Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2007/18 (A. Ć.)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Pritvor
- Apelacija preuranjena
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2007/18
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2007/18, rješavajući apelaciju Armina Ćuleskera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Armina Ćuleskera podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 689818 18 Kž 2 od 15. marta 2018. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Armina Ćuleskera izjavljena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 689818 18 Kž 2 od 15. marta 2018. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Armin Ćulesker (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju advokati Dženita Homarac i Amer Homarac, podnio je 4. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonlanog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 689818 18 Kž 2 od 15. marta 2018. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će narediti ukidanje pobijanog rješenja, kao i prvostepenog Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 689818 18 Kv 2 od 27. februara 2018. godine i puštanje apelanta odmah na slobodu.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Sarajevo zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Svi pozvani su dostavili odgovor.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelantu je Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K 689818 18 Kpp od 2. februara, koje je potvrđeno Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K 689818 18 Kv od 15. februara 2018. godine, određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca iz posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), a zbog postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo protivpravno lišavanje slobode iz člana 179. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) i krivično djelo teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka b) KZ.
6. Nakon potvrđivanja optužnice Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 K 689818 18 Kv 2 od 27. februara 2018. godine kojim je apelantu produžen pritvor za još dva mjeseca, tako da može trajati do 27. aprila 2018. godine ili do druge odluke suda.
7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo zatražilo produženje pritvora apelantu iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, dok je apelant naveo da ne postoje ni osnovni ni posebni pritvorski razlozi za produženje pritvora. Razmatrajući potvrđenu optužnicu, uz ostale materijalne dokaze (koje sud navodi na strani 2. i 3) dostavljene uz optužnicu, Općinski sud je zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela protivpravno lišavanje slobode i teška krađa za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna, odnosno da je ispunjen opći uvjet za produženje pritvora, kao i da postojanje osnovane sumnje proizlazi iz činjenice da je optužnica potvrđena. Nadalje, Općinski sud navodi dokaze koji potvrđuju postojanje osnovane sumnje, zapisnik o prijemu usmene prijave od oca oštećenog i zapisnik o njegovom saslušanju, zapisnik o saslušanju oštećenog, malodobnog I.J., zapisnici o saslušanju svjedoka, službeni izvještaji, zapisnik o pretresanju, potvrda o oduzimanju predmeta, nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra i psihologa koji su vještačili oštećenog i ostalo, kako je navedeno u rješenju.
8. Što se tiče posebnih zakonskih razloga za produženje mjere pritvora, sud je zaključio da postoje zakonski razlozi propisani članom 146. stav 1. tačka c) ZKP, odnosno na strani apelanta postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo, a za to djelo se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža. Općinski sud je naveo da okolnosti konkretnog slučaja - opisane inkriminirane radnje - za koje se osnovano sumnja da ih je apelant počinio - potkrijepljene analiziranim dokazima, a kojima se ostvaruju elementi krivičnog djela protivpravno lišavanje slobode, kao jednog od temeljnih ljudskih prava, na način kako je opisano u činjeničnom supstratu protiv malodobnog lica djelo čine posebno specifičnim uslijed kojeg je nastupila posljedica, kako navodi vještak-traumatski događaj koji je oštećeni doživio, a koji spada u grupu stresnih događaja van uobičajenog životnog iskustva, koji je praćen intenzivnim strahom, osjećajem životne ugroženosti i smrtne opasnosti , te osjećajem bespomoćnosti. Navedeno je ostavilo akutne promjene kod malodobnog I.J. u vidu akutnog posttraumatskog događaja, košmarnih snova, izbjegavanja ljudi i situacija koje ga podsjećaju na traumu, povlačenja iz socijalnih relacija, popuštanja u učenju i ostalo što sud navodi, a što, prema mišljenju suda, suprotno navodima apelantove odbrane, ukazuje na ponuđene dokaze o upotrebi sile. Nadalje, sud je naveo da je apelant pokazao visok stepen upornosti i istrajnosti u svojoj namjeri da malodobnom I.J. prisilno, protiv njegove volje, ograniči slobodu kretanja, odvodeći ga na nepoznati lokalitet u šumu u večernjim satima, te ga je upotrebom sile i prijetnje istjerao iz vozila i ostavio bez odjeće i obuće, bez mogućnosti da zatraži pomoć, sve do obližnjeg mjesta do kojeg je došao bosonog i gdje mu je pružena pomoć. Apelant je, kako sud navodi, na naročito drzak način, koristeći stanje bespomoćnosti malodobnog I.J., od njega oduzeo i prisvojio stvari iz čega je sud izveo zaključak o njegovom visoko ispoljenom stepenu i sklonosti ka kriminalnom ponašanju na već opisan način, upotrebom psihičke i fizičke prisile, preduzete prema malodobnom licu , što sve upućuje na zaključak da u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje opravdavaju produženje mjere pritvora prema apelantu.
9. Općinski sud je našao da u konkretnom slučaju nije od značaja da li je apelant ranije osuđivan ili ne, već se rukovodio navedenim okolnostima i ocijenio karakteristike ličnosti apelanta iz kojih se može zaključiti njegova sklonost ka nezakonitim radnjama.
10. Općinski sud je razmotrio primjenu blažih mjera, ali je analizom svih okolnosti zaključio da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju izricanje najteže mjere, odnosno mjere pritvora, kako bi se spriječilo ponavljanje krivičnog djela od apelanta.
11. Kantonalni sud, rješavajući po apelantovoj žalbi, donio je Rješenje broj 65 0 K 689818 18 Kž 2 od 15. marta 2018. godine kojim je apelantovu žalbu odbio.
12. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi žalbe da postojanje osnovane sumnje nije adekvatno obrazloženo. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud zaključak o postojanju općeg uvjeta - osnovane sumnje za produženje mjere pritvora pravilno izveo iz brojnih materijalnih dokaza koji su dostavljeni uz optužnicu, a koja je potvrđena od sudije za prethodno saslušanje, koji su decidirano navedeni i analizirani u pobijanom rješenju. Tako iz zapisnika o saslušanju svjedoka H.J., oca oštećenog, proizlazi da je on prijavio da je navedenog dana nad njegovim malodobnim sinom I.J. lice po imenu ili nadimku „Švabo" izvršilo krivično djelo, navodeći da je ovo lice (apelant) terenskim vozilom koje je opisao presrelo njegovog malodobnog sina i naredilo mu da uđe u vozilo, odvezlo ga u nepoznatom pravcu ka planini Bjelašnici, u šumu, te je nakon dolaska do N.N. mjesta zaustavilo vozilo i naredilo njegovom sinu da skine svu garderobu sa sebe, te mu uzelo mobilni telefon i jedan muški sat, nakon čega ga je udaralo rukama po tijelu, a potom uzelo jednu metalnu šipku i udarilo ga u predjelu stopala i reklo mu da ne smije biti blizu naselja Pejton i lica V.P., prijeteći mu na način detaljno opisan na navedeni zapisnik. Naveo je da je njegov malodobni sin nakon provedene torture od apelanta hodao putem dok nije došao do kuće u kojoj je bilo svjetlo, te kucao na vrata gdje mu je N.N. lice otvorilo, te je tom prilikom oštećeni tražio da obavijeste policiju, što je i učinilo N.N. muško lice. Prednji iskaz svjedoka saglasan je iskazu svjedoka oštećenog koji je još dodao da je lice po nadimku „Švabo“, svaki put kada bi ga susreo i vidio, pokušavalo da ga tuče u čemu su ga sprečavali njegovi prijatelji koji su u tom momentu bili s njim, a sve zbog toga što je on mislio da je u vezi sa V.P. Oštećeni je dalje izjavio da je u prostorijama MUP-a KS izvršeno prepoznavanje lica, te da je on prepoznao lice pod rednim brojem 3, koje je nad njim izvršilo navedeno krivično djelo. Kantonalni sud navodi da su, suprotno žalbenim navodima, iskazi navedenih svjedoka potkrijepljeni i ostalim dokazima interpretiranim u pobijanom rješenju, između ostalog i zapisnikom o prepoznavanju optuženog kao lica koje je kritične prilike izvršilo krivična djela koja mu se predmetnom optužnicom stavljaju na teret na štetu oštećenog - malodobnog I.J. Prema ocjeni Kantonalnog suda, navedeni dokazi, zajedno sa ostalim pobrojanim i analiziranim dokazima iz pobijanog rješenja, predstavljaju pouzdan osnov za zaključak o postojanju osnovane sumnje o izvršenju navedenih krivičnih djela od apelanta.
13. Nadalje, uvidom u spis predmeta Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijanog rješenja dao jasne i uvjerljive razloge za produženje pritvora optuženom temeljem pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. Osim postojanja objektivnog uvjeta za produženje pritvora po navedenom zakonskom osnovu, koji se tiče visine zaprijećene kazne, sud je pravilno zaključio da na strani apelanta i počinjenog krivičnog djela za koje se tereti predmetnom optuženicom postoje i naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi ponovio krivično djelo. Kantonalni sud ukazuje da iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud pri ocjeni da li postoje ove naročite okolnosti, prije svega, imao u vidu prirodu i okolnosti pod kojim se osnovano sumnja da je apelant izvršio predmetna krivična djela, i to prema malodobnoj osobi, te okolnosti vezane za ličnost apelanta kao počinioca, te ponavlja zaključke prvostepenog suda.
14. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonski uvjeti za izricanje neke od alternativnih mjera koje zamjenjuju mjeru pritvora s obzirom na zakonski razlog produženja mjere pritvora u konkretnom slučaju.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. tačka c), 3. i 4, povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i povredu prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U suštini, navodi iz apelacije mogu se sumirati na sljedeći način: apelant osporava postojanje općeg i posebnog osnova za pritvor koji je produžen apelantu. Naime, prema apelantovom mišljenju, osnovana sumnja da je apelant počinio navedena krivična djela proizlazi samo iz iskaza oštećenog i iskaza drugih svjedoka i vještaka koji se baziraju na iskazu oštećenog, te navodi o prisili apelanta u odnosu na oštećenog da uđe u auto, te da ga je upotrebljavajući silu prisilio na skidanje i ostalo nisu u vezi sa predloženim dokazima, niti iz njih proizlazi razumna sumnja da je tako nešto učinjeno. Apelant navodi da nema dokaza o povredama oštećenog, jer je on odbio medicinski pregled, nema dokaza da je apelant oduzeo stvari od oštećenog, te apelant ukazuje da je sud proizvoljno donio odluku, bez ocjene dokaza na adekvatan način. Osim navedenog, apelant ukazuje kao posebno sporan zaključak suda da će apelant ponoviti krivično djelo koje ničim nije obrazloženo. Za apelanta je proizvoljan zaključak suda u vezi sa ocjenom karakteristika ličnosti apelanta iz kojih je sud izveo zaključak o njegovoj sklonosti ka nezakonitim radnjama, a da nije uzeo u obzir da li je ranije osuđivan ili ne. Apelant navodi da sud ne dovodi u vezu apelantove istaknute navode, već se isključivo rukovodi izjavom oštećenog, čime grubo krši apelantova prava. Apelant ukazuje na „tipiziranu“, odnosno „stereotipnu formulaciju“ suda, bez konkretizacije, u odnosu na apelantov prijedlog da mu se odredi neka blaža mjera. Apelant ističe da je sud propustio navesti konkretne razloge zašto je pritvor opravdan u skladu sa članom 146. stav 1. tačka c) ZKP. Apelant je predložio da Ustavni sud odredi privremenu mjeru kojom će ukinuti osporena rješenja Općinskog suda od 27. februara 2018. godine i Kantonalnog suda od 15. marta 2018. godine i naložiti da se apelant odmah pusti na slobodu.
b) Odgovor na apelaciju
16. U odgovoru na apelaciju sud, kao i Tužilaštvo navode da je apelacija neosnovana i da je sud dao konkretne i jasne razloge za produženje pritvora apelantu iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 140a.
Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
a) zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti,
b) zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja,
c) zabranu sastajanja sa određenim osobama,
d) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom tijelu i
e) privremeno oduzimanje vozačke dozvole.
(2) Mjere zabrane iz stava (1) ovog člana mogu biti izrečene uz zabranu napuštanja boravišta kao i uz zabranu putovanja iz člana 140. ovog Zakona, ili kao zasebne mjere.
Član 140b.
Izricanje mjera zabrane (1)Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.
(2)[...] Član 145.
Opće odredbe (1)Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2)[...] Član 146. stav 1 tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
[...]
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje "od tri godine" ili teža kazna, VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
a) U odnosu na pravo na pravično suđenje
20. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od tih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
21. U konkretnom slučaju krivični postupak je u toku, dakle, nije okončan. Predmet osporavanja apelacijom su rješenja kojim je apelantu produžen pritvor. Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.
b) U odnosu na ostale navode
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 22. marta 2018. godine, a apelacija je podnesena 4. aprila 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant pobija navedeno rješenje Kantonalnog suda ističući da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. tačka c), 3. i 4. Evropske konvencije, kao i član 13. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
25. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
26. Član 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana [ ] mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud u kratkom roku razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
27. U vezi sa apelantovim navodima da su odluke kojima mu je produžen pritvor suprotne članu
5. Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenika pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKP za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 146. stav 1. tač. a), B9, c) i d) ZKP.
28. U odnosu na navode o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“, zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A broj 182, tač. 32-34), i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).
29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, Općinski sud i Kantonalni sud, na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za produženje pritvora, uključujući potvrđenu optužnicu, utvrdili da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret o čemu su u osporenim rješenjima dati detaljni, jasni i, po ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Stoga, nema ništa što ukazuje da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno, niti je apelant jasno naveo na koje navode apelantove odbrane nije odgovoreno i kakve su posljedice navedenog za apelanta u konkretnom predmetu. Naime, apelant u pretežnom dijelu u apelaciji ukazuje da je sud osnovanu sumnju, odnosno dokaze o njoj bazirao na iskazu oštećenog koji nije potkrijepljen drugim dokazima, ali tako ne proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja. Naime, sud je dokaze doveo u međusobnu vezu i izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije prekršeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, zato što su redovni sudovi pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotrili i za svoje zaključke dali dovoljne, jasne i zadovoljavajuće razloge.
30. Apelant, također, smatra da nisu dati obrazloženi i konkretni razlozi za posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c), odnosno problematizira zaključke suda da će ponoviti krivično djelo i zaključke u vezi s ličnošću apelanta, a da nije utvrdio da li je apelant ranije osuđivan ili ne.
31. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu vlastitu i praksu Evropskog suda da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, svakako, relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti argument koji jedini može biti dovoljan za produženje pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81). Razlozi „za i protiv“ ne mogu biti samo općenito navedeni već moraju sadržavati referencu na specifične činjenice i na lične okolnosti osumnjičenog koje opravdavaju njegovo pritvaranje (vidi, Evropski sud, Aleksaniyan protiv Rusije, presuda od 22. decembra 2008. godine, aplikacija broj 46468/06, tačka 179).
32. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je potvrdio stav Općinskog suda i date razloge da postoji bojazan da će apelant, ukoliko bude na slobodi, ponoviti krivično djelo, odnosno zaključak prvostepenog suda iz kojeg proizlazi da je prvostepeni sud pri ocjeni da li postoje naročite okolnosti, prije svega, imao u vidu prirodu i okolnosti pod kojim se osnovano sumnja da je apelant izvršio predmetna krivična djela, prvenstveno protivpravno oduzimanje slobode malodobnom licu (kako se osnovano sumnja) na način opisan u rješenju, te okolnosti vezane za ličnost apelanta kao počinioca, iskazanu upornost i istrajnost u izvršenju krivičnih djela za koja postoji osnovana sumnja da ih je počinio, te upotrebu sile i prijetnje prema oštećenom, malodobnom licu.
33. U vezi s navodima da postoji opasnost od ponavljanja djela, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj opasnost od ponavljanja krivičnog djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenika u pritvoru do suđenja kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, ta opasnost mora biti vjerovatna, a mjera odgovarajuća, u svjetlu okolnosti predmeta, osobito prošlosti i karaktera lica koje je u pitanju (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, tačka 40, Serija A broj 225). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant osumnjičen za protivpravno lišavanje slobode, kao i za tešku krađu. Također, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud naveo da apelant „ne prolazi kroz krivičnu evidenciju“, ali je smatrao da to nije od značaja, već je ocjenjujući okolnosti konkretnog slučaja, način izvršenja (za šta postoji osnovana sumnja), posljedice i ličnost apelanta u konkretnom predmetu (za šta je, također, dao obrazloženje) utvrdio da navedene okolnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo (uz ispunjenje objektivnog uvjeta). Stoga, Ustavni sud smatra da su u ovoj fazi postupka sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za određivanje pritvora i po ovom osnovu u skladu sa standardima iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
34. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, odnosno Općinski sud dao obrazloženje posebnog pritvorskih osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, koji su relevantni i dovoljni da opravdaju produženje pritvora apelantu, pogotovo u ovoj fazi postupka i u trajanju od ukupno tri mjeseca (dva mjeseca nakon inicijalnog pritvora). Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja apelantovih prava iz člana 5. stav 1. tačka c) i 3. Evropske konvencije.
35. U odnosu na povredu prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije na koje ukazuje apelant, Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 4. Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo na osporavanje zakonitosti takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristrasan i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versy protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A broj 12, st. 76. i 77, i Ismoilov i drugi protiv Rusije, presuda broj 2947/06 od 24. aprila 2008. godine, stav 145). Ovaj organ mora, također, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode”, a koje nisu „značajno manje”od garancija u krivičnom postupku, kad lišavanje slobode ima kao rezultat dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije naročito podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo. Ustavni sud, u okolnostima konkretnog predmeta, a bez daljnje konkretizacije povrede ovog člana od apelanta, ne može da pronađe bilo šta što bi ukazivalo da je apelantu povrijeđeno navedeno pravo. Naime, na ročištu povodom prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora apelant i njegov advokat su se izjasnili, te su nakon prvostepene odluke podnijeli žalbu o kojoj je odlučio Kantonalni sud. Sama činjenica da je apelant nezadovoljan navedenim rješenjem i da daje vlastito viđenje konkretnog slučaja ne dovodi u pitanje poštivanje garancija člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
36. Imajući u vidu da je apelant ukazao na to da je sud formalno ili tipizirano razmotrio mogućnost primjene blažih mjera, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud dao jasne i dovoljne razloge za određivanje mjere pritvora, zbog čega je zaključio da primjena blažih mjera ne bi bila adekvatna, iz čega jasno proizlazi da je ova mogućnost razmotrena, ali po ocjeni redovnih sudova, nije bilo mjesta za izricanje blažih mjera.
37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. i st. 3. i 4. Evropske konvencije neosnovani.
38. Apelant je istakao povredu člana 13. Evropske konvencije, bez konkretizacije, pa se čini da je ovaj navod izraz nezadovoljstva donesenom odlukom, te imajući u vidu prethodni zaključak u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije, Ustavni sud ne nalazi da je potrebno ispitati ovaj navod.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), 3. i 4. Evropske konvencije u odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP kada osporeno rješenje Kantonalnog suda, kojim je odlučeno o žalbi protiv prvostepenog rješenja i rješenje potvrdilo, sadrži dovoljne i razumne razloge za zaključak da je apelantu opravdano produžiti pritvor prema navedenom zakonskom osnovu.
40. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman