Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-325/18 (A. H.)

Odluka donesena 11. 05. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-325/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP-325/18, rješavajući apelaciju Aziza Hasanspahića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Aziz Hasanspahić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 1 P 004998 17 Gž od 30. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aziz Hasanspahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 18. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 1 P 004998 17 Gž od 30. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiteljici (Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosna i Hercegovina) isplati na ime duga određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, troškovima protesta mjenice i troškovima izvršnog postupka, kao i da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka.

2. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je predmet spora isplata duga koji je po navodima iz tužbe nastao tako što je tužiteljica na osnovu vjerodostojne isprave-mjenice (koju je apelant potpisao kao jemac) podnijela prijedlog za izvršenje koji je nakon prigovora apelanta nastavljen po pravilima parničnog postupka. Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da je mjenica dospjela na naplatu 15. novembra 2011. godine (koji datum je i upisan na mjenici), te imajući u vidu da se radilo o bjanko mjenici pravilno je prvostepeni sud utvrdio da je ispunjavala sve uvjete za punovažnost propisane članom 106. u vezi sa članom 18. stav 2. Zakona o mjenici. Naime, za punovažnost bjanko mjenice dovoljno je da na istoj stoji potpis izdavaoca mjenice i trasanta odnosno akceptanta, dok ostaju neupisani mjenična svota i dan dospjeća koje upisuje povjerilac prije podnošenja mjenice na isplatu. U konkretnom slučaju, u momentu podnošenja mjenice na isplatu ista je sadržavala sve sastojke uključujući i upisan datum dospijeća. Dalje, Kantonalni sud ističe da je pravilno prvostepeni sud cijenio neosnovanim apelantov prigovor zastare, u skladu sa članom 80. stav 1. Zakona o mjenici, s obzirom da mjenično pravni zahtjevi imaoca mjenice protiv avaliste zastarjevaju za tri godine počev od isteka dana dospjelosti mjenice. S tim u vezi je navedeno da avalista ima pravni položaj svog honorata, tj. onog za kojeg je jamčio, tako da za njega vrijede isti zastarni rokovi kao za glavnog mjeničnog dužnika, pa s obzirom da je prijedlog za izvršenje kao radnja kojom se prekida zastarjelost primjenom odredbe člana 81. Zakona o mjenici podnesen 1. novembra 2012. godine mjenično pravni zahtjev nije zastario. Kantonalni sud je na kraju zaključio da je prvostepeni sud, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o mjenici, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvalo, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-325/18 (A. H.) | Sudska praksa | Aktio