Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1929/17 (E. S.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kolektivni ugovor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o dopuni Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-1929/17
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-1929/17, rješavajući apelaciju Esme Selimović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija koju je podnijela Esma Selimović.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku, u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 019186 15 Rev od 7.
februara 2017. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantici Esmi Selimović isplati iznos od 900,00 KM, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Esme Selimović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 019186 15 Rev od 7. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Esma Selimović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Zlatan Dž. Bektić advokat iz Živinica, podnijela je 18. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka okončanog Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 019186 15 Rev od 7. februara 2017. godine, kao i protiv navedene presude Vrhovnog suda, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 019186 14 Rsž od 17. novembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 019186 10 Rs od 12. aprila 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda je 23. i 24. maja 2017. godine zatraženo da dostave odgovore na apelacije.
3. Općinski sud je 27. juna 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Kantonalni i Vrhovni sud 31. maja 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelantica je putem punomoćnika 5. aprila 2010. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv tužene Općine Živinice, radi isplate razlike plate, regresa i toplog obroka, vrijednost spora 12.618,90 KM. Apelantica je navela da je zaposlena kod tužene na neodređeno vrijeme i da joj je tužena do 31. decembra 2007. godine obračun i isplatu plate vršila u skladu sa relevantnim odredbama zakona i u skladu sa Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Međutim, nakon 1. januara 2008. godine, obračun i isplata plate su vršeni suprotno navedenim aktima, zbog čega joj je plata umanjena. Navodi da je načelnik Općine Živinice, suprotno zakonskim propisima, 27. marta 2009. godine donio Odluku o primjeni Odluke o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata na platne razrede državnih službenika i namještenika organa uprave Općine Živinice, čijom primjenom je apelantici obračunavana i isplaćivana još niža plata, od one koja joj po odredbama Granskog kolektivnog ugovora pripada. Ističe da joj ni regres ni topli obrok nije isplaćen u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH.
6. Općinski sud je predmet apelantice zaveo i vodio kao predmet broj 33 0 Rs 019186 10 Rs. Iz stanja spisa proizilazi da je Općinski sud pripremno ročište održao 21. decembra 2010. godine, a glavnu raspravu 14. marta 2013. godine. Nadalje, proizilazi da je Općinski sud donio Presudu broj 33 0 Rs 019186 10 Rs od 12. aprila 2013. godine kojom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelantice i naložio tuženoj da apelantici uplati doprinose PIO za period 1. januara 2008. do 28. februara 2010. godine, dok je u preostalom dijelu zahtjev za uplatu doprinosa odbio kao neosnovan, te odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da se obaveže tužena da apelantici isplati određene novčane iznose na ime manje obračunate plaće za period od 1. januara 2008. do 28. februara 2010. godine, na ime manje obračunatog regresa za 2009. godinu i toplog obroka za period od 1. jula 2009. do 31. marta 2010. godine sa zakonskom kamatom. Istom presudom obavezana je apelantica da tuženoj naknadi troškove postupka.
7. Protiv navedene presude Općinskog suda apelantica i tužena su podnijele žalbu i predmet je 27. januara 2014. godine dostavljen Kantonalnom sudu radi postupanja u drugom stepenu.
8. Odlučujući u žalbenom postupku Kantonalni sud je donio Presudu broj 33 0 Rs 019186 14 Rsž od 17. novembra 2014. godine kojom je žalba tužene uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelantice da joj tužena uplati doprinose za PIO za utuženi period, dok je žalba apelantice djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je tužena obavezana da apelantici na ime manje obračunatog regresa za 2009. godinu i toplog obroka za utuženi period.
9. Protiv navedene drugostepene presude tužena i apelantica su u decembru 2014. godine izjavile reviziju Vrhovnom sudu koji je donio Presudu broj 33 0 Rs 019186 15 Rev od 7. februara 2017. godine kojom je odbio reviziju apelantice, dok je reviziju tužene usvojio i drugostepenu presudu preinačio u dijelu odluke za isplatu regresa i toplog obroka tako što se žalba apelantice odbija i prvostepena presuda potvrđuje. Apelantica je 21. marta 2017. godine primila presudu Vrhovnog suda.
10. Obrazlažući svoju odluku Vrhovni sud je, između ostalog naveo da je osnovan revizijski prigovor tužene da se ovaj radnopravni spor ne može rješavati primjenom odredaba Pravilnika o plaćama i drugim ličnim pimanjima službenika i namještenika u službama za upravu Općine Živinice iz 2002. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik) iz razloga što se radi o provedbenom aktu Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBIH ("Službene novine FBIH " broj 13/98), koji je prestao da važi dana 16. augusta 2005. godine, kada je na pravnu snagu stupio Zakon o namještenicima u organima državne službe u FBIH ("Službene novine FBIH" broj 49/05). Dalje je navedeno da prema pravnom shvatanju ovog revizijskog suda, usvojenom na sjednici Građanskog odjeljenja od 24. aprila 2016. godine, prestankom važenja zakona prestaje važiti i pravilnik koji je na osnovu njega donesen. Shodno tome, odredbe Pravilnika iz 2002. godine, koji nije usklađen sa Zakonom o namještenicima u organima državne službe u FBIH iz 2005. godine, ne mogu se primjenjivati na sporna potraživanja apelantice, koja su nastala u vrijeme važenja tog zakona. S tim u vezi, Vrhovni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno postupio, i koji je donio odluku primjenom odredaba Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU), a ne Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BIH5, koji se shodno odluci Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP-1315/06, u spornom periodu nije primjenjivao na području Tuzlanskog kantona. Budući da je Sporazum Općinskog načelnika i Sindikata iz 2002. godine zaključen s ciljem provedbe Pravilnika koji je se iz gore navedenih razloga u ovom slučaju ne može primijeniti, to je za rješavanje predmetnog spora pravilno bilo primijeniti odredbe OKU iz 2005. godine, kao što je učinio prvostepeni sud. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ocijenio revizijske navode apelantice u cijelosti kao neosnovane, cijeneći da iz pravilno utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je zaključak nižestepenih sudova da ne postoji osnov za isplatu razlike plaća i doprinosa apelantici, zbog čega je drugostepeni sud u tom dijelu potvrdio prvostepenu presudu, zasnovan na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je naveo da je pravilna odluka drugostepenog suda kojom je uvažena žalba tužene i prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu apelantice za uplatu doprinosa i taj zahtjev odbijen, jer je zasnovana na pravilnom zaključku suda da apelantici ne pripada pravo na uplatu doprinosa, ako joj u isto vrijeme nije utvrđeno pravo na isplatu razlike plaća uz koje se ti doprinosi obračunavaju, pa se revizijski navodi apelantice i u tom dijelu odbijaju kao neosnovani. U vezi sa naprijed navedenim razlozima za primjenu odredaba OKU iz 2005. godine, ovaj sud je ocijenio da je osnovan revizijski prigovor tužene da je odluka drugostepenog suda kojom je apelantici dosuđena razlika toplog obroka i regresa zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a da je pravilna odluka prvostepenog suda koji je te zahtjeve apelantice odbio kao neosnovane, na osnovu utvrđene činjenice da je tužena isplatila apelantici naknadu za ishranu u skladu sa odredbom člana 17. OKU iz 2005. godine, a da za ostvarenje prava apelantice na regres za korištenje godišnjeg odmora nije bio ispunjen uslov iz člana 19. istog Ugovora.
11. Iz stanja spisa proizilazi da je predmetni parnični postupak okončan šest godina i 10 mjeseci nakon podnošenja tužbe.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantica smatra da joj je zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka i osporenih odluka redovnih sudova, došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelantica je navela tok predmetnog postupka, naveden u činjeničnom dijelu odluke, zbog čije dužine potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.100,00 KM, kao i troškove sastava apelacije u iznosu od 900,00 KM, a u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji Bosne i Hercegovine. Apelantica predlaže da Ustavni sud ukine osporene odluke redovnih sudova u i predmet vrati na ponovni postupak.
b) Odgovori na apelaciju
13. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da tokom postupka nisu povrijeđena prava apelantice na koja se u apelaciji pozivala, da je odluka donesena u razumnom roku, da je predmet nakon donošenja presude dva puta presigniran na druge sudije, te je istaknuo da je u navedenom periodu taj sud ima priliv ogromnog broja predmeta u radnim sporovima protiv tuženih subjekata ili pravnih lica koji su giganti (DD Konjuh, Rudnik "Đurđevik", Rudnik "Banovići", Općina Živinice i dr.) tako da je bilo nemoguće u svim predmetima, a imajući u vidu brojnost sudija postupati blagovremeno i dosljedno procesnim odredbama o zakazivanju ročišta čak iako bi se zanemarili drugi predmeti hitne naravi, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo tok predmetnog postupka, navedenog u činjeničnom dijelu odluke. Ističe da su navodi apelantice istaknuti u apelaciji neosnovani, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Također je navedeno da je predmetni postupak riješen u skladu sa Planom rješavanja starih predmeta kojim je taj predmet bio obuhvaćen.
15. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da su revizioni postupak okončani i da sud nije povrijedio prava apelantice na koja se u apelaciji pozvala.
V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine F BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
17. U Zakonu o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 38/05, 22/06, 63/10, 7/13 i 52/14) relevantne odredbe glase:
Član 31.
Dužnosti predsjednika suda Predsjednik suda odgovoran je za rukovođenje cjelokupnim sudom i sudačkom upravom. [...] VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost apelacije u odnosu na osporene odluke tj. Presudu Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 019186 15 Rev od 7. februara 2017. godine, Presudu Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 019186 14 Rsž od 17. novembra 2014. godine i Presudu Općinskog suda broj 33 0 Rs 019186 10 Rs od 12. aprila 2013. godine
20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1)U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
21. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku konačna odluka Presuda Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 019186 15 Rev od 7. februara 2017. godine kojom je okončan predmetni postupak. Iz stanja spisa proizilazi da je apelantica navedenu presudu Vrhovnog suda zaprimila 21. marta 2017. godine, a predmetnu apelaciju je Ustavnom sudu podnijela 18. maja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, zbog čega je apelacija u smislu odredbi člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda blagovremena.
22. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
23. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica poziva u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili procesno i materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
24. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, koja je konačna u predmetnom parničnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem smislu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP 455/15 od 15. septembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
25. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se poziva, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
26. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost apelacije u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka
27. U konkretnom slučaju, apelantica predmetnom apelacijom ukazuje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, u smislu odredbi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji postupak je prije podnošenja predmetne apelacije okončan navedenom presudom Vrhovnog suda. Iz stanja spisa proizilazi da je apelantica navedenu presudu Vrhovnog suda zaprimila 21. marta 2017. godine, a predmetnu apelaciju je Ustavnom sudu podnijela 18. maja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, zbog čega je apelacija u smislu odredbi člana 18. stav (1) blagovremena.
28. Konačno, apelacija u tom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija, u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka, nije dopustiva.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Nakon što je utvrđeno da je jedan dio navoda iz apelacije nedopušten zbog toga što je očigledno prima facie neosnovan, Ustavni sud će ispitati samo dio navoda kojim apelantica ističe da je zbog dužine trajanja predmetnih parničnih postupaka, došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. a)Pravo na suđenje u razumnom roku Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...] Period koji se uzima u obzir
31. Ustavni sud podsjeća da, u skladu s članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 5. aprila 2010. godine kao dana podnošenja tužbe do 7. februara 2017. godine kada je Vrhovni sud, odlučujući u revizionom postupku, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, period koji je trajao šest godina i 10 mjeseci. Analiza razumnosti trajanja postupka
32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
33. Ustavni sud zapaža da se radi o parničnom postupku, o potraživanjima iz radnog odnosa, koji je po zakonu hitne prirode. Ustavni sud nije mogao zaključiti da se u postupku na čiju se dužinu apelantica žali radi o naročito složenim pitanjima, niti da je apelantica svojim ponašanjem doprinijela ukupnoj dužini predmetnog postupka.
34. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u predmetnom postupku neposredno nakon podnošenja tužbe preduzimao procesne radnje u razumnim rokovima odnosno da je pripremno ročište održao 21. decembra 2010. godine odnosno osam mjeseci nakon podnošenja tužbe. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud glavnu raspravu održao 14. marta 2013. godine odnosno dvije godine i tri mjeseca nakon održavanja pripremnog ročišta, a prvostepenu presudu donio 12. aprila 2013. godine odnosno tri godine nakon podnošenja tužbe, zanemarujući činjenicu da je u pitanju radni spor koji je po zakonu hitne prirode. Ustavni sud zapaža da je spis prvostepenog suda 27. januara 2014. godine dostavljen na odlučivanje po žalbi Kantonalnom sudu odnosno nakon devet mjeseci od donošenja prvostepene presude, što nije osporeno od strane Općinskog suda u odgovoru na apelaciju osim što je navedeno da je predmet nakon donošenja presude dva puta presigniran na druge sudije. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud postupajući u predmetnom postupku u početnom periodu postupao s primjerenom ažurnošću, ali da je nakon održavanja pripremnog ročišta imao period pasivnosti od tri godine kada je održao glavno ročište i donio presudu, te period od devet mjeseci u vezi sa dostavljanjem predmeta na postupanje po žalbi, te da je svoju pasivnost u odgovoru na apelaciju pravdao velikim brojem predmeta u radu i kadrovskom ograničenošću.
35. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je procesne radnje u predmetnom postupku preduzimao sa većom efikasnošću i da je drugostepenu odluku donio 10 mjeseci nakon dostavljanja predmetnog spisa na postupanje po žalbi, te da svojim postupcima nije uticao na dužinu trajanja predmetnog postupka.
36. Ocjenjujući ponašanje Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da je i Vrhovni sud u preduzimanju procesnih radnji imao period pasivnosti, jer je odluku u revizionom postupku donio dvije godine i dva mjeseca nakon što je predmet zaprimio u rad. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud nije ponudio opravdanje za neblagovremeno postupanje u predmetnom postupku.
37. Ocjenjujući dužinu trajanja predmetnog postupka u cjelini, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi zapazio da, kada redovni sudovi i pokušavaju opravdati dugo trajanje postupka, kao što je to u odgovoru na apelaciju naveo i Kantonalni sud, ta opravdanja se, uglavnom, odnose na to da se predmeti rješavaju „prema redoslijedu prijema inicijalnog akta, odnosno u skladu s Uputom za izradu plana rješavanja starih predmeta prema starosti inicijalnog akta koju je donio VSTSBiH, a za period od 1. januara 2016. godine do 31. marta 2016. godine“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 303/16 od 16. marta 2016. godine, tačka 15, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 24/16, dostupna i na www.ustavnisud.ba, ili Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1360/14 od 15. februara 2017. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba).
38. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštivanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini, razmatrao u svojoj odluci broj AP 4101/15 od 10. maja 2017. godine (i u drugim odlukama od 10. maja 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je neophodno zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTSBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, jer svi oni imaju određene obaveze propisane zakonom u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa“.
39. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku, koji je trajao šest godina i 10 mjeseci došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je dužina postupaka u predmetima koji po zakonu zahtijevaju hitnost u postupanju, bila pretjerana i nije zadovoljila zahtjeve „suđenja u razumnom roku“ za šta Općinski i Vrhovni sud, koji su u odlučujućoj mjeri doprinijeli dužini trajanja postupka, nisu ponudili razumno opravdanje.
40. Budući da u predmetnom postupku postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 4101/15 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4101/15 od 10. maja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, st. 89˗98). Zbog istih razloga, i ova se odluka dostavlja navedenim subjektima. b)Pitanje naknade nematerijalne štete
41. Apelantica je zbog dužine trajanja predmetnog postupka zatražila naknadu nematerijalne štete. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
42. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da apelantici treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 900,00 KM, koji je dužna da plati Vlada Tuzlanskog kantona, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
43. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
44. Apelantica je zatražila i naknadu troškova za sastav apelacije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastav apelacije, koji troškovi padaju na teret apelanata.
Ostali navodi
45. Apelantica navodi da joj je zbog dužine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno i pravo na imovinu, pravo na zabranu diskriminacije i zabranu zloupotrebe prava. Imajući u vidu utvrđenje u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati je li u ovom predmetu također došlo i do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, povrede prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava apelantice na donošenje odluke u razumnom roku, kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je predmetni parnični postupak koji je hitne prirode trajao šest godina i 10 mjeseci, a čemu je u odlučujućoj mjeri doprinijela pasivnost Općinskog i Vrhovnog suda, koji u odgovoru na apelaciju nisu ponudili opravdane razloge za neblagovremeno postupanje u predmetnom postupku.
47. Na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 72. stav (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević