom povredom radnih obaveza u smislu stava 1. ovog člana, poslodavac će ga pismeno upozoriti na takvo ponašanje, pa ukoliko radnik, i pored tog upozorenja, ponovi isti ili drugi propust, takvo ponovljeno ponašanje smatraće se težom povredom radnih obaveza zbog koje poslodavac može otkazati ugovor o radu.
[...] VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. Ustavni sud zapaža da je apelant u konkretnom slučaju u roku propisanim članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda podnio apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 71 0 P 126679 16 Rev od 27. jula 2017. godine kojim je odbačena njegova revizija kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u konkretnom slučaju je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 126679 16 Gž 2 od 30. avgusta 2016. godine kojom je meritorno odlučeno o tužiteljicinom tužbenom zahtjevu, koju je apelant osporio u apelaciji broj AP 4350/16, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu.
23. Ustavni sud, dakle, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 4350/16 koja je odbačena kao preuranjena Odlukom broj AP 2890/16 od 22. decembra 2016. godine. Navedenu presudu apelant je primio 19. septembra 2016. godine i protiv te odluke je 17. novembra 2016. godine, dakle blagovremeno u roku od 60 dana, podnio apelaciju evidentiranu pod brojem AP 4350/16, koja je odbačena kao preuranjena (vidi tačka 2 ove odluke). Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da predmetna apelacija ispunjava uslove propisane članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 13 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se postupak odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
29. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije svodi na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešnim zaključcima Okružnog suda koji je odlučio o tužiteljicinoj žalbi.
30. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03). Takođe, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03, i Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
31. U vezi s navodima apelacije, Ustavni sud zapaža da apelant problematizuje primjenu materijalnog prava smatrajući da je Okružni sud, za razliku od Osnovnog suda, prihvatanjem tužiteljicinog tužbenog zahtjeva za poništenje kao nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa i vraćanje na rad pogrešno protumačio odredbu člana 89 stav 1 ZR kojom je propisan postupak zaposlenika (konkretno tužiteljice) u slučaju privremene spriječenosti za rad, ne dajući pri tom valjane činjenične niti pravne razloge za zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se Okružni sud razmatrajući tužiteljicine žalbene prigovore kojima je takođe ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na prvostepenu presudu detaljno bavio tumačenjem relevantnih odredbi ZR, nalazeći da je prvostepeni sud odbijanjem tužiteljicinog tužbenog zahtjeva za poništenje kao nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa pogrešno primijenio materijalno pravo. S tog aspekta, Okružni sud je u obrazloženju svoje odluke jasno naveo da osnov za prestanak radnog odnosa iz člana 98 stav 1 ZR (teže povrede radnih obaveza) nije „neblagovremeno obavještavanje poslodavca o razlozima spriječenosti za rad“, kako je pogrešno zaključio prvostepeni sud, nego „neopravdanost izostanka s posla“. Budući da je u predmetnom slučaju, kako je dalje obrazložio Okružni sud, tužiteljica izostala s posla opravdano i tu činjenicu dokazala potvrdom (doznakom) izdatom od nadležnog ljekara, proizašao je zaključak da joj radni odnos kod apelanta nije mogao prestati po osnovu neopravdanog izostanka s posla, bez obzira na činjenicu što je potvrdu o bolovanju apelantu kao poslodavcu dostavila sa danom zakašnjenja (3. umjesto 2. juna 2011. godine) kao četvrtim umjesto trećim danom opravdane spriječenosti za rad. Stoga je Okružni sud, nalazeći da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, primjenom odredbe iz člana 229 ZPP prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev usvojio ocjenjujući da u okolnostima konkretnog slučaja nije postojao osnov da apelant tužiteljici otkaže ugovor o radu.
32. Imajući u vidu sve navedeno, u smislu prethodno navedenih standarda i principa, Ustavni sud smatra da je Okružni sud odlučujući u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, naveo jasne i argumentovane razloge zasnovane na relevantnim odredbama ZR u vezi s osnovanošću tužiteljicinog tužbenog zahtjeva iz kojeg proizlazi apelantova obaveza za njeno vraćanje na rad i isplatu neisplaćenih mjesečnih plata, primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena odluka ne krši apelantova ustavna prava, nego upravo suprotno, sadrži jasan odgovor zbog čega je tužbeni zahtjev usvojen kao osnovan, te da u obrazloženju osporene odluke nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava.
33. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da dato obrazloženje u cijelosti zadovoljava zahtjev prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i da su stoga navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje neosnovani.
Pravo na imovinu
34. Apelant ukazuje da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava takođe zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju takođe neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
35. Apelacijom je takođe ukazano na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek, i to u vezi s procesnim aspektima prava na pravično suđenje, konkretno da o reviziji kao vanrednom pravnom lijeku zbog neoznačavanja vrijednosti spora i novčanog cenzusa osporavanog dijela drugostepene presude nije donesena meritorna odluka. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnom parničnom postupku imao ulogu pasivno legitimisane stranke u postupku, dakle imao status tuženog, da u odnosu na prvostepenu presudu nije imao razloga izjavljivati žalbu jer je tom presudom tužbeni zahtjev bio odbijen, ali da je u žalbenom postupku učestvovao davanjem odgovora na žalbu. Zatim je u odnosu na drugostepenu presudu imao i koristio zakonom propisani pravni lijek u predmetnom parničnom postupku (revizija), a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao na način kako je apelant očekivao ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelacioni navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne odredbe materijalnog prava, konkretno relevantne odredbe ZR, pri čemu je dato jasno obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim ili pogrešnim.
37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava dovodi u kontekst identičnih navoda istaknutih u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
38. Nema kršenja prava iz člana 13 Evropske konvencije koje je u okolnostima konkretnog slučaja dovedeno u vezu s primjenom procesnog aspekta prava na pravično suđenje jer je apelant imao i koristio pravni lijek, a ishod odlučivanja o pravnom lijeku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud smatra da su navodi u pogledu navodnog kršenja ovog prava neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.
39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu odluke.
40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman