Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2186/18 (PZU Apoteka "Europharm" iz Bihaća)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Prekršaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2186/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP-2186/18, rješavajući apelaciju PZU Apoteka "Europharm" iz Bihaća, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio PZU Apoteka "Europharm" iz Bihaća protiv Rješenje Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Pr 081743 16 Pžp 2 od 9. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. PZU Apoteka "Europharm" iz Bihaća (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Edžerija Trejić advokat iz Bihaća, podnio je 13. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenje Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Pr 081743 16 Pžp 2 od 9. februara 2018. godine. Apelant je u apelaciji tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će odgoditi izvršenje rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Pr 081743 16 Pr 2 od 13. decembra 2017. godine do donošenja odluke Ustavnog suda po njegovoj apelaciji. U konkrentom slučaju apelant je proglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 65. stav 1. tačke 2. Zakona o apotekarskoj djelatnosti F BiH („Službene novine F BiH“ broj 40/10 ), te mu je izrečena novčana kazna od 10.000,00 KM.
2. U postupku pred prvostepenim sudom je utvrđeno da je 12. maja 2016. godine, od strane postupajućeg federalnog zdravstvenog i sanitarnog inspektora po ovlaštenju, konstatovano da apelant prometuje određenim lijekovima koji nemaju dozvolu stavljanja u promet izdanu od strane nadležne Agencije i koji nisu označeni na vanjskom, odnosno unutarnjem pakiranju, čime je postupio protivno odredbi člana 25. alineja 2. Zakona o apotekarskoj djelatnosti FBiH. Nadalje, u pogledu prigovora odbrane apelanta da postupajući inspektor J.B. nije mogao obavljati predmetni inspekcijski nadzor, prvostepeni sud je zaključio da su ovi navodi neosnovani, jer je uvidom u original pravomoćno rješenje o postavljenju državnog službenika iz 2015. godine utvrdio da je J.B. postavljen na radno mjesto Federalni farmaceutski inspektor u Federalnom inspektoratu zdravstva Federalne uprave za inspekcijske poslove i time je isti i ovlašten da obavlja inspekcijski nadzor u apotekama. Nadalje, prvostepeni sud je zaključio da su neosnovani i navodi odbrane apelanta kojim osporava činjenično stanje utvrđeno i konstatirano u zapisniku o inspekcijskom nadzoru, a kojem dokazu je poklonio puno povjerenje, a što proizilazi iz svih ostalih pisanih materijalnih dokaza ovlaštenog organa, a iz kojih je nesporno proizilazi da je apelant, kao pravno lice, prometovao lijekovima za koji nema dozvolu za promet izdanu od strane nadležne Agencije, pa su se stoga u radnjama apelanta u potpunosti ostvarila obilježja bića prekršajnog djela koji mu se stavlja na teret. Osim toga, prvostepeni sud je naveo da je iskaz svjedoka federalnog inspektora J.B. ocijenio kao pravno valjan dokaz jer je na jasan, precizan i nesumnjiv način opisao način izvršenog inspekcijskog nadzora, a koji iskaz pred sudom ničim nije doveden u sumnju, dok iskaz svjedoka odbrane S.M. nije bio dovoljno jasan i uvjerljiv, naročito kada se ima u vidu da je ona zaposlenik apelanta, te da je njen iskaz u suprotnosti sa pisanim materijalnim dokazima ovlaštenog organa.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je, suprotno tvrdnjama apelanta u žalbi, prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe Zakona o prekršajima F BiH kada je donio pobijano rješenje, te da je za svoje zaključke dao je valjane razloge, pa ih kao takve prihvata i ovaj sud. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da je zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru sačinjen od strane inspektora B.J. koji je postupao bez zakonskog ovlaštenja, jer suprotno proizilazi iz rješenje o postavljenju državnog službenika Federalne uprave za inspekcijske poslove iz 2015. godine, pa je ovakva tvrdnja apelanta paušalna i ničim dokazana, te ima za cilj izbjegavanje njegove prekršajne odgovornosti. Također, prema stavu Kantonalnog suda, neosnovan je i apelantov žalbeni prigovor da prvostepeni sud nije mogao pokloniti vjeru iskazu svjedoka J.B., odnosno da nije cijenio iskaz njegovog svjedoka, s obzirom da je prvostepeni sud cijenio svaki dokaz posebno i u međusobnoj vezi i na osnovu savjesne i brižljive ocjene svih dokaza u međusobnoj povezanosti donio odluku. Na koncu, Kantonalni sud je istakao da je cijenio i ostale žalbene navode apelanta i utvrdio da nisu relevantni, te da ne utiču na zakonitost pobijanog rješenja.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da je postupak inspekcijskog nadzora proveden od strane neovlaštenog lica, te suprotno Zakonu o inspekcijama. Osim toga, apelant ističe da sudovi u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji donijeli potpuno drugačiju odluku. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na imovinu), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi, u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, suprotno apelantovim tvrdnjama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant ponavlja identične navode koje je isticao ranije u toku postupka pred redovnim sudovima, a u vezi kojih su sudovi dali jasno i detaljno obrazloženje zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Ovo naročito u pogledu apelantovih prigovora koji se odnose na to da postupajući inspektor nije imao ovlaštenje za vršenje inspekcijskog nadzora u konkretnom slučaju. Naime, Ustavni sud zapaža da su i prvostepeni i drugostepeni sud, pozivajući se na pravomoćno rješenje o postavljenju državnog službenika iz 2015. godine zaključili da je J.B. postavljen na radno mjesto Federalni farmaceutski inspektor u Federalnom inspektoratu zdravstva Federalne uprave za inspekcijske poslove i time je isti i ovlašten da obavlja inspekcijski nadzor u apotekama, te su apelantovi prigovori ocijenjeni kao neosnovani i paušalni. Ustavni sud u ovakvom obrazloženju sudova ne vidi nikakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi, u predmetu istog apelanta, već rješavao isto pravno i činjenično pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-652/18 od 27. februara 2018. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, u pogledu apelantovih navoda da su redovni sudovi povodom identičnog pitanja donosili drugačije odluke, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku Ustavnog suda, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelanta za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman