Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1440/18 (S. P. i drugi)

Odluka donesena 11. 05. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ratna šteta
  • Materijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1440/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP-1440/18, rješavajući apelacije Smaila Perviza i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Smail Perviz protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 024472 16 Rev od 5. decembra 2017.

godine;

Rašid Pašić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 025661 16 Rev od 5. decembra 2017. godine;

Enver Salkić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 025589 16 Rev od 5. decembra 2017.

godine;

Slavko Mandić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 107859 16 Rev od 21. decembra 2017. godine;

Zejnil Đapo, Amira Đapo i Mirsad Đapo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 103842 16 Rev od 5. decembra 2017. godine;

Mirsad Beganović, Mehmed Isaković, Mufida Lužić, Hasan Mujić i Vahid Ahmetović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 P 012030 16 Rev od 14. decembra 2017. godine;

Jasmin Abdić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 024287 16 Rev od 5. decembra 2017.

godine;

Mesud Jašaragić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 024315 16 Rev od 5. decembra 2017.

godine;

Ivan Banović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 42 0 P 017131 15 Rev od 9. januara 2018. godine i Hasib Brguljak i Hajrija Brguljak protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 103854 16 Rev od 21. decembar 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1440/18

1. Smail Perviz (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić advokat iz Cazina, podnio je 6. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 P 024472 16 Rev od 5. decembra 2017. godine.

AP-1646/18

2. Rašid Pašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Jadranka Lojić advokat iz Cazina, podnio je 12. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 025661 16 Rev od 5. decembra 2017. godine.

AP-1647/18

3. Enver Salkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Jadranka Lojić advokat iz Cazina, podnio je 12. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 025589 16 Rev od 5. decembra 2017. godine.

AP-1661/18

4. Slavko Mandić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Korenice, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Advokatsko društvo "Petrušić&Co" d.o.o. Zenica, podnio je 13. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 43 0 P 107859 16 Rev od 21. decembra 2017. godine.

AP-1700/18

5. Zejnil Đapo, Amira Đapo i Mirsad Đapo (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Mirjana Šarkinović advokat iz Tuzle, podnijeli su 15. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 P 103842 16 Rev od 5. decembra 2017. godine. AP-1995/18

6. Mirsad Beganović, Mehmed Isaković, Mufida Lužić, Hasan Mujić i Vahid Ahmetović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Almin Dautbegović i Sanela Dautbegović advokati iz Zenice, podnijeli su 2. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 49 0 P 012030 16 Rev od 14. decembra 2017. godine.

AP-2009/18

7. Jasmin Abdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, koje zastupa Jadranka Lojić advokat iz Cazina, podnio je 3. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 024287 16 Rev od 5. decembra 2017. godine.

AP-2010/18

8. Mesud Jašaragić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić advokat iz Cazina, podnio je 3. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 024315 16 Rev od 5. decembra 2017. godine.

AP-2152/18

9. Ivan Banović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vrbovca, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Advokatsko društvo "Petrušić&Co" d.o.o. Zenica, podnio je 12. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 42 0 P 017131 15 Rev od 9. januara 2018. godine.

AP-2165/18

10. Hasib Brguljak i Hajrija Brguljak (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Doboja, koje zastupa Mirjana Šarkinović advokat iz Tuzle, podnijeli su 12. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 P 103854 16 Rev od 21. decembra 2017. godine. Spajanje predmeta

11. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1440/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

12. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

13. Osporenim konačnim odlukama odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata kojima su tražili da se obaveže tužena (Bosna i Hercegovina ili Federacija Bosne i Hercegovine ili Republika Srpska) ili u nekim slučajevima da se tužene obavežu solidarno, da apelantima isplate određene novčane iznose na ime nematerijalne štete, a u nekim slučajevima i materijalne štete (bliže opisano u osporenim odlukama) zbog prisline deportacije ili ranjavanja ili protivpravnog lišavanja slobode i držanja u ratnim logorima (zatvorima) na području Bosne i Hercegovine, odnosno njenih entiteta (Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske) ili zbog smrti bliskih srodnika.

14. U obrazloženju osporenih odluka je, između ostalog, navedeno da su apelanti u preciziranim periodima bili prisilno deportovani, ranjeni ili zatočeni u logorima (zatvorima) na teritoriji Bosne i Hercegovine, odnosno njenih entiteta (Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske), gdje su u nehumanim i nehigijenskim uvjetima svakodnevno zlostavljani (psihički i fizički), odnosno da su njihovi bliski srodnici ubijeni, te da su navedene okolnosti bile razlog za pokretanje predmetnih postupaka. S obzirom na takve činjenične okolnosti, odlučujući o prigovorima zastarjelosti potraživanja koje su istakle tužene, redovni sudovi su se pozvali na odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koje propisuju da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu ili za lice koje je štetu učinilo (subjektivni rok), a u svakom slučaju potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok). U vezi s tim, dalje je pojašnjeno da u pogledu rokova rat ima značaj nesavladive prepreke u skladu sa odredbama člana 383. ZOO, za vrijeme čijeg trajanja apelanti nisu mogli zahtjevati ispunjenje obaveze. Shodno navedenom ukazano je da je u FBiH ratno stanje ukinuto 22. decembra 1995. godine Odlukom o ukidanju ratnog stanja, a stanje neposredne ratne opasnosti ukinuto je 23. decembra 1996. godine Odlukom o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji FBiH, odnosno na području RS neposredna ratna opasnost i ratno stanje ukinuti su 19. juna 1996. godine. Naime apelanti su od navedenih datuma u naknadnom roku od tri odnosno pet godina mogli podnijeti tužbu nadležnom sudu za naknadu štete u ovisnosti prema kojem entitetu je tužbeni zahtjev usmjeren, jer je od tada apelantima bio omogućen pristup sudu. Dakle, imajući u vidu da su apelanti tužbe podnijeli u periodu od 2009. do 2013. godine kao nesporno se pokazuje da su potraživanja apelanata zastarjela shodno odredbama člana 376. st.1. i 2. ZOO-a. Osim toga, u vezi sa prigovorima apelanata da je šteta nastala izvršenjem krivičnih dijela i to iz grupe krivičnih djela koja ne zastarjevaju, pa da shodno tome ni predmetna potraživanja nisu zastarjela, redovni sudovi smatraju da su neosnovani. U obrazloženju pojedinih osporenih odluka ukazano je da su određene osobe (npr. Pero Rikanović, Nikola Jorgić, Novak Đukić, Fikret Abdić, Milorad Trbić) pravosnažno osuđene za krivična djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva i krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika. U vezi s tim ukazano je na odredbe člana

377. ZOO kojima je propisano da kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Međutim, istaknuto je da se citirana zakonska odredba primjenjuje kada je pravosnažnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom i to prema izvršiocu krivičnog djela koji je pravosnažno oglašen krivim za krivično djelo čija je posljedica bila nastanak štete. Dakle, zastarjelost potraživanja naknade štete pričinjene krivičnim djelom odnosi samo na izvršioca krivičnog djela, a ne i na državni organ, državu ili pravno lice koje odgovara za štetu umjesto štetnika koji odgovara po osnovu krivice. Budući da navedeni uvjeti u konkretnim slučajevima nisu ispunjeni u obrazloženjima osporenih odluka je zaključeno da nema mjesta za primjenu člana 377. ZOO-a.

Apelacioni navodi

15. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (npr. pravo na život, pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, pravo lica da ne budu držana u ropstvu ili potčinjenosti, pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na slobodu kretanja i prebivalište, pravo na djelotvoran pravni lijek, zabranu diskriminacije itd.), kao da je došlo do povrede Ženevskih konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima i civilima u ratnim uslovima, Konvencije o nezastarjevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, Konvencije UN protiv mučenja i drugih surovih, nehumanih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja, te do povrede Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U apelacijama je iskazano nezadovoljstvo osporenim odlukama i stavom redovnih sudova da su predmetna potraživanje zastarjela. Suštinski, apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe člana 376. ZOO koja prema njihovoj ocjeni nije primjenjiva. Osim toga, u predmetima AP 1700/18 i AP 2165/18 apelanti su tražili „dosuđenje adekvatne naknade po osnovu dužine trajanja postupka od sedam godina“. Također, neki apelanti su tražili naknadu troškova na ime sastavljanja apelacije.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, u suštini, apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO, koje propisuju opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete, jer smatraju da je u konkretnim slučajevima trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom.

19. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnim apelacijama, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana

377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cjelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Također, u pogledu predmeta broj AP 1700/18 i AP 2165/18, Ustavni sud zapaža da apelanti, osim što su tražili „dosuđenje adekvatne naknade po osnovu dužine trajanja postupka od sedam godina“, nisu posebno obrazlagali te navode, dakle, nisu ponudili argumente i dokaze kojima bi potkrijepili te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su navodi apelanata izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U pogledu zahtjeva nekih apelanata da im se dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizilazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacija snose isključivo apelanti.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1440/18 (S. P. i drugi) | Sudska praksa | Aktio