Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5130/17 (A. H.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5130/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-5130/17, rješavajući apelaciju Abida Hodžića, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h), člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Abid Hodžić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026508 17 Kv 48 od 17. novembra 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Abid Hodžić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026508 17 Kv 48 od 17. novembra 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Abid Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Kadrija Kolić advokat iz Ilidže, podnio je 7. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 026508 17 Kv 48 od 17. novembra 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja sudije za prethodno saslušanje tog suda broj 09 0 K 026508 17 Kps 7 od 6. novembra 2017. godine kojim je odbijen apelantov prijedlog za povrat privremeno oduzetih predmeta i privremeno oduzetog novca (apelantu su tokom istražnog postupka, a po Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta FUP broj 10/1-154/17 od 14. juna 2017. godine privremeno oduzeti predmeti-mobitel, SIM katica, silikonska obloga, kao i novac, detaljno navedeni u potvrdi).

3. Sudija za prethodno saslušanje je u obrazloženju navedenog rješenja naveo da je dovodeći u vezu prijedlog za povrat privremeno oduzetih predmeta i privremeno oduzetog novca sa sadržajem optužnice Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo u predmetu “Pravda" od 6. oktobra 2017. godine u kojoj je jedan od optuženih i apelant, našao da se činjenični opis radnji izvršenja krivičnih djela za koja se apelant osnovano sumnjiči, može dovesti u vezu sa predmetnim novcem i određenim obavljanim telefonskim razgovorima između više optuženih lica. Dovodeći u vezu sa tim dokaze čije je provođenje predloženo, te imajući u vidu da faza suđenja i izvođenje dokaza još nije ni počela, ocijenjeno je da se privremeno oduzeti predmeti i novac ne mogu vratiti apelantu, zbog čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

4. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je sudija za prethodno saslušanje dao jasne razloge zbog kojih je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat privremeno oduzetih predmeta i novca. Kantonalni sud je naveo da je postupak pred tim sudom u fazi odlučivanja sudije za prethodno saslušanje, a koji postupak je u toku, tako da je po ocjeni tog suda zahtjev apelanta kao optuženog za povrat privremeno oduzetih predmeta i novca preuranjen. Naveo je da nije moguće u toj fazi postupka pred sudom udovoljiti apelantovom zahtjevu s obzirom da se apelantu, između ostalog, stavlja na teret da je član organizovane grupe, te da su tokom istrage prikupljeni brojni dokazi i privremeno oduzeti brojni predmeti od više optuženih, uključujući i novac od apelanta kao optuženog u predmetnom postupku. S tim u vezi, naveo je da nisu osnovani apelantovi navodi da su tokom istrage dostavili nadležnom tužilaštvu dokaze o porijeklu novca koji je od apelanta tokom istrage privremeno oduzet, jer je osnovanost tih navoda moguće ispitati samo u smislu predstavljanja i pobijanja argumenata suprotnih strana što nije moguće u ovoj fazi postupka kada stranke u postupku još uvijek nisu u prilici pred sudom suočavati svoje argumente. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovih prava iz čl. 3. i

6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjen tekstu: Evropska konvencija) jer apelant kao optuženi nije bio izložen torturi na način kako to određuju standardi Evropskog suda za ljudska prava u tumačenju člana 3. Evropske konvencije, odnosno u tom pravcu apelant putem branioca nije pružio sudu nikakav dokaz. Kantonalni sud je naveo da ima isti stav i u vezi povrede člana 6. Evropske konvencije na koju branilac optuženog takođe ukazuje, a za koje nije pružio nikakve argumente da je došlo do eventualnog kršenja koje je povezano sa oduzimanjem predmeta i novca od optuženog u fazi istrage. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije dovoljno samo se pozvati na povredu ljudskih prava zaštićenih Evropskom konvencijom, već je neophodno navodnu povredu dovesti u vezu sa konkretnim standardima zaštite ljudskih prava kroz primjenu Evropske konvencije i praksu Evropskog suda za ljudska prava.

Apelacioni navodi

5. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do kršenja člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je izložen proizvoljnoj primjeni prava u fazi istrage i nakon optuženja, što je imalo za posljedicu da mu je proizvoljno zabranjeno da raspolaže i ostvaruje sva druga prava na oduzetim predmetima i oduzetim novcem. Apelant navodi da u porodici ima teškog bolesnika, te kako je i sam starija osoba sa posebnim potrebama, ukazuje da je ponašanjem tužilaštva i suda izložen i mučenju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h), te člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tača h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Dopustivost ratione materiae

7. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuju na povredu prava lica da ne bude podvrgnuto mučenju ili nečovječnom i ponižavajućem postupku ili kazni, Ustavni sud podsjeća da je smisao zaštite koju pruža navedeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, jeste da se spriječe, onemoguće i sankcioniraju takvi postupci koji izazivaju mučenje i nehuman i ponižavajući postupak ili kaznu koji državni organi ili pojedinci u njihovo ime sprovode nad nekim osobama. Pri tom intenzitet i trajanje tih postupak mora biti takav da oni u suštini dovode do povrede navedenih ustavnih prava. U konkretnom slučaju apelant je podnio apelaciju protiv sudske odluke kojom je odbijen njegov prijedlog za povrat privremeno oduzetih predmeta, te smatra da je postupanjem nadležnog suda tj. oduzimanjem predmeta i odbijanjem vraćanja oduzetih predmeta došlo do kršenja člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da nije moguće dovesti u vezu osporenu odluku, odnosno predmetni postupak oduzimanja i odbijanja vraćanja oduzetih predmeta sa povredom prava lica ne bude podvrgnuto mučenju ili nečovječnom i ponižavajućem tretmanu ili kazni. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dopustivost prima facie

8. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i povredi prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5130/17 (A. H.) | Sudska praksa | Aktio