Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-323/18 (D. H.)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Pritvor
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-323/18
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 323/18, rješavajući apelaciju Dine Hasete, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka l), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. svibnja 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Dine Hasete podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 029328 17 Kž 2 od 27. prosinca 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 029328 17 Kv 5 od 11.
prosinca 2017. godine u odnosu na pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dine Hasete podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 029328 17 Kž 2 od 27. prosinca 2017.
godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 029328 17 Kv 5 od 11. prosinca 2017. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.
Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dino Haseta (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Adna Dobojlić-Ucoglan, odvjetnica iz Sarajeva, podnio je 17. siječnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 029328 17 Kž 2 od 27. prosinca 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 029328 17 Kv 5 od 11. prosinca 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 24. siječnja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Tužiteljstvo odgovore na apelaciju dostavili su 30. i 31. siječnja 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 029328 17 Kv 5 od 11. prosinca 2017. godine, pored ostalih, apelantu je produljena mjera pritvora u trajanju od dva mjeseca zbog pritvorskih razloga propisanih člankom 146. stavak 1. točka c) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), te je određeno da mjera pritvora prema ovome rješenju može trajati najdulje do 11. veljače 2018. godine ili do nove odluke suda.
6. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da osnovana sumnja, kao temeljni uvjet za produljenje pritvora, proizlazi iz dokaza detaljno navedenih u prijedlogu Tužiteljstva (koji su pobrojani na str. 6-12 prvostupanjskog rješenja). Naime, iz prijedloga Tužiteljstva i dostavljenih dokaza proizlazi da su pripadnici Federalne uprave policije, postupajući po naredbama Općinskog suda u Sarajevu, provodili posebne istražne radnje prema osobama za koje se sumnjalo da vrše neovlašten promet i prodaju opojnih droga. Provođenjem posebnih istražnih radnji u cijelosti su dokumentirani kontakti između osumnjičenih pripadnika organizirane skupine, njihove uloge, te uloga organizatora skupine M.T. koji je u periodu od najmanje šest mjeseci organizirao i posredstvom V.V. i V.J. rukovodio tom skupinom. Rezultati provedenih istražnih radnji pokazali su da su organizatori skupine nabavljali opojnu drogu „speed“, „amfetamin“ i „cannabis“, te da su opojnu drogu prepakirali u paketiće pogodne za uličnu prodaju svakodnevno u količini od oko 50 paketića i predavali je drugim osumnjičenima, među kojima je bio i apelant. S tim u svezi, Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja (na str. 13-16, 18, 19, 27, 30, 33, 34, 36, 37, 38, 57. i 58) detaljno naveo sadržaj presretnutih komunikacija između apelanta, V.V. i V.J., te drugih osoba a koje su dostavljene uz prijedlog Tužiteljstva. Pored ostalih, Kantonalni sud je naveo razgovore između V.V., apelanta i V.J. od 27. do 29. svibnja 2017. godine koji se odnose na događaj u kojem je apelant prevario N.N. osobe za 1 kg opojne droge „speed“ i koju je dalje prepakivao na području Kantona Sarajevo. Također, naveo je razgovor (komunikacija broj 2026) od 7. lipnja 2016. godine između brojeva telefona koje su koristili V.V. i apelant u kojem V.V. govori apelantu: „Samo mi nemoj ono smeće donositi, majke ti, donesi mi drogu kako je Allah dao.“ Također, ukazano je na razgovor (komunikacija broj 3925) od 22. srpnja 2017. godine u kojoj apelant govori N.N. osobi: „Šta ti treba, jarane, da pripremim odmah da ne čekam”, a N.N. odgovara: „Uzmi, dva i dva.“ Zatim, presretnuta je SMS komunikacija (broj 10606) od 2. kolovoza 2017. godine između brojeva telefona koje koriste V.J. i apelant, čiji je sadržaj: „Jesi li budan, imaš li praškaste materije.“ Nadalje, presretnut je razgovor (komunikacija broj 10718) od 11. kolovoza 2017. godine između apelanta i V.V. u kojem apelant govori: „Kad ćeš ovamo?“, V.V.: „Šta, je l' ti treba?“; apelant: „Za 1-15, a ukupno tri“, V.V.: „Ne mogu ti to tako završiti“, apelant: „Pa, kad može za pare“, V.V.: „Brate, idi kod Vece (V.J.), on će ti dati.“ Pored toga, Kantonalni sud je naveo da su, nakon presretnutih komunikacija, policijski službenici FUP-a, poduzimajući mjere i radnje iz svoje nadležnosti, na klupi vrtića „Lastavica“ u Sarajevu uočili da zajedno sjede V.J. i apelant, što su zabilježili i evidentirali službenici Uprave za operativni nadzor. Naime, oko 18.10 sati na navedenoj lokaciji uočen je kontakt između V.J. i apelanta, sa jedne strane, i N.N. osobe u bijeloj majici koja im je prišla i zadržala se nekoliko minuta, nakon čega je otišla u PMV marke „Renault“. Nakon navedenog događaja službenici FUP-a su oko 18.35 sati u mjestu Vlakovo na naplatnim kućicama zaustavili navedeno putničko motorno vozilo, te legitimirali osobe E.H. i S.P., koji su dobrovoljno predali četiri paketića N.N. materije. Iz iskaza V.J. proizlazi da je nabavljao opojnu drogu i stavljao je u promet, te da je u prijateljskim odnosima, između ostalog, i sa apelantom. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da iz tih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant, kao član organizirane kriminalne skupine, nabavljao opojnu drogu od V.V. i V.J. i drugih njima poznatih osoba nakon čega ju je prebacivao do stanova i kuća koje je koristio, potom ju je prepakirao u paketiće pogodne za uličnu prodaju, nakon čega ju je stavljao u promet. Također, apelant je u određenim prilikama opojnu drogu „speed“ prodavao V.V., te drugim N.N. osobama na području Kantona Sarajevo i šire, te je koristio određene telefonske brojeve sa kojih je ostvarivana komunikacija prilikom dogovaranja o kupovini i stavljanju u promet opojnih droga. Prema tome, iz izloženih relevantnih presretnutih razgovora, kao i materijalnih dokaza dostavljenih u prilogu prijedloga proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio kazneno djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz članka 238. st. 1. i 2. u svezi sa čl. 55. i 54. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH).
7. U svezi sa apelantovim prigovorom da određene radnje nisu konkretizirane, Kantonalni sud takav prigovor u predmetnoj fazi postupka nalazi neutemeljenim, odnosno preuranjenim, jer je vijeće utvrdilo postojanje osnovane sumnje o izvršenju kaznenopravnih radnji navedenih u prijedlogu za produljenje pritvora i umiješanosti svih osumnjičenih u predmetnu organiziranu skupinu, pri čemu se istraga upravo i provodi s ciljem utvrđivanja koje konkretne radnje, odnosno na koji način je netko eventualno počinio kazneno djelo. Pri tome treba imati u vidu i opsežnost i kompleksnost istrage, kao i brojnost osumnjičenih, što nesumnjivo iziskuje određeno vrijeme, između ostalog, i za decidirano utvrđivanje načina izvršenja inkriminiranih radnji svakog od osumnjičenika. U svezi sa tvrdnjama apelantove obrane da nisu raspolagali dokazima na kojima se temelji osnovana sumnja, Kantonalni sud je ukazao da odredba članka 61. ZKPFBiH normira da će tužitelj istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sucu za prethodni postupak dostaviti dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branitelja, te da je apelantov branitelj imao mogućnost da se obrati sudu ili tužiteljstvu zahtjevom za uvid u dokaze koji su dostavljeni na prijedlog Tužiteljstva, i to kako u pogledu osnovane sumnje, tako i u pogledu posebnog pritvorskog razloga, ali iz stanja u spisu ne proizlazi da je on tu mogućnost i traženje realizirao.
8. U svezi sa postojanjem posebnog pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH, Kantonalni sud je naveo da se za kazneno djelo za koje se osumnjičeni V.J., A.M., M.B., E.P., H.B. i apelant terete može izreći kazna zatvora najmanje tri godine ili teža, pa je formalnopravni uvjet koji se odnosi na visinu zaprijećene kazne nesumnjivo ispunjen. Kod utvrđivanja posebnih okolnosti Kantonalni sud je istakao da je ocijenio sve okolnosti konkretnog slučaja, prirodu i način izvršenja kaznenog djela koje se osumnjičenicima stavlja na teret. Pri tome sud je imao u vidu okolnost da osumnjičeni ne prolaze kroz kaznenu evidenciju, ali da, u smislu odredbe članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH, nije ni neophodno da je osumnjičeni ranije osuđivan, jer to ne zahtijeva navedena zakonska odredba, nego je to upravo postojanje naročitih okolnosti koji opravdavaju bojazan da će osumnjičeni puštanjem na slobodu ponoviti kazneno djelo. Naročite okolnosti o postojanju osnovane sumnje da će osumnjičenici (među kojim je i apelant) ponoviti kaznena djela ogledaju se, prije svega, u postojanju osnovane sumnje da su u vremenskom periodu od svibnja do rujna 2017. godine bili članovi organizirane skupine s ciljem stjecanja protupravne imovinske koristi, koja se bavila neovlaštenom proizvodnjom i stavljanjem u promet opojnih droga, pri čemu su imali svoje uloge i doprinose, te su pokazali izuzetnu upornost i odlučnost u izvršenju predmetnog kaznenog djela. Također, ocijenjene su okolnosti da je pretresom kod osumnjičenog V.J. pronađena veća količina opojne droge, da se većinom radi o nezaposlenim osobama i bez legalnih izvora prihoda, kao i brojnost i kontinuitet kaznenopravnih radnji za koje postoji osnovana sumnja da su ih počinili. Stoga, Kantonalni sud je istakao da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičenici boravkom na slobodi ponoviti kazneno djelo, čime su ispunjeni uvjeti koji opravdavaju produljenje mjere pritvora iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH.
9. Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 029328 17 Kž 2 od 27. prosinca 2017. godine apelantova žalba je odbijena kao neutemeljena.
10. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da su neutemeljeni navodi apelantove braniteljice da je postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta uopćeno i generalizirano. Naime, prvostupanjsko rješenje sadrži konkretno obrazloženje postojanja općeg uvjeta za pritvor u odnosu na svakog osumnjičenog, pa i u odnosu na apelanta. Prvobitno su izneseni i obrazloženi dokazi iz kojih proizlazi osnovana sumnja u odnosu na sve osumnjičene (što je i razumljivo, jer je utvrđivano postojanje osnovane sumnje za djela počinjena u okviru organizirane skupine), te je u konačnici na strani 87. iznesen zaključak o postojanju osnovane sumnje u odnosu na apelanta. Nije utemeljen ni daljnji žalbeni prigovor da se ni u jednom dokazu ne spominje apelant obzirom da se pojavljuje u mnoštvu presretnutih telefonskih razgovora, pribavljenih na temelju provedenih posebnih istražnih radnji navedenim na stranama 19, 27, 30, 33,34, 36, 37. i 38. pobijanog rješenja, gdje se u pojedinim razgovorima čak pojavljuje imenom i prezimenom, ili samo imenom ili prezimenom, a sve u svezi sa prometom opojne droge, odnosno prodaje u okviru organizirane skupine. Žalbena tvrdnja da je od njega oduzet jedan mobilni telefon, te da se on ne pojavljuje u drugim konverzacijama sa drugih telefona je bez osnova, jer se u nekim i sam osobno predstavljao ili se zaključuje iz sadržaja razgovora da se radi o navedenom osumnjičenom (strana 19, komunikacija 6136; strana 27, komunikacija 9699; strana 33, komunikacija 11536 i dr.). Osim toga, netočni su žalbeni prigovori kojima se tvrdi da je apelant samo četiri puta registriran razgovorima na telefonu koji je od njega oduzet i kao takvi ne dovode u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio kaznena djela za koja se tereti.
11. U odnosu na apelantov prigovor da mu nisu dostavljeni dokazi koji se odnose na postojanje osnovane sumnje, Vrhovni sud je istakao da je odredbom članka 61. stavak 1. ZKPFBiH predviđeno da tijekom istrage branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom, te da se ovo pravo branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Osim toga, važno je istaći da nijedna odredba ZKPFBiH ne predviđa obvezu suda da obrani uz prijedlog za pritvor dostavi dokaze.
12. Glede apelantovih navoda kojima je osporavao postojanje pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH ukazujući da nije ranije osuđivan, Vrhovni sud je zaključio da ti žalbeni prigovori nisu utemeljeni. Naime, prvostupanjski sud je ocijenio da ovi osumnjičeni (među njima i apelant) ranije nisu osuđivani, ali je svoj zaključak o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će oni ponoviti krivično djelo zasnovao na drugim okolnostima navedenim u tom rješenju. Kod utvrđivanja naročitih okolnosti ocijenjene su sve okolnosti konkretnog slučaja, a naročito sama priroda i način izvršenja kaznenih djela koja se osumnjičenima stavljaju na teret. Posebno je ocijenjeno postojanje osnovane sumnje da su postali pripadnicima organizirane skupine koja je formirana radi počinjenja konkretnog kaznenog djela, u svrhu stjecanja protupravne imovinske koristi neovlaštenom proizvodnjom i stavljanjem u promet opojnih droga, a što, po navodima iz pobijanog rješenja, posebno proizlazi iz njihovih međusobnih kontakata, koji se dovode u vezu sa organizatorom skupine. Zaključak o postojanju naročitih okolnosti da će osumnjičeni (među njima i apelant) ponoviti kaznena djela prvostupanjski sud nalazi i u činjenici da su osumnjičeni u duljem vremenskom periodu od svibnja 2017. godine do rujna 2017. godine bili članovi organizirane skupine, da su imali svoje uloge i doprinosili izvršenju kaznenog djela, iskazujući naročitu odlučnost i upornost prilikom prometa opojne droge. Uz navedene okolnosti, ocijenjena je i brojnost počinjenih radnji, te da su ovi osumnjičeni (među njima i apelant) nezaposleni, bez legalnih izvora prihoda, te je na osnovu svega navedenog zaključeno da su ispunjeni uvjeti za produljenje pritvora iz osnova propisanih odredbom članka 146. stavak 1. točka
c) ZKPFBiH. U svezi sa apelantovim žalbenim tvrdnjama, Vrhovni sud ja ukazao da ranija osuđivanost nije predviđena u procesnom zakonu kao razlog za produljenje pritvora iz osnova članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH, već postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na postojanje bojazni da će osumnjičeni puštanjem na slobodu ponoviti kazneno djelo. Činjenica da apelant nije osuđivan ne isključuje mogućnost produljenja pritvora po ovom osnovu obzirom da je prvostupanjski sud u pobijanom rješenju utvrdio postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na bojazan od ponavljanja djela i naveo razloge za taj svoj zaključak, koje kao pravilne prihvaća i ovaj sud.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, te prava iz članka 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima i članka 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelant prvenstveno ukazuje da mu nije dostavljen niti jedan dokaz koji se odnosi na postojanje osnovane sumnje da je počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret iako je 12. studenog 2017. godine uputio dopis Kantonalnom sudu za dostavu dokaza, čime mu je onemogućeno da osporava postojanje ovog pritvorskog osnova. Također, apelant tvrdi da redoviti sudovi nisu dali jasne razloge koji bi bili u svezi sa radnjama izvršenja kaznenih djela za koja se apelant tereti, već da se radi o uopćenom obrazloženju koje se tiče svih ili nekoliko osumnjičenih. Nadalje, apelant smatra da redoviti sudovi nisu konkretizirali postojanje posebnog pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH, te da prilikom odlučivanja o ovom pritvorskom razlogu uopće nisu uzeli u obzir osobne okolnosti apelanta, odnosno da nije osuđivan niti se vodi kazneni postupak protiv njega, iz čega proizlazi da se kao opravdanje za produljenje mjere pritvora po ovom osnovu „na silu“ navode razlozi koji nemaju veze sa ovim pritvorskim osnovom, a to je navodna pripadnost skupini, kontinuitet i vremenski period vršenja kaznenih djela. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da je očigledno da ne postoje razlozi za produljenje pritvora zbog čega predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava na slobodu i sigurnost, ukine osporena rješenja i odredi mu naknadu nematerijalne štete, kao i troškova nastalih radi utvrđivanja povrede prava na slobodu i sigurnost.
b)Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da apelant ponavlja navode i prigovore koje je iznosio u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja na koje je prvostupanjski sud detaljno odgovorio, zbog čega smatra da nije potrebno sve te razloge ponavljati u odgovoru na apelaciju. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud navodi da apelantovi navodi nisu utemeljeni, te da nisu povrijeđena njegova prava na koja se pozvao u apelaciji.
15. Kantonalni sud je istakao da su neutemeljene tvrdnje apelantove braniteljice da je donošenjem osporenog rješenja učinjena povreda prava na koja se pozvala obzirom da je osporeno rješenje doneseno u cijelosti u skladu sa važećim pozitivnim zakonskim propisima, a također je u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.
16. Tužiteljstvo je navelo da osporena rješenja sadrže veliki broj materijalnih dokaza, presretnutih razgovora i iskaza svjedoka iz kojih proizlazi postojanje osnovane sumnje. Među presretnutim razgovorima su i razgovori iz kojih je vidljivo da je apelant ne samo uključen u prodaju opojne droge konzumentima nego da je vodio i predlagao da se droga oduzima od drugih, te je vidljivo da je u skupini imao važnu ulogu, a ne da ju je samo prodavao konzumentima. U svezi sa apelantovim navodima da mu nije dostavljen niti jedan dokaz, Tužiteljstvo je istaklo da je 20. prosinca 2017. godine apelantova braniteljica zatražila dostavu dokaza, te da je Tužiteljstvo 21. prosinca 2017. godine pozvalo apelantovu braniteljicu da ostvari pravo uvida u spis i izdvoji dokaze koji su joj potrebni za obranu njenog branjenika, ali da nije pristupila u Tužiteljstvo kako bi ostvarila pravo uvida u spis i označila dokaze koje su potrebni za pripremanje obrane. Budući da braniteljica nije pristupila radi uvida u spis Tužiteljstvo ju je telefonskim putem pozvalo da postupi po dopisu Tužiteljstva, te je dogovoreno da se izvrši kopiranje dokaznog materijala na CD medij, ali je ta radnja još uvijek u tijeku zbog obimnosti materijala i činjenice da je posljednji dokaz vještačenja telefona osumnjičenih, među kojim je i apelantov telefon, zaprimljena u Tužiteljstvu 24. siječnja 2018. godine. Pored toga, u prijedlogu za određivanje mjere pritvora, odnosno u prijedlogu za produljenje mjere pritvora, dokazi na kojim se temelji osnovana sumnja su ne samo taksativno pobrojani i dostavljeni Kantonalnom sudu nego je elaboriran i njihov sadržaj iz kojeg proizlazi osnovana sumnja, te su u mjeri u kojoj je bilo moguće, budući da se radi o fazi istrage, navedene pojedinačne radnje članova organizirane skupine. Također, u pogledu posebnog pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH, Tužiteljstvo se, između ostalog, pozvalo na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Brnobić protiv Hrvatske (zahtjev broj 57180/09 od 21. lipnja 2011. godine), te je zaključilo da su apelantovi navodi i u tom pogledu neutemeljeni.
V. Relevantni propisi
17. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 61. stavak (1) Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju (1) Tijekom istrage, branitelj ima pravo razmatrati spise i razgledati pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičeniku. Ovo se pravo branitelju može uskratiti ako se radi o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo ugroziti cilj istrage. Odjeljak 6. Pritvor Članak 145.
Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produljiti samo pod uvjetima propisanim ovim Zakonom i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produljuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenika odnosno optuženika na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz članka 146. stavak (1) točka a) ovoga Zakona.
(3) Tužitelj je dužan sudu podnijeti obrazložen prijedlog za produljenje pritvora najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičeniku, odnosno optuženiku i njegovom branitelju.
(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičenik, odnosno optuženik nalazi u pritvoru, dužnost je svih tijela koji sudjeluju u kaznenom postupku i tijela koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom žurnošću.
(5) Tijekom cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na temelju kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Po prijedlogu optuženika ili branitelja za ukidanje pritvora koji je utemeljen na novim činjenicama sud će održati ročište odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprječava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba nije dopuštena.
Članak 146. stavak (1) točka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo ili će dovršiti pokušano kazneno djelo ili će počiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta se kaznena djela može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, VI.Dopustivost
18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
a)U odnosu na pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5.
Europske konvencije
20. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 029328 17 Kž 2 od 27. prosinca 2017. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje doneseno 27. prosinca 2017. godine, a da je apelant podnio apelaciju 17. siječnja 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovome dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
b)U odnosu na pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.
Europske konvencije
22. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stajalište da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovitim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u tijeku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Europskog suda, pitanje je li poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na temelju postupka u cjelini. Obzirom na složenost kaznenog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi je li kazneni postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi, Europski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, Serija A, broj 146, stavak 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, točka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
23. U svezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja o produljenju pritvora ne predstavljaju utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta, već da su to procesna rješenja donesena u postupku produljenja pritvora tijekom istrage, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se sa aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodno stajalište, u toj fazi postupka može utvrđivati je li kazneni postupak bio pravičan u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
24. Suglasno navedenom, imajući u vidu odredbe članka 18. stavak (3) točka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije preuranjena. VII.Meritum
25. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, te prava iz članka 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima i članka 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
Pravo na slobodu i sigurnost osobe
26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe;
27. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i sukladno postupku propisanom zakonom:
(…)
c) u slučaju zakonitog uhićenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila kazneno djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela ili bjekstvo nakon počinjenja kaznenog djela; (…)
3. Svatko tko je uhićen ili pritvoren sukladno odredbama iz stavka 1. točka c) ovog članka izvodi se bez odgađanja pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svatko tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kojem će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
28. Apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi za produljenje pritvora, pri čemu osporava kako postojanje osnovane sumnje, tako i posebnog pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH.
a)Relevantni standardi
29. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora temeljiti uhićenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog uhićenja i lišavanja slobode propisanog člankom 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno kazneno djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog promatrača da je moguće da je osoba koja je u pitanju počinila kazneno djelo (vidi, Europski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. kolovoza 1990. godine, Serija A, broj 182, stavak 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. listopada 2001. godine, Izvješća presuda i odluka 2001-X, stavak 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. studenog 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, točka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je kazneno djelo odista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, sukladno članku 5. stavak 1. Europske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na temelju domaćeg zakona, odnosno mora imati pravnu osnovu u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti sukladno svrsi članka 5. Europske konvencije, tj. osoba koja je u pitanju mora biti zaštićena od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. travnja 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
30. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijevaju da je osoba lišena slobode u skladu s člankom 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog članka i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Europski sud je zaključio da poštivanje članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u svezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produljenje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Europski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stavak 63). Prema daljnjem stavu Europskog suda, opravdanost pritvora ovisi i o okolnostima konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca. b)Postojanje osnovane sumnje
31. U svezi sa zaključkom redovitih sudova o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio kazneno djelo za koje je optužen, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja proizlazi da je u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje prvostupanjski sud ocijenio dokazni materijal predočen od Tužiteljstva. U tom pogledu, prvostupanjsko vijeće je ukazalo da rezultati provedenih posebnih istražnih radnji, čiji je sadržaj prethodno citiralo, te materijalna dokumentacija ukazuju da postoji osnovana sumnja da je apelant kao član organizirane kriminalne skupine nabavljao opojnu drogu od V.V. i V.J. i drugih njima poznatih osoba nakon čega je drogu prebacivao do stanova i kuća koje je koristio, potom ju je prepakirao u paketiće pogodne za uličnu prodaju, nakon čega je drogu stavljao u promet, kao i da je u određenim prilikama opojnu drogu „speed“ prodavao V.V., te drugim N.N. osobama na području Kantona Sarajevo i šire. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud konkretizirao radnje za koje se apelant osnovano sumnjiči a iz kojih proizlazi da su počinjena kaznena djela koja se apelantu stavljaju na teret. S druge strane, vezano za prigovor da određene radnje nisu konkretizirane, Kantonalni sud je našao da je takav prigovor u predmetnoj fazi postupka neutemeljen, odnosno preuranjen, jer je vijeće utvrdilo postojanje osnovane sumnje o izvršenju kaznenopravnih radnji navedenih u prijedlogu za produljenje pritvora i umiješanosti svih osumnjičenih u predmetnu organiziranu skupinu, pri čemu se istraga upravo i provodi s ciljem utvrđivanja koje konkretne radnje, odnosno na koji način je netko eventualno počinio kazneno djelo. Pri tome treba imati u vidu i opsežnost i kompleksnost istrage, kao i brojnost osumnjičenih što nesumnjivo iziskuje određeno vrijeme, između ostalog, i za decidirano utvrđivanje načina izvršenja inkriminiranih radnji svakog od osumnjičenika. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Vrhovni sud je u cijelosti prihvatio tu argumentaciju, kao i zaključak Kantonalnog suda da iz navedenih dokaza jasno proizlazi postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta i ostale osumnjičenike da su počinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret, kao i da je postojanje osnovane sumnje dovoljno konkretizirano. Stoga, imajući u vidu da je osnovana sumnja da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret utvrđena na temelju dokaza koji su detaljno interpretirani u obrazloženju osporenog prvostupanjskog rješenja, a koje je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud, ne mogu se prihvatiti kao utemeljene apelantove tvrdnje da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u svezi sa zaključkom o postojanju osnovane sumnje, odnosno da se radi o uopćenim razlozima. Obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Europskog suda koju Ustavni sud slijedi, redoviti sudovi utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog promatrača da je apelant mogao počiniti kazneno djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz članka 238. KZFBiH (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. travnja 2011. godine, točka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u svezi sa zaključkom redovitih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao utemeljene.
c)Posebna pritvorska osnova iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH
32. Apelant tvrdi da Kantonalni i Vrhovni sud prilikom donošenja zaključka o postojanju ovog pritvorskog razloga uopće nisu uzeli u obzir njegove osobne okolnosti, te činjenicu da apelant nije ranije osuđivan, niti da se protiv njega vodi istraga.
33. Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenika u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja kaznena djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerojatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedene osobe (vidi, Europski sud, Clooth protiv Belgije, 12. prosinca 1991, stavak 40, Serija A, br. 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stavak 71, 29. listopada 2009). Pritom, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni kazneni progon osobe koja je u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući jesu li prethodne činjenice i optužbe usporedive obzirom na prirodu ili stupanj težine s optužbama u postupku koji je u tijeku (vidi, Europski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stavak 60, 15. svibnja 2008, i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stavak 115, 18. lipnja 2009. godine). Najzad, težina kaznenog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (vidi, Europski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81, 26. srpnja 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stavak 49, 4. svibnja 2006. godine, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stavak 186, 1. travnja 2010. godine).
34. Dovodeći navedene stavove u svezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da su Kantonalni i Vrhovni sud utvrdili da na apelantovoj strani postoji opasnost od ponavljanja kaznenog djela, te su zaključili da je ispunjen poseban uvjet predviđen člankom 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH. Pri tome u obrazloženjima osporenih rješenja ukazano je na okolnosti (za koje postoji osnovana sumnja) iz kojih proizlazi da su radnje izvršenja kaznenih djela poduzimane kontinuirano u duljem vremenskom periodu (od svibnja do rujna 2017. godine) u okviru organizirane skupine koja je formirana radi počinjenja konkretnog kaznenog djela, pri čemu su svi članovi imali svoje uloge i doprinosili izvršenju kaznenog djela, iskazujući naročitu odlučnost i upornost prilikom prometa opojne droge. Pri tome su redoviti sudovi imali u vidu brojnost počinjenih radnji za koje postoji osnovana sumnja, kao i činjenicu da su osumnjičeni, među kojima je i apelant, nezaposleni, bez legalnih izvora prihoda. Također, razmotrena je i okolnost da apelant nije ranije osuđivan, te je zaključeno da ta okolnost ne dovodi u pitanje postojanje ovog posebnog pritvorskog razloga, jer ranija osuđivanost nije uvjet za određivanje inicijalnog pritvora po ovom pritvorskom osnovu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz apelantovih navoda ne proizlazi ništa iz čega bi se moglo zaključiti da u okolnostima njegovog slučaja i u fazi u kojoj se nalazi predmetni kazneni postupak ne postoji istinska „opravdana sumnja” da bi, u smislu predmetnog pritvorskog osnova, puštanjem na slobodu apelant mogao ponoviti kazneno djelo, odnosno da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o „opravdanoj sumnji“ koji nadjačavaju pravilo o poštivanju apelantovog prava na slobodu.
35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH.
36. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu nije dostavljen niti jedan dokaz koji se odnosi na postojanje osnovane sumnje iako je to tražio, te da je na taj način onemogućen da izvrši provjeru navodnih dokaza koji se odnosi na postojanje osnovane sumnje, Ustavni sud primjećuje da je odredbom članka 61. stavak 1. ZKPFBiH kao opće pravilo regulirano da branitelj osumnjičenika tijekom istrage ima pravo pristupa samo onim spisima i dokazima koji su u korist osumnjičenika, a ne da se to pravo sastoji u obvezi dostavljanja dokaza. U svezi sa time, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu proizlazi da je apelantova braniteljica nakon donošenja prvostupanjskog rješenja, 12. prosinca 2017. godine, od Kantonalnog suda zatražila dostavljanje dokaza, te je obaviještena da se spis nalazi u Vrhovnom sudu FBiH, nakon čega je 20. prosinca 2017. godine zahtijevala od Tužiteljstva dostavljanje dokaza. Dalje proizlazi da je Tužiteljstvo dopisom od 21. prosinca 2017. godine pozvalo apelantovu braniteljicu da, zbog obimnosti dokazne građe koja se odnosi na više osumnjičenika, kontaktira sa Tužiteljstvom kako bi se dogovorili o vremenu u kojemu će ostvariti uvid u predmet i sve dokaze, ali da apelantova braniteljica nije postupila sukladno navedenom dopisu, kao i da je u naknadnom kontaktu dogovoreno preuzimanje dostavljenih dokaza putem CD medija. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je apelantu onemogućeno pravo pristupa spisima i dokazima koji su u njegovu korist kako je to propisano člankom 61. stavak
1. ZKPFBiH. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su apelant i njegova braniteljica bili upoznati, u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o produljenju pritvora, sa sadržajem dokaza na kojima je ta odluka utemeljena. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je Kantonalni sud povodom prijedloga Tužiteljstva za produljenje pritvora apelantu i drugim osumnjičenicima održao ročište na kojem su apelant i njegova braniteljica bili upoznati s dokazima na kojima je ta odluka utemeljena, a ti dokazi su detaljno navedeni u rješenju o produljenju pritvora. Zatim, Ustavni sud zapaža da je ove apelantove navode Vrhovni sud razmotrio i u žalbenom postupku i dao razloge u smislu garancija članka 5. stavak 4. Europske konvencije zašto je odluka o određivanju pritvora u konkretnom slučaju zakonita. Obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje ni u ovome dijelu.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i st. 3. i 4. Europske konvencije u odnosu na postojanje pritvorskih razloga iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH.
Ostali navodi
38. Apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo iz članka 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i pravo iz članka 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima Ustavni sud neće posebno razmatrati, jer navedeni članci, također, garantiraju pravo na slobodu i sigurnost osobe, imajući u vidu već dana obrazloženja u svezi sa ovim ustavnim pravom.
Pitanje naknade nematerijalne štete i troškova podnošenja apelacije
39. U svezi sa apelantovim zahtjevom za naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na slobodu i sigurnost osobe, Ustavni sud ukazuje da, obzirom da u konkretnom slučaju nije utvrđena povreda prava na slobodu i sigurnost osobe, nisu ispunjeni uvjeti za razmatranje mogućnosti određivanja naknade nematerijalne štete u smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda.
40. Osim toga, u svezi sa apelantovim traženjem da mu se isplate troškovi sastavljanja apelacije, Ustavni sud ukazuje da, prema Pravilima Ustavnog suda, ne postoji mogućnost obvezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije, te da ti troškovi padaju isključivo na apelantov teret. VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i st. 3. i 4. Europske konvencije kada su redoviti sudovi dali jasne i argumentirane razloge kako za postojanje osnovane sumnje, tako i za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH zbog kojih je apelantu produljen pritvor, pri čemu nema ništa što ukazuje na kršenje garancija članka 5. stavak 4. Europske konvencije.
42. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman