Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-657/18 (L. K.)

Odluka donesena 11. 05. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Troškovi i izdaci
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-657/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP-657/18, rješavajući apelaciju Ljube Krejića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ljubo Krejić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 203247 17 Gž od 10. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljubo Krejić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Svetozar Davidović advokat iz Banjaluke, podnio je 29. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 203247 17 Gž od 10. novembra 2017. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljici J.V. na ime duga isplati iznos od 7.510,53 KM.

2. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je u toku postupka pred prvostepenim sudom utvrđeno da su tužiteljica i apelant bili u obligaciono pravnom odnosu tako što su zaključili usmeni ugovor o zajmu u smislu odredbe člana 557. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a što to proizlazi iz materijalnog dokaza (pismene izjava apelanta ovjerene kod nadležnog organa). Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je tužiteljica apelantu pozajmila iznos od 25.000,00 KM, te da je apelant vratio iznos od 10.000,00 KM, a zatim od preostalih 15.000,00 KM vratio je iznos od 7.489,47 KM, tako da je ostao je nevraćen iznos na ime zajma od 7.510.53 KM, a što je utvrđeno iskazima saslušanih svjedoka, te dopisom „Addiko Bank“, zbog čega je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredaba člana 17, 67, 557. i 141. i 277. ZOO, donio odluku kao u izreci presude. Razmatrajući apelantove žalbene prigovore u pogledu pogrešnog datuma donošenja presude, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud omaškom u uvodu presude naveo da je prvostepena presuda donesena 25. juna 2017. godine, odnosno očito da je sud umjesto sedmog mjeseca greškom upisao šesti mjesec. Također, Okružni sud je istakao da su neosnovani i apelantovi navodi u žalbi da je došlo do povrede postupka, jer tužiteljicu nije zastupao advokat nego stručni saradnik zaposlen u advokatskoj kancelariji. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je u članu 306. koji je izmijenjen Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske" broj 61/13), propisano da advokata, kojem je stranka izdala punomoć, može uz izričito ovlaštenje stranke zamjenjivati drugi advokat, a pred sudom prvog stepena i stručni saradnik za pravne poslove i advokatski pripravnik koji su kod njega zaposleni. Okružni sud je naveo da iz sadržaja punomoći koji se nalazi u spisu postoji izričito ovlaštenje na strani tužiteljice da u slučaju spriječenosti ovlaštenog advokata u ovom predmetu može ju zastupati i stručna saradnica, koja je i bila prisutna na glavnoj raspravi. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog i procesnog prava. Apelant smatra da su zaključci Okružnog suda potpuno „paušalni i diskriminatorski“, te da je on na sve nedostatke prvostepene presude koji se odnose na to da je „vratio i preplatio predmetni dug“, da je pogrešan datum presude, te da je tužiteljicu zastupala stručna saradnica a ne advokat, ukazao u svojoj žalbi, ali da je Okružni sud „njegove navode i dokaze potcijenio“.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant uglavnom ponavlja identične navode koje je isticao ranije u postupku po žalbi, a koje je, suprotno apelantovim tvrdnjama, Okružni sud razmotrio u svojoj odluci, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-657/18 (L. K.) | Sudska praksa | Aktio