Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1311/18 (Rudnik soli „Tuzla“ d.d. Tuzla)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1311/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1311/18, rješavajući apelaciju Rudnika soli „Tuzla“ d.d. Tuzla, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rudnik soli „Tuzla“ d.d. Tuzla protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 136661 17 Rev od 3. oktobra 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rudnik soli „Tuzla“ d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Mehmed Mrkaljević, advokat iz Tuzle, podnio je 5. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 136661 17 Rev od 3. oktobra 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljima (F.O., V.J., K.O., Š.M., M.M i N.K., svi djeca M.O.) na ime naknade štete pričinjene na njihovom poljoprivrednom zemljištu, stablima voća i izgubljene koristi od poljoprivrednih kultura na parcelama označenim kao k.č. br. 1053/1 i 1055 upisane u pl. broj 169 za KO Kosci isplati određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12. oktobra 2009. godine, kao dana donošenja ranije prvostepene presude, pa do konačne isplate.
3. U obrazloženju drugostepene presude, drugostepeni sud je, pored ostalog, istakao da ne stoje žalbeni navodi da je u predmetnoj pravnoj stvari prvostepeni sud trebao prihvatiti prijedlog apelanta te odrediti za vještačenje stručne institucije i to Rudarski institut u Tuzli i Poljoprivredni fakultet u Sarajevu, jer za to prevashodno nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 155. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim, ukazano je da je odredbom člana 149. stav 4. ZPP propisano da će se složenija vještačenja povjeriti prvenstveno stručnim ustanovama. Međutim, istaknuto je da se u konkretnom slučaju i po mišljenju drugostepenog suda ne radi o vještačenjima koja su toliko teška i složena da na izradi nalaza i mišljenja treba da radi više stručnjaka ili da se pri izradi nalaza i mišljenja trebaju koristiti posebna tehnička sredstva i oprema s kojom predložene ustanove raspolažu. Naime, navedeno je da je na pripremnom ročištu, na kojem je vršena koncentracija dokaza, tužiteljska strana predložila vještačenja po vještacima pojedincima, a takvom prijedlogu se nije protivio punomoćnik apelanta. Također, ukazano je da su dati nalazi i mišljenja kao i usmeni iskazi vještaka geologa i vještaka poljoprivredne struke jasni, potpuni i nisu protivriječni sami sebi niti ostalim izvedenim dokazima. Nadalje, istaknuto je da su se vještaci na glavnoj raspravi, suprotno žalbenim prigovorima, izjasnili na sva apelantova pitanja dajući potrebna razjašnjenja, pa se stoga žalbeni prigovori pokazuju neosnovanim, a pri tome prvostepeni sud nije povrijedio odredbu člana 155. ZPP. Drugostepeni sud je naveo da je ovo tim prije što je prvostepeni sud podvrgao kritičkoj analizi nalaze i mišljenja vještaka, kao i usmene iskaze tih vještaka, te je shodno navedenom imao uporište u izvedenom dokazu vještačenjem po vještaku geologu za svoj zaključak da su radovi apelanta u uzročnoj vezi sa nastalim oštećenjima na nekretninama tužitelja, koje su predmet tužbenog zahtjeva i da je apelant odgovoran za nastalu štetu po principu objektivne odgovornosti shodno relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
4. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude naveo da je predmet spora zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete koja je nastala na njihovom poljoprivrednom zemljištu i stablima voća, kao i izgubljene koristi od poljoprivrednih kultura, a zbog posljedica klizišta tla stvorenog radnjama odnosno propustima od strane apelanta. Naime, Vrhovni sud je istakao da je u toku postupka utvrđeno da je prednik tužitelja M.O. bio posjednik predmetnih parcela, koje parcele su upisane i u zemljišnoj knjizi i koje su tužitelji naslijedili temeljem pravosnažnog rješenja o nasljeđivanju. Nadalje, konstatovano je da je na parcelama tužitelja postojalo staro aktivno klizište K1, koje je apelant sanirao, ali da vode koje nisu adekvatno kaptirane pri sanaciji terena u radničkom krugu i koje teku nekontrolisano gravitaciono niz padinu u parcele tužitelja, su glavni uzrok pojavi klizanja tla na spornom terenu, da je klizište i sada vrlo aktivno, a na što su negativno uticale i obimne padavine u periodu 2001. – 2004. godina i ubrzale proces klizanja. Shodno tome, ocijenjeno je da su neadekvatan prilaz, izmijenjena konfiguracija, nemogućnost mehanizovane obrade, te smanjeni prinos doveli i do umanjenja tržišne vrijednosti parcela k.č. broj 1053/1 za 50%, a k.č. broj 1055 za 40%, kao i do smanjenog prinosa od poljoprivredne proizvodnje i voća, tako da je procijenjena ukupna šteta u određenom novčanom iznosu. Vrhovni sud je ukazao da su na tako utvrđeno činjenično redovni sudovi pravilno primijenili relevantne odredbe ZOO kada su usvojili tužbeni zahtjev. Naime, radovi koje je izvodio apelant u rudničkom krugu, da nije izvršio adekvatnu sanaciju terena, odnosno nisu adekvatno kaptirane vode koje su uzrokovale klizanje tla na parcelama tužitelja, bez sumnje predstavljaju opasnu djelatnost, koja je po utvrđenju redovnih sudova, prouzrokovala oštećenja na poljoprivrednom zemljištu, stablima voća i dovela do nemogućnosti poljoprivrednog iskorištavanja. Pri tome, apelant nije dokazao da ove radnje odnosno propusti nisu bili uzrok štete koja je pričinjena tužiteljima, što bi ga u skladu sa članom 173. ZOO oslobodilo od odgovornosti za nastalu štetu. Najzad, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana
186. ZOO, regulisano da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, a u skladu sa članom 277. ZOO regulisano je da dužnik koji zakasni sa ispunjenjem obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu, pa je pravilan stav redovnih sudova kada su zakonsku zateznu kamatu dosudili od 12. oktobra 2009. godine krećući se u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da nije prihvaćen njegov prijedlog za obavljanje nadvještačenja iz oblasti geologije i oblasti poljoprivrede, te da slijedom toga redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primijenili relevantne odredbe ZPP i ZOO.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelanta odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka, dali detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP-a i ZOO-a na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, jasno obrazložio zbog čega u konkretnom slučaju nije bilo mjesta za provođenje vještačenja od strane stručnih ustanova, u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević