Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1619/18 (M. H.)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Pritvor
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1619/18
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1619/18, rješavajući apelaciju Muhameda Halilovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Muhameda Halilovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 020568 17 Kž 2 od 18. januara 2018.
godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 020568 17 Kv 5 od 8. januara 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Muhamed Halilović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Čedo Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 9. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 020568 17 Kž 2 od 18. januara 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 020568 17 Kv 5 od 8. januara 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 29. marta 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Tužilaštvo su odgovor na apelaciju dostavili 3. i 4. aprila 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 020568 17 Kv 5 od 8. januara 2018. godine, pored ostalih, apelantu je produžena mjera pritvora zbog postojanja pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), te je određeno da ta mjera može trajati do okončanja glavnog pretresa i izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine od dana potvrđivanja optužnice, uz obaveznu kontrolu opravdanosti mjere pritvora po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.
6. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207 stav 3 u vezi sa st. 1 i 2 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) proizlazi iz dokaza koji su dostavljeni uz optužnicu, i to iz iskaza preslušanih svjedoka i materijalnih dokaza, posebno materijala prikupljenog povodom sprovođenja posebnih istražnih radnji, na osnovu kojih je predmetnu optužnicu i potvrdio sudija za prethodno saslušanje. Iz navedenih dokaza jasno proizlazi da su se apelant i ostali optuženi sami, ili zajedno s drugim optuženim, ili su angažovali druge optužene, radi prodaje opojne droge, u vremenskom periodu od početka 2017. do 10. oktobra 2017. godine na području grada Banje Luke i opštine Mrkonjić Grad, ostvarujući međusobne kontakte neposredno i putem telefona, neovlašćeno bavili kupovinom radi prodaje, posredovanjem u prodaji, stavljanjem u promet i prenošenjem radi prodaje opojne droge. U vezi s radnjama koje se apelantu stavljaju na teret, Okružni sud je, između ostalog, naveo da je analizom presretnutih telefonskih razgovora utvrđeno da je apelant opojnu drogu kokain, heroin i marihuanu kupovao od Z. Š. koju je on nabavljao od njemu poznatih lica, te radi dalje prodaje droge ovisnicama angažovao optuženog B. M., od koga je oduzeto 169,94 grama opojne droge marihuana koju je prenosio, te da je apelant radi dalje prodaje opojnu drogu prodavao i optuženicima D. S., D. M., M. P. i D. M. Iz potvrda o privremenom oduzimanju predmeta proizlazi da je apelantu 15. aprila 2017. godine privremeno oduzeta opojna droga kokain u količini od 12 grama i heroin u količinama od 19, 5,05, 2,50 i 4,05 grama; zatim, da je 6. maja 2017. godine oduzeta opojna droga heroin, bruto mase 0,65, 22,95, 2,53 grama, dvije kapsule ,,Boldol-tramafdola“ od 50 mg, novčanica od 100 dinara s tragovima gorenja, oprema za konzumiranje heroina; da je apelant prilikom kontrole od 8. juna 2017. godine progutao vrećicu u kojoj se nalazila opojna droga heroin, bruto mase 18,76 grama, koja mu je izvađena iz usta prilikom ukazivanja medicinske pomoći u UKC Banjaluka; kao i da je apelant 28. juna 2017. godine dobrovoljno predao policijskim službenicima više pakovanja opojne droge heroin, bruto mase 3,5, 3,95, 0,45, 0,43, 0,24 grama. Osim toga, na osnovu zapisnika o saslušanju svjedoka D. B., S. B, i G. B. utvrđeno je da su ti svjedoci nabavljali opojnu drogu od apelanta, a to je utvrđeno i iz presretnutih telefonskih razgovora između apelanta i ovih svjedoka. U vezi s navedenim, Okružni sud je naveo da je nesumnjivo utvrđeno da egzistiraju dokazi u prilog postojanju osnovane sumnje da su optuženi (među kojima je i apelant), na način kako je to navedeno u činjeničnim navodima potvrđene optužnice, počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret.
7. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, Okružni sud je naveo da se apelantu stavlja na teret da je počinio krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, čime je ispunjen objektivni uslov za određivanje pritvora po ovom pritvorskom osnovu. Naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo sud nalazi u činjenici da je apelant ranije osuđivan, i to: Presudom Okružnog suda 011-0-K-04-0000 18 od 11. juna 2004. godine zbog krivičnog djela razbojništvo u sticaju s krivičnim djelom nehatno lišavanje života na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina; Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 000963 09 K od 30. aprila 2009. godine zbog krivičnog djela razbojništvo na kaznu zatvora u trajanju od pet godina; Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 055873 09 K od 19. aprila 2011. godine zbog krivičnog djela teška krađa na kaznu zatvora u trajanju od godinu i četiri mjeseca; Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 117013 11 K od 3. januara 2013. godine zbog produženog krivičnog djela teška krađa i prikrivanje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od godinu i dva mjeseca; Presudom Osnovnog suda Banja Luka broj K-380/04 od 16. juna 2006. godine zbog krivičnog djela teška krađa na kaznu zatvora u trajanju od godinu dana, a te kazne su objedinjene i apelantu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 10 godina i šest mjeseci. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da kada se navedeno ima u vidu, te činjenica da je apelant ranije osuđivan na kazne zatvora, ali da te kazne zatvora i upozorenje uz prijetnju kaznom očigledno nisu uticali da ne ponavlja vršenje krivičnih djela, te brojnost radnji koje mu se stavljaju na teret i relativno dug period u kome su vršena krivična djela (od početka 2017. do 10. oktobra 2017. godine) jasno je da postoje okolnosti naročitog značaja koje opravdavaju bojazan da će nastaviti s kriminalnim aktivnostima, odnosno da će ponoviti krivično djelo ako se nađe na slobodi. Osim toga, Okružni sud je naveo: „Svi naprijed navedeni optuženi, a posebno nezaposleni i bez imovine (među kojima je apelant), bavili su se preprodajom opojne droge isključivo zbog sticanja finansijske koristi, a navedena činjenica uz, kako je to naprijed navedeno, relativno dug period u kome su vršili krivično djelo, te da su opojnu drogu uglavnom prodavali licima mlađe životne dobi, ovisnicima o opojnim drogama, jasno ukazuje da su to okolnosti naročitog značaja koje opravdavaju bojazan da bi svi optuženi, ako bi se našli na slobodi, mogli ponoviti krivično djelo (…).“
8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 020568 17 Kž 2 od 18. januara 2018. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana.
9. Vrhovni sud je naveo da su u prvostepenom rješenju navedeni potpuno jasni razlozi o svim činjenicama odlučnim za postojanje osnovane sumnje kao opšteg uslova za pritvor. Naime, Vrhovni sud je utvrdio da navodi žalbi nisu uspjeli dovesti u sumnju osnovanost zaključaka prvostepenog suda da dokazi koji su dostavljeni uz optužnicu (kao što su izjave mnogobrojnih svjedoka, telefonski razgovori između optuženika i drugih lica snimljeni tokom sprovođenja posebnih istražnih radnji, zapisnici o pretresu stanova, vozila i drugih prostorija koje koriste optuženi, potvrde o oduzimanju i dobrovoljnoj predaji predmeta-pakovanja praškaste materije i supstanci za koje se osnovano smatra da su opojne droge, a pronađeni su kod optuženih ili s njima povezanih lica i dr.), potkrepljuju osnovanu sumnju da su svi optuženi (među kojima je i apelant) preduzeli inkriminisane radnje neovlašćenog prometa supstanci i preparata koji su proglašeni za opojne droge. O tome su na strani 5, 6, 7 i 8 obrazloženja pobijanog rješenja izneseni potpuni, jasni i u svemu prihvatljivi razlozi u odnosu na svakog optuženog pojedinačno, koje u cijelosti prihvata i ovaj sud, pa se žalioci upućuju na te razloge. Za suprotne tvrdnje u žalbama nisu izneseni prihvatljivi argumenti ili dokazi, pa se prigovori kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje u pogledu osnovane sumnje kao opšteg uslova za pritvor ocjenjuju neosnovanim.
10. U vezi s postojanjem posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio okolnost da su svi optuženi ranije osuđivani za istovrsna i druga krivična djela na kazne zatvora, te da kazne zatvora i upozorenje uz prijetnju kaznom očigledno nisu uticali na njih da ne ponavljaju vršenje krivičnih djela, zatim brojnost radnji koje im se stavljaju na teret i relativno dug period u kome su vršili krivična djela za koja se terete (od početka 2017. do 10. oktobra 2017. godine). Takođe, optuženi su lošeg imovnog stanja jer su nezaposleni i nemaju stalne izvore prihoda, te su se preprodajom opojne droge bavili isključivo zbog sticanja finansijske koristi. Sve ove okolnosti navedene u obrazloženju pobijanog rješenja za svakog optuženog pojedinačno, i prema mišljenju ovog suda, predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će, ukoliko bi se našli na slobodi, ponoviti krivično djelo, čime je ostvaren pritvorski razlog iz odredbe člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da je neosnovan zahtjev da se prvostepeno rješenje ukine, odnosno preinači i apelant pusti na slobodu, odnosno da mu se umjesto pritvora odrede mjere zabrane.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 6 stav 2 Evropske konvencije. Apelant prvenstveno osporava postojanje osnovane sumnje, tvrdeći da redovni sudovi nisu detaljno i jasno obrazložili na osnovu kojih dokaza su izveli zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, te da okolnosti na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke ne mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je on počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Apelant, takođe, smatra da osporena rješenja ne daju konkretne i valjane razloge za zaključak da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na bojazan da će puštanjem na slobodu apelant ponoviti krivično djelo, već se samo uopšteno pozivaju na raniju osuđivanost svih optuženih i slabo imovno stanje. Nadalje, apelant tvrdi da redovni sudovi nisu razmotrili mogućnost određivanja mjera zabrane, odnosno da li se ista svrha otklanjanja iteracijske opasnosti može ostvariti i nekom drugom mjerom. Najzad, apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđen princip pretpostavke nevinosti jer je u rješenju o produženju pritvora navedeno: „Svi naprijed navedeni optuženi, a posebno nezaposleni i bez imovine, bavili su se preprodajom opojne droge isključivo zbog sticanja finansijske koristi, a navedena činjenica uz, kako je to naprijed navedeno, relativno dug period u kome su vršili krivično djelo, te da su opojnu drogu uglavnom prodavali licima mlađe životne dobi, ovisnicima o opojnim drogama, jasno ukazuje da su to okolnosti naročitog značaja koje opravdavaju bojazan da bi svi optuženi, ako bi se našli na slobodi, mogli ponoviti krivično djelo.“
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani jer su redovni sudovi donijeli pravilne i zakonite odluke kojima nije došlo do povreda apelantovih prava na koje se poziva u apelaciji. Vrhovni sud je takođe ukazao da je taj sud savjesno i u mjeri u kojoj to nalaže ZKPRS cijenio sve žalbene navode i o njima dao sasvim jasne i iscrpne odgovore, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Okružni sud je istakao da su u predmetnom postupku poštovana sva apelantova prava koja mu garantuje Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencije, te da nije došlo do kršenja apelantovih prava navedenih apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Tužilaštvo je navelo da su u osporenim rješenjima dati jasni i prihvatljivi razlozi za produženje pritvora, te da branilac u apelaciji neosnovano tvrdi da se mjerom zabrane može ostvariti ista svrha kao i mjerom pritvora, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
15. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12 i 91/17) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor Član 197. stav 1. tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 020568 17 Kž 2 od 18. januara 2018. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje doneseno 18. januara 2018. godine, a da je apelant podnio apelaciju 9. marta 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije, te princip pretpostavke nevinosti iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost;
22. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:(…)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela; (…) 3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
23. Apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja za produženje pritvora nakon potvrđivanja optužnice, pri čemu osporava kako postojanje osnovane sumnje tako i posebnog pritvorskog razloga iz 197 stav 1 tačka v)
ZKPRS.
24. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan elemenat zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34 i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5 stav 1 Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5 Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
25. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju da budu takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.
26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na dvije instance, na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za produženje pritvora, utvrdili da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, o čemu su u osporenim rješenjima dati detaljni, jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je protiv apelanta potvrđena optužnica za krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207 stav 3 u vezi sa st. 1 i 2 KZRS. Takođe proizlazi da je prilikom razmatranja postojanja osnovane sumnje prvostepeni sud cijenio obimnu dokaznu građu koju je predočilo Tužilaštvo. U vezi s tim, Okružni sud je u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje u obrazloženju prvostepenog rješenja ukazao na sadržaj materijala prikupljenog povodom sprovođenja posebnih istražnih radnji iz kojeg proizlazi da su apelant i drugi optuženi međusobno komunicirali u vezi s kupoprodajom opojne droge, zatim potvrde o oduzimanju predmeta iz koje proizlazi da je apelantu i saoptuženim u više navrata oduzeta opojna droga, te iskaze saslušanih svjedoka koji su potvrdili da su od apelanta nabavljali opojnu drogu. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Vrhovni sud je u cijelosti prihvatio tu argumentaciju, kao i zaključak Okružnog suda da iz navedenih dokaza jasno proizlazi postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, redovni sudovi utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 207 KZRS (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane.
27. U vezi s apelantovim navodima kojima osporava postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i osobnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225 i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009). Pri tome, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon lica u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući da li su prethodne činjenice i optužbe, s obzirom na prirodu ili stepen težine, uporedive s optužbama u postupku koji je u toku (vidi Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008 i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine). Evropski sud, takođe, smatra prihvatljivim davanje značaja okolnostima kao što su preduzimanje nedozvoljenih aktivnosti u dužem vremenskom periodu, velika šteta prouzrokovana žrtvama i sklonost ka vršenju krivičnih djela (vidi Evropski sud, Matznetter protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, stav 9).
28. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da su Okružni i Vrhovni sud utvrdili da na apelantovoj strani postoji opasnost od ponavljanja krivičnog djela, te su zaključili da je ispunjen poseban uslov predviđen članom 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Pri tome je u obrazloženjima osporenih rješenja ukazano na činjenicu da je apelant više puta osuđivan za druga krivična djela, ali da izrečene kazne zatvora očigledno nisu uticale da ne ponavlja vršenje krivičnih djela. Takođe, redovni sudovi su cijenili brojnost radnji koje se apelantu stavljaju na teret i relativno dug period u kome su izvršavane (od početka 2017. do 10. oktobra 2017. godine), te okolnost da je apelant lošeg imovnog stanja jer je nezaposlen i nema stalne izvore prihoda, što ukazuje da se preprodajom opojne droge bavio isključivo zbog sticanja finansijske koristi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz apelantovih navoda ne proizlazi ništa iz čega bi se moglo zaključiti da u okolnostima njegovog slučaja ne postoji istinska „opravdana sumnja” da bi, u smislu predmetnog pritvorskog osnova, puštanjem na slobodu mogao počiniti krivično djelo, odnosno da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o „opravdanoj sumnji“ koji nadjačavaju pravilo o poštovanju apelantovog prava na slobodu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 197 stav 1 tačka v)
ZKPRS.
29. U kontekstu apelantovog prigovora da prvostepeni sud nije jasno i argumentovano obrazložio zbog čega se mjerama zabrane ne može obezbijediti neometano vođenje krivičnog postupka, Ustavni sud podsjeća na to da sudski organ prilikom odlučenja mora biti svjestan da je lišavanje slobode nasuprot pravu na bezbjednost kao osnovnom ljudskom pravu ultima ratio, te da mjere zabrane moraju biti upotrijebljene ako se može postići cilj (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Stögmuller protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, serija A, broj 9, stav 15). U tom smislu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da prvostepeni sud nije razmatrao opravdanost izricanja mjera zabrane, ali da iz obrazloženja drugostepenog rješenja proizlazi da je Vrhovni sud razmotrio navedene apelantove navode, te je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za izricanje mjera zabrane. Stoga, imajući u vidu da apelant, izuzev navedenih tvrdnji u apelaciji, nije naveo detaljnije razloge zbog kojih smatra da bi izricanje mjera zabrane u okolnostima konkretnog slučaja zaista bilo opravdano Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što ukazuje da nedostatak obrazloženja prvostepenog suda o eventualnoj opravdanosti izricanja mjera zabrane u situaciji kada je taj sud zaključio da postoje zakonski razlozi za pritvor i kada je mogućnost izricanja mjera zabrane razmotrio drugostepeni sud, mogao dovesti do povrede apelantovog prava na ličnu slobodu i bezbjednost, zbog čega su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
30. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje – pretpostavka nevinosti
31. Apelant tvrdi i da mu je osporenim prvostepenim rješenjem povrijeđen princip pretpostavke nevinosti.
32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
33. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.
34. U prilog tvrdnji o povredi pretpostavke neovisnosti apelant je ukazao na dio osporenog prvostepenog rješenja u kojem je, pri obrazlaganju razloga za postojanje iteracijske opasnosti iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, navedeno: „Svi naprijed navedeni optuženi, a posebno nezaposleni i bez imovine, bavili su se preprodajom opojne droge isključivo zbog sticanja finansijske koristi, a navedena činjenica uz, kako je to naprijed navedeno, relativno dug period u kome su vršili krivično djelo, te da su opojnu drogu uglavnom prodavali licima mlađe životne dobi, ovisnicima o opojnim drogama, jasno ukazuje da su to okolnosti naročitog značaja koje opravdavaju bojazan da bi svi optuženi ako bi se našli na slobodi mogli ponoviti krivično djelo.“
35. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u predmetu Matijašević protiv Srbije istakao da će se smatrati da postoji povreda prava na presumpciju nevinosti ako sudska odluka ili bilo kakva izjava javnog službenika u odnosu na lice osumnjičeno da je počinilo krivično djelo odražava uvjerenje da je krivo prije no što je njegova krivica dokazana na način predviđen zakonom. U nedostatku formalnog utvrđenja dovoljno je i obrazloženje koje sugeriše da sud ili javni službenik smatra optuženog krivim. Preuranjeno očitovanje suda o krivici neizbježno predstavlja povredu presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud, Matijašević protiv Srbije, presuda od 19. septembra 2006. godine, tačka 45).
36. Za razliku od člana 6 stav 1 Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje se na osnovu postupka u cjelini, već kao poseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ, i to kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što je „krivica“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje člana 6 stav 2 ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno da znače ukazivanje na nešto drugo, na primjer, kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litvanije, tač. 41˗45).
37. Ustavni sud zapaža da je sporna konstatacija izrečena u procjeni naročitih okolnosti koje mogu biti od uticaja da apelant, kao lice u odnosu na koje postoji osnovana sumnja da je počinilo krivična djela za koja se tereti, u slučaju da bude pušten na slobodu, može ponoviti krivično djelo. Naime, u obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je prvenstveno izložio razloge za svoju odluku da iz predočenih dokaza proizlazi postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Zatim je u dijelu u kojem je navedena sporna konstatacija prvenstveno ukazano na raniju apelantovu osuđivanost, pa je tu okolnost, kako to nalaže praksa Evropskog suda i Ustavnog suda, doveo u vezu s okolnostima koje postoje na strani apelanta i okolnostima izvršenja predmetnog krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret (za koje je prethodno utvrđeno postojanje osnovane sumnje), nakon čega je zaključeno da je prema apelantu opravdano produženje mjere pritvora iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Naime, navedena konstatacija, posmatrana u cjelokupnom kontekstu rješenja o produženju pritvora, nedvosmisleno se odnosi na raniji zaključak prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se potvrđenom optužnicom stavlja na teret, zbog čega se ne može prihvatiti osnovanom apelantova tvrdnja da je spornim konstatacijama proglašen krivim. Prema tome, dovodeći navedene standarde u vezu s apelacionim prigovorima o povredi principa presumpcije nevinosti, Ustavni sud zapaža da procesna faza i kontekst u kojem je sporna izjava data, njena tačna formulacija i značenje ni na koji način ne odražavaju konačno uvjerenje da je apelant kriv prije nego što je njegova krivica dokazana na način predviđen zakonom, odnosno ni na koji način ne sugeriše da sud smatra apelanta krivim.
38. Slijedom navedenog, Ustavni smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju principa pretpostavke nevinosti iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i argumentovane razloge kako za postojanje osnovane sumnje tako i za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka
v) ZKPRS, zbog kojih je apelantu produžen pritvor.
40. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđen princip pretpostavke nevinosti iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije u situaciji kada procesna faza i kontekst u kojem je sporna izjava data, njena tačna formulacija i značenje ni na koji način ne odražavaju konačno uvjerenje da je apelant kriv prije nego što je njegova krivica dokazana na način predviđen zakonom, odnosno ni na koji način ne sugeriše da sud smatra apelanta krivim.
41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman