Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3060/16 (M. T., advokat, u ime „US TELCOM“ d.o.o. Bihać i „Elta-Kabel“ d.o.o. Doboj)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Suvlasništvo
- Građevinska dozvola
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Raskid ugovora
- Neovlašteno lice
- Obligaciono- pravni odnosi
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3060/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3060/16, rješavajući apelaciju Elta-Kabel d.o.o. Doboj i US TELCOM d.o.o. Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Elta-Kabel d.o.o. Doboj podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 022268 14 Rev od 7. juna 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 022268 14 Pž od 11.
septembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 022268 10 Ps od 24. februara 2014. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija u odnosu na US TELCOM d.o.o. Bihać podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 022268 14 Rev od 7.
juna 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 022268 14 Pž od 11. septembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 022268 10 Ps od 24. februara 2014.
godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 15. jula 2016. godine, u ime US TELCOM d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: prvoapelant ili apelanti) i Elta-Kabel d.o.o. Doboj (u daljnjem tekstu: drugoapelant ili apelanti), apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 022268 14 Rev od 7. juna 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 022268 14 Pž od 11. septembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Ps 022268 10 Ps od 24. februara 2014. godine. Advokat Mirza Telalović je 5. februara 2018. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunio apelaciju tako što je dostavio punomoć za zastupanje drugoapelanta, dok u odnosu na prvoapelanta nije dostavio punomoć za zastupanje u postupku pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog El-Đemo d.o.o. Sanski Most (u daljnjem tekstu: tuženi) kao druge strane u postupku, zatraženo je 26. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su u periodu od 31. januara do 12. februara 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Iz stanja spisa proizlazi da su prvoapelant i tuženi 4. aprila 2004. godine zaključili ugovor o izgradnji zajedničke mreže KTV Sanski Most (u daljnjem tekstu: ugovor), kojim su prvoapelant i tuženi kao investitori ugovorili da zajednički izgrade mrežu kablovske televizije s glavnom stanicom na području općine Sanski Most (u daljnjem tekstu: kablovska mreža), da će izgradnju finansirati obje ugovorne strane u omjeru 50:50%, a da će izgrađena mreža, po njenom završetku, ostati u vlasništvu oba investitora u istom omjeru. U ugovoru je, između ostalog, navedeno da će u slučaju prodaje sistema obje ugovorne strane imati ista prava, te da sistem nije moguće prodati bez saglasnosti obiju ugovornih strana.
6. Nadalje, iz stanja spisa proizlazi da je tuženi putem obavijesti od 25. juna 2005. godine obavijestio prvoapelanta da raskida ugovor. Tuženi je u navedenoj obavijesti naveo da smatra da je ugovor raskinut i neobavezujući sa 25. junom 2005. godine, s obzirom na to da prvoapelant nije ispunio obaveze preuzete zaključenim ugovorom i da se iz samog ponašanja prvoapelanta moglo zaključiti da obaveze neće biti ispunjene. Prvoapelant je obavijest o raskidu ugovora primio 12. jula 2005. godine.
7. Iz stanja spisa, također, proizlazi da su apelanti 20. septembra 2006. godine zaključili ugovor o prodaji stečenih prava na osnovu ugovora (u daljnjem tekstu: Ugovor o prodaji stečenih prava), a kasnije i aneks tog ugovora. Navedenim ugovorom o prodaji stečenih prava prvoapelant je na drugoapelanta prenio sva prava koja je on imao temeljem ugovora.
Osporeni postupak
8. Presudom Općinskog suda broj 17 0 Ps 022268 10 Ps od 24. februara 2014. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su suvlasnici kablovske mreže s udjelom od 1/2 dijela i da im se omogući nesmetan pristup i učešće u upravljanju tom mrežom, te da se tuženi obaveže da im na ime naknade štete plati pojedinačne iznose pobliže navedene u izreci presude (u daljnjem tekstu: utuženi iznos), sve sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova parničnog postupka. Istom presudom apelanti su obavezani da tuženom naknade troškove parničnog postupka.
9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su apelanti u tužbi istaknuli da su sa tuženim izgradili kablovsku mrežu, da je prvoapelant sa tuženim 4. aprila 2004. godine zaključio ugovor, po čijem zaključenju se pristupilo radovima, te je izrađena osnovna mreža sa centralom koja je predstavljala funkcionalnu i profitabilnu cjelinu, da se u realizaciji ugovora na strani prvoapelanta uključio i drugoapelant snosivši iz svojih sredstava ulaganje materijala, nakon čega se izgradnja mreže samofinansirala na način što su pretplatnici plaćali priključnu taksu, a eventualnu razliku troškova snosili su investitori, odnosno prvoapelant i tuženi, da se tuženi nikad nije oglasio bilo kakvim zahtjevom da se poveća kapital, odnosno vrši dalje ulaganje u opremu i materijal ili pak da se doplati iznos potreban za investiciju. Prema navodima tužbe, tuženi je od pretplatnika naplaćivao priključnu taksu i pretplatu, ali te iznose nije prijavio ugovorenom partneru kao prihod, niti je bilo šta od takvog prihoda ponudio da uplati drugom partneru kao suinvestitoru i suvlasniku mreže, da je tuženi prisvojio sva prava na izgrađenoj mreži za sebe, te je takvim postupanjem „izigrao“ ugovor. Općinski sud je naveo da je tuženi u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev apelanata. Naime, tuženi je naveo da ne stoje navodi prvoapelanta da je s njim izgradio kablovsku mrežu zajedno sa centralom, te da nije tačno da se drugoapelant uključio u bilo kakve poslovne odnose s njim, niti je ulagao bilo kakva sredstva vezano za izgradnju kablovske televizije, jer je on isključivo svojim sredstvima i svojom radnom snagom izgradio kablovsku mrežu. Tuženi je u odgovoru na tužbu naveo da je sa prvoapelantom pod prinudom zaključio ugovor jer je bio prisiljen zbog prijetnje tadašnjeg načelnika Općine Sanski Most, te da nezavisno od toga prvoapelant nije poštovao nijednu tačku ugovora, zbog čega je ugovor raskinut 25. juna 2005. godine.
10. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da su prvoapelant i tuženi dobili urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu za izgradnju kablovske mreže, da su potom samostalno započeli izgradnju kablovske mreže, s tim da je izgradnju te mreže prvi započeo tuženi, da je prvoapelant u upravnom postupku izjavio žalbu protiv rješenja za urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu koja su izdata na ime tuženog, da je Federalno ministarstvo kao drugostepeni organ po žalbi prvoapelanta poništilo rješenja tuženog za izdatu urbanističku i građevinsku dozvolu, da je tuženi također izjavio žalbu protiv rješenja za urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu koja su izdata na ime prvoapelanta, da je tuženi žalbu povukao iz razloga što su, u međuvremenu, zaključili ugovor. Također je utvrđeno da tuženi, nakon zaključenja ugovora i nakon što su poništena njegova rješenja o izdatoj urbanističkoj saglasnosti i građevinskoj dozvoli, nije zatražio niti dobio drugo rješenje o urbanističkoj saglasnosti i građevinskoj dozvoli, već je nastavio izgradnju kablovske mreže prema rješenjima i projektu koji su izdati na ime prvoapelanta, da je osnovom provedenog finansijskog vještačenja utvrđeno da prvoapelant nije vršio finansijska ulaganja u izgradnju predmetne kablovske mreže, već je ta ulaganja vršio tuženi. Dalje je utvrđeno da je drugoapelant vršio isporuku određenog materijala prvoapelantu za izgradnju kablovske mreže, da količina tog materijala nije dokazana, da je tuženi 12. jula 2005. godine preporučenom pošiljkom dostavio prvoapelantu pismenu obavijest kojom je izjavio da raskida ugovor iz razloga što prvoapelant nije poštovao niti jednu tačku ni stavku tog ugovora (finansiranje), te da tuženi taj ugovor sa 25. junom 2005. godine smatra raskinutim i neobavezujućim. Nadalje, Općinski sud je na osnovu ocjene izvedenih dokaza utvrdio da je Regulatorna agencija za komunikacije donijela rješenje kojim je prvoapelantu ukinula pravo na obavljanje mrežnih operacija i usluga na području općine Sanski Most, da je Općina Sanski Most 29. augusta 2006. godine donijela rješenje o rušenju i uklanjanju građevine – koaksijalne mreže kablovske televizije (koju je prije zaključenja ugovora izgradio prvoapelant), dok je i dalje ostala centrala kablovske televizije i dio izgrađene mreže koju je izgradio tuženi, nakon čega je prvoapelant sa drugoapelantom 20. septembra 2006. godine zaključio ugovor o prodaji stečenih prava, a zaključen je i aneks tog ugovora.
11. Općinski sud je ukazao na odredbu člana 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da u dvostranim ugovorima kad jedna strane ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete, dok je odredbom člana 129. ZOO-a propisano kad u ugovoru sa uzastopnim obavezama jedna strane ne ispuni jednu obavezu druga strana može u razumnom roku raskinuti ugovor u pogledu svih budućih obaveza, ako je iz datih okolnosti očigledno da ni one neće biti ispunjene. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe, Općinski sud je zaključio da je tuženi pravilno postupio kada je prvoapelantu dostavio obavijest od 25. juna 2005. godine kojim ga je obavijestio da raskida ugovor, s obzirom na to da prvoapelant nije ispunio obaveze preuzete zaključenim ugovorom sa tuženim i da se iz samog ponašanja prvoapelanta moglo zaključiti da obaveze neće biti ispunjene. U vezi s tim, Općinski sud je podsjetio da je vještak finansijske struke utvrdio da prvoapelant nije ispunio obaveze iz ugovora, odnosno nije izvršio bilo koje ulaganje u kablovsku mrežu, te da je tuženi u momentu zaključenja ugovora sa prvoapelantom već dobrim dijelom izvršio investiciona ulaganja u kablovsku mrežu.
12. Nadalje, Općinski sud je naveo da ugovor o prodaji stečenih prava i aneks tog ugovora ne proizvode pravno dejstvo u odnosu na tuženog – ugovor raskinut, a sve i da nije raskinut, ugovor o prodaji stečenih prava, u smislu odredbe člana 145. ZOO-a, ne proizvodi pravno dejstvo prema tuženom, s obzirom na to da tokom postupka nije dokazano da je tuženi pristao na zaključenje ugovora o prodaji stečenih prava, što je zakonska obaveza, a s druge strane takva obaveza je regulirana i u ugovoru koji su zaključili prvoapelant i tuženi, zbog čega je zaključio da je neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su oni suvlasnici izgrađene kablovske mreže sa dijelom od 1/2.
13. Pored toga, Općinski sud je odbio kao neosnovan i tužbeni zahtjev apelanata kojim potražuju naknadu za pričinjenu štetu, budući da u konkretnom slučaju ne postoji osnov za naknadu štete, odnosno tuženi svojim radnjama nije pričinio bilo kakvu štetu apelantima, niti im je onemogućio ostvarivanje dobiti. Općinski sud je naveo da kod drugoapelanta za naknadu štete ne postoji aktivna legitimacija, s obzirom na to da drugoapelant i tuženi nisu bili ni u kakvom pravnom odnosu jer su ugovor o prodaji stečenih prava i aneks tog ugovora suprotni prinudnim propisima, odnosno odredbi člana 145. ZOO-a i suprotan odredbama ugovora prvoapelanta i tuženog kojim je regulirano da će se u slučaju prodaje sistema jednog od ugovarača morati tražiti saglasnost drugog ugovarača. S druge strane, ugovor između prvoapelanta i tuženog je raskinut, pa prvoapelant nije imao šta da prenese na drugoapelanta, osim da on potražuje naknadu štete u ovom postupku.
14. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 17 0 Ps 022268 14 Pž od 11. septembra 2014. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Istom presudom apelantima su odbijeni zahtjevi za naknadu troškova parničnog postupka.
15. Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je prvoapelant tužbeni zahtjev temeljio na odredbama ugovora, a drugoapelant na odredbama ugovora o prodaji stečenih prava. U vezi s tim, Kantonalni sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev drugoapelanta u cijelosti neosnovan, istaknuvši da je prvostepeni sud ocjenom izvedenih dokaza pravilno zaključio da ugovor o prodaji stečenih prava ne proizvodi pravno dejstvo jer apelanti nisu dokazali činjenicu da je tuženi pristao na zaključenje tog ugovora, niti su dokazali da je tuženi nakon zaključenja navedenog ugovora dao saglasnost na taj zaključeni ugovor (član 145. stav 1. ZOO-a), iz čega proizlazi da kod drugoapelanta ne postoji aktivna legitimacija za vođenje konkretne parnice.
16. Vrhovni sud je Presudom broj 17 0 Ps 022268 14 Rev od 7. juna 2016. godine odbio reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude.
17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo (čl. 124. i 129, u vezi sa članom 145. stav 1. i 189. ZOO-a) kada su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan, jer apelanti nisu dokazali činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve (član 7. stav 1. i član 123. stav 1. ZPP) pa snose posljedice pravila o teretu dokazivanja (član 126. ZPP). Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi za zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u obrazloženju svojih odluka dali jasne, detaljne i potpune razloge.
18. Vrhovni sud je naveo da je, protivno revizionim navodima apelanata, pravilan stav pobijane presude da kod drugoapelanta ne postoji aktivna legitimacija u odnosu na istaknute zahtjeve prema tuženom, u odnosu na ugovor o prodaji stečenih prava, kod utvrđene činjenice da tuženi nije pristao na ustupanje ugovora (član 145. stav 1. ZOO-a) zbog čega ne mogu ni nastupiti pravni učinci ustupanja. Nadalje je naveo da apelanti nisu dokazali (na njima teret dokaza) da je tuženi pristao na zaključenje njihovog ugovora o prodaji stečenih prava, niti da je po zaključenju tog ugovora dao saglasnost, stoga kod drugoapelanta ne postoji aktivna legitimacija pa je u odnosu na njega tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Osim toga, navedeni ugovor o prodaji stečenih prava je protivan klauzuli iz ugovora kojom je ugovoreno da sistem nije moguće prodati bez saglasnosti obje ugovorne strane.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Navodi o povredi navedenih prava svode se, u suštini, na tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je proizvoljno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Naime, apelanti smatraju da je pogrešna ocjena redovnih sudova da u konkretnom slučaju ugovor može prestati zbog neispunjenja, odnosno da je jedini način raskida ugovora sadržan u odredbi člana 38. Zakona o stvarnim pravima, a nikako u odredbi čl. 124. i 133. ZOO-a. Apelanti smatraju da je pogrešno mišljenje redovnih sudova kada su prihvatili kao pravilan zaključak da je raskinut ugovor iz 2004. godine prvoapelanta i tuženog u pogledu svih budućih obaveza i da je tuženi bio ovlašten raskinuti ugovor zbog neispunjenja. Pored toga, apelanti smatraju da je paušalna i pravno neodrživa ocjena redovnih sudova da apelanti nisu izvršili preuzete obaveze iz ugovora u smislu sufinansiranja kablovske mreže.
b)Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je naveo da pri donošenju osporene odluke apelantima nije uskraćeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, a niti je primjena prava u revizionoj presudi bila proizvoljna.
21. Kantonalni sud je naveo da apelacija ne objašnjava u čemu se ogleda povreda ustavnih prava na koja su se pozvali apelanti, istaknuvši da je odluka tog suda pravilna i zakonita, jer je zasnovana na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i takvo činjenično stanje podvedeno pod pravilnu primjenu materijalnog prava.
22. Općinski sud je naveo da je u toku postupka donošenja osporene presude pravilno primijenio materijalno pravo i donio zakonitu odluku.
23. Tuženi je, između ostalog, naveo da je tačno da je 4. aprila 2004. godine sa prvoapelantom zaključio ugovor, ali ne dobrovoljno nego na silu, da je vlasnik prvoapelanta dolazio svake dvije nedjelje i uzimao gotovinu od pretplate i priključne takse, da prvoapelant nije uplaćivao sredstva u skladu sa ugovorom, nakon čega mu je dostavio pismenu obavijest o raskidu ugovora. Nadalje, tuženi je naveo da je u toku postupka sud angažirao vještaka ekonomske struke koji je, između ostalog, ustanovio da nije bilo nikakvih ulaganja apelanata, te da je kablovska mreža izgrađena od sredstava tuženog.
V.Relevantni propisi
24. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Uslovi ustupanja Član 145. stav 1.
(1) Svaka strana u dvostranom ugovoru može, ako na to pristane druga strana, ustupiti ugovor nekom trećem licu, koje time postaje nosilac svih njenih prava i obaveza iz tog ugovora.
25. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123. stav 1.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
Dopustivost u odnosu na prvoapelanta
28. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u ovom dijelu Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda.
29. Član 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;
30. U pogledu dopustivosti apelacije u odnosu na prvoapelanta, Ustavni sud ukazuje da je advokat Mirza Telalović podnio apelaciju u ime prvoapelanta uz koju nije dostavio punomoć za zastupanje prvoapelanta u postupku pred Ustavnim sudom. Na zahtjev Ustavnog suda, navedeni advokat je dostavio punomoć za zastupanje drugoapelanta, a nije dostavio punomoć za zastupanje prvoapelanta. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da je apelaciju u ime prvoapelanta podnijelo neovlašteno lice (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1948/05 od 16. januara 2007. godine, tačka 12, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
31. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na drugoapelanta
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 Ps 022268 14 Rev od 7. juna 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik drugoapelanta je primio 20. juna 2016. godine, a apelacija je podnesena 15. jula 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Drugoapelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
37. Drugoapelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
39. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi, između ostalog, odbili tužbeni zahtjev drugoapelanta kojim je tražio utvrđenje prava suvlasništva od 1/2 dijela na izgrađenoj kablovskoj mreži i da mu se omogući nesmetan pristup i učešće u upravljanju mrežom, kao i naknadu štete u utuženom iznosu.
40. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda redovnih sudova slijedi da kod drugoapelanta ne postoji aktivna legitimacija u odnosu na istaknute zahtjeve prema tuženom u odnosu na ugovor o prodaji stečenih prava (na kojem drugotuženi i temelji svoje pravo) zaključen između prvoapelanta i drugoapelanta, jer drugoapelant i tuženi nisu bili ni u kakvom pravnom odnosu, budući da tuženi nije pristao na ustupanje ugovora (član 145. stav 1. ZOO-a), zbog čega ne mogu nastupiti pravni učinci ustupanja. Ovakav stav su redovni sudovi argumentirali time da drugoapelant (na kome je teret dokaza) nije dokazao da je tuženi pristao na zaključivanje ugovora od 20. septembra 2006. godine, niti da je po zaključenju tog ugovora dao saglasnost. Osim toga, Ustavni sud je ukazao da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi i da je navedeni ugovor o prodaji stečenih prava protivan klauzuli iz ugovora (zaključenog između prvoapelanta i tuženog), kojom je ugovoreno da sistem nije moguće prodati bez saglasnosti obje ugovorene strane. Dovodeći u vezu navedeno s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda, Ustavni sud, suprotno tvrdnjama drugoapelanta, smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama naveli jasne i argumentirane razloge u pogledu neosnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva, kao i da se u okolnostima konkretnog predmeta način na koji su primijenjeni relevantni propisi (pravo) ne doima proizvoljnim na štetu drugoapelanta. Osim toga, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporenih odluka zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno pravo drugoapelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
42. U pogledu navoda apelacije o pravu na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da, izuzev paušalnih navoda o povredi tog prava, drugoapelant nije niti jednom riječju obrazložio u čemu nalazi povredu tog prava. Naime, drugoapelant nije ponudio argumente i dokaze na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenog prava u predmetnom postupku, već ih je doveo u vezu s pravom na pravično suđenje o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, ocijenivši te navode neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud iz istih razloga smatra neosnovanim i navode drugoapelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
43. U vezi s pozivanjem drugoapelanta i na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da drugoapelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je drugoapelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom postupku, a sama okolnost da ti pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio prigovora neosnovan. Zabrana diskriminacije
44. U pogledu navoda drugoapelanta da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud, također, primjećuje da se drugoapelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da se iz apelacije može zaključiti da drugoapelant smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim, s obzirom na to da drugoapelant nije ponudio odgovarajuće argumente niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje također neosnovani.
Zabrana zloupotrebe prava
45. U vezi s navodima drugoapelanta da je došlo do kršenja člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), Ustavni sud ukazuje na to da navedeni član Evropske konvencije ne utemeljuje neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 657/09 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da drugoapelant, osim paušalnog pozivanja na kršenje člana 17. Evropske konvencije, nije ponudio argumente i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da činjenice konkretnog predmeta pokreću pitanje prema navedenom članu. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi drugoapelanta neosnovani.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na drugoapelanta jer su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu primjene odredaba materijalnog prava na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
47. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer drugoapelant kršenje tog prava veže za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
48. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje u okolnostima kada je drugoapelant imao i kada je koristio pravne lijekove predviđene zakonom u predmetom postupku, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirati njegovim uspjehom per se ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek na način kako to drugoapelant prezentira.
49. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer ne postoji ništa što bi ukazalo na vjerovatnoću da je u predmetnom postupku povrijeđeno to pravo drugoapelanta. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana 17. Evropske konvencije jer činjenice konkretnog predmeta ne pokreću pitanje prema navedenom članu.
50. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka d) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman