Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1286/18 (J. M.)

Odluka donesena 05. 07. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1286/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-1286/18, rješavajući apelaciju Jasmina Musića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jasmin Musić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 021475 17 Rev od 21. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasmin Musić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mirjana Šarkinović, advokat iz Tuzle, podnio je 27. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 021475 17 Rev od 21. decembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom Suda BiH usvojena je revizija tužene (Bosna i Hercegovina – Ministarstvo odbrane BiH), pa je preinačena drugostepena presuda drugostepenog vijeća Suda BiH, na način da je apelantova žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu isplati naknadu u određenom novčanom iznosu na ime izmakle dobiti po osnovu naknade plata koje bi ostvario radom u mirovnoj misiji „Odlučna podrška“ u Afganistanu.

2. U obrazloženju presude Sud BiH je, pored ostalog, naveo da je nesporno utvrđeno da je apelant profesionalno vojno lice, zaposlen u Ministarstvu odbrane BiH koje je sprovelo postupak odabira kandidata za odlazak u operaciju podrške miru pod nazivom „Odlučna podrška" u Afganistanu. Nakon konačno provedene procedure, Komisija je izvršila izbor kandidata za navedenu misiju, na kojoj listi se apelant našao kao rezervni kandidat pod rednim brojem 5. Nadalje, konstatovano je da je nepravilno zaključilo drugostepeno vijeće Suda BiH, u preispitivanoj presudi, da iz provedenih dokaza jasno proizilazi da je tužena postupala nezakonito prilikom izbora kandidata, jer postupak nije proveden u skladu sa Kriterijima i procedurom za izbor kandidata za upućivanje pripadnika pješačke postrojbe OS BiH u operaciji podrške miru u sastavu Danskog kontigenta, a što je za posljedicu imalo onemogućavanje apelanta da odlaskom u mirovnu misiju ostvari novčanu dobit. Naime, iz provedenih dokaza proizilazi da od 45 kandidata koji su otišli u mirovnu misiju, njih 9 nije zadovoljilo uslove propisane Kriterijima, te kako se apelant našao na spisku kandidata koji su bili određeni kao rezerva i to kao prva rezerva sa najvećim brojem bodova, a što nije sporno ni za tuženu. Sud BiH je naglasio da je jedino sporno, kako je pravilno utvrdio prvostepeni sud, da li je tužena dužna apelantu isplatiti opredjeljeni iznos na ime izgubljene dobiti (zarade) zbog neodlaska apelanta u mirovnu misiju „Odlučna podrška“ u Afganistanu. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao da drugostepeno vijeće Suda BiH na pravilno utvrđeno činjenično stanje nije primijenilo relevantne odredbe materijalnog prava, jer je pri odlučivanju o tužbenom zahtjevu bilo od značaja pobijanje odluke o izboru kandidata, a što apelant nije postavio u svom tužbenom zahtjevu. Prema tome, Sud BiH je konstatovao da potvrđuje stav prvostepene presude po kojoj, kako se tužbom ne traži utvrđenje nezakonitosti postupka izbora kandidata i sljedstveno tome poništenje postupka odabira kandidata, sporna procedura, postupak i odluke tužene su i dalje pravno egzistirajuće. Nadalje, Sud BiH je istakao da je pravilno konstatovano u prvostepenoj presudi da za apelanta nije sporna činjenica da je bio raspisan konkurs, da je vođen postupak, da postoji odluka o konačnoj rang listi kandidata za odlazak u vojnu misiju, ali i da pored toga apelant ne traži poništenje konkursne procedure i pravnih posljedica donesene odluke o izboru kandidata. Prema tome, Sud BiH je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev, jer nije dokazan pravni osnov, a sud donosi odluku u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva. Najzad, Sud BiH je naglasio da je osnovna pretpostavka za postavljanje tužbenog kondemnatornog zahtjeva u okviru utvrđivanja odgovornosti tužene prethodno utvrđenje da se radi o utvrđenim nezakonitostima u postupku izbora kandidata u navedenu mirovnu misiju, a što prvostepeni sud nije mogao učiniti, jer je apelant svoj tužbeni zahtjev ograničio samo na isplatu štete u vidu izmakle koristi. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je u odluci koju je osporio pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te da je pogrešan zaključak Suda BiH da, zbog činjenice da apelant nije osporavao odluku ili akt tužene kao što je konačna rang lista polaznika, izvještaj o radu Komisije, te utvrđivanje nezakonitosti provedene procedure, nije dokazan pravni osnov potraživanja apelanta. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelanta u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Sud BIH, pri donošenju osporene odluke, primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Suda BiH. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1286/18 (J. M.) | Sudska praksa | Aktio