Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2052/16 (H. Č.)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2052/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP-2052/16, rješavajući apelaciju Harisa Čauševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Harisa Čauševića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 002596 16 Kž 33 od 7. marta 2016. godine i S1 2 K 002596 11 K od 14. decembra 2015. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Haris Čaušević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ifet Feraget, advokat iz Sarajeva, podnio je, 12. maja 2016. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 002596 16 Kž 33 od 7. marta 2016. godine i S1 2 K 002596 11 K od 14. decembra 2015. godine.
2. Sud BiH je rješenjem broj S1 2 K 002596 11 K od 14. decembra 2015. godine obavezao apelanta da naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 82.072,54 KM.
3. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je pravosnažnom presudom Suda BiH broj S1 2 K 002596 14 Kžk, od 15. jula 2015.godine, kojom je apelant oglašen krivim za krivično djelo terorizam iz člana 201. stav 5. tač. a), d) i f) Krivičnog zakona BiH i izrečena mu kazna zatvora u trajanju od 35 godina, obavezan, na osnovu čl. 186. i 188. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), da nadoknadi sve troškove postupka u odnosu na osuđujući dio presude, a o čijoj visini će sud odlučiti posebnim rješenjem po pribavljanju svih podataka.
4. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da su se troškovi postupka sastojali od troškova nastalih po osnovu odbrane po službenoj dužnosti, troškova vještaka, kao i troškova prevoza i ishrane svjedoka radi neposrednog saslušanja pred sudom i sudskog paušala. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizilazi da su najprije obračunati troškovi po osnovu odbrane po službenoj dužnosti, a na osnovu pojedinačno pobrojanih naloga suda za isplatu troškova braniocu, glavnom braniocu i dodatnom braniocu u ukupnom iznosu oda 115.971,15 KM.
5. Nadalje, Sud BiH je obračunao troškove po osnovu prevoza i ishrane svjedoka radi saslušanja pred sudom, vodeći računa o fazi postupka u kojoj su nastali odnosno broju saoptuženih u pojedinim dijelovima postupka a radi srazmjerne podjele troškova i utvrđivanja dijela koji je dužan naknaditi apelant. S tim u vezi je ukazano da se do 12. januara 2012. godine postupak vodio protiv šest optuženih, pa da se slijedom toga do navedenog datuma, na apelanta odnosi 1/6 troškova koji su po tom osnovu nastali a o kojim je odlučeno na osnovu pojedinačno pobrojanih ranije donijetih rješenja. Slijedom navedenog od ukupno utvrđenih troškova u iznosu od 4.031,50 KM apelant je obavezan naknaditi 1/6 tj. 671,00 KM. Nadalje, u periodu od 12. januara do 25. aprila 2012. godine postupak se vodio protiv tri optužena, pa se na apelanta odnosila 1/3 troškova koji su nastali po tom osnovu, o čemu je odlučeno na temelju pobrojanih ranije donijetih rješenja. U ovom periodu troškovi po ovom osnovu su iznosili 1.399,00 KM a apelant je obavezan da naknadi 1/3 tj. 466,33 KM. U periodu od 25. aprila 2012. godine do 12. juna 2014. godine postupak se vodio protiv dva optužena, pa se u navedenom periodu na apelanta odnosila ½ troškova koji su utvrđeni na temelju pojedinačno pobrojanih ranije donesenih rješenja. Troškovi u ovom periodu ukupno su iznosili 1295,60 KM a apelant je obavezan da naknadi ½ tj. 647,80 KM. Najzad, u periodu od 12. aprila 2014. godine do donošenja presude od 15. jula 2015. godine, postupak se vodio samo protiv apelanta pa je on i obavezan da ih nadoknadi. Na temelju pojedinačno pobrojanih ranije donijeti rješenja o naknadi troškova svjedocima i vještacima, apelant je obavezan da naknadi 4.351,19 KM.
6. Imajući u vidu broj saslušanih svjedoka, složenost postupka, ali i dužinu trajanja istog apelant je obavezan da nadoknadi sudski paušal u iznosu od 1000,00 KM.
7. Na temelju navedenog utvrđeno je da je apelant obavezan da naknadi troškove u sljedećim iznosima: troškovi branioca D.T. u iznosu od 1.923,00 KM, troškove glavnog branioca, advokata E.Š. u iznosu od 63.491,35 KM, troškove dodatnog branioca advokata Ifeta Ferageta od 50.556,80 KM, troškove isplaćene svjedocima i vještacima od 6.137,23 KM, te sudski paušal od 1000,00 KM odnosno ukupno 123.108,83 KM.
8. Sud BiH je dalje istakao da je pravosnažnom presudom od 15. jula 2015. godine u skladu sa čl. 186. i 188. ZKP BiH apelant obavezan da naknadi sve troškove postupka u odnosu na osuđujući dio presude, dok je za dio presude u kom se optužba protiv apelanta odbija, na osnovu člana 189. stav 1. ZKP BiH određeno da troškovi krivičnog postupka iz člana 185. stav 2. tač. a) do f) ZKP BiH, kao i nužni izdaci apelanta i nužni izdaci i nagrade branilaca padaju na teret budžetskih sredstava. Sud BiH je zaključio da se 2/3 ukupnih troškova postupka odnose na osuđujući dio presude, pa je apelanta obavezao da plati 2/3 troškova krivičnog postupka, a što iznosi 82.072,54 KM.
9. Sud BiH je rješenjem broj S1 2 K 002596 16 Kž 33 od 7. marta 2016. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu protiv rješenja od 14. decembra 2015. godine.
10. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je žalbu na prvostepeno rješenje od 14. decembra 2015. godine blagovremeno izjavio apelantov branilac. Nadalje, proizlazi da je na temelju uvida u spis utvrđeno da rješenje od 14. decembra 2015. godine nije dostavljeno i apelantovom braniocu, da je po nalogu suda ovaj propust otklonjen tako da je rješenje dostavljeno i njemu.
11. Nadalje, Sud BiH je na temelju uvida u prvostepeno rješenje zaključio da su troškovi pravilno utvrđeni i to kako u odnosu na svaku fazu postupka, tako i u odnosu na svaku radnju, te da je pravilno ocjenjeno da se na osuđujući dio presude odnosi 2/3 ukupnih troškova u konkretnom postupku. Stoga, neosnovanom je ocjenjena apelantova tvrdnja da je proizvoljno primijenjen član 188. (troškovi postupka kad je optuženi oglašen krivim) i član 189. (troškovi postupka u slučaju obustave postupka, oslobađajuće ili odbijajuće presude) ZKP BiH, kao i tok konkretnog postupka, te brojnost preduzetih radnji. Po ocijeni Suda BiH prvostepeni sud je primijenio jedino adekvatno i zakonito rješenje.
12. Neosnovanim je ocijenjen i apelantov zahtjev za oslobađanje od troškova postupka. S tim u vezi je ukazano da je predmet odlučivanja bilo utvrđivanje visine troškova krivičnog postupka koje je apelant dužan platiti na osnovu pravosnažne presude, te da nakon pravosnažnosti presude ne postoji mogućnost ulaganja žalbe na odluku kojom je utvrđena obaveza plaćanja već samo na utvrđenu visinu troškova.
13. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
14. U vezi s tim apelant navodi da je u žalbi na prvostepeno rješenje ukazivao da je prvostepeni sud proizvoljno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio relevantno pravo. Apelant ističe da se svi troškovi nastali u toku krivičnog postupka odnose i na tačke po kojim je optužba odbijena, kao i na tačke optužnice po kojim je prvostepenom presudom, koja je u ovom dijelu postala pravosnažna, oslobođen. Stoga smatra da iz ukupne mase troškova postupka (posebno onih koji se odnose na branioca po službenoj dužnosti) nije bilo moguće izdvajanje troškova za koje bi se moglo reći da su nastali povodom suđenja za jednu tačku optužnice po kojoj je osuđen. Po njegovom mišljenju postavlja se pitanje zbog čega je u osporenom prvostepenom rješenju Sud BiH potpuno izgubio iz vida da je prvostepenom presudom koja je u tom dijelu postala pravosnažna, oslobođen po jedenoj tački optužnice. Nadalje, apelant ukazuje da nije jasno na osnovu čega je zaključeno da se 2/3 troškova postupka odnose upravo na osuđujući dio presude a 1/3 na dio u kom je optužba odbijena odnosno koja količina dokaza (vještaka i svjedoka) je provedena po tački optužnice po kojoj je osuđen i vise versa po tački optužnice koja je odbijena. On smatra da je, s obzirom da je Sud BiH izdvojio 1/3 troškova u odnosu na odbijenu optužbu, trebao 1/3 troškova izdvojiti i u odnosu na oslobađanje od optužbe, te odrediti da 2/3 troškova padaju na teret budžetskih sredstava.
15. Apelant ističe da je sve ovo istakao i u žalbi na prvostepeno rješenje ali da je drugostepeni sud na ove tvrdnje samo naveo „da nalazi nejasnim, kako sa pravne tako i sa logične strane, navod branioca …“ prihvatajući kao pravilno osporeno prvostepeno rješenje pa stoga smatra da mu je uskraćeno i pravo na obrazloženu odluku.
16. Apelant je istakao i da je njegovom braniocu osporeno prvostepeno rješenje dostavljeno tek nakon što je izjavio žalbu na njega, pa da je tako povrijeđeno i njegovo pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4.) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Ustavni sud najprije zapaža da su konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom odluke redovnih sudova kojim je utvrđen iznos koji je apelant obavezan da palit na ime troškova krivičnog postupka. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje na to da je, osim glavnog predmeta krivičnog postupka koji se odnosi na rješavanje postojanja krivičnog djela, krivične odgovornosti i izricanja krivičnopravne sankcije optuženom, sastavni dio postupka i odlučivanje o troškovima tog postupka i da se o njima rješava isključivo u tom (krivičnom postupku) zajedno s glavnim predmetom. Slijedom toga, proizlazi da predmetni postupak uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3189/06 od 23. maja 2007. godine, tačka 46). Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
20. Suština apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je proizvoljno primijenjeno relevantno pravo.
21. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
22. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da su na temelju uvida u spis i prikupljanja potrebnih podataka utvrđeni po vrsti nastali troškove postupka u smislu člana 185. ZKP FBiH. Nadalje, a kako je to istakao i drugostepeni sud, nastali troškovi su pravilno utvrđeni i to kako u odnosu na svaku fazu postupka, tako i u odnosu na svaku radnju, pa je shodno tome i pravilan stav da se na osuđujući dio presude odnosi 2/3 ukupnih troškova u konkretnom postupku. Imajući u vidu da je apelant pravosnažnom presudom oglašen krivim i obavezan na naknadu troškova postupka kako je to propisano članom 188. stav 1. ZKP BiH, da se u smislu stava 2. istog člana osuđeni oslobađa od plaćanja troškova postupka u pogledu djela za koja je oslobođena optužbe, ukoliko se ti troškovi mogu izdvojiti iz ukupnih troškova, te da su u smislu člana 189. ZKP BiH redovni sudovi imali u vidu i da je jedan dio optužbi protiv apelanta odbijen pa da shodno tome u tom dijelu treba biti oslobođen troškova postupka, proizlazi da su apelantove tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni relevantnog prava očigledno neosnovane.
23. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovan.
24. Nadalje, apelant tvrdi da mu je prekršeno i pravo iz člana 13. Evropske konvencije jer je njegovom braniocu osporeno prvostepeno rješenje dostavljeno tek nakon što je izjavio žalbu na njega. Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporenog drugostepenog rješenju navedeno da je žalbu protiv prvostepenog rješenja blagovremeno izjavio apelantov branilac, da je na temelju uvida u spis drugostepeni sud utvrdio da prvostepeno rješenje nije dostavljeno apelantovom braniocu, te da je ovaj propust i otklonjen. Imajući u vidu da propust u dostavljanju osporenog prvostepenog rješenja apelantovom braniocu u konkretnom slučaju nije bio i prepreka da apelantov branilac blagovremeno izjavi žalbu, kao i da je nakon izjavljivanja žalbe propust u dostavljanju i otklonjen, Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman