Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1084/18 (M. N.)

Odluka donesena 11. 05. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi i izdaci
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1084/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP-1084/18, rješavajući apelaciju Miodraga Novakovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Miodrag Novaković protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 Mal 021327 15 Gž od 24. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miodrag Novaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoši, podnio je 20. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 Mal 021327 15 Gž od 24. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju, advokatu V.K., plati određeni novčani iznos na ime naknade za zastupanje, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka.

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je istakao da je u toku postupka utvrđeno da je tužitelj kao punomoćnik-advokat zastupao apelanta u postupku koji je apelant pokrenuo pred Osnovnim sudom u Kotor Varoši radi naknade nematerijalne štete. Okružni sud je naveo da je tom prilikom tužitelj pristupio na dva zakazana ročišta, za koje mu apelant, prije nego što je punomoć otkazana, nije platio troškove koji se odnose na troškove zastupanja na pomenuta dva ročišta sa paušalom i PDV-om, te troškove prevoza na oba ročišta Banjaluka - Kotor Varoš i naknadu za odsustvo iz kancelarije. Okružni sud je zaključio da iz navedenog proizilazi da su apelant i tužitelj bili u obligaciono pravnom odnosu u kome tužitelj kao povjerilac zahtjeva od apelanta kao dužnika ispunjenje obaveze, tj. isplate potraživanog iznosa novca. Okružni sud je naveo da se visina predmetnog tužbenog zahtjeva zasniva na Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa), te da je prvostepeni sud, polazeći od vrijednosti spora od 21.500,00 KM, primjenom tarifnog broja 2. AT utvrdio dosuđeni iznos, zajedno sa troškovima koje je tužitelj imao za putovanja i korištenja sopstvenog vozila, shodno članu 9. stav 4. Tarife. U vezi sa navedenim, Okružni sud je istakao da je odnos advokata i stranke kojoj se on obavezao na advokatske usluge ugovoreni odnos, tj. da se radi o posebnoj vrsti ugovora o nalogu u smislu odredbe člana 749. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u kojem je advokat nalogoprimac, a stranka kojoj se on obavezao na tu uslugu, nalogodavac. Nadalje, Okružni sud je istakao da prema odredbama člana 48. Zakona o advokaturi i člana 12. Tarife, advokatu pripada pravo na nagradu troškova zastupanja za radnje koje je obavio za apelanta. Također, Okružni sud je naveo da je razloge koje je dao prvostepeni sud u pogledu dosuđenog iznosa u cjelosti prihvatio, te da ih apelant svojim žalbenim prigovorima ne dovodi u sumnju, a posebno kod okolnosti da je apelant u žalbi, kao i tokom vođenja prvostepenog postupka, priznao tužitelju isplatu iznosa od 810,00 KM, po osnovu zastupanja u parnici. Na koncu, Okružni sud je naveo da ostali žalbeni navodi kojima apelant tvrdi da je doveden u zabludu od strane tužitelja u pogledu imenovanja vještaka, te da mu je svojim činjenjem i nečinjenjem tužitelj nanio štetu koristeći njegovu neukost, prema stavu Okružnog suda, proizvoljni su i paušalni, pa ih neće posebno obrazlagati, jer nemaju uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno primijenjenom materijalnom pravu. Apelant smatra da je Okružni sud proizvoljno konstatovao da je on dužan platiti tužitelju naknadu za zastupanje, jer nije naveo zakonske odredbe na kojima zasniva svoju odluku, niti je „ulazio u osnov obavezivanja“.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, suprotno apelantovim tvrdnjama, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu se pozvao na relevantne odredbe ZOO, Zakona o advokaturi, te odredbe Tarife. U ovakvom postupanju Okružnog suda, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1084/18 (M. N.) | Sudska praksa | Aktio