Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-119/18 (S. G.)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vanparnični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-119/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP-119/18, rješavajući apelaciju Snežane Gudelj, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Snežana Gudelj protiv Rješenje Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 V 123023 17 Gž od 24. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Snežana Gudelj (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Viteza, koju zastupa Vukica Marjanović - Suljić advokat iz Zenice, podnijela je 5. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenje Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 V 123023 17 Gž od 24. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin prijedlog za amortizaciju mjenica (ukupno šest mjenica) bliže navedenih u izreci rješenja.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da apelantica na temelju mjenica i mjeničnih ovlaštenja bila sudužnik po osnovu ugovora o kreditu koje je privredno društvo ,,Fis“ d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: korisnik kredita) zaključilo sa UniCredit Bank d.d. Mostar, te da je bila u obavezi da osigura bjanko mjenice i mjenična ovlaštenja i dostavi ih korisniku kredita. Kantonalni sud je istakao da je apelantica u predmetnom prijedlogu navela da je dana 13. jula 2016. godine potpisane bjanko mjenice dostavila korisniku kredita čija je obaveza bila da navedene mjenice dostavi UniCredit Bank d.d. Mostar, te da su mjenice poslane banci od strane zaposlenika korisnika kredita putem pošte, ali da nikada nisu zaprimljene u banci, odnosno da su izgubljene u poštanskom prometu, zbog čega se apelantica obratila sudu da u skladu sa odredbama člana 92. Zakona o mjenici provede postupak amortizacije mjenica, te ih proglasi poništenim. Kantonalni sud je, također, istakao da je apelantica uz prijedlog, između ostalog, dostavila kopije bjanko mjenica čija se amortizacija traži, kopije ugovora o kreditu, te potvrde UniCredit Bank d.d. Mostar da su obaveze po osnovu ugovora o kreditima od strane korisnika kredita izmirene i krediti zatvoreni. Kantonalni sud je ukazao na to da je postupajući po apelantičinom prijedlogu prvostepeni sud zakazao ročište na kojem su apelantica i svjedokinja K.K. dale svoj iskaz na okolnosti nestanka mjenica. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je zaključio da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je odbio apelantičin prijedlog za amortizaciju mjenica. Naime, prema stavu Kantonalnog suda, iz priložene kopije mjenica proizilazi da one ne sadrže potrebne elemente koje prema članu 3. Zakona o mjenici treba da sadrži svaka trasirana mjenica i to: „1. oznaku da je mjenica napisana u samom slogu isprave, na jeziku na kojem je sastavljena, 2. bezuvjetni uput da se plati određena svota novca, 3. ime onoga kome treba platiti (trasat), 4. označenje dospjelosti, 5. mjesto gdje se plaćanje treba obaviti, 6. ime onoga kome se ili po čijoj se naredbi mora platiti (remitent), 7. označenje dana i mjesta izdavanja, 8. potpis onoga koje izdao mjenicu (trasant)“. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 4. stav 1. Zakona o mjenici kojim je određeno da „isprava u kojoj ne bi bilo ma kojeg od sastojaka nabrojanih u prethodnom članu ne vrijedi kao trasirana mjenica“. Također, Kantonalni sud je ukazao i na odredbe člana 92. Zakona o mjenici kojim je propisano da je „amortizacija mjenice poseban sudski postupak, u kojem sud utvrđuje da je imatelj mjenice imao mjenicu određenog sadržaja i da mu je nestala, a u prijedlogu mora iznijeti glavni sadržaj nestale mjenice i učiniti vjerovatnim da je predlagač tu mjenicu imao ili mu na temelju nje pripada neko pravo“. Prema stavu Kantonalnog suda u konkretnom slučaju predmetne mjenice, kao trasant, potpisala je apelantica, ali bez drugog, odnosno glavnog sadržaja, pa se radi se o bjanko mjenicama, a kako Zakon o mjenici izričito nema posebnih propisa o bjanko mjenicama, posredno se na bjanko mjenicu primjenjuje stav 2. člana 18. navedenog zakona, koji predviđa mogućnost izdavanja mjenice, koja u vrijeme izdavanja nije bila potpuna. Kantonalni sud je istakao da je za bjanko mjenicu bitno da ju je potpisao trasant odnosno izdavatelj vlastite mjenice, pri čemu bjanko mjenica postaje tek mjenicom, kada ovlaštena osoba ispuni mjenični sadržaj i tada bjanko mjenicu mijenja u mjenicu kao vrijednosni papir. Prema stavu Kantonalnog suda, kod okolnosti da bjanko mjenica nije mjenica, jer ne sadrži bitne sastojke, pravilno zaključuje prvostepeni sud da apelantica nije mogla tražiti amortizaciju predmetnih mjenica. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da, s obzirom da su banci od strane korisnika kredita isplaćeni krediti za koje je apelantica kao sudužnik potpisala bjanko mjenice u konkretnoj situaciji, sve i da nisu izgubljene ove mjenice ne bi bile popunjene jer za to nije bilo potrebe. U konačnici, Kantonalni sud je zaključio da je bez osnova pozivanje apelantice na odredbe čl. 217. do 230. Zakona o vanparničnom postupku (kojima je propisan postupak poništenja/amortizacija isprave koja je izgubila svoju važnost ako je ukradena, izgorjela ili na bilo koji način nestala ili uništena), jer je Zakon o mjenici i to odredbama člana 92. do 95. propisao postupak amortizacije mjenice kao specijalni zakon za amortizaciju, a koji se primjenjuje u konkretnom slučaju.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog prava. Apelantica smatra da je pogrešan zaključak suda da nema uslova za poništenje spornih bjanko mjenica. Prema apelantičinom mišljenju, u situaciji kada je „naša država oskudno normativno uredila bjanko mjenicu“ sud je trebao dozvoliti amortizaciju predmetnih mjenica u skladu sa odredbama člana 217. Zakona o vanparničnom postupku, a kako bi joj pružio zaštitu od bilo kakvih zloupotreba.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelantica uglavnom ponavlja navode koje je isticala ranije u postupku po žalbi, a koje je Kantonalni sud razmotrio u svojoj odluci, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman