Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-385/18 (S.J.)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-385/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP-385/18, rješavajući apelaciju S.J., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S.J.
protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 Mal 035955 17 Gž od 13. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S.J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, podnio je 19. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 Mal 035955 17 Gž od 13. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja (KP „Lisina“ a.d. Šipovo) i obavezan je apelant da tužitelju na ime duga za izvršene komunalne usluge isplati iznos od 166,08 KM i naknadi troškove postupka, dok je odbijen višak tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je predmet spora u konkretnoj parnici zahtjev tužitelja da mu tuženi – apelant na ime pruženih komunalnih usluga za određeni period isplati određeni novčani iznos i naknadi troškove postupka. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud u toku postupka utvrdio da je tužitelj apelantu ispostavljao račune za komunalne usluge u spornom periodu, koje apelant nije plaćao, zatim da je apelant bio dužan da plaća ispostavljene račune za isporučene komunalne usluge, da na ispostavljene račune nije prigovarao, te da iz analitičkih kartica tužitelja iz 2014. i 2016. godine proizilazi da je tužitelj knjižio mjesečne iznose od 13,84 KM za pružene komunalne usluge apelantu. Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud prilikom donošenja osporene presude cijenio sve izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, odnosno izvedeni su svi dokazi tužitelja predloženi na pripremnom ročištu (računi za komunalne usluge i analitičke kartice), dok iz zapisnika sa pripremnog ročišta i glavne rasprave proizlazi da apelant, iako je bio uredno obaviješten, nije bio prisutan na ročištima, zbog čega nije ni predlagao izvođenje bilo kakvih dokaza, pa su svi njegovi navodi u pogledu izvođenja dokaza paušalni. Okružni sud navodi da je odredbom člana 7. stav 1. Zakona o komunalnim djelatnostima propisano da za obavljanje komunalnih djelatnosti i drugih djelatnosti od javnog interesa jedinica lokalne samouprave može osnovati javno komunalno preduzeće ili te poslove može povjeriti drugim privrednim subjektima koji su dužni da komunalnu djelatnost koja im je povjerena obavljaju u skladu sa zakonom. Takođe, da je odredbom člana 16. stav 1. navedenog Zakona propisano da pružanje i korištenje komunalnih usluga vrši se na osnovu ugovora zaključenog između davaoca komunalne djelatnosti i korisnika, te da je stavom 2. navedenog člana propisano da korisnik plaća utvrđenu cijenu za pruženu komunalnu uslugu na osnovu računa koji ispostavlja davalac komunalne usluge. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da je apelant bio korisnik komunalnih usluga tužitelja i da je po osnovu zakona obveznik plaćanja komunalne naknade, te da su bez uticaja na pravilnost prvostepene presude žalbeni navodi da tužitelj nije dokazao postojanje ugovora između njih. Naime, obaveza apelanta proizlazi iz činjenice da je korisnik usluga tužitelja, tako da okolnost da nije zaključen ugovor nije od uticaja, tako da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku kada je obavezao apelanta da tužitelju isplati određeni iznos na ime korištenja komunalnih usluga pozivom na odredbu člana 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (kojom je propisano da je povjerilac u obligacionom odnosu ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi), jer je apelant bio dužan uredno plaćati ispostavljene račune za komunalne usluge, budući da je tužitelj izvršio svoju obavezu, odnosno vršio navedenu uslugu.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi propustili da na savjestan i temeljit način cijene sve činjenice koje su od značaja za donošenje pravilne i na zakonu zasnovane odluke. Također, apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, te da u vezi s tim traži naknadu nematerijalne štete. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvalo, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je postupak okončan u roku od dvije godine i jednog mjeseca, u kojem periodu su donesene dvije odluke, a što je primjereno okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman