Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2755/16 (O.M.)

Odluka donesena 11. 05. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • In dubio pro reo
  • Zastara
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2755/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 05. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2755/16, rješavajući apelaciju O.M., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija O.M. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 K 068750 15 Kž od 14. aprila 2016. godine i Presude Opštinskog suda u Bihaću broj 17 0 K 068750 15 K od 30. septembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. O.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanskog Petrovca podnio je 27. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 K 068750 15 Kž od 14. aprila 2016. godine i Presude Opštinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 17 0 K 068750 15 K od 30. septembra 2015. godine. Apelant je dostavio podneske 1. avgusta i 16. novembra 2016. godine, te 3. maja 2017. godine.

2. Apelant je u apelaciji predložio da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom bi se odložila primjena i početak izvršenja pravosnažne Presude broj 17 0 K 068750 15 Kž od 14. aprila 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2755/16 od 19. jula 2016. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 11. i 12. jula 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Kantonalni sud, Opštinski sud i Tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju 12. i 14. jula 2016. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

7. Apelanta u svojstvu osumnjičenog 25. juna 2013. godine ispitala su ovlašćena službena lica PS Bosanski Petrovac zbog postojanja sumnje da je počinio krivično djelo krivotvorenje isprave iz člana 373 stav 1 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH).

8. Kantonalno tužilaštvo je protiv apelanta 25. juna 2015. godine Opštinskom sudu podnijelo optužnicu broj T01 0 KT 0016928 13 zbog krivičnog djela krivotvorenje isprave iz člana 373 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZFBiH. Optužnica je potvrđena 3. jula 2015. godine.

9. Presudom Opštinskog suda broj 17 0 K 068750 15 K od 30. septembra 2015. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo krivotvorenje isprave iz člana 373 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZFBiH. Za počinjenje navedenog krivičnog djela Opštinski sud je apelantu izrekao uslovnu osudu kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo.

10. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je apelant, iznoseći svoju odbranu na glavnom pretresu, u prisutnosti branioca priznao izvršenje krivičnog djela navedenog u izreci presude. Apelantovo priznanje dato na glavnom pretresu je potpuno i u skladu sa dokazima koje je Tužilaštvo prikupilo tokom istrage. Naime, iz sprovedenih dokaza proizilazi da je apelant zaista tokom 2005. godine nabavio lažnu potvrdu u kojoj je navedeno da je u JPŠ „Srpske šume RS“, Š-G "Birač" Vlasenica stekao radni staž u trajanju od dvije godine, jedan mjesec i 28 radnih dana, te da je tu potvrdu upotrijebio na način da ju je predao Kantonalnom ministarstvu poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Unsko-sanskog kantona - Kantonalnoj upravi za šumarstvo u svrhu zaposlenja i da je na osnovu te potvrde 20. jula 2005. godine zasnovao radni odnos koji još uvijek traje. Dakle, iz ovako utvrđenog činjeničnog stanja slijedi zaključak da je apelant počinio krivično djelo navedeno u izreci presude, odnosno da se u njegovim radnjama u subjektivnom i u objektivnom pogledu ostvaruju sva potrebna obilježja krivičnog djela krivotvorenje isprave iz člana 373 stav 2 u vvezi sa stavom 1 KZFBiH.

11. Apelant je 28. oktobra 2015. godine izjavio žalbu u kojoj je naveo da iz činjeničnog opisa optužnice proizilazi da mu se stavlja na teret da je predmetno krivično djelo počinio u neutvrđeno vrijeme tokom 2005. godine, zbog čega je prvostepeni sud morao primijeniti princip in dubio pro reo i donijeti odbijajuću presudu, jer je u smislu člana 15 stav 1 tačka d) KZFBiH nastupila zastara krivičnog progona.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 K 068750 15 Kž od 14. aprila 2016. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda.

13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi žalbeni prigovori da je prvostepeni sud povrijedio krivični zakon kada je donio pobijanu presudu. Naime, za razliku od navoda apelantove žalbe, ovaj sud smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelanta proglasio krivim i za svoje zaključke dao je valjane razloge, pa ih kao takve prihvata i ovaj sud. Stoji činjenica da je odredbom člana 15 stav 1 tačka d) KZFBiH propisano da se krivično gonjenje ne može preduzeti kad od učinjenja krivičnog djela protekne 10 godina za krivična djela s propisanom kaznom zatvora više od tri godine. Međutim, radi se o relativnoj zastarjelosti krivičnog progona s obzirom na to da je odredbom člana 16 stav 6 KZFBiH propisano da zastarjelost (apsolutna) krivičnog gonjenja nastupa u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko zakon propisuje za zastarjelost krivičnog gonjenja. Kako iz sadržaja spisa proizilazi da je krivično gonjenje preduzeto prije proteka roka od 10 godina, to u konkretnoj pravnoj situaciji nije nastupila relativna zastarjelost krivičnog gonjenja.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant tvrdi da su redovni sudovi u osporenim presudama prešli granice svojih ovlašćenja u tumačenju instituta zastarjelosti krivičnog progona. S tim u vezi, apelant ukazuje da radnja ispitivanja u svojstvu osumnjičenog od 25. juna 2013. godine preduzeta nakon proteka više od osam godina nije mogla dovesti do prekida toka zastarjelosti, pa imajući u vidu da mu se stavlja na teret da je krivično djelo počinio tokom 2005. godine a da je protiv njega podignuta optužnica 25. juna 2015. godine proizilazi da su redovni sudovi trebali primijeniti princip in dubio pro reo i utvrditi da je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja. Takođe, apelant je u apelaciji i podnescima od 1. avgusta i 16. novembra 2016. godine, te 3. maja 2017. godine ukazao na uticaj navedenih presuda na njegov radnopravni status, te promjenama koje su se desile u vezi sa njegovim radnim odnosom.

b) Odgovor na apelaciju

15. Kantonalni sud nije davao odgovor na apelantove navode iznesene u apelaciji, te je predložio da Ustavni sud odluku donese na osnovu stanja u spisu.

16. Opštinski sud je istakao da pravilnim tumačenjem pojma upotreba krivotvorene isprave proizilazi da se u ovom predmetu radi o trajnom krivičnom djelu u kojem protivpravno stanje traje sve dok se u matičnoj knjizi Kantonalne uprave za šumarstvo nalazi krivotvorena isprava po kojoj je apelant zasnovao radni odnos i radio sve do otkrivanja izvršenog krivičnog djela, zbog čega taj sud smatra da nije nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja, kako se neosnovano navodi u apelaciji.

17. Tužilaštvo je navelo da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uslovi za prekid zastare krivičnog progona uslijed procesnih radnji usmjerenih ka krivičnom gonjenju apelanta kao počinioca krivičnog djela koje su preduzeli nadležni organi radi krivičnog gonjenja određenog počinioca krivičnog djela i koje su zakonite, što apelant i ne osporava. S tim u vezi, Tužilaštvo smatra da su redovni sudovi prilikom vođenja krivičnog postupka i donošenja osporenih odluka u svemu postupali u skladu sa zakonom i odredbama člana 6 Evropske konvencije.

V.Relevantni propisi

18. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 15. stav 1. tačka d) Zastara krivičnog progona (1) Ako u ovom Zakonu nije drugačije propisano, krivični progon ne može se preduzeti kada od počinjenja krivičnog djela protekne:

d) deset godina za krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko tri godine;

Član 16.

Tok i prekid zastare krivičnog progona (1) Zastara krivičnog progona počinje od dana kada je krivično djelo počinjeno.

(2) Zastara ne teče za vrijeme za koje se po zakonu krivični progon ne može preduzeti ili nastaviti.

(3) Zastara se prekida svakom postupovnom radnjom koja se preduzima radi progona počinioca zbog počinjenog krivičnog djela.

(4) Zastara se prekida i kada počinilac, u vrijeme dok teče rok zastare, počini isto tako teško ili teže krivično djelo.

(5) Sa svakim prekidom zastara počinje ponovno teći.

(6) Zastara krivičnog progona nastupa u svakom slučaju kada protekne dvaput onoliko vremena koliko zakon propisuje za zastaru krivičnog progona.

Član 373.

Krivotvorenje isprave (1) Ko izradi lažnu ispravu ili preinači pravu ispravu s ciljem da se takva isprava upotrijebi kao prava, ili ko lažnu ili preinačenu ispravu upotrijebi kao pravu ili je nabavi radi upotrebe, kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(2) Ko krivično djelo iz stava 1. ovoga člana počini u pogledu javne isprave, oporuke, mjenice, čeka, javne ili službene knjige ili druge knjige koja se po zakonu mora voditi, kazniće se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.

19. Zakon o krivičnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 313. tačka c) Povrede Krivičnog zakona Povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen u pitanju:

c) da li postoje okolnosti koje isključuju krivični progon, a naročito da li je nastupila zastara krivičnog progona ili je progon isključen uslijed amnestije ili pomilovanja ili je stvar već pravosnažno presuđena.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Kantonalnog suda broj 17 0 K 068750 15 Kž od 14. aprila 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporenu presudu apelant primio 28. aprila 2016. godine, a da je podnio apelaciju 27. juna 2016. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant osporava presude redovnih sudova tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.(…) 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

27. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem krivičnog djela krivotvorenje isprave, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

28. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno na njegovu štetu tumačili odredbe o zastarjelosti krivičnog gonjenja iz KZFBiH. U vezi sa time, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

29. Ustavni sud podsjeća da se, prema praksi Evropskog suda, zastara može definisati kao zakonsko pravo počinioca krivičnog djela da ne bude gonjen ili kažnjen nakon proteka određenog vremena od počinjenja krivičnog djela. Rokovi zastare, koji su uobičajena karakteristika domaćih pravnih sistema država članica Evropske konvencije, služe različitim ciljevima koji uključuju pravnu sigurnost i konačnost i sprečavaju kršenje prava počinioca krivičnog djela (vidi, Evropski sud, Coëme i drugi protiv Belgije, presuda od 22. juna 2000. godine, st. 145 i 146). Naime, razlozi pravne sigurnosti govore u prilog činjenici da se pojedinac ne može beskonačno držati u neizvjesnosti u pogledu pokretanja ili nastavka krivičnog progona i izvršenja krivičnih sankcija. Prema KZFBiH, zastara predstavlja jedan od zakonskih osnova uslijed kojeg prestaje ovlašćenje nadležnih organa za krivični progon, odnosno pravosudnih organa na pokretanje krivičnog postupka ili nastavljanje već započetog krivičnog postupka protiv određenog lica za određeno krivično djelo. Naime, odredbom člana 15 KZFBiH propisani su zastarni rokovi u kojima se nakon proteka određenog vremena od izvršenja krivičnog djela ne može pokrenuti krivični postupak, dok su odredbom člana 16 KZFBiH propisana pravila o toku i prekidu zastarjelosti krivičnog progona. U odnosu na prekid zastarjelosti krivičnog progona, koje se postavlja kao pravno pitanje u predmetnoj apelaciji, u članu 16 stav 5 ZKPFBiH propisano je da prekid krivičnog progona ima kao posljedicu da se vrijeme zastare koje je proteklo do nastupanja prekida zastare ne računa u rok zastare i taj rok po prestanku osnova za prekid teče iznova. Za nastupanje prekida zastare potrebno je, dakle, utvrditi da li preduzeta radnja ima karakter procesne radnje i da li je preduzeta od nadležnog organa krivičnog progona ili od lica koje je ovlašćeno za preduzimanje procesne radnje u konkretnom slučaju.

30. Dovodeći u vezu navedeno sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je apelant prigovor zastare krivičnog progona prvi put istakao u žalbi Kantonalnom sudu koji je zaključio da iz sadržaja spisa proizilazi da je krivično gonjenje preduzeto prije proteka roka od 10 godina, odnosno da u konkretnoj pravnoj situaciji nije nastupila relativna zastara krivičnog progona. Ustavni sud uočava da iz stanja u spisu proizilazi da je tokom postupka utvrđeno da je apelant predmetno krivično djelo počinio „U tačno neutvrđeno vrijeme tokom 2005. godine…“, te da je 25. juna 2013. godine preduzeta prva procesna radnja prema apelantu s ciljem krivičnog progona, kada je apelant ispitan u svojstvu osumnjičenog. U vezi sa time, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju postupak protiv apelanta vođen u vezi sa izvršenjem krivičnog djela krivotvorenje isprave (član 373 stav 2) za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca do pet godina. S obzirom na to da se za predmetno krivično djelo apelantu mogla izreći kazna zatvora više od tri godine, Ustavni sud uočava da bi, u smislu odredbe člana 15 stav 1 tačka d) KZFBiH, relativna zastarjelost krivičnog progona nastupila 10 godina od izvršenja krivičnog djela, a da bi, u smislu odredbe člana 16 stav 6 KZFBiH, apsolutna zastarjelost nastupila nakon proteka 20 godina od izvršenja krivičnog djela. Imajući u vidu da se apelantu stavlja na teret da je krivično djelo počinio tokom 2005. godine, te da radnja ispitivanja apelanta u svojstvu osumnjičenog od 25. juna 2013. godine nesporno predstavlja radnju koja ima karakter postupovne radnje koja je preduzeta od lica ovlašćenih za preduzimanje tih radnji u konkretnom slučaju i koja je dovela do prekida toka zastare, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da su navedeni zastarni rokovi zaista protekli, odnosno da su redovni sudovi u konkretnom slučaju trebali primijeniti načelo in dubio pro reo. Stoga, Ustavni sud nalazi da su neosnovani apelantovi navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe o zastarjelosti krivičnog gonjenja, odnosno da je apelantovim navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.

Ostali navodi

32. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da apelant, izuzev pozivanja na navedenu odredbu Ustava BiH koja garantuje zabranu diskriminacije, u obrazloženju apelacije nije ukazao u čemu se sastoji povreda toga prava, zbog čega Ustavni sud ove apelantove tvrdnje nije ni razmatrao.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije budući da apelantovim navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u vezi sa pitanjem zastarjelosti krivičnog progona nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz navedenih članova.

34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman