Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1348/16 („Tabo-Trade“ d.o.o. Kladanj)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1348/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1348/16, rješavajući apelaciju „Tabo-Trade“ d.o.o. Kladanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija „Tabo-Trade“ d.o.o. Kladanj.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 032458 14 Rev od 24. novembra 2015. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija „Tabo-Trade“ d.o.o.

Kladanj podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 032458 14 Rev od 24. novembra 2015.

godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 032458 01 Ps od 31. maja 2013. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Tabo-Trade“ d.o.o. Kladanj (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Šaban Mujčinović, advokat iz Tuzle, podnio je 24. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 032458 14 Rev od 24. novembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 032458 01 Ps od 31. maja 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda i JP „Šume Tuzlanskog kantona“ d.d. Kladanj (u daljnjem tekstu: tuženi-protivtužitelj) zatraženo je 21. i 23. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi-protivtužitelj su u periodu od 27. marta do 5. aprila 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelant i tuženi-protivtužitelj, odnosno njegov pravni prednik, su se nalazili u poslovnom odnosu u kojem su zaključili više ugovora, čiji je predmet bila prodaja i kupovina drvne mase.

6. Apelant i pravni prednik tuženog-protivtužitelja zaključili su ugovor o kupoprodaji od 25. maja 1999. godine (u daljnjem tekstu: predmetni kupoprodajni ugovor) u kojem je navedeno (član 1.) da su stranke ugovorile da se isporuka drvne mase vrši po cijeni utvrđenoj cjenovnikom na dan zaključenja tog ugovora.

7. Odlukom Upravnog odbora pravnog prednika tuženog-protivtužitelja broj 1397/99 od 27. maja 1999. godine, a na osnovu člana 25. Uredbe sa zakonskom snagom o šumama („Službeni list R BiH” broj 23/93) i saglasnosti Ministarstva za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu TPK (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 04/1-038/98 od 18. maja 1998. godine, usvojen je jedinstven minimalni cjenovnik proizvoda šumarstva koji će pravni prednik tuženog-protivtužitelja primjenjivati od 27. maja 1999. godine.

8. Apelant je sa „Tuzlanskom bankom“ d.d. Tuzla zaključio ugovor od 20. septembra 1999. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o preuzimanju duga) kojim je preuzeo dug-kredit tuženog-protivtužitelja u određenom novčanom iznosu, koji je tuženi-protivtužitelj imao prema toj banci.

9. Apelant i pravni prednik tuženog-protivtužitelja naknadno su zaključili ugovore o kupoprodaji od 22. septembra 1999. godine, kojima je regulisano da apelant od tuženog-protivtužitelja kupuje drvnu masu u određenim količinama po cjenovniku od 27. maja 1999. godine.

10. Tuženi-protivtužitelj je 15. decembra 2000. godine, kao tražitelj izvršenja, protiv apelanta kao izvršenika podnio Općinskom sudu u Kladnju prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave, radi isplate duga. Općinski sud u Kladnju je rješenjem od 23. septembra 2001. godine usvojio prijedlog za izvršenje. Protiv rješenja o izvršenju apelant je blagovremeno uložio prigovor, pa je Općinski sud u Kladnju donio Rješenje od 2. novembra 2001. godine kojim se oglasio nenadležnim i predmet dostavio Kantonalnom sudu pred kojim je navedeni izvršni postupak nastavljen kao parnični.

11. Apelant je 27. novembra 2001. godine podnio tužbeni zahtjev protiv tuženog-protivtužitelja Općinskom sudu, radi naknade štete zbog neispunjavanja ugovornih obaveza po osnovu predmetnog kupoprodajnog ugovora i predmetnog ugovora o preuzimanju duga. U obrazloženju tužbenog zahtjeva apelant je naveo da je predmetni kupoprodajni ugovor zaključen u vrijeme dok je bio na snazi cjenovnik od 28. maja 1998. godine, kao jedinstveni cjenovnik proizvoda šumarstva kojeg je pravni prednik tuženog-protivtužitelja donio i koji se, prema apelantovom mišljenju, morao primjenjivati na predmetni kupoprodajni ugovor. Međutim, prema navodima tužbe, pravni prednik tuženog-protivtužitelja je bez pravnog osnova, bez prethodno utvrđene obaveze i zakonske procedure i bez apelantovog znanja donio 27. maja 1999. godine novi jedinstveni cjenovnik proizvoda šumarstva i započeo da ga primjenjuje na već zaključeni predmetni ugovor o kupoprodaji. Na taj način je tuženi-protivtužitelj smanjio količinu ugovorene drvne mase za isporuku i povećao ukupan iznos plaćanja apelantove obaveze. Osim navedenog, apelant je naveo da je tuženi-protivtužitelj nepravilno vršio primopredaju drvne mase. Također je u tužbi naveo da je predmetni ugovor o preuzimanju duga zaključen na prevaru i da je apsolutno ništav, te da ga je on pristao zaključiti na prijedlog tuženog-protivtužitelja da apelant preuzme njegov dug od banke, a da će on navodno njemu isporučiti drvnu masu do iznosa preuzetog duga.

12. Kantonalni sud je, na prijedlog parničnih stranaka, donio rješenje od 22. maja 2002. godine kojim je izvršio pripajanje naprijed navedenog izvršnog postupka, koji je nastavljen kao parnični postupak i ovog postupka.

13. Kantonalni sud je 18. februara 2004. godine, a zbog promjene nadležnosti suda za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, spis predmeta proslijedio Općinskom sudu na daljnje postupanje.

14. Tuženi-protivtužitelj je protiv apelanta podnio protivtužbeni zahtjev (prvobitno uređen podneskom od 8. marta 2007. godine a konačno uređen i preciziran na ročištu za glavnu raspravu održanom 28. marta 2013. godine), radi isplate duga za isporučenu robu i ispostavljene a neplaćene fakture nastalih na osnovu ugovora o kupoprodaji od 22. septembra 1999. godine. Osporeni postupak

15. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Ps 032458 01 Ps od 31. maja 2013. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, dok je djelimično usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja.

16. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je cijeneći pismeni nalaz i mišljenje vještaka šumarske struke kao i nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke (te njegove dopune i pojašnjenja) zajedno sa ostalim dokazima odbio apelantov tužbeni zahtjev jer apelant, u smislu čl. 7. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije dokazao da je tuženi-protivtužitelj na ime naknade štete zbog neispunjenja ugovornih obaveza po predmetnom ugovoru o kupoprodaji i predmetnom ugovoru o preuzimanju duga, ostao dužan apelantu potraživani novčani iznos iz tužbe. Nadalje je Općinski sud naveo da ne stoji apelantov prigovor da je on vraćao otpremnice i račune i da isti nisu glasili na njegovo ime, jer apelant kao tužilačka strana tokom postupka sudu nije pružio dokaze za svoje tvrdnje a i sam svjedok (apelantov zakonski zastupnik) je u svom iskazu naveo da nema pismenih dokaza da je predmetne račune vraćao tuženom-protivtužitelju.

17. Također, nisu osnovani ni apelantovi prigovori na količinu, vrstu, kvalitet i mjesto isporuke drvne mase, a što je sud utvrdio iz nalaza i mišljenja vještaka šumarske struke. S tim u vezi Općinski sud je naveo da apelant tokom postupka sudu nije dokazao da je stavljao prigovore zbog neispunjenja ugovornih obaveza od strane tuženog-protivtužitelja, budući da nije o uočenim nedostacima bez odgađanja obavijestio tuženog-protivtužitelja kao prodavca, a što je bio dužan u smislu odredbi čl. 481. i 484. u vezi članom 488. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U tom smislu je Općinski sud ukazao da se kod ugovora u privredi smatra da je obavještenje kupca o nedostacima robe učinjeno bez odlaganja, samo ako je saopšteno istog ili narednog dana od dana kada je nedostatak konstatovan. Ako je kupac propustio bez odlaganja obavijestiti prodavca o određenim nedostacima na robi, gubi pravo koje bi po tom osnovu imao pa i pravo da traži sniženje cijene. Dakle, tokom postupka apelant nije ponudio dokaze, a što je bio dužan u smislu člana 123. ZPP, da je blagovremeno isticao prigovore za robu-trupce koje je preuzimao od tuženog-protivtužitelja.

18. U odnosu na protivtužbeni zahtjev, Općinski sud je naveo da tuženi-protivtužitelj od apelanta potražuje dug za isporučenu robu i ispostavljene neplaćene fakture. Iz provedenih dokaza (nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke i vještaka šumarske struke, iskaza saslušanih svjedoka kao i iskaza zakonskog zastupnika tužioca) utvrđeno je da je tuženi-protivtužitelj dostavio apelantu sve fakture za isporučenu robu, a da je apelant uredno zaprimio fakture, na njih nije prigovarao niti ih je vratio tuženom-protivtužitelju. Dakle, apelant nije pružio dokaze da su nepoznata lica potpisala otpremnice o prijemu robe, a ne njegovi zaposlenici ili zakonski zastupnik, a što je bio dužan u smislu člana 123. ZPP, ukoliko je želio da spriječi ostvarivanje prava tuženog-protivtužitelja po spornim računima. Iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, utvrđeno je da je tuženi-protivtužitelj u svojim poslovnim knjigama fakture po protivtužbenom zahtjevu knjižio kao apelantov dug. Na visinu protivtužbenog zahtjeva je, također, provedeno vještačenje po vještaku šumarske i finansijske struke.

19. Nadalje, Općinski sud je naveo da je uvidom u Odluku Upravnog odbora pravnog prednika tuženog-protivtužitelja od 27. maja 1999. godine, utvrdio da je usvojen jedinstven minimalni cjenovnik proizvoda šumarstva koji će pravni prednik tuženog-protivtužitelja primjenjivati od 27. maja 1999. godine. Također je Općinski sud ukazao da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je pravni prednik tuženog-protivtužitelja obavijestio apelanta 28. maja 1999. godine da je na snagu stupio novi cjenovnik (od 27. maja 1999. godine), kao i da apelant nije prigovarao promjeni cijene. S obzirom na navedeno, Općinski sud je istakao da ne stoji apelantov prigovor da tuženi-protivtužitelj nije mogao primijeniti novi cjenovnik od 27. maja 1999. godine a iz razloga što je cjenovnik donesen na temelju zakona i od strane nadležnog organa, te se radi o propisanoj cijeni. S tim u vezi je ukazao na član 463. ZOO, kojim je propisano da kada je ugovorena veća cijena od one koju je za određenu vrstu stvari propisao nadležni organ, kupac duguje samo iznos propisane cijene, a ako je već isplatio ugovorenu cijenu ima pravo zahtijevati da mu se vrati razlika. Prema tome, kada su cijene proizvoda, usluga ili roba propisane od strane nadležnog organa, ne mogu se primjenjivati ugovorene cijene, već cijene propisane na osnovu važećih propisa od strane nadležnog organa.

20. S obzirom na navedeno, Općinski sud je istakao da je, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, utvrdio da je između parničnih stranaka zaključen ugovor o kupoprodaji iz člana 454. ZOO. Kako je apelant od tuženog preuzeo robu, a tuženi za tu robu ispostavio fakture, zapisnik, otpremni iskaz i narudžbenice, a kako apelant navedenu robu nije platio, a račune uredno primio i nije osporio, niti vratio tuženom-protivtužitelju, Općinski sud je u smislu člana 516. ZOO obavezao apelanta da tuženom-protivtužitelju plati iznos pobliže navedene u dispozitivu presude.

21. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 032458 13 Pž od 30. decembra 2013. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i prvostepena presuda preinačena na način da je djelimično usvojen apelantov tužbeni zahtjev i tuženi-protivtužitelj obavezan na isplatu određenog novčanog iznosa apelantu, dok je u cjelosti odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja.

22. U obrazloženju presude Kantonalni sud je prvenstveno naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je tuženi-protivtužitelj apelantu isporučio drvnu masu u skladu sa zaključenim ugovorima, na koji način je tuženi-protivtužitelj ispunio svoju ugovorenu obavezu u smislu člana 467. stav 1. ZOO. Tuženi-protivtužitelj predajom drvne mase u šumi na panju, shodno članu 467. stav 2. ZOO, ispunio je svoju ugovorenu obavezu, a apelant nikada nije vratio ili prigovorio ispostavljenim fakturama za obračunatu drvnu masu od strane tuženog-protivtužitelja, a niti je blagovremeno prigovorio eventualnim nedostacima u isporučenoj drvnoj masi u skladu sa odredbama čl. 481, 484. i 488. ZOO o čemu je prvostepeni sud dao pravilne razloge.

23. Međutim, Kantonalni sud je naveo da se osnovano apelantovom žalbom ukazuje na to da tuženi-protivtužitelj cjelokupnu isporučenu drvnu masu tužitelju nije mogao fakturisati po novom cjenovniku. Nesporna je činjenica među parničnim strankama da apelant svoja potraživanja temelji i na predmetnom ugovoru o kupoprodaji. Članom 1. ovog ugovora je utvrđeno da prodavač prodaje, a kupac kupuje neto drvnu masu „po cjenovniku“, pa kod ovako određene cijene u zaključenom ugovoru, Kantonalni sud je istakao da se ne može prihvatiti pravilnim stav prvostepenog suda da je ugovorena tekuća cijena, odnosno cijena po cjenovniku koji je donesen nakon zaključenog ugovora. Imajući u vidu naprijed izneseno činjenično utvrđenje, ima se smatrati da se radi o cjenovniku koji je postojao, bio na snazi i poznat parničnim strankama u vrijeme zaključenja tog ugovora i da je tuženi-protivtužitelj na taj važeći cjenovnik (u vrijeme zaključenja ugovora), imao saglasnost Ministarstva, te da je tuženi-protvitužitelj apelantu ispostavljao fakture za drvnu masu isporučenu po predmetnom kupoprodajnom ugovoru i po cijenama iz cjenovnika koji je važio u vrijeme zaključenja tog ugovora. Stoga tuženi-protivtužitelj nije mogao cjelokupnu isporučenu drvnu masu apelantu po svim zaključenim ugovorima fakturisati po cjenovniku od 27. maja 1999. godine sve i kada je i na ovaj cjenovnik dobio saglasnost od strane Ministarstva, kako to zaključuje prvostepeni sud.

24. Kako parnične stranke nisu ugovorile tekuću cijenu po predmetnom kupoprodajnom ugovoru, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju član 464. ZOO neprimjenjiv, a kako ni tim ugovorom nije ugovorena veća cijena od cijene koja je propisana od strane nadležnog organa, onda nije bilo mjesta ni primjeni člana 463. ZOO. Naime, odredbom člana 462. stav 2. ZOO propisano je da kad ugovorom o prodaji u privredi cijena nije određena, niti u njemu ima dovoljno podataka pomoću kojih bi se ona mogla odrediti, kupac je dužan platiti cijenu koju je prodavač redovno naplaćivao u vrijeme zaključenja ugovora. Prema tome, tuženi-protivtužitelj je mogao isporučenu robu po predmetnom kupoprodajnom ugovoru fakturisati samo po cjenovniku koji je važio u vrijeme zaključenja tog ugovora. Tuženi-protivtužitelj je apelantu svu isporučenu drvnu masu fakturisao po cjenovniku od 27. maja 1999. godine, pa i drvnu masu po predmetnom ugovoru o kupoprodaji, a što je suprotno sadržini ovog ugovora i imalo je za posljedicu da je apelantu fakturisan veći iznos.

25. Nadalje je Kantonalni sud istakao da nije sporno da je među parničnim strankama zaključen predmetni ugovor o preuzimanju duga kojim se apelant obavezao da će preuzeti kreditnu obavezu pravnog prednika tuženog-protivtužitelja prema Tuzlanskoj banci d.d. Tuzla. Potpisivanjem ovog ugovora apelant je kao primalac stupio na mjesto dužnika, a ovaj se oslobodio prema povjeriocu - banci svojih obaveza iz člana 1. ugovora (član 4. ugovora). Kako među parničnim strankama nije sporno da je tuženi-protivtužitelj za preuzeti dug apelantu trebao isporučiti drvnu masu u vrijednosti preuzetog duga, Kantonalni sud je naveo da se ima smatrati da je apelant samim preuzimanjem duga u navedenom iznosu prema tuženom-protivtužitelju isplatio isporučenu drvnu masu u tom iznosu, shodno odredbi člana 446. stav 1. ZOO, zbog čega se u razrješenju spornog odnosa među parničnim strankama iz njihovog međusobnog poslovnog odnosa ima uzeti u obzir i navedeno.

26. Slijedom iznesenog, te sagledavajući cjelokupan poslovni odnos među parničnim strankama, a imajući u vidu da su poslovni odnosi među njima prekinuti u 2000. godini i da obje parnične stranke iz tog poslovnog odnosa potražuju naknade, pobliže definisane u tužbenom i protivtužbenom zahtjevu, Kantonalni sud je istakao da je pri odlučivanju o postavljenim zahtjevima bilo nužno odlučiti uzimajući u obzir sve međusobne obaveze stranaka i međusobna dugovanja. Kako je apelant tuženom-protivtužitelju uplatio veći iznos od vrijednosti isporučene robe, onda nije bio dužan ni isplatiti potraživanje po konkretnim fakturama, kako je to tuženi-protivtužitelj neosnovano tvrdio tokom postupka, a pogrešno odlučio i prvostepeni sud, zanemarivši pritom činjenicu da je apelant ovaj dug platio uplatama izvršenim u 1999. i 2000. godini, te preuzimanjem duga tuženog-protivtužitelja. Stoga apelant, zbog viška fakturisane robe, ima pravo da mu se vrati razlika pretplaćenog novčanog iznosa shodno članu 463. ZOO za koje tuženi-protivtužitelj shodno odredbi člana 210. istog Zakona nema pravnog osnova, zbog čega je djelimično osnovan apelantov zahtjev, dok je u polgedu viška potraživanog iznosa zahtjev neosnovan, jer apelant nije izveo dokaze kojima bi dokazao osnovanost tog dijela tužbenog zahtjeva u potraživanom iznosu.

27. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 032458 14 Rev od 24. novembra 2015. godine usvojena je revizija tuženog-protivtužitelja i drugostepena presuda preinačena na način da se apelantova žalba podnesena protiv prvostepene presude odbija i prvostepena presuda potvrđuje.

28. U obrazloženju presude Vrhovni sud je prvenstveno na iscrpan način prezentovao činjenična utvrđenja i odlučenja kako prvostepenog, tako i drugostepenog suda. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je naveo da nema svoje uporište u pravilima materijalnog prava pravno rezonovanje drugostepenog suda da je pri odlučivanju o postavljenim zahtjevima bilo nužno odlučiti uzimajući u obzir sve međusobne obaveze stranaka i međusobna dugovanja , te da takav stav drugostepenog suda predstavlja prekoračenje tužbenog zahtjeva. Također, Vrhovni sud je prihvatio u cijelosti stav prvostepenog suda da se u obračunu cijene isporučene drvne mase ima primijeniti cjenovnik utvrđen aktima nadležnih organa, a ne cjenovnik koji je važio u vrijeme zaključenja ugovora, kako to neosnovano smatra drugostepeni sud. U skladu sa navedenim cjenovnikom je tuženi-protivtužitelj vršio fakturisanje apelantu, na koje apelant nije imao nikakve primjedbe, čime se uračunavanje određenog novčanog iznosa kao više plaćenog iznosa pokazuje neosnovanim. Nadalje je Vrhovni sud naveo da nisu ostvarene materijalno-pravne pretpostavke da se iznos na ime preuzetog duga smatra isplatom za isporučenu drvnu masu, jer je takav zaključak protivan pravilima materijalnog prava o pravnim učincima ugovora o preuzimanju duga, sadržanim u odredbi člana

448. ZOO. Prema tome, proizlazi da presuda drugostepenog suda u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu pokazuje da nema svoga uporišta u pravilima materijalnog prava, dosljedno čemu se pravilnom primjenom materijalnog prava apelantov tužbeni zahtjev u ovome dijelu imao odbiti.

29. U pogledu odluke drugostepenog suda o protivtužbenom zahtjevu, Vrhovni sud je istakao da je prilikom odlučivanja prvostepeni sud, za razliku od drugostepenog suda, pravilno izveo zaključak o njegovoj osnovanosti, dajući za svoju odluku jasne i potpune razloge. Navedene razloge prvostepenog suda u cijelosti prihvata i Vrhovni sud, čime je pravilno izvršena primjena pravila materijalnog prava sadržanim u navedenim odredbama na koje se pozvao prvostepeni u svojoj presudi. Nadalje prvostepeni sud je pravilno u pravnom odnosu između parničnih stranaka, osnovom kojeg tuženi-protivtužitelj ističe protivtužbeni zahtjev, izveo zaključak da se radi o ugovoru o prodaji, što podrazumijeva primjenu odredbi Glave VIII ZOO. Slijedom utvrđenih činjenica, prvostepeni sud je izveo pravilan zaključak o ostvarenju materijalno-pravnih pretpostavki koji opravdavaju osnovanost protivtužbenog zahtjeva, čime se revizijske tvrdnje tuženog-protivtužitelja u prilog ostvarenja revizijskog osnova u vidu pogrešne primjene materijalnog prava pokazuju osnovanim. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu presude saglasno odredbama člana 250. stav 1. ZPP.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

30. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

31. Naime, apelant prije svega ukazuje da je postupak u ovom predmetu trajao nerazumno dugo (od 2001. do 2015. godine). Nadalje, po ocjeni apelanta, Općinski sud i Vrhovni sud nisu dali valjana obrazloženja za svoje odluke. S tim u vezi apelant smatra da je pogrešna tvrdnja Vrhovnog suda da je u konkretnom slučaju bilo mjesta primjeni člana 463. ZOO u pogledu primjene cijene koju je propisao nadležni organ. U tom smislu apelant ističe da je tuženi-protivtužitelj bez pravnog osnova i bez prethodno utvrđene zakonom propisane procedure 27. maja 1999. godine donio novi jedinstveni cjenovnik proizvoda šumarstva, primjenjujući ga na (ranije) zaključeni predmetni ugovor o kupoprodaji. Prema apelantovom shvatanju, Vrhovni sud je također pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. čl. 481. i 488. ZOO, u odnosu na apelantove prigovore koji su se ticali (ne)ispunjenja ugovornih obaveza tuženog-protivtužitelja, tj. količine, načina i mjesta isporuke predmetna ugovora (drvne mase). Imajući u vidu navedeno, apelant predlaže Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava i ukine osporene odluke te ostavi na pravnoj snazi presudu Kantonalnog suda ili da predmet vrati Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku.

b)Odgovor na apelaciju

32. Vrhovni sud navodi da ostaje kod razloga navedenih u osporenoj odluci tog suda i predlaže da se apelacija odbije, jer je donesena u skladu sa zakonom i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i nije bilo povreda na koje je apelant ukazao.

33. Kantonalni sud navodi da je za svoju drugostepenu odluku od 30. decembra 2013. godine dao iscrpne i jasne razloge i da je ona pravilna i zakonita. Također, Kantonalni sud ističe da smatra neosnovanim navode apelacije koji se odnose na suđenje u razumnom roku, jer je taj sud predmet riješio u kratkom roku, s obzirom da je predmet po žalbi u taj sud stigao 19. jula 2013. godine a riješen je 30. decembra 2013. godine, dakle u roku od šest mjeseci. Stoga je Kantonalni sud predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

34. Općinski sud je naveo da ne nalazi da je u konkretnoj pravnoj stvari opravdan apelantov zahtjev, odnosno da predočene činjenice mogu opravdati njegovu tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i sloboda. U odnosu na osporenu prvostepenu odluku, Općinski sud je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana, smatrajući da nije bilo povreda na koje apelant neosnovano ukazuje. Zatim, u odnosu na navode o dužini trajanja postupka, Općinski sud je istakao da je taj sud efikasnim postupanjem izbjegao nepotrebno odugovlačenje postupka i prvostepenu odluku donio u razumnom roku. S obzirom na navedeno, predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

35. Tuženi-protivtužitelj je, između ostalog, naveo da apelant kao privredno društvo nema pravni osnov za podnošenje predmetne apelacije. Također, po ocjeni tuženog-protivtužitelja, redovni sudovi su primijenili materijalno pravo koji uređuju poslovne odnose u pravnom prometu, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbaci kao nedopuštena.

V.Relevantni propisi

36. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 448. stav 1.

(1) Preuzimanjem duga preuzimalac stupa na mjesto pređašnjeg dužnika a ovaj se oslobađa obaveze.

Član 446. stav 1.

(1) Preuzimanje duga vrši se ugovorom između dužnika i preuzimaoca, na koji je pristao povjerilac.

Član 454.

(1) Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavač da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cijenu.

(2) Prodavac nekog prava obavezuje se da kupcu pribavi prodato pravo, a kad vršenje tog prava zahtijeva držanje stvari, da mu i preda stvar.

Član 462. stav 2.

(2) Kad ugovorom o prodaji u privredi cijena nije određena, niti u njemu ima dovoljno podataka pomoću kojih bi se ona mogla odrediti, kupac je dužan platiti cijenu koju je prodavac redovno naplaćivao u vrijeme zaključenja ugovora, a u nedostatku ove razumnu cijenu.

Član 463.

Kad je ugovorena veća cijena od one koju je za određenu vrstu stvari propisao nadležni organ, kupac duguje samo iznos propisane cijene, a ako je već isplatio ugovorenu cijenu, ima pravo zahtijevati da mu se vrati razlika.

Član 464.

(1) Kad je ugovorena tekuća cijena, kupac duguje cijenu utvrđenu zvaničnom evidencijom na tržištu mjesta prodavca u vrijeme kad je trebalo da uslijedi ispunjenje.

(2) Ako takve evidencije nema, tekuća cijena se određuje na osnovu elemenata pomoću kojih se prema običajima tržišta utvrđuje cijena.

Član 467.

(1) Prodavač je dužan predati stvar kupcu u vrijeme i na mjestu predviđenom ugovorom.

(2) Prodavač je izvršio obavezu predaje kupcu, po pravilu, kad mu stvar uruči ili preda ispravu kojom se stvar može preuzeti.

Član 481. st. 1. i 2.

(1) Kupac je dužan da primljenu stvar na uobičajeni način pregleda ili je da na pregled, čim je to prema redovnom toku stvari moguće, i da o vidljivim nedostacima obavijesti prodavca u roku od osam dana, a kod ugovora u privredi bez odlaganja inače gubi pravo koje mu po tom osnovu pripada.

(2) Kad je pregled izvršen u prisustvu obiju strana, kupac je dužan svoje primjedbe zbog vidljivih nedostataka saopštiti prodavcu odmah, inače gubi pravo koje mu po tom osnovu pripada.

Član 484. stav 1.

(1) U obavještenju o nedostatku stvari kupac je dužan bliže opisati nedostatak i pozvati prodavca da pregleda stvar.

Član 488. st. 1. i 2.

(1) Kupac koji je blagovremeno i uredno obavijestio prodavca o nedostatku može:

1) zahtijevati od prodavca da nedostatak ukloni ili da mu preda drugu stvar bez nedostatka (ispunjenje ugovora);

2) zahtijevati sniženje cijene;

3) izjaviti da raskida ugovor.

(2) U svakom od ovih slučajeva kupac ima pravo i na naknadu štete.

37. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123. stav 1.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI.Dopustivost

38. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

39. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

40. U konkretnom slučaju, konačna odluka je osporena Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 032458 14 Rev od 24. novembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelantov zastupnik je primio 1. februara 2016. godine a apelacija je podnesena 24. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

42. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

44. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […] a)U odnosu na suđenje u razumnom roku

45. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38.).

46. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

Period koji se uzima u obzir

47. Ustavni sud prije svega zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o dva različita postupka, koja su 22. maja 2002. godine odlukom Kantonalnog suda spojena u jedan postupak. Jedan postupak je prvobitno pokrenuo tuženi-protivtužitelj protiv apelanta 2000. godine, dok je 2001. godine apelant pokrenuo protiv tuženog-protivtužitelja. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju isključivo osporava dužinu trajanja postupka od dana podnošenja svoje tužbe (2001. godine) pred Općinskim sudom, pa će Ustavni sud kao dužinu trajanja postupka razmatrati period od 27. novembra 2001. godine, dana kada je podnesena predmetna apelantova tužba u Općinski sud, do dana donošenja osporene odluke Vrhovnog suda od 24. novembra 2015. godine. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka jeste period od skoro 14 godina. Analiza razumnosti trajanja postupka

48. Ustavni sud nalazi da se radilo o relativno složenom predmetu, imajući u vidu prije svega činjenicu da se radilo o dva zahtjeva (tužbenom i protivtužbenom), kao i da je proveden veći broj dokaza. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se predmet pred Općinskim sudom prvobitno nalazio oko pola godine kada je proslijeđen Kantonalnom sudu nakon što je taj sud izvršio spajanje predmeta. Nakon spajanja navedenih predmeta, kod Kantonalnog suda se spis predmeta nalazio preko godinu i po dana kada je vraćen (18. februara 2004. godine) Općinskom sudu na postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, nakon čega je Općinski sud prvostepenu odluku donio nakon nešto više od devet godina i tri mjeseca (presuda od 31. maja 2013. godine). Potom je postupak pred drugostepenim sudom po žalbi trajao šest mjeseci, dok je postupak pred Vrhovnim sudom po reviziji trajao kraće od godinu i deset mjeseci. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak a priori okončan van razumnog roka i da bi se njegova dužina trajanja mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima, kakve Ustavni sud ne nalazi u konkretnom predmetu. Također, Ustavni sud smatra da najveću odgovornost za dužinu trajanja postupka snose Općinski sud pred kojim se postupak najduže vodio.

49. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku, koji je trajao skoro 14 godina, došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je postupak trajao pretjerano dugo, za šta Općinski sud nije dao objektivno prihvatljive razloge.

50. Također, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštivanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini, razmatrao u svojoj odluci broj AP-261/16 od 22. maja 2017. godine (dostupna na internetskoj stranici: www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je neophodno zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTVBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene obaveze propisane zakonom u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa“.

51. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke „u razumnom roku“ zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se u cijelosti poziva na obrazloženje iz već citirane odluke AP-261/16. Iako je u konkretnom predmetu postupak pred redovnim sudovima okončan, Ustavni sud podsjeća da još uvijek postoji problem sistemskog kršenja prava na pravično suđenje zbog prekomjernog trajanja postupka, te podsjeća na ranije dati nalog relevantnim subjektima za preduzimanje adekvatnih mjera u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa. Iz istih razloga i ova se odluka dostavlja navedenim subjektima.

Pitanje naknade nematerijalne štete

52. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

53. Imajući u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog predmeta, naročito činjenice da je postupak okončan, da apelant u postupku pred Ustavnim sudom nije ni zatražio naknadu nematerijalne štete (vidi npr. Evropski sud, Hrndalo protiv Hrvatske, presuda od 27. septembra 2011. godine, broj predstavke 23272/07, stav 87. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-1753/16 od 11. maja 2018. godine, stav 44, dostupna na www.ustavnisud.ba) Ustavni sud smatra da je utvrđivanje kršenja apelantovog prava dovoljna satisfakcija za apelanta. b)U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje

54. Apelant, prije svega, smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

55. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

56. Osim toga, apelant tvrdi da Vrhovni i Općinski sud nisu dali valjana obrazloženja svojih odluka. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda za ljudska prava prema kojem je učinak člana 6. stav 1. Evropske konvencije, između ostalog, taj da „sudu“ nametne obavezu da provede pravilno ispitivanje podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su stranke iznijele, ne dovodeći u pitanje njegovu ocjenu jesu li oni mjerodavni za njegovu odluku, s obzirom na to da Evropski sud za ljudska prava nije pozvan ispitivati jesu li tvrdnje na odgovarajući način potkrijepljene (vidi predmete Perez protiv Francuske [VV], broj predstavke 47287/99, stav 80, ESLJP 2004-I, i Jaćimović protiv Hrvatske, broj predstavke 22688/09, presuda od 31. oktobra 2013. godine, stav 46). Ipak, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, to ne podrazumijeva obavezu detaljnog odgovora na svaku tvrdnju (vidi predmete Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, st. 59. i 61, Serija A, broj 288, i Burg protiv Francuske, broj predstavke 34763/02, ESLJP 2003-II). Mjera do koje se primjenjuje ova obaveza davanja obrazloženja može se razlikovati prema naravi odluke i treba se utvrditi u svjetlu okolnosti predmeta (vidi, García Ruiz protiv Španjolske [VV], broj predstavke 30544/96, stav 26, ESLJP 1999-I, i ibid., Jaćimović protiv Hrvatske, stav 47).

57. U konkretnom slučaju Ustavni sud prvenstveno zapaža da je predmetni postupak rezultat spajanja dva postupka u kojem se javlja suprotstavljenost tužbenog zahtjeva apelanta na jednoj strani za naknadu štete po osnovu predmetnog kupoprodajnog ugovora i predmetnog ugovora o preuzimanju duga, te protivtužbenog zahtjeva tuženog-protivtužitelja za isplatu duga.

58. Prije svega, postavilo se pitanje jesu li parnične stranke kao ugovorne strane predmetnog kupoprodajnog ugovora ispunile svoje obaveze po tom ugovoru u smislu odredbe člana 454. ZOO. Apelant je kako pred redovnim sudovima, tako i pred Ustavnim sudom, argumentirao da je tuženi-protivtužitelj kršio i nije u cjelosti ispunio svoje ugovorne obaveze koje su se odnosile na količinu, odnosno način i mjesto mjerenja ugovorene drvne mase kao i njen kvalitet. Kod utvrđenja osnovanosti ovog zahtjeva iz tužbe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na svim instancama ocijenili ovaj apelantov prigovor kao neosnovan, zaključujući da apelant izvedenim dokazima nije u smislu pravila procesnog prava (člana 7, 123. i 126. ZPP) dokazao svoje navode. Redovni sudovi (uključujući i Kantonalni sud čiju pravnu opstojnost presude apelant traži predmetnom apelacijom) su zaključili da je tuženi-protivtužitelj ispunio svoju ugovornu obavezu u smislu relevantnih odredbi materijalnog prava (član 467. ZOO) u prilog čijem zaključku su ukazali i činjenično utvrđenje da apelant u pogledu navodnih nedostataka isporučene robe nije nikada prigovarao tuženom-protivtužitelju (čl. 481, 484. i 488. ZOO), niti je ikada vratio ili prigovorio isporučenim fakturama za obračunatu drvnu masu.

59. Na drugoj strani Ustavni sud zapaža da se, za razliku od jedinstvenog stava redovnih sudova u odnosu na ispunjenje ugovorne obaveze tuženog-protivtužitelja koja se tiče isporuke robe, pred redovnim sudovima pojavilo kao sporno pitanje načina na koji je tuženi-protivtužitelj vršio obračun cijene za isporučenu robu, odnosno njenog fakturisanja apelantu. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je predmetnim kupoprodajnim ugovorom nesporno bilo propisano da će se plaćanje vršiti po „cjenovniku“ koji je bio na snazi u vrijeme zaključenje tog ugovora (član 1. ugovora), a da je tuženi-protivtužitelj obračun cijene vršio po cjenovniku od 27. maja 1999. godine kojim je izmijenjena (povećana) cijena utvrđena ranijim cjenovnikom tuženog-protivtužitelja od 27. maja 1988. godine za koji apelant smatra da je trebao biti primijenjen u realizaciji predmetnog kupoprodajnog ugovora. Naime, suprotno apelantovom shvatanju, iz obrazloženja prvostepene osporene odluke proizlazi da se u okolnostima konkretnog predmeta imao primijeniti cjenovnik (od 27. maja 1999. godine) koji je tuženi-protivtužitelj kao javno preduzeće donio nakon zaključenja predmetnog kupoprodajnog ugovora. Ovakav svoj stav je prvostepeni obrazložio na način da je novi cjenovnik donio nadležni organ u skladu sa zakonom propisanom procedurom i da se u takvim situacijama ne može primijeniti ugovorena cijena već cijena propisana na osnovu važećih propisa, referirajući se pritom na relevantne odredbe materijalnog prava (član 463. ZOO). Pri tome je prvostepeni sud imao u vidu i utvrđenu činjenicu da je prednik tuženog-protivtužitelja (jedan dan nakon donošenja novog cjenovnika i tri dana nakon zaključenja predmetnog kupoprodajnog ugovora) obavijestio apelanta o novom cjenovniku (od 27. maja 1999. godine) i da apelant nije prigovorio promjeni cijene, niti je prigovorio ispostavljenim fakturama i otpremnicama, odnosno nije ih vraćao tuženom-protivtužitelju. Neslaganje sa ovakvim pravnim stavom prvostepenog suda je iskazao Kantonalni sud, zaključujući da su na konkretan pravni odnos neprimjenjive odredbe člana 464. ZOO jer parnične stranke nisu ugovorile tekuću cijenu, niti su primjenjive odredbe člana

463. ZOO (na koje se pozvao prvostepeni sud) s obzirom da predmetnim kupoprodajnim ugovorom nije ugovorena veća cijena od propisane. Po ocjeni Kantonalnog suda, tuženi-protivtužitelj je mogao isporučenu robu po predmetnom kupoprodajnom ugovoru fakturisati samo po cjenovniku koji je važio u vrijeme zaključenja tog ugovora. Međutim, iz obrazloženja konačno osporene odluke Vrhovnog suda proizilazi da je pravilan stav prvostepenog suda, a da apelant nije imao nikakve primjedbe po ispostavljenim fakturama po cjenovniku od 27. maja 1999. godine. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je pravilnost stava prvostepenog suda Vrhovni sud potvrdio bez dodatnog obrazlaganja. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se obrazloženje prvostepenog suda u ovom dijelu osporene prvostepene odluke ne doima proizvoljnim i da s tim u vezi ne postoji propust tog suda da obrazloži svoju odluku u tom dijelu, a da obrazloženje konačno osporene odluke Vrhovnog suda, u dijelu u kojem je suštinski potvrđeno pravno shvatanje prvostepenog suda bez detaljnog obrazlaganja u vezi sa primjenom cjenovnika od 27. maja 1999. godine, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40) kada je u pitanju pravo na obrazloženu sudsku odluku.

60. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja konačno osporene odluke proizlazi neslaganje Vrhovnog suda sa pravnim stanovištem Kantonalnog suda u pogledu dejstva predmetnog ugovora o preuzimanju duga, odnosno zaključkom drugostepenog suda da je tim ugovorom apelant preuzeo dug tuženog-protivtužitelja i da je potonji za taj dug trebao apelantu isporučiti drvnu masu u vrijednosti preuzetog duga na koji način je apelant samim preuzimanjem navedenog duga isplatio isporučenu drvnu masu. Ovakav zaključak drugostepenog suda je Vrhovni sud ocijenio kao protivan relevantnim odredbama materijalnog prava (član 448. ZOO) kojima su propisani pravni učinci ugovora o preuzimanju duga. Naime, iz obrazloženja konačno osporene odluke proizlazi da je Vrhovni sud stav drugostepenog suda (da je novčani iznos na ime preuzetog duga bilo nužno sagledati u kontekstu svih međusobnih obaveza i međusobnih dugovanja među parničnim strankama) pravno okvalifikovao kao prekoračenje tužbenog zahtjeva u okolnostima konkretnog predmeta, posljedično čemu se proizvoljnim ukazuje i zaključak drugostepenog suda da je uračunavanjem preuzetog duga apelant pretplatio svoju obavezu slijedom čega mu pripada pravo na povrat isplaćene razlike u smislu odredbe člana 463. ZOO, te da taj pretplaćeni novčani iznos tuženi-protivtužitelj predstavlja neosnovano obogaćenje na strani tuženog-protivtužitelja (član 210. ZOO).

61. Dovodeći u vezu naprijed navedeno sa relevantnim zakonskim odredbama citiranim u obrazloženjima osporenih odluka, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Općinski sud naveli jasne i argumentirane razloge u pogledu (ne)osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju. U tom kontekstu, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Prema mišljenju Ustavnog suda, a suprotno apelantovim navodima, obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi ukazivalo na to da su Vrhovni sud i Općinski sud proizvoljno primijenili relevantne propise na apelantovu štetu.

62. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava. Pravo na imovinu

63. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da on kršenje navedenog prava u suštini veže za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su, također, neosnovani i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

38. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u predmetnom parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelacioni navodi o kršenju pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana 6. stav 1. i pravom iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak

64. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu suđenja „u razumnom roku“ jer je predmetni postupak radi naknade štete i isplate trajao skoro 14 godina, pri čemu odgovornost snosi Općinski sud pred kojim je postupak najduže vodio a taj sud za navedeno nije dao objektivne i opravdane razloge.

65. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava, kada obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su Vrhovni sud i Općinski sud primijenili materijalno i procesno pravo u osporenim odlukama.

66. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelant kršenje tog prava veže za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

67. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, pa činjenica da oni nisu rezultirali apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

68. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

69. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1348/16 („Tabo-Trade“ d.o.o. Kladanj) | Sudska praksa | Aktio